MASLINA
1.Golubica s maslinovom granom,
2. Deukalion i Pira,
3. Ion,
4. Kekropovo glasovanje donosi maslinu u Atenu,
5. Minotaur,
6. Tezej ubija Minotaura. Egej.
7. Temistoklo,
8. Salamina - Temistoklova slava na Olimpijadi,
9. Pelopova utrka,
10. Daktili osnivaju igre,
11. Heraklo sadi maslinovo stablo obnavljajući igre,
12. Pobjednički maslinov vijenac,
13. Pravedni Noa,
14. Noina korablja,
15. Golubica, maslina i duga.
2. Deukalion i Pira,
3. Ion,
4. Kekropovo glasovanje donosi maslinu u Atenu,
5. Minotaur,
6. Tezej ubija Minotaura. Egej.
7. Temistoklo,
8. Salamina - Temistoklova slava na Olimpijadi,
9. Pelopova utrka,
10. Daktili osnivaju igre,
11. Heraklo sadi maslinovo stablo obnavljajući igre,
12. Pobjednički maslinov vijenac,
13. Pravedni Noa,
14. Noina korablja,
15. Golubica, maslina i duga.
1
Nije bio samo jedan potop. Bilo ih je mnogo više i u svima su prestrašeni bogovi htjeli utopiti ljudsko pleme. Pleme koje su na raznim stranama ne tako davno upravo bogovi bili stvorili ne bi li uz ljudsku pomoć, uz pomoć razuma što su im ga darovali, sačuvali uspomenu ne sebe, neko sjećanje na vlastitu vječnost i neki oblik božanskog strahopoštovanja. Razumljivo je kako u tome nisu uspijevali, ta oni bijahu rod vječnih gubitnika koji nisu poznavali vrijeme, njegovo neumoljivo prolaženje, nisu znali što znači smrt i umiranje. Ponekad su ipak htjeli sačuvati neke ljude, doduše samo one pojedince i one ljudske parove koji su sačuvali nevinost i bezrazložni strah od bogova poput Utnapištima i njegove žene, ili Deukaliona i Pire, od kojih se kasnije obnavljao smrtni i kratkovječni ljudski rod. Ponekad se pretpostavlja i govori kako su svi potopi, koliko god ih je bilo, samo daleki odjeci, neuvjerljive i površne preslike jednog jedinog općeg potopa što ga je pobješnjeli bog svalio na ljude, potopivši ih u silnim vodama, sve osim Noe i njegove obitelji. No, štogod da je istina, ipak je samo Noina golubica s maslinovom grančicom u kljunu odoljela preinakama, postala je vječna u času kada je Noa shvatio da ona nije samo golubica nego i navjestiteljica mira na potopljenoj i izmučenoj zemlji. Tako se čini, a moglo bi i biti, kako golubica možda i nije upućena s Noina broda. Na njegov je brod doletjela ravno s neba noseći ljudima vijest o miru, iako u svetom tekstu to mjesto pripada nebeskoj dugi. Uostalom, nije li istina kako se nakon Noe i arhetipske slike golubice s maslinom u kljunu koja mirno i nepogrešivo slijeće na njegove otvorene dlanove, upravo u maslinovu ulju našla moć koja posvećuje i donosi nezemaljske darove mira i savršene staloženosti. Kao da jedna maslina s plodovima, jedna jedina, raste u prostorima ostvarenog dobra i ispunjene nade.
2.
O jednom se potopu govorilo i u Grčkoj, i o ljudskom paru, o neporočnom mužu i ženi, jedinim ljudima koji su isplivali iz silnih potopskih voda. Ili, kako bi Empedoklo kazao, jedinim ljudima koji su nadjačali razdvajanje elemenata i mržnju koja je između njih uvukla prste razarajući Afroditnu ljubav. Bijahu to Deukalion i Pira. Na brojnim se mjestima mogli lako raspoznati brdo uz čije je stijene pristao njihov mali brod koji je iz daljine sličio mladom mjesecu. Na nekim su mjestima pokazivali čak i raspukline u zemlji, poput one u svetoj Reinoj šumi u Ateni, kroz koje su istekle nabujale vode, zatim su u njih bacali medene kolače od pšeničnog brašna umirujući na taj način bijes podzemnih tokova. Zeus navodno nije iz potopa htio spasiti niti jednog čovjeka zbog bezbožnog Likaona. Iskušavajući boga Likaon mu je za večeru ponudio ljudsko meso, jer ako je on bog, znat će učiniti razliku između dječaka i govedine. Za Zeusovu namjeru saznao je Prometej i o tome je obavijestio brata Deukaliona. "Pripremi se," poručio mu je, "i odmah sagradi barku. Tiranin s onog brda sve će vas uništiti potopom." Kad je nakon devet dana potopa Deukalion sa svojom ženom stupio na suho tlo, obuzela ih je velika tuga. Kud god su pogledali nigdje na zemlji nije bilo živog stvora. Tako usamljeni poželješe da i sami postanu kamenje što je rasuto ležalo uokolo. "Idite i pokrivenih glava bacajte preko ramena kosti svoje velike majke," čuli su zapovijed koji je dolazila iz zemlje i kamenitog prostora koji je stajao pred njima još uvijek prekriven blatom. U nedoumici uzeše kamenje, postupiše kako im je zapovjeđeno. Iz svakog kamena što ga je bacila Pira stvorila se žena, iz svakog Deukalinovog mušakarac. Kažu kako se zbog toga u nekim govorima riječ za kamen ne može razlikovati od one za čovjeka, imaju isti korijen i istu etimologiju.
3.
Helen, praotac svih Helena, Deukalion i Pira bili su njegovi roditelji, svoju je prvu zemlju zaposjeo baš ondje gdje su oni bacanjem kamenja obnovili ljudski rod. No od svih Helenovih sinova jedva da je ijednan ostao na očinskoj zemlji, gotovo svi su morali seliti i na tuđoj zemlji doći do moći, bogatstva značaja. Morali su steći slavu: samo su tako mogli potvrditi svoj značaj, svoje podrijetlo i svoje pravo na zemlju i nasljedstvo. Jedan se zvao se Ksut, bijaše on Helenov sin, ili možda njegov izgubljeni unuk, dospio je na Atiku, odmah ostvario značajnu pobjedu za Atenu, osiguravši time nasljedstvo Erehteida, prvobitnih atenskih vladara, i ruku princeze Kreuze. Prvi su Erehteidi autohtoni, rođeni su iz zemlje koju su zatim posjedovali. Kao svoje svete znakove poštivali su zmije, a i rađali su se tako - sa znakom zlatnih zmija na bedrima, ili čak sa zmijama umjesto nogu. Ksut se oženio Kreuzom, Erehtejevom nasljednicom. No ona je već mala je sina s Apolonom, o tome ništa nije rekla Ksutu, niti je itko znao za toga sina. Ostavila je dijete na Akropoli, u špilji pod slavujevom stijenom, blizu mjesta gdje je rasla prastara Atenina maslina. Povila ga je u pelenu s izvezenom Gorgoninom glavom obodom od ispruženih zmija u njenom srednjem dijelu, dvije zlatne zmije na rubovima, pravim znakom djetetove pripadnosti, glavu mu je okitila vijencem od lišća i grančica masline, Atenine masline čije lišće nikad nije gubila svježinu. Izložila je dijete strvinarskim pticama, ali se tužno nadala da će se prije ili kasnije Apolon pobrinuti za njega. Priča o tim događajima je Euripidova, no je više mario za vlastite izmišljaje i vještinu pisanja tragedija, nego za istinu i uzvišenost tradicije. Umislio je kako Jonjani, i Atenjani naravno s njima, potječu neposredno od boga, a ne od Helena koji je ipak bio obični smrtnik. Napisao je upravo onako kako se Kreuza nadala: dijete koje je ostavila na Akropoli bilo je naravno Apolonovo, i bog se pobrinu za njega. Poslao je Hermesa da ga prenese u Delefe, u Apolonov najsvetiji hram, su ga svećenici pazili i odgajali kao vlastito dijete.
