MOLY
1. Podsjetnik o mitskim travama
2. Rajska trava
3. Trave u Zlatnom dobu
4. Kastriranje Urana
5. Afroditina staza i Adonisovi vrtovi
6. Mirha, Adonis, Afrodita
7. Adonisova smrt
8. Gejina trava za zaštitu Giganata
9. Perzejevi koralji
10. Gilgamešova trava
11. Epikurovi vrtovi
12. Trava ribara Glauka
13. Kirkine otrovne trave
14. Vraćanje u život malog Glauka
15. Priča o Tilu
16. Medejin kotao za pomlađivanje
17. Homerove i Platonove trave
18. Kalipsin vrt
19. Vrt dobrih Feačana
20. Digresija o eskapizmu lotofaga
21. Moly
2. Rajska trava
3. Trave u Zlatnom dobu
4. Kastriranje Urana
5. Afroditina staza i Adonisovi vrtovi
6. Mirha, Adonis, Afrodita
7. Adonisova smrt
8. Gejina trava za zaštitu Giganata
9. Perzejevi koralji
10. Gilgamešova trava
11. Epikurovi vrtovi
12. Trava ribara Glauka
13. Kirkine otrovne trave
14. Vraćanje u život malog Glauka
15. Priča o Tilu
16. Medejin kotao za pomlađivanje
17. Homerove i Platonove trave
18. Kalipsin vrt
19. Vrt dobrih Feačana
20. Digresija o eskapizmu lotofaga
21. Moly
1.
Otkad je Hermes prognan u područja mitskog privida nitko više ne zna gdje bi se mogla naći trava moly, na kakvom tlu raste, do kojeg otoka treba ploviti da bi se ubrala i pripravila. Nije nikad pronađena Kirkina Eeja, ni mjesto gdje je Hermes, pred nosom Odiseju, iščupao tu travu s cijelim njezinim korijenom, iako je to bio jedini, vjerojatno i posljednji primjerak svoje vrste. Izgubio joj se svaki trag, s vremenom nestala su i očekivanja kako će se ikada više pronaći trave što su nekoć služile kao protuotrov za sve opake trave i čarolije, još manje one što su obnavljale mladost i izgonile smrt iz umrlih ljudi. Zaista se samo u travama koje su rasle u ono davno vrijeme kada su još uvijek imale izvornu svježinu i zelenilo mogla otkriti njihova svestrana učinkovitost, neka ljudska teleologija i neka jednostavna komplementarnost u poretku bića.
Možda su i znatno kasnije, dok su uludo gubili vrijeme tragajući za travom besmrtnosti, ljudi mogli naći svoju neprolaznost i u običnim zelenim travama što rastu i cvjetaju po svim poljima, uz uvjet da su ih sačuvali u njihovoj izvornosti, da po njima ne gaze kao po ratnim neprijateljima. Baš kao i mi što danas živimo na toj zemlji, i u davnim vremenima ljudi su bili podjednako emocionalno nesigurni i agresivno sumnjičavi. Dok još nije bilo ni izraslo Stablo života već su trčali uokolo i podrugljivo ogovarali. Lažu da to drvo postoji, tako su govorili. Nije im bilo stalo do istine, nisu nikad htjeli priznati da sami nisu ništa stvorili, ni najmanju travku, a kamoli tako veliko i moćno stablo koje poput svakog drugog samo iz sebe obnavlja život, i uz to ga može dati i uskratiti. No ako je nekada postojalo drvo života možda ipak postoji i trava besmrtnosti, treba je pronaći, treba pretražiti sva mjesta na toj zemlji, uzduž i poprijeko, mnogo upornije i temeljitije od Argonauta i njihove površne potrage za zlatnim runom koje nije bilo teško naći - s kolhidskog je hrasta blistalo poput velikog sunca.
Nijedna se trava ne otkriva naočigled dok se ne nađe neki znalac kao što je to bio Hermes. I njemu se međutim prestalo vjerovati i to u vrijeme dok je još sasvim uvjerljvio letio nebom. Sve trave besmrtnosti, uostalom i ljekovite trave, sitne su i skromne, neprimjetne, po njima gaze ljudi i životinje, ne obaziru se na njih, kao da nisu žive, ne razlikuju ih od blata, prašine i kamenja. Ali ako se nađu smjesta otkrivaju svoju nebeska nježnost, prozračnost i svrhovitost svoga bića, može se uočiti i njihova posebnost i dobrostivost kojom nenametljivo i neprimjetno zauzimaju svoje mjesto u poretku bića, kao da očekuju ljudsko razumijevanje i blizinu. Razmišljati se dakako može i induktivno: ako u travama postoje strukture ljekovite za neke bolesti, zašto se travama ne bi mogle liječiti sve bolesti, možda i smrt, shvati li se ona kao bolest, ne kao dar koji su nam donijeli bogovi, budući da sami nisu htjeli umrijeti? Na žalost, indukcija znači kako pretpostavku o lijekovitosti trava nije je moguće potvrditi ni osporiti dok se ne ispitaju sve trave i sve bolesti što je, mora se priznati, posao s tolikim brojem kombinacija da se nikad ne bi mogao završiti, makar nam se travnata vječnost približila na dohvat ruke. Tako zapravo stoji s tom travom, jer ona može biti na dva koraka od nas, a da je nitko ne nađe i ne uzvikne, eno je!
Naposljetku, s travama je najbolje postupati poetski, kako je to učinio Whitman, i naše postojanje zamijeniti njihovim vječnim trajanjem. Prati li se kružno gibanje što prije ili kasnije svaku travu, ali i svako biće, pretvara u neki drugi lik, zar ne bi tada trava istovremeno nicala kao preobrazba i kao dokaz za vječni život svih bića, uključujući i nas vlastiti. Istina je, naravno, kako travnata vječnost bića danas ne funkcionira ni kao pjesnička utjeha. Kako god bilo, nema ničeg ljekovitijeg od trava, i ništa opasnijeg. One svakog mogu ohrabriti, kao da su rođene iz krvi heroja ili bogova, ali mogu donijeti i zavaravajući san i bijeg u carstvo zaborava i lagodnog užitka. Mogu donijeti i beskraj jednoličnog postojanja, i neku lelujavost i nepostojanost oblika. Neće li baš to biti dobar razlog da se vječna trava traži i nikad ne nađe, da se kao što je to učinio Gilgameš neopreznoizgubi? Ili da se pobjegne od nje kao što je uradio Odisej bježeći iz zemlje Lotofaga i trave slijepog zaborava.
2.
Bog, jedan jedini, izrazio se i u zelenilu trava, njihovom cvjetanju i množenju, iako se tvrdi kako ih je moralo biti više od jednog, jer zar je samo jedan Bog mogao stvoriti takvo bogatstvo oblika što ih ljudske oči mogu gledati na toj prelijepoj zemlji? Kakogod bilo, bio to jedan Bog ili više njih, trave i travnate vrste dobile su kod svakog svojevrsni primat. Već od prvog dana stvaranja znao je Bog da na toj zemlji niti jedno biće neće moći postojati bez travnatih beskraja, bez zelenih ravnica, livada i pašnjaka, pitomih šumskih proplanaka, i tako dalje, da ne nabrajamo stvari koje su same po sebi savršene i koje nam se sviđaju bez interesa. Postanak trava bijaše posljedica stanovite božaskog plana i analize, ako se tako grubo može nazvati neusporedivo dobro, istinito i lijepo božansko stvaranje.
Travama se postanak dogodio trećeg dana nakon što je Bog gledajući u ništavilo, ne veće od jedne neprotežne točke, manje čak i od glave na pribadači, izgovorio riječi postanka, neka bude svjetlost, neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda, i neka bude kopno. Bio je već minuo početak trećeg dana, iako je pitanje što znači treći dan, budući da tada još nije postojalo vrijeme, iako je svaki od tri dana bio različit, postojala je samo vječnost u kojoj još ništa nije starilo, kad reče Bog, neka proklije zemlja zelenilom – travom svakojakom, i nije niti moglo biti drukčije. Tako je upravo trava bila prva riječ koju je Bog izgovorio istovremeno stvorivši sve biljke, prvu carstvo živih stvorenja. Zemlja im pruži svoju ruku, kad gle, nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti. Ne treba ni spominjati kako su bile zelene, lijepe i dobre prve trave, dok još
čovjek, ni bilo koje drugo biće, nije gazio po njima. Sve su trave rasle baš onako kako ih je Bog stvorio, i trave, i sve ostalo. Vlastitim je riječima Bog, jedan jedini, riješio i problem prehrane svih živih stvorenja na zemlji. Evo, kazao je, dajem vam sve bilje što se sjemeni, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme, neka vam budu za hranu! Mislio je pri tom na ljude, ali nije zaboravio ni zvijeri na toj zemlji, ni ptice u zraku, niti gmizavce, ta grozna stvorenja, zato što je u svima bio dah života. Nije ih razlikovao. Neka i njima za hranu bude sve zeleno bilje, tako je kazao.