Ksut međutim nije mogao imati djece s Kreuzom, ostao je bez nasljednika, skupa sa ženom odlazi u Delfe ne bi li od Pitije saznao što treba činiti. Dobio je
neočekivani odgovor: "Mladić koji ti sada, kada iziđeš iz hrama, dođe u susret, tvoj je sin." Tako je odgovorila Pitija, prenoseći mu božju naredbu da treba
usvojiti dijete. Mladog Apolonovog poslužitelja Ksut je bez razmišljanja usvojio, nazvao ga je Ion, što znači upravo to: "onaj koji dolazi u susret." Kreuza se nije obradovala, još joj se nije otkrilo kako je mladić njezin napušteni sin. Sada je još uvijek on mogao biti bilo tko, možda i varalica koji računa na Erehtejevo nasljedstvo. Zato ga je misleći da je obični varalaica pokušala otrovati, no nije uspjela. Otrovano vino se nekako prolilo, jer Ksut se zaista nije ni mogao otrovati. Tek se naime trebalo otkriti kako je on odbačeni Apolonov sin. Golubice su uskoro sletjele u šator gdje je otac slavio svoje očinstvo i sina kojeg je neočekivano dobio. Jedna koja je kljucala vino oko Ionove sjedalice pala je mrtva. Tada bi Ion bio ubio majku, očito ga je htjela otrovati, ali je iz hrama iznenada dotrčala svećenica noseći onu košaru u kojoj nekoć našla toga mladića koji je sada prijetio majci, našla ga je ostavljenog u hramskim vratima, ondje naravno gdje ga je nekoć bio položio krilati Heremes. Kreuza je prepoznala košaru. Plačući je govorila: "Pronaći ćeš u košari pelenu s izvezenom Gorgoninom glavom i dvije zlatne zmije, i maslinov vijenac koji mora biti još uvijek zelen, za tebe sam ga isplela od svete Atenine masline na Akropoli." Zaista je vijenac bila isplela od lišća prve i prave mitske masline, one koju je Atena zasadila na Akropoli, darujući je svom gradu.
4.
To je sada već vrlo stara, svima poznata priča, o daru od kojeg bolji, korisniji i ljepši nikad i nikom nije darovan. Atena se naime svađala s Posejdonom za prevlast nad Atikom. Jer bogovi nisu bili suglasni moralo se odlučiti kojem će to bogu, na tom moćnom mjestu, narod prinositi žrtve, koga će slaviti i proglasiti zaštinikom grada što će ga jedanko slaviti ljudi i bogovi. Tkogod da je dolazio na Akropolu mogao je iz dubine brda slušati bijesno udaranje valova kao pouzdan znak kako je nekad Posejdon htio za sebe prisvojiti taj dio kopna. Nije mu to uspjelo. U sporu Atene s Posejdonom narod se priklonio maslini umjesto moru, jednom stablu čiji su plodovi donosili mir i svjetlost, zdravlje i hranu, u plodovima i u ulju. Posejdon je udario ostima u stijenu, raspolovio je, ispod nje svom je snagom ljutito udarilo more. Nedaleko je Atena zasadila prvu pitomu maslinu, onu blizu koje je Kreuza u jednoj špilji
ostavila Iona. Hermes ga je odatle pokupio i u jednom dahu prenio u Delfe. "Ne možeš to činiti," vikao je Posejdon, "ne možeš na tuđoj zemlji saditi glupa i nepoznata stabla." Većinom od jednog glasa spor između Atene i Posejdnona dobila je maslina. Presudni glas Ateni i maslini dao je Kekrop, prvi atenski
vladar. Kažu kako se gospodar mora nije mogao smiriti zbog tog gubitka, osvećivao se gradu nanoseći more na plodnu zemlju, na Triazijsku ravnicu i polja
između Eleuzine i Atene. Navodno je prestao tek onda kad su Atenjani, iako im je božica bila zaštitnicom, oduzeli ženama pravo glasa i mušku djecu počeli
nazivati očevim imenom. Maslina je ostala. Sveta Atenina maslina, tako stoji u Herodota, odolijevala je vremenu, i uvijek se obnavljala. Obnovila se i onda kad su Perzijanci pod Kserksom zauzimali Atiku, uništavali grad i njegove sveta stabla. Spalili su tada i svetu maslinu. Već sutradan, usprkos svemu, na
Akropolu su se popeli oni Atenjani koji nisu željeli ili nisu mogli otići u zbjeg. Htjeli su su se pomoliti i prinijeti žrtve svojim bogovima. Već tada se moglo vidjeti kako je iz korijena svete masline izbila pola lakta duga mladica. Za njih bijaše to znak da ih njihova božica nije napustila. Ostala je sa starima i nemoćnima, tu na svetom brdu, odakle je štitila grad čak i onda kada su već svi muškarci bili napustili grad i na troveslarkama neumorno veslali prema Salamini.
5.
Davno, davno prije toga Tezej je među prvim Atenjanima plovio morem, ali prema Kreti, prema Minosu i Minotauru. Istina, tada su Atenjani već treći put kretskom vladaru morali poslati sedam djevojaka, uz njih i sedam mladića. Strašan taj tribut morao se Minosu poslati svake devete godine. Taj svemoćni vladar bio je uvjeren da jedino tako može umiriti sebe i duh svog sina Androgeja koga je nekoć na Maratonskom polju ubio pobješnjeli bik, no Minos je znao da su to učinili Atenjani. Nisu oni podnosili njegovu prevlast na moru, nisu podnosili ni njega ni njegovog umišljenog sina, mrzili su ih iz dna duše. Štoviše, ustrajno su smišljali priče kako bi opravdali svoju mržnju i Androgejevu smrt. Djevojke i mladiće što su iz Atene morali otploviti na Kretu kao hrana za ljudožderskog Minotaura birali su kockom. Tezeju, koji također bijaše potomoka Erehteida i mladi Heraklov rođak, nije se niti malo sviđalo slušati kako Atenjani gunđaju. Njegov otac Egej nije svog jedinog sina htio predati kocki i životinjski krvožednom Minotauru: ta tek je nedavno bio otkrio da on uopće postoji. Ne mareći za očev jad odlučio je Tezej otploviti s atenskim žrtvama, ubiti to čudovište koje je imalo ljudsko tijelo i divlju bikovsku glavu, iosloboditi Atenu od jezivog straha i napetosti. Minotaura je dao Minos zatvoriti u bezizlaznom labirntu. Dedal ga je sagradio ispod kraljevske palače u Knosu tako složeno da nitko tko u njega ušao nije više nikada iz njega našao izlaz . Izgubio bi se, i onda završio u ždrijelu neumoljivog Minotaura. To čudovište rodila je Pasifaja, Minosova žena i sjajna Kirkina sestra, u jednom nejasnom odnosu s prelijepim bijelim bikom, predvodnikom kraljevskih stada. Izluđena nenaravnom strašću natjerala je Dedala da joj napravi drvenu kravu. U nju se bila sakrila dok ju je bik opasivao. Bila je to Afroditina osveta. Pasifaja naime bijaše kći Helija, a njen je otac, nekad davno, odao Hefestu tajnu Afroditinu ljubav s bogom rata navodeći tako hromog božanskog kovača da joj se naruga pred cijelim olimpskim zborom bogova, i što je bilo najgore pred svim božica. Sve ih je bio pozvao da gledaju golu Afroditu kako se u zlatnoj mreži divno koprca s glupim Aresom.
6.