Tada se nije još ni pomišljalo da će živa bića proždirati jedna druge, sva stvorenja su bila stvorena kao istinski vegeterijanci, što će im vrlo brzo dosaditi.Ni vrijeme tada nije prolazilo kao što danas prolazi, nije bilo kalendara, ni dogovora kako će se mjeriti prolaznost bića, sve je tada postojalo kao da nikad neće doći svome kraju. Također nije moguće zamisliti kako je mekan bio tapet zelene trave kojim su ispod rajskih stabala hodali prvi ljudi dok još nisu znali da postoji zlo. I sam je Bog je volio gaziti travom i šetati rajskim vrtom dok je pirio podnevni povjetarac, a on zaželio da mu Adam opiše upravo to: kako ga je Eva zavela da zajedno počine grijeh. Bile su to prve riječi koje čovjek ikada izravno uputio Bogu. Čuo sam tvoj korak po vrtu, tako je Adam započeo svoj strašljivi odgovor. No nije sigurno je li to bila cijela istina. Bog je tada hodao po najmekšoj travi koja je ikada postojala, a osim toga Božje koraci ne bi se mogli čuti ni da trava u vrtu nije bila toliko meka i duboka – Božji su koraci poput misli nečujni i bez težine. Takav je čini se bio i govor, letjele su mentalne slike od Boga k Adamu, Bog je još uvijek bio u čovjeku i čovjek u Bogu, pa su mogli razgovarati kako god su htjeli, kao kad jedan čovjek razgovara u sebi, sam sa sobom. Vi naravno znate što je to sada dodano, neki bi rekli izmišljeno, ali se to nipošto ne odnosi na činjenicu da je prve ljudske riječi koje se igdje eksplicite spominju izgovorila Eva u razgovoru s rajskom
zmijom.
I za trave su najprije saznale zmije, no možda su one same bile najsklonije tim groznim stvorenjima, budući da ih zmije očigledno nisu nikada gazile, osim u jednom kratkom vremenu, dok Eva nije još progovorila. Zmije su prve iskazale nagon da govore, da se koriste komunikacijskom vještinom i persuazijom. Govorile su tako prirodno kao da su riječi njihov vlastiti izum i, gle, eno jedne u Božjem vrtu kako razgovara s Evom, nagovora je da prekrši zapovijed, da jede voće sa stabla s kojeg nije smjela jesti i tako ljudskom rodu daruje razliku između dobra i zla. Razgovarajući sa zmijom, a da ni sama nije toga bila svjesna, Eva je izgovrila prve riječi koje je ikada ijedan čovjek uputio drugom biću. To je navodno bila jedna vrlo dijabolična zmija, takvo je i bilo i njeno zmijsko pitanje, Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu? Znala je zmija odgovor, no svejedno je pitala skrivajući se iza tobožnjeg neznanja kao i svako lukavo biće. Otada zmije trpe svoje prokletstvo, puze po zemlji i travama, jer
Božje su riječi ne razlikuju od njegovog djela, Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Tako su se zmije prve od svih stvorenja spustile među trave. Sve to samo zato da čovjek ne otkrije tajnu života nakon što je otkrio razliku između dobra i zla i definitvno se tako odvojio od ostalih bića. Visoko se čovjek izdigao iznad tla usmjerivši pogled prema nebu. Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke, tako je rekao Bog proklinjući zmiju.
3.
Zbog pradavnog grijeha zbrisano je sa zemlje i zlatno ljudsko pleme, no tada se radilo o Zeusu njegovoj odluci, a ne o Jahvi, jednom jedinom, nego o više bogova među kojima je Zeus tek prvi među navodno jednakima. Vjerojatnije je međutim kako su ljudi onog doba sluteći promjene uvenuli jednostavno i tiho, kao što vene trava. Zeusove su moći, kako god bile velike, ipak neusporedive sa svemogućim, jednim jedinim Bogom, nesumjerljivi su i nesvodljivi njihovi svjetovi. Nije Zeus nikada gledao u ništavilo, nije nikada kao duh lebdio nad nejasnim, neposloženim i posve nestrukturiranim svijetom. Zeus naime nije bio bog stvoritelj, nije on stvorio ni nebo, ni zemlju, ni travu, nije mu takvo što bilo ni na kraj pameti,
u pravilu on nije stvarao osim akcidentalno, nije u pravom smislu bio gospodar života i smrti. Ali bio je gospodar, mogao je razoriti sve što je bilo stvoreno što je sa svojim poretkom bogova naslijedio od svojih predaka, od svojih roditelja, ako se tako mogu nazvati bogovi koji su mu prethodili.