Mladiće i djevojke namijenjene Minotauru Tezej je prije puta za Kretu poveo do delfskog svetišta gdje je Apolonu prinio pribjegarsku granu masline uvijenu u bijelu vunu. Brod koji je donosio mlade atenske žrtve plovio je uvijek s crnim jedrima. S takvim je tužnim jedrima plovio do Krete noseći mlade ljude, s takvim jedrima plovio je i natrag, s Krete prema Ateni, ali bez mladih Atenjana. Ostali su oni na Kreti, kao hrana za Minotaura. Na očev nagovor Tezej je u brod unio pričuvno bijelo jedro. "Učinit ću to," obećao je, "ubit ću Minotaura, u znak pobjede dignut ću bijelo jedro." I dodao: "ugledat ćeš ga, kad se približim kopnu, sa stijene odakle svakodnevno promatraš to svoje more." Pomogla mu je Arijadna, nezaboravna Minosova kćerka. Dao je tada još jedno obećanje, i to Arijadni. Nakon svega obećao je odvesti Arijadnu s Krete i uzeti je za ženu. No klupko pređe nije tog samosvjesnog heroja vezalo dovoljno čvrsto za tu prekrasnu crvenokosu ženu. Takvi su bili svi heroji, umišljeni i zaboravni, vjerovali su da svojim djelima osiguravaju vječnost u mitu, činilo im se da su polubobogovi za koje ljudska pravila ne vrijede mnogo. Nisu njima mnogo značile ni granice koje su bogovi postavili. Vjerovali su kako oni sami utvrđuju nove vrijednosti i norme, a nakon toga čak su i lagali kako su to učinili na nagovor bogova. Poput zvijezda lijepu Arijadnu Tezej je navodno zaboravio na dok je još mirno spavala na Naksu. Uskoro je na Delu s drugom ženom poskakujući u krugu otplesao čuveni ples kojim je oponašao svoj pobjednički povratak iz srca nesavladivog labirinta, i utemeljio jedan hram čija se osnova i danas može vidjeti. Čim je stupio na atičko taj je pobjednik s Krete okitio sebe i svoje ljude maslinovim granama mira, mironosnicama, uvijenim u čistu bijelu vunu. Prije nego li je to učinio, zaboravio je i na vlastitog oca. Uznemiren sjećanjima na Arijadnu zaboravio je da na jarbolu svog broda podgne bijelo jedro. Njegov otac Egej je iz dana u dan na visokoj stijeni promatrao more i čekao čas kad će ugledati pobjedničko bijelo jedro svog sina. Kad je nakon dugog čekanja daleko na pučini ugledao brod s crnim jedrima bacio se u more koje i danas nosi njegovo ime.
7.
Nebrojeno godina nakon toga, u nemitskom vremenu, atenski strateg Temistoklo poveo je Atenjane prema moru i Salamini, da ondje u tjesnacu zaustave Perzijance i obrane Grad. Smišljao je razne prijevare ne bi li uvjerio građane kako je božica napustila Akropolu, a širio je i glasine da je s tog brda utekla njena sveta zmija, kao dokaz za to pokazivao im je košarice s hranom koju zmija nije niti taknula. Na taj je način htio nagovoriti ljude da napuste svoje domove, drevna svoja svetišta i grobove predaka kako bi ostali slobodni. Htio je da Perzijanci zauzmu samo atensko tlo i kamenje kako se nijedan Atenjanin ne bi drugom čovjeku morao klanjati do zemlje, a upravo su to činili Perzijanci kad su dolazili pred Kralja. Čak je i prekomorskim Jonjanima, dalekim potomcima onog Iona za koga se vjerovalo da je Apolonov sin, u svakoj većoj uvali, na kamenim stupovima urezivao poruke da se svim snagama usprotive Perzijancima. Atenjani su napokon odlučili. Unatoč svetoj maslini i njenoj ukorijenjenosti u zavičajno tlo, krenuli su na more da na novom mjestu, bude li to samo potrebno, podignu još slobodniju Atenu. Na brodove koje je Temistoklo godinama gradio u dolazili su u žalosnom redu tugujući za gradom
koji su napuštali. Domaće životinje pratile su ih bez nade - za njih nije ni moglo biti mjesta na brodovima koji su plovili prema Salamini.
8.
To naravno više nije mit: sve je atenske lađe Temistoklo skupio u uskom salaminskom tjesnacu namamivši krupne i trome perzijske brodove da ih ondje napadne i razbije. Visoko s jedne uzvisine, sjedeći na zlatnom stolcu, okružen pisarima koji su, tako kaže Plutarh, bilježili svaku pojedinost, gledao je Kserkso potpuno uništenje svog brodovlja. Možda su u tom trenutku prestali vrijediti svi mitovi istisnuti novim mitom o značenju vještine, znanja i hrabrosti. Kserkso je bio silni kralj, on je na prijelazu u Europu čak more dao sputati bacivši u Helespont drvene okove, neki kažu da ga je i bičevao, kako bi ga podredio svojoj moći, i zatim krenuo mostom na drugu stranu da se osveti Europi za trojansku katastrofu. Usprkos svemu zabilježeno je da su grčki mornari gledali u sjajno svjetlo iz Eleuzine i veličanstvenu Demetrinu povorku predvođenu Iakhom, prije nego li su svoje brodove usmjerili prema golemim perzijskim troveslarkama. Učvrstili su tako pripadnost jednom mitu, uključujući i pripadnost svetoj maslini kojoj su se htjeli vratiti. Voljeli su je više od mora. Istina je međutim kako im je Temistoklo, odlučivši se za more, a protiv mita, nije ostavio mnogo izbora. Od svega što su imali dao im je jedino veslo i veslačku klupu, izjednačivši ih u svemu i, napose, u odlučnosti da slobodu i jedankost brane kao svoje najveće i jedino bogatstvo. Morem ih je još jednom uveo u demokraciju i nagovorio da tim, nikad nadmašenim pokusom, sačuvaju Ateninu maslinu za sve ljude. Sastavni dio tog pokusa bilo je svakako i to da su tog čovjeka koji zaslužuje da mu se divimo više nego ikome drugom, tako je mislio Tukidid, unatoč svim njegovim zaslugama ipak ostavili bez zavičaja. Glasujući glinenim crijepićima odlučili su se protiv njega. No nije to bilo u protivnosti s činjenicom da su ga i slavili kao malo koga. Pričalo se da u Olimpiji, na Olimpijadi koja je održana uskoro nakon pobjede nad Perzijom, gledatelji prvi put nisu marili za natjecanja niti su ih promatrali. Svi prisutni gledali su u Temistokla radosno ga pokazujući kao stratega koji je pobjedio barbarstvo i neslobodu, i po svoj prilici okrunili ga maslinovim vijencem trajne zahvalnosti i slave.
9.
Zaista je moguće kako najslavnije od svih igara nije ustanovio čovjek nego neki bog. Govore kako se nekoć davno na neograđenoj livadi Zeus morao natjecati s Kronom i svoju pobjedu obilježio osnivanjem igara za ljude. No možda su igre utemeljene u znak sjećanja na jednu ženu? Tantalov sin Pelop, predak Tezejev, proganjan strahom od bezbožništva svog oca, nije mogao naći mira u Paflagoniji, nije niti smio ondje ostati. Otjerali su ga preko mora na obale velikog poluotoka, k Enomaju i njegovoj kćerki Hipodamiji. Na dugoj stazi od Pise, gdje se nalazi olimpijska ravnica, do korintske prevlake, izazivao je ludi Enomaj sve one koji su se usudili zaprositi njegovu kćer na utrku dvokolica, nudeći svakom pola sata prednosti. Poraz je donosio sigurnu smrt zaljubljenom proscu. Nevjerni Enomajev kočijaš po imenu Mirtil pomogao je Pelopu, jamačno Hermesov sin, pridobila ga je Hipodamija svojim obećanjem kako će s njim provesti prvu bračnu noć. Izvadio je klinove s osovine Enomajeve dvokolice zamijenivši ih voskom. Nakon pobjede nezahvalni je Pelop s jurećih kola bacio kočijaša u more i navodno zbog kletve koju je kočijaš tada izrekao, postao uzrokom nesreći što je trajno pratila Pelopa i sve njegove potomke. Čak je i more u čije ga je valove Pelop utopio dobilo Mirtilovo ime. Unatoč tome, cijeli je veliki polutotoku što ga je Pelop osvojio kad je zadobio Hipodamiju nazvan po njemu. Osvojio je i Olimpiju s ravnicom uz rijeku Alfej na kojoj je u slavu Hipodamije i njene ljepote priredio možda ne prve, ali u svom vremenu svakako najljepše olimpijske igre.
10.
Drugi govore kako je igre uistinu obnovio tek Heraklo, ali o njegovom identitetu ne postoji jedinstveno mišljenje. Neki tvrde kako taj Heraklo identičan sa svima poznatim herojem, Alkmenin sin i Tezejev stariji rođak, nego najstariji od pet božanskih Daktila, sinova Reje. Toga daktilskog Herakla nazivali su lisnatim, mogao je naime iz sebe izbacivati lišće i doista listati poput nekog stabla, možda hrasta, jer je uvijek ostao vezan uz tlo Majke zemlje. Daktili su od Zemlje naslijedili mudrost, uključujući i najmoćnije tajne njenog tla donoseći ljudima veliki broj najdragocjenijih vještina. U Olimpiji su Daktili podigli Kronov hram priredivši zatim i prve igre. Prvog su pobjednika, bio je to jedan od njih, nagradili vijencem što su ga spleli od svježih grančica i lišća divlje masline. No vjerojatno je kako je igre u njihovom savršenom obliku, poput kakvog arhetipa, utemeljio Alkmenin sin. Poznato je koliko je još od djetinjstva bio zaljubljen u stabla divlje masline sanjajući da će od tih stabala zasaditi sveti gaj za svog oca Zeusa. Uostalom, prvo i najstvarnije oružje u svim njegovim podvizima bijaše obična batina napravljena od neobrađene divlje masline. Nije li baš takvom batinom ubio kiteronskog lava čiju je kožu nosio umjesto oklopa? Nije se od te lavovske kože nikad odvajao uvjeren kako mu ona donosi sreću. Kad ju je jednom odložio uza zid na nju je bez imalo straha zamahujući sjekirom navalio mali Tezej. Ostala su djeca pobjegla glavom bez obzira. I kad je daleko na istoku, u brdima Kavkaza, ustrijelio Zeusovog orla i Prometeja oslobodio vječnih lanaca, na uskoj stijeni zaplesao je pobjednički ples okrunjen maslinovim vijencem kao da na taj način izmiruje zemlju s nebom.
11.
Nakon pobjede nad Augijem, kraljem u Pisi, kada je kralj odbio da mu isplati dogovorenu naknadu za čišćenje golemih štala od kojih se usmrdio cijeli
poluotok, Heraklo je osvojio zemlju koja je nekada pripadala Pelopu. Svrgavši Augija okupio je vojsku oglasivši kako će u Pelopov spomen prirediti veliko
atletsko natjecanje. Odmah je ogradio zemljište u Olimpiji proglasivši ga svetim Zeusovim zabranom. Dok je podizao žrtvenike .svim bogovima, ali i Pelopu, sa svih su ga strane napale velike muhe. Mislio je: u njima su očito zli demoni koji me ometaju u osnivanju igara. Pomolio se ocu Zeusu, prinio mu žrtvu moleći ga da ta zaista nesnosna stvorenja potjera s druge strane Alfeja. Otada nema muha u Olimpiji, a zahvalni Olimpljani zadržali su običaj poštovanja prema Zeusu, neprijatelju muha. Možda se tada, dok su muhe zujale uokolo, a sunce žarilo, odlučio zasaditi maslinova stabla uz rubove stadiona. Sjetio se hiperborejske zemlje i Apolonova hrama u dolini Istra, kamo je jednom bio došao goneći Artemidinu košutu. Iz te je zemlje do koje ne dopire Borej, u koju je Apolon odlazio svake zime na zlatnoj kočiji koju su vukli labudovi, donio Heraklo prvu maslinu i odmah je zasadio u Zeusovu gaju.
12.
Bogovi su također odobrili odluku da se u Olimpiji svakih pedeset mjeseci održavaju sportska natjecanja uz uvjet da na njima, niti kao gledatelji, ne mogu sudjelovati ljudi koji su se ogriješili o ljude i o bogove. Maslinov vijenac bijaše jedina nagrada pobjednicima spleten od lišća onog stabla što ga je Heraklo donio iz uvijek mirne i tihe, i basnoslovno napredne i plodne Hiperboreje. Igre su otvarane prvog dana pošto bi se na nebu, nakon ljetne dugodnevnice, pojavio uštap. Prvi natjecatelj bio je Heraklo. No kako nitko nije vjerovao da ga zaista može pobijediti, ostao je jedini na stadionu. Usamljen i tužan čekao je na stazi. U jednom je času iz Zeusova gaja izašao nepoznati mladić i mirno mu se pridružio. Gledatelji se, kao jedan, podigoše na noge i klicanjem pozdraviše tog čovjeka koji je sličio bogu. Vikali su: "to je Zeus!" Tako se vrhovnik u liku atlete pridružio usamljenom sinu, blagoslovio igre osiguravši da mir vlada dok one traju. Hiperborejska divlja maslina nije davala samo lišće i grančice za pobjedničke vijence: nazvano maslinom svete krune njeno je stablo štitilo zemlju od nesloge i rata donoseći joj dragocjeni mir.
13.
Postoji neka tajanstvena sličnost između olimpijske masline i one svete grančice koju je golubica donijela Noi na ruke s nekog maslinovog stabla koje se prvo pomolilo iz blatnjavih potopskih voda. Noa je bio osobit čovjek: iz njegova je lica, kao i iz lica svih velikih proroka, izbijala živa svjetlost. Njegov je otac Lamek zbog toga sumnjao u svoje očinstvo. Govorio je da ga žena vara, da je Nou dobila s jednim od onih palih anđela koji su zadržali božansku svjetlost, ali nisu poštivali Jahvu. Skitali su se pustom zemljom i griješili s lakovjernim ženama. Bijaše to vrijeme beščšća, grijeha i svakojakih opačina, stida nije bilo, ljudi se nisu bojali Jahve i jedva su znali za njega i njegovo ime. "Samo Henok može reći što je istina," tvrdio je Lamek misleći na davnog pretka kome je navodno Jahve dao knjigu svekolike mudrosti na čijim su se listovima, kao da žive u istom vremenu i jednom jedinstvenom vrtu, jedni s drugima susretali preci sa svojim potomcima. "Za Noina života Jahve će napraviti nešto novo na zemlji," samo je to kazao Henok.
14.
Noa je lutao zemljom nagovarajući jednog po jednog čovjeka na pokajanje spominjući Jahvu. "Ne znamo tko je to, nikad nismo čuli za njega," odgovarali su rugajući se proroku i njegovoj obitelji. Nisu se pokajali ni onda kad su životinje počele prilaziti Noinoj korablji i mirno ulazile u nju, jednako divlje i pitome, a da ih pri tom nitko nije gonio ni nagurivao. Nisu se pokajali ni kad je Jahve počeo davati jasne naznake potopa, nisu vidjeli ništa neobično u grmljavini i silnim potresima, u vodotocima koji su sa svih strana bujali, u moru koje se neumjereno podizalo. Tek kad je Jahve otvorio zemlju i nebo pohrliše ljudi k Noinoj korablji od smolasta drva ili, kako ponegdje tvrde, od obične trstike. No tad je Noa već bio zatvorio sva vrata, korablja se udaljavala nošena bujicama, vrijeme za pokajanje bijaše isteklo. Vode su bujale četrdeset dana i noći dok se nisu podigle petnaest lakata iznad najviših brda. Sa ženskim i muškim pripadnicima svih vrsta i Noinom obitelji plovila je korablja iznad poplavljene i uništene zemlje i, napokon, kad su vode počele opadati, pristala uz vrhove nedostupnog i pustog Ararata.
15.
Izabra Noa tada gavrana, neposlušnu pticu, posla ga ne bi li doznao ima li suhe zemlje na kojoj se može započeti novi život. No gavran je odlijetao i dolijetao, nije mnogo mario za Noine želje. Moguće je kako nije ni letio daleko budući da je s gavranicom u korablji bio jedini preostali par svoje crne vrste, pa se zbog nje vraćao a da uokolo nije razgledavao ni vodu ni kopno. Ili mu je navodno, kad ga je Noa puštao već treći put, dosadio i Noa i to ispitivanje, uz to je samo malo nedostajalo da umre od gladi i iscrpljenosti, i zato je ostao na kopnu gdje je našao neku strvinu i grakčući je otkidao kljunom. Noa nije ni primjetio kako nedostaje na brodu. Samo se tako, iscrpljenošću i dugotrajnim gladovanjem, može objasnito kako to da do dana današnjeg gavrani vole trulo meso. Noa zatim pusti golubicu. Prvi se put vratila, nije na kopnu našla nijedno stablo na koje bi se spustila. Pusti zatim golubicu drugi put. Stajao je na palubi korblje cijeli dan i baš kad je sunce zalazilo opazi golubicu kako leti prema njemu. "I gle! U kljunu joj svjež maslinov list." Počeka sedam dana pa pusti golubicu i treći put, ali ona se više ne vrati. Začuje tada glas za koji je znao da je Božji: "Plodite se i množite i zemlju napunite i podložite je sebi. Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu. Sve vam dadoh kao što vam dadoh zeleno bilje." Iznad svoje glave Noa zatim ugleda Noa most od raznobojne svjetlosti koji se s neba spušta na zemlju, i još jednom začuje isti glas: "U oblaku kad se poavi duga, ja ću je vidjeti i vjekovima ću se sjećati saveza i svake žive duše, svakog tijela na zemlji."