U nebeskom je poretku naslijedio kontroverznog Krona, vladara zlatnog ljudskog razdoblja kada je na zemlji svako biće bilo zadovoljno svojim postankom, bio je to raj koji se nije nalazio na nekom nepoznatom ograđenom i zaštićenom prostoru, nego na cijeloj zemlji. Drugim riječima, nije to bio raj na zemlji, nego zemlja u doslovnom smislu bijaše raj, na njoj je trajalo vječno proljeće, cvijeće je neumorno cvjetalo, ljude i zemlju osvježavao je danju i noću tihi povjetarac. Ništa se ne zna o travama u zlatnom dobu, jesu li uopće postojale. Ili su rasla samo blistava stabla, a zemljom su tekli potoci meda i mlijeka, ili čak rijeke, kako u tome ponešto pretjeruje Ovidije. Ili se pak med spontano cijedio s hrastova čije grane nikada nitko nije lomio, niti je ikom to padalo na pamet.
Kad se nisu hranili mlijekom i medom ili nektarom, ljudi su obožavali jesti plodove s grmlja i sa stabala, s planike su jeli crvene maginje, voljeli su i jagode, drijenak, kupine i ukusni žir za Zeusova stabla koji im je mogao zamijeniti svaku drugu hranu, iako im ona nije niti trebala. Bili su nezahtjevni
vegeterijanci koji su malo marili za glad, a istina je kako o njoj nisu ništa ni znali. Ali u središtu zlatnog doba nisu bile trave kao što se to događalo trećeg dana Božjeg stvaranja, nego ljudi, emocionalno staloženi, mirni i radosno opušteni poput samih bogova. Nisu oni harali šumama da naberu drva za gradnju, za oganj ili ogrijev, nisu dirali zemlju, ni njeno tlo, nisu napokon ni jurili uokolo potaknuti nemirom istraživanja, nego su uvijek ostajali na sebi bliskoj zemlji, u svom zavičaju. Sami u sebi imali su svoju mjeru i poštivali je pa im zakoni, kazne i zastrašivanja nisu trebali, niti su postojali. Nije ih uznemiravala ni starost ni smrt. Osjećali su optimizam zemlje koja im je sama od sebe donosila hranu, iako se najviše spominje žito, a nema nikakve naznake o travama koje su bile ukusnije od bilo čega drugog što je u zlatno vrijeme bilo jestivo. Doduše, u Ovidija postoje naznake o tome kako je trava iz beotskog Antendona koju je koristila Medeja u svojim moćnim pripravcima znatno prije negoli je Glauk uz pomoć te iste trave postao morski bog, očito moglo potjecati samo iz zlatnog ljudskog vijeka.
Umirali su bez muke, zapravo su tonuli u san iz kojeg se nisu vraćali među žive, iz sna su odlazili na nebo, pokrivali se oblacima odakle poput nevidljivih anđela ili blagotvornih duhova čuvaju ljude. A kad se ipak spuste na zemlju daruju tada pravedne, a kažnjavaju zločin. Bilo to ovako ili onako, je li med tekao u potocima, ili se spontano cijedio s hrastovih grana, istina je kako se u zlatnom ljudskom dobu ne spominje ni zlatna ni zelena trava. Bacalo se tada drukčije sjeme, nicale su drukčije biljke, ako se to tako smije kazati, a da ne narušimo trajne simpatije prema Afroditi i ne izazovemo njezinu osvetu zbog nedovoljnog štovanja ljepote i ljubavi. Evo kako se ona pojavila na zemlji darujući joj obilje cvjetne trave gdjegod su njena stopala dodirnula tlo.
4.
Nije neobično da je baš Majka zemlja, nazvana Gejom, rodila Urana. U ono davno vrijeme, što smo to donekle već kazali, Zemlja je bila božica, i ujedno zemlja, Nebo je također bilo nebo, u isto vrijeme i bog. Tko bi više od zemlje i neba zaslužio da dobije božansko dostojanstvo, budući da ga oni očigledno imaju sami po sebi i bez ikakvog uzvisivanja? Evo, još jednom početka te priče o Početku: Kaos je naravno prvi, za njim je zemlja širokih prsa. Ona je porodila Nebo puno zvijezda da cijelu je zastre. Po svoj prilici Nebo, to jest Uran, bijaše jedan san Majke zemlje, nebo
puno mirijada zvijezda, i ona ga spontano rodi, rodila je tako svog sina i ujedno supruga, nije moglo biti drukčije. Tek onda se stvaranje ubrzalo. Ponešto preoblikovana ta priča teče bez zastoja poput davno pripremljenog sinopsis što ga Hesiod čita svojoj publici koja poznaje svaki i najmanji korak stvaranja, njegove tamne ponore i nebrojeno mnoštvo bogova i heroja. Sve je to mnogima bilo poznato davno prije nego li je Hesiod sastavio teogoniju.