Nije bio samo jedan potop. Bilo ih je mnogo više i u svima su prestrašeni bogovi htjeli utopiti ljudsko pleme. Pleme koje su na raznim stranama ne tako davno upravo bogovi bili stvorili ne bi li uz ljudsku pomoć, uz pomoć razuma što su im ga darovali, sačuvali uspomenu ne sebe, neko sjećanje na vlastitu vječnost i neki oblik božanskog strahopoštovanja. Razumljivo je kako u tome nisu uspijevali, ta oni bijahu rod vječnih gubitnika koji nisu poznavali vrijeme, njegovo neumoljivo prolaženje, nisu znali što znači smrt i umiranje. Ponekad su ipak htjeli sačuvati neke ljude, doduše samo one pojedince i one ljudske parove koji su sačuvali nevinost i bezrazložni strah od bogova poput Utnapištima i njegove žene, ili Deukaliona i Pire, od kojih se kasnije obnavljao smrtni i kratkovječni ljudski rod. Ponekad se pretpostavlja i govori kako su svi potopi, koliko god ih je bilo, samo daleki odjeci, neuvjerljive i površne preslike jednog jedinog općeg potopa što ga je pobješnjeli bog svalio na ljude, potopivši ih u silnim vodama, sve osim Noe i njegove obitelji. No, štogod da je istina, ipak je samo Noina golubica s maslinovom grančicom u kljunu odoljela preinakama, postala je vječna u času kada je Noa shvatio da ona nije samo golubica nego i navjestiteljica mira na potopljenoj i izmučenoj zemlji. Tako se čini, a moglo bi i biti, kako golubica možda i nije upućena s Noina broda. Na njegov je brod doletjela ravno s neba noseći ljudima vijest o miru, iako u svetom tekstu to mjesto pripada nebeskoj dugi. Uostalom, nije li istina kako se nakon Noe i arhetipske slike golubice s maslinom u kljunu koja mirno i nepogrešivo slijeće na njegove otvorene dlanove, upravo u maslinovu ulju našla moć koja posvećuje i donosi nezemaljske darove mira i savršene staloženosti. Kao da jedna maslina s plodovima, jedna jedina, raste u prostorima ostvarenog dobra i ispunjene nade.
2.
O jednom se potopu govorilo i u Grčkoj, i o ljudskom paru, o neporočnom mužu i ženi, jedinim ljudima koji su isplivali iz silnih potopskih voda. Ili, kako bi Empedoklo kazao, jedinim ljudima koji su nadjačali razdvajanje elemenata i mržnju koja je između njih uvukla prste razarajući Afroditnu ljubav. Bijahu to Deukalion i Pira. Na brojnim se mjestima mogli lako raspoznati brdo uz čije je stijene pristao njihov mali brod koji je iz daljine sličio mladom mjesecu. Na nekim su mjestima pokazivali čak i raspukline u zemlji, poput one u svetoj Reinoj šumi u Ateni, kroz koje su istekle nabujale vode, zatim su u njih bacali medene kolače od pšeničnog brašna umirujući na taj način bijes podzemnih tokova. Zeus navodno nije iz potopa htio spasiti niti jednog čovjeka zbog bezbožnog Likaona. Iskušavajući boga Likaon mu je za večeru ponudio ljudsko meso, jer ako je on bog, znat će učiniti razliku između dječaka i govedine. Za Zeusovu namjeru saznao je Prometej i o tome je obavijestio brata Deukaliona. "Pripremi se," poručio mu je, "i odmah sagradi barku. Tiranin s onog brda sve će vas uništiti potopom." Kad je nakon devet dana potopa Deukalion sa svojom ženom stupio na suho tlo, obuzela ih je velika tuga. Kud god su pogledali nigdje na zemlji nije bilo živog stvora. Tako usamljeni poželješe da i sami postanu kamenje što je rasuto ležalo uokolo. "Idite i pokrivenih glava bacajte preko ramena kosti svoje velike majke," čuli su zapovijed koji je dolazila iz zemlje i kamenitog prostora koji je stajao pred njima još uvijek prekriven blatom. U nedoumici uzeše kamenje, postupiše kako im je zapovjeđeno. Iz svakog kamena što ga je bacila Pira stvorila se žena, iz svakog Deukalinovog mušakarac. Kažu kako se zbog toga u nekim govorima riječ za kamen ne može razlikovati od one za čovjeka, imaju isti korijen i istu etimologiju.
3.
Helen, praotac svih Helena, Deukalion i Pira bili su njegovi roditelji, svoju je prvu zemlju zaposjeo baš ondje gdje su oni bacanjem kamenja obnovili ljudski rod. No od svih Helenovih sinova jedva da je ijednan ostao na očinskoj zemlji, gotovo svi su morali seliti i na tuđoj zemlji doći do moći, bogatstva značaja. Morali su steći slavu: samo su tako mogli potvrditi svoj značaj, svoje podrijetlo i svoje pravo na zemlju i nasljedstvo. Jedan se zvao se Ksut, bijaše on Helenov sin, ili možda njegov izgubljeni unuk, dospio je na Atiku, odmah ostvario značajnu pobjedu za Atenu, osiguravši time nasljedstvo Erehteida, prvobitnih atenskih vladara, i ruku princeze Kreuze. Prvi su Erehteidi autohtoni, rođeni su iz zemlje koju su zatim posjedovali. Kao svoje svete znakove poštivali su zmije, a i rađali su se tako - sa znakom zlatnih zmija na bedrima, ili čak sa zmijama umjesto nogu. Ksut se oženio Kreuzom, Erehtejevom nasljednicom. No ona je već mala je sina s Apolonom, o tome ništa nije rekla Ksutu, niti je itko znao za toga sina. Ostavila je dijete na Akropoli, u špilji pod slavujevom stijenom, blizu mjesta gdje je rasla prastara Atenina maslina. Povila ga je u pelenu s izvezenom Gorgoninom glavom obodom od ispruženih zmija u njenom srednjem dijelu, dvije zlatne zmije na rubovima, pravim znakom djetetove pripadnosti, glavu mu je okitila vijencem od lišća i grančica masline, Atenine masline čije lišće nikad nije gubila svježinu. Izložila je dijete strvinarskim pticama, ali se tužno nadala da će se prije ili kasnije Apolon pobrinuti za njega. Priča o tim događajima je Euripidova, no je više mario za vlastite izmišljaje i vještinu pisanja tragedija, nego za istinu i uzvišenost tradicije. Umislio je kako Jonjani, i Atenjani naravno s njima, potječu neposredno od boga, a ne od Helena koji je ipak bio obični smrtnik. Napisao je upravo onako kako se Kreuza nadala: dijete koje je ostavila na Akropoli bilo je naravno Apolonovo, i bog se pobrinu za njega. Poslao je Hermesa da ga prenese u Delefe, u Apolonov najsvetiji hram, su ga svećenici pazili i odgajali kao vlastito dijete.
Ksut međutim nije mogao imati djece s Kreuzom, ostao je bez nasljednika, skupa sa ženom odlazi u Delfe ne bi li od Pitije saznao što treba činiti. Dobio je
neočekivani odgovor: "Mladić koji ti sada, kada iziđeš iz hrama, dođe u susret, tvoj je sin." Tako je odgovorila Pitija, prenoseći mu božju naredbu da treba
usvojiti dijete. Mladog Apolonovog poslužitelja Ksut je bez razmišljanja usvojio, nazvao ga je Ion, što znači upravo to: "onaj koji dolazi u susret." Kreuza se nije obradovala, još joj se nije otkrilo kako je mladić njezin napušteni sin. Sada je još uvijek on mogao biti bilo tko, možda i varalica koji računa na Erehtejevo nasljedstvo. Zato ga je misleći da je obični varalaica pokušala otrovati, no nije uspjela. Otrovano vino se nekako prolilo, jer Ksut se zaista nije ni mogao otrovati. Tek se naime trebalo otkriti kako je on odbačeni Apolonov sin. Golubice su uskoro sletjele u šator gdje je otac slavio svoje očinstvo i sina kojeg je neočekivano dobio. Jedna koja je kljucala vino oko Ionove sjedalice pala je mrtva. Tada bi Ion bio ubio majku, očito ga je htjela otrovati, ali je iz hrama iznenada dotrčala svećenica noseći onu košaru u kojoj nekoć našla toga mladića koji je sada prijetio majci, našla ga je ostavljenog u hramskim vratima, ondje naravno gdje ga je nekoć bio položio krilati Heremes. Kreuza je prepoznala košaru. Plačući je govorila: "Pronaći ćeš u košari pelenu s izvezenom Gorgoninom glavom i dvije zlatne zmije, i maslinov vijenac koji mora biti još uvijek zelen, za tebe sam ga isplela od svete Atenine masline na Akropoli." Zaista je vijenac bila isplela od lišća prve i prave mitske masline, one koju je Atena zasadila na Akropoli, darujući je svom gradu.
4.
To je sada već vrlo stara, svima poznata priča, o daru od kojeg bolji, korisniji i ljepši nikad i nikom nije darovan. Atena se naime svađala s Posejdonom za prevlast nad Atikom. Jer bogovi nisu bili suglasni moralo se odlučiti kojem će to bogu, na tom moćnom mjestu, narod prinositi žrtve, koga će slaviti i proglasiti zaštinikom grada što će ga jedanko slaviti ljudi i bogovi. Tkogod da je dolazio na Akropolu mogao je iz dubine brda slušati bijesno udaranje valova kao pouzdan znak kako je nekad Posejdon htio za sebe prisvojiti taj dio kopna. Nije mu to uspjelo. U sporu Atene s Posejdonom narod se priklonio maslini umjesto moru, jednom stablu čiji su plodovi donosili mir i svjetlost, zdravlje i hranu, u plodovima i u ulju. Posejdon je udario ostima u stijenu, raspolovio je, ispod nje svom je snagom ljutito udarilo more. Nedaleko je Atena zasadila prvu pitomu maslinu, onu blizu koje je Kreuza u jednoj špilji
ostavila Iona. Hermes ga je odatle pokupio i u jednom dahu prenio u Delfe. "Ne možeš to činiti," vikao je Posejdon, "ne možeš na tuđoj zemlji saditi glupa i nepoznata stabla." Većinom od jednog glasa spor između Atene i Posejdnona dobila je maslina. Presudni glas Ateni i maslini dao je Kekrop, prvi atenski
vladar. Kažu kako se gospodar mora nije mogao smiriti zbog tog gubitka, osvećivao se gradu nanoseći more na plodnu zemlju, na Triazijsku ravnicu i polja
između Eleuzine i Atene. Navodno je prestao tek onda kad su Atenjani, iako im je božica bila zaštitnicom, oduzeli ženama pravo glasa i mušku djecu počeli
nazivati očevim imenom. Maslina je ostala. Sveta Atenina maslina, tako stoji u Herodota, odolijevala je vremenu, i uvijek se obnavljala. Obnovila se i onda kad su Perzijanci pod Kserksom zauzimali Atiku, uništavali grad i njegove sveta stabla. Spalili su tada i svetu maslinu. Već sutradan, usprkos svemu, na
Akropolu su se popeli oni Atenjani koji nisu željeli ili nisu mogli otići u zbjeg. Htjeli su su se pomoliti i prinijeti žrtve svojim bogovima. Već tada se moglo vidjeti kako je iz korijena svete masline izbila pola lakta duga mladica. Za njih bijaše to znak da ih njihova božica nije napustila. Ostala je sa starima i nemoćnima, tu na svetom brdu, odakle je štitila grad čak i onda kada su već svi muškarci bili napustili grad i na troveslarkama neumorno veslali prema Salamini.
5.
Davno, davno prije toga Tezej je među prvim Atenjanima plovio morem, ali prema Kreti, prema Minosu i Minotauru. Istina, tada su Atenjani već treći put kretskom vladaru morali poslati sedam djevojaka, uz njih i sedam mladića. Strašan taj tribut morao se Minosu poslati svake devete godine. Taj svemoćni vladar bio je uvjeren da jedino tako može umiriti sebe i duh svog sina Androgeja koga je nekoć na Maratonskom polju ubio pobješnjeli bik, no Minos je znao da su to učinili Atenjani. Nisu oni podnosili njegovu prevlast na moru, nisu podnosili ni njega ni njegovog umišljenog sina, mrzili su ih iz dna duše. Štoviše, ustrajno su smišljali priče kako bi opravdali svoju mržnju i Androgejevu smrt. Djevojke i mladiće što su iz Atene morali otploviti na Kretu kao hrana za ljudožderskog Minotaura birali su kockom. Tezeju, koji također bijaše potomoka Erehteida i mladi Heraklov rođak, nije se niti malo sviđalo slušati kako Atenjani gunđaju. Njegov otac Egej nije svog jedinog sina htio predati kocki i životinjski krvožednom Minotauru: ta tek je nedavno bio otkrio da on uopće postoji. Ne mareći za očev jad odlučio je Tezej otploviti s atenskim žrtvama, ubiti to čudovište koje je imalo ljudsko tijelo i divlju bikovsku glavu, iosloboditi Atenu od jezivog straha i napetosti. Minotaura je dao Minos zatvoriti u bezizlaznom labirntu. Dedal ga je sagradio ispod kraljevske palače u Knosu tako složeno da nitko tko u njega ušao nije više nikada iz njega našao izlaz . Izgubio bi se, i onda završio u ždrijelu neumoljivog Minotaura. To čudovište rodila je Pasifaja, Minosova žena i sjajna Kirkina sestra, u jednom nejasnom odnosu s prelijepim bijelim bikom, predvodnikom kraljevskih stada. Izluđena nenaravnom strašću natjerala je Dedala da joj napravi drvenu kravu. U nju se bila sakrila dok ju je bik opasivao. Bila je to Afroditina osveta. Pasifaja naime bijaše kći Helija, a njen je otac, nekad davno, odao Hefestu tajnu Afroditinu ljubav s bogom rata navodeći tako hromog božanskog kovača da joj se naruga pred cijelim olimpskim zborom bogova, i što je bilo najgore pred svim božica. Sve ih je bio pozvao da gledaju golu Afroditu kako se u zlatnoj mreži divno koprca s glupim Aresom.
6.
Mladiće i djevojke namijenjene Minotauru Tezej je prije puta za Kretu poveo do delfskog svetišta gdje je Apolonu prinio pribjegarsku granu masline uvijenu u bijelu vunu. Brod koji je donosio mlade atenske žrtve plovio je uvijek s crnim jedrima. S takvim je tužnim jedrima plovio do Krete noseći mlade ljude, s takvim jedrima plovio je i natrag, s Krete prema Ateni, ali bez mladih Atenjana. Ostali su oni na Kreti, kao hrana za Minotaura. Na očev nagovor Tezej je u brod unio pričuvno bijelo jedro. "Učinit ću to," obećao je, "ubit ću Minotaura, u znak pobjede dignut ću bijelo jedro." I dodao: "ugledat ćeš ga, kad se približim kopnu, sa stijene odakle svakodnevno promatraš to svoje more." Pomogla mu je Arijadna, nezaboravna Minosova kćerka. Dao je tada još jedno obećanje, i to Arijadni. Nakon svega obećao je odvesti Arijadnu s Krete i uzeti je za ženu. No klupko pređe nije tog samosvjesnog heroja vezalo dovoljno čvrsto za tu prekrasnu crvenokosu ženu. Takvi su bili svi heroji, umišljeni i zaboravni, vjerovali su da svojim djelima osiguravaju vječnost u mitu, činilo im se da su polubobogovi za koje ljudska pravila ne vrijede mnogo. Nisu njima mnogo značile ni granice koje su bogovi postavili. Vjerovali su kako oni sami utvrđuju nove vrijednosti i norme, a nakon toga čak su i lagali kako su to učinili na nagovor bogova. Poput zvijezda lijepu Arijadnu Tezej je navodno zaboravio na dok je još mirno spavala na Naksu. Uskoro je na Delu s drugom ženom poskakujući u krugu otplesao čuveni ples kojim je oponašao svoj pobjednički povratak iz srca nesavladivog labirinta, i utemeljio jedan hram čija se osnova i danas može vidjeti. Čim je stupio na atičko taj je pobjednik s Krete okitio sebe i svoje ljude maslinovim granama mira, mironosnicama, uvijenim u čistu bijelu vunu. Prije nego li je to učinio, zaboravio je i na vlastitog oca. Uznemiren sjećanjima na Arijadnu zaboravio je da na jarbolu svog broda podgne bijelo jedro. Njegov otac Egej je iz dana u dan na visokoj stijeni promatrao more i čekao čas kad će ugledati pobjedničko bijelo jedro svog sina. Kad je nakon dugog čekanja daleko na pučini ugledao brod s crnim jedrima bacio se u more koje i danas nosi njegovo ime.
7.
Nebrojeno godina nakon toga, u nemitskom vremenu, atenski strateg Temistoklo poveo je Atenjane prema moru i Salamini, da ondje u tjesnacu zaustave Perzijance i obrane Grad. Smišljao je razne prijevare ne bi li uvjerio građane kako je božica napustila Akropolu, a širio je i glasine da je s tog brda utekla njena sveta zmija, kao dokaz za to pokazivao im je košarice s hranom koju zmija nije niti taknula. Na taj je način htio nagovoriti ljude da napuste svoje domove, drevna svoja svetišta i grobove predaka kako bi ostali slobodni. Htio je da Perzijanci zauzmu samo atensko tlo i kamenje kako se nijedan Atenjanin ne bi drugom čovjeku morao klanjati do zemlje, a upravo su to činili Perzijanci kad su dolazili pred Kralja. Čak je i prekomorskim Jonjanima, dalekim potomcima onog Iona za koga se vjerovalo da je Apolonov sin, u svakoj većoj uvali, na kamenim stupovima urezivao poruke da se svim snagama usprotive Perzijancima. Atenjani su napokon odlučili. Unatoč svetoj maslini i njenoj ukorijenjenosti u zavičajno tlo, krenuli su na more da na novom mjestu, bude li to samo potrebno, podignu još slobodniju Atenu. Na brodove koje je Temistoklo godinama gradio u dolazili su u žalosnom redu tugujući za gradom
koji su napuštali. Domaće životinje pratile su ih bez nade - za njih nije ni moglo biti mjesta na brodovima koji su plovili prema Salamini.
8.
To naravno više nije mit: sve je atenske lađe Temistoklo skupio u uskom salaminskom tjesnacu namamivši krupne i trome perzijske brodove da ih ondje napadne i razbije. Visoko s jedne uzvisine, sjedeći na zlatnom stolcu, okružen pisarima koji su, tako kaže Plutarh, bilježili svaku pojedinost, gledao je Kserkso potpuno uništenje svog brodovlja. Možda su u tom trenutku prestali vrijediti svi mitovi istisnuti novim mitom o značenju vještine, znanja i hrabrosti. Kserkso je bio silni kralj, on je na prijelazu u Europu čak more dao sputati bacivši u Helespont drvene okove, neki kažu da ga je i bičevao, kako bi ga podredio svojoj moći, i zatim krenuo mostom na drugu stranu da se osveti Europi za trojansku katastrofu. Usprkos svemu zabilježeno je da su grčki mornari gledali u sjajno svjetlo iz Eleuzine i veličanstvenu Demetrinu povorku predvođenu Iakhom, prije nego li su svoje brodove usmjerili prema golemim perzijskim troveslarkama. Učvrstili su tako pripadnost jednom mitu, uključujući i pripadnost svetoj maslini kojoj su se htjeli vratiti. Voljeli su je više od mora. Istina je međutim kako im je Temistoklo, odlučivši se za more, a protiv mita, nije ostavio mnogo izbora. Od svega što su imali dao im je jedino veslo i veslačku klupu, izjednačivši ih u svemu i, napose, u odlučnosti da slobodu i jedankost brane kao svoje najveće i jedino bogatstvo. Morem ih je još jednom uveo u demokraciju i nagovorio da tim, nikad nadmašenim pokusom, sačuvaju Ateninu maslinu za sve ljude. Sastavni dio tog pokusa bilo je svakako i to da su tog čovjeka koji zaslužuje da mu se divimo više nego ikome drugom, tako je mislio Tukidid, unatoč svim njegovim zaslugama ipak ostavili bez zavičaja. Glasujući glinenim crijepićima odlučili su se protiv njega. No nije to bilo u protivnosti s činjenicom da su ga i slavili kao malo koga. Pričalo se da u Olimpiji, na Olimpijadi koja je održana uskoro nakon pobjede nad Perzijom, gledatelji prvi put nisu marili za natjecanja niti su ih promatrali. Svi prisutni gledali su u Temistokla radosno ga pokazujući kao stratega koji je pobjedio barbarstvo i neslobodu, i po svoj prilici okrunili ga maslinovim vijencem trajne zahvalnosti i slave.
9.
Zaista je moguće kako najslavnije od svih igara nije ustanovio čovjek nego neki bog. Govore kako se nekoć davno na neograđenoj livadi Zeus morao natjecati s Kronom i svoju pobjedu obilježio osnivanjem igara za ljude. No možda su igre utemeljene u znak sjećanja na jednu ženu? Tantalov sin Pelop, predak Tezejev, proganjan strahom od bezbožništva svog oca, nije mogao naći mira u Paflagoniji, nije niti smio ondje ostati. Otjerali su ga preko mora na obale velikog poluotoka, k Enomaju i njegovoj kćerki Hipodamiji. Na dugoj stazi od Pise, gdje se nalazi olimpijska ravnica, do korintske prevlake, izazivao je ludi Enomaj sve one koji su se usudili zaprositi njegovu kćer na utrku dvokolica, nudeći svakom pola sata prednosti. Poraz je donosio sigurnu smrt zaljubljenom proscu. Nevjerni Enomajev kočijaš po imenu Mirtil pomogao je Pelopu, jamačno Hermesov sin, pridobila ga je Hipodamija svojim obećanjem kako će s njim provesti prvu bračnu noć. Izvadio je klinove s osovine Enomajeve dvokolice zamijenivši ih voskom. Nakon pobjede nezahvalni je Pelop s jurećih kola bacio kočijaša u more i navodno zbog kletve koju je kočijaš tada izrekao, postao uzrokom nesreći što je trajno pratila Pelopa i sve njegove potomke. Čak je i more u čije ga je valove Pelop utopio dobilo Mirtilovo ime. Unatoč tome, cijeli je veliki polutotoku što ga je Pelop osvojio kad je zadobio Hipodamiju nazvan po njemu. Osvojio je i Olimpiju s ravnicom uz rijeku Alfej na kojoj je u slavu Hipodamije i njene ljepote priredio možda ne prve, ali u svom vremenu svakako najljepše olimpijske igre.
10.
Drugi govore kako je igre uistinu obnovio tek Heraklo, ali o njegovom identitetu ne postoji jedinstveno mišljenje. Neki tvrde kako taj Heraklo identičan sa svima poznatim herojem, Alkmenin sin i Tezejev stariji rođak, nego najstariji od pet božanskih Daktila, sinova Reje. Toga daktilskog Herakla nazivali su lisnatim, mogao je naime iz sebe izbacivati lišće i doista listati poput nekog stabla, možda hrasta, jer je uvijek ostao vezan uz tlo Majke zemlje. Daktili su od Zemlje naslijedili mudrost, uključujući i najmoćnije tajne njenog tla donoseći ljudima veliki broj najdragocjenijih vještina. U Olimpiji su Daktili podigli Kronov hram priredivši zatim i prve igre. Prvog su pobjednika, bio je to jedan od njih, nagradili vijencem što su ga spleli od svježih grančica i lišća divlje masline. No vjerojatno je kako je igre u njihovom savršenom obliku, poput kakvog arhetipa, utemeljio Alkmenin sin. Poznato je koliko je još od djetinjstva bio zaljubljen u stabla divlje masline sanjajući da će od tih stabala zasaditi sveti gaj za svog oca Zeusa. Uostalom, prvo i najstvarnije oružje u svim njegovim podvizima bijaše obična batina napravljena od neobrađene divlje masline. Nije li baš takvom batinom ubio kiteronskog lava čiju je kožu nosio umjesto oklopa? Nije se od te lavovske kože nikad odvajao uvjeren kako mu ona donosi sreću. Kad ju je jednom odložio uza zid na nju je bez imalo straha zamahujući sjekirom navalio mali Tezej. Ostala su djeca pobjegla glavom bez obzira. I kad je daleko na istoku, u brdima Kavkaza, ustrijelio Zeusovog orla i Prometeja oslobodio vječnih lanaca, na uskoj stijeni zaplesao je pobjednički ples okrunjen maslinovim vijencem kao da na taj način izmiruje zemlju s nebom.
11.
Nakon pobjede nad Augijem, kraljem u Pisi, kada je kralj odbio da mu isplati dogovorenu naknadu za čišćenje golemih štala od kojih se usmrdio cijeli
poluotok, Heraklo je osvojio zemlju koja je nekada pripadala Pelopu. Svrgavši Augija okupio je vojsku oglasivši kako će u Pelopov spomen prirediti veliko
atletsko natjecanje. Odmah je ogradio zemljište u Olimpiji proglasivši ga svetim Zeusovim zabranom. Dok je podizao žrtvenike .svim bogovima, ali i Pelopu, sa svih su ga strane napale velike muhe. Mislio je: u njima su očito zli demoni koji me ometaju u osnivanju igara. Pomolio se ocu Zeusu, prinio mu žrtvu moleći ga da ta zaista nesnosna stvorenja potjera s druge strane Alfeja. Otada nema muha u Olimpiji, a zahvalni Olimpljani zadržali su običaj poštovanja prema Zeusu, neprijatelju muha. Možda se tada, dok su muhe zujale uokolo, a sunce žarilo, odlučio zasaditi maslinova stabla uz rubove stadiona. Sjetio se hiperborejske zemlje i Apolonova hrama u dolini Istra, kamo je jednom bio došao goneći Artemidinu košutu. Iz te je zemlje do koje ne dopire Borej, u koju je Apolon odlazio svake zime na zlatnoj kočiji koju su vukli labudovi, donio Heraklo prvu maslinu i odmah je zasadio u Zeusovu gaju.
12.
Bogovi su također odobrili odluku da se u Olimpiji svakih pedeset mjeseci održavaju sportska natjecanja uz uvjet da na njima, niti kao gledatelji, ne mogu sudjelovati ljudi koji su se ogriješili o ljude i o bogove. Maslinov vijenac bijaše jedina nagrada pobjednicima spleten od lišća onog stabla što ga je Heraklo donio iz uvijek mirne i tihe, i basnoslovno napredne i plodne Hiperboreje. Igre su otvarane prvog dana pošto bi se na nebu, nakon ljetne dugodnevnice, pojavio uštap. Prvi natjecatelj bio je Heraklo. No kako nitko nije vjerovao da ga zaista može pobijediti, ostao je jedini na stadionu. Usamljen i tužan čekao je na stazi. U jednom je času iz Zeusova gaja izašao nepoznati mladić i mirno mu se pridružio. Gledatelji se, kao jedan, podigoše na noge i klicanjem pozdraviše tog čovjeka koji je sličio bogu. Vikali su: "to je Zeus!" Tako se vrhovnik u liku atlete pridružio usamljenom sinu, blagoslovio igre osiguravši da mir vlada dok one traju. Hiperborejska divlja maslina nije davala samo lišće i grančice za pobjedničke vijence: nazvano maslinom svete krune njeno je stablo štitilo zemlju od nesloge i rata donoseći joj dragocjeni mir.
13.
Postoji neka tajanstvena sličnost između olimpijske masline i one svete grančice koju je golubica donijela Noi na ruke s nekog maslinovog stabla koje se prvo pomolilo iz blatnjavih potopskih voda. Noa je bio osobit čovjek: iz njegova je lica, kao i iz lica svih velikih proroka, izbijala živa svjetlost. Njegov je otac Lamek zbog toga sumnjao u svoje očinstvo. Govorio je da ga žena vara, da je Nou dobila s jednim od onih palih anđela koji su zadržali božansku svjetlost, ali nisu poštivali Jahvu. Skitali su se pustom zemljom i griješili s lakovjernim ženama. Bijaše to vrijeme beščšća, grijeha i svakojakih opačina, stida nije bilo, ljudi se nisu bojali Jahve i jedva su znali za njega i njegovo ime. "Samo Henok može reći što je istina," tvrdio je Lamek misleći na davnog pretka kome je navodno Jahve dao knjigu svekolike mudrosti na čijim su se listovima, kao da žive u istom vremenu i jednom jedinstvenom vrtu, jedni s drugima susretali preci sa svojim potomcima. "Za Noina života Jahve će napraviti nešto novo na zemlji," samo je to kazao Henok.
14.
Noa je lutao zemljom nagovarajući jednog po jednog čovjeka na pokajanje spominjući Jahvu. "Ne znamo tko je to, nikad nismo čuli za njega," odgovarali su rugajući se proroku i njegovoj obitelji. Nisu se pokajali ni onda kad su životinje počele prilaziti Noinoj korablji i mirno ulazile u nju, jednako divlje i pitome, a da ih pri tom nitko nije gonio ni nagurivao. Nisu se pokajali ni kad je Jahve počeo davati jasne naznake potopa, nisu vidjeli ništa neobično u grmljavini i silnim potresima, u vodotocima koji su sa svih strana bujali, u moru koje se neumjereno podizalo. Tek kad je Jahve otvorio zemlju i nebo pohrliše ljudi k Noinoj korablji od smolasta drva ili, kako ponegdje tvrde, od obične trstike. No tad je Noa već bio zatvorio sva vrata, korablja se udaljavala nošena bujicama, vrijeme za pokajanje bijaše isteklo. Vode su bujale četrdeset dana i noći dok se nisu podigle petnaest lakata iznad najviših brda. Sa ženskim i muškim pripadnicima svih vrsta i Noinom obitelji plovila je korablja iznad poplavljene i uništene zemlje i, napokon, kad su vode počele opadati, pristala uz vrhove nedostupnog i pustog Ararata.
15.
Izabra Noa tada gavrana, neposlušnu pticu, posla ga ne bi li doznao ima li suhe zemlje na kojoj se može započeti novi život. No gavran je odlijetao i dolijetao, nije mnogo mario za Noine želje. Moguće je kako nije ni letio daleko budući da je s gavranicom u korablji bio jedini preostali par svoje crne vrste, pa se zbog nje vraćao a da uokolo nije razgledavao ni vodu ni kopno. Ili mu je navodno, kad ga je Noa puštao već treći put, dosadio i Noa i to ispitivanje, uz to je samo malo nedostajalo da umre od gladi i iscrpljenosti, i zato je ostao na kopnu gdje je našao neku strvinu i grakčući je otkidao kljunom. Noa nije ni primjetio kako nedostaje na brodu. Samo se tako, iscrpljenošću i dugotrajnim gladovanjem, može objasnito kako to da do dana današnjeg gavrani vole trulo meso. Noa zatim pusti golubicu. Prvi se put vratila, nije na kopnu našla nijedno stablo na koje bi se spustila. Pusti zatim golubicu drugi put. Stajao je na palubi korblje cijeli dan i baš kad je sunce zalazilo opazi golubicu kako leti prema njemu. "I gle! U kljunu joj svjež maslinov list." Počeka sedam dana pa pusti golubicu i treći put, ali ona se više ne vrati. Začuje tada glas za koji je znao da je Božji: "Plodite se i množite i zemlju napunite i podložite je sebi. Sve što se kreće i živi neka vam bude za hranu. Sve vam dadoh kao što vam dadoh zeleno bilje." Iznad svoje glave Noa zatim ugleda Noa most od raznobojne svjetlosti koji se s neba spušta na zemlju, i još jednom začuje isti glas: "U oblaku kad se poavi duga, ja ću je vidjeti i vjekovima ću se sjećati saveza i svake žive duše, svakog tijela na zemlji."