Uran je prvi vladao nebom i cijelim svemirom. Gledajući odozgo na zemlju prepunu brda i uvala zaplakao je izlijevajući na nju svoje suze. Bijaše to prva kiša koja je ispunila sve pore majke Zemlje, njene praznine i dubine. Ona odgovori na nebesku ljubav rađajući travu i sve vrste raslinja, rodi i sve ostalo, jedne za drugim beskrajni lanac stvorenja: šest Titana i šest Titanki, posljednji među njima je Kron. Rodila je zatim Kiklope (u svemu nalik na bogove, ali im jedno okruglo oko bijaše posred čela) i grozovite Hekatonheire, storuke divove. Rađala je dakle prestrašnu djecu. Sve odreda pregolema čudovišta koja su kad bi se uspravila dosezala nebo i njegove oblake. Zbog ljubomore ili nečeg drugog, nije to poznato, Uran je svako novo stvorenje gurao natrag u krilo Majke zemlje. Ionako golema, zemlja je stenjala i gušila se od nadimanja. Kazala je djeci, Eto vam srpa za nedoličnog oca. Najmlađi Kron mrzio je oca. Dok se Uran još jednom nadvijao nad Gejom, Kron zgrabi srp, odreže ocu genitalije bacivši ih svom snagom u zrak iza sebe.
Naravno, Kronovo zlatno vrijeme, kratko je trajalo. Vladavinu Zeusovih prozračnih bogova, lijepih poput vedrog dnevnog neba, koje je mu je rodila Rea, nije Kron mogao spriječiti niti njihovim gutanjem. Svakom je poznato kako ga je Rea prevarila zaštitivši najmlađeg Zeusa – povila je veliki kamen i dala ga Kronu da ga proguta. Kad je odrastao Zeus je angažirao Metidu da pripravi drogu, po svoj prilici svojevrsni napitak od posebnih vrlo gorkih trava koji je tjerao na povraćanje. Ili je to učinila Rea, tako su u poretku Titana nazivali zemlju, ona je najbolje poznavala trave i svoje vlastite prostore. Kron je povratio kamen, zatim i svu svoju djecu koju je progutao. Na čelu sa Zeusom njezina su djeca uskoro sjedili na Olimpu igrajući
se sa svijetom poput djece. Pale su Titane prognali u Tartar. Zakopali su ih pod zemljom na dubini koja je toliko daleko od površine zemlje koliko je zemlja daleko od neba.
Uran bijaše prvi uškopljeni bog iz čijeg se odrezanog i odbačenog uda rodio jedan usporedni svijet. Ovako se to dogodilo. Iz kapi Uranove krvi koja je pala na zemlju izrasle su Erinije, Giganti i melijske nimfe. Među njima zanimaju nas zasad samo Giganti, prestrašna čudovišta, koja se u svoj svojoj veličini i strahotnosti ne mogu više ni zamisliti, budući da je davno prošlo vrijeme kada su bogovi i druga vanvremenska bića zastrašivala ljude. Spominjemo ih zato jer je samo za njih majka Zemlja stvorila jedinstvenu travu koja ih je u ratu protiv Zeusovih bogova trebala učiniti neranjivima, trebala ih je zaštiti od svih ozljeda. Nazovimo je herba giganthea, iako je Giganti nikad nisu koristili, ostavila je ipak neke tragove u pričama kao da su riječi postale jedini pravi herbariji u kojima se čuvaju i suše magijske trave. O njoj ćemo nešto kasnije. Kazali smo naime što je sve izraslo iz kapi Kronove krvi koje su pale na zemaljsko tlo, ali ne i što se dogodilo s njegovom muškošću, iako je pitanje može li se tako nazvati svemoćna
spolnost jednog drevnog boga.
5.
Stvaralačko spolovilo svog nebeskog oca Kron je bacio u more. Dugo je plutalo stvarajući bijelu pjenu iz koje se rodila božica ljubavi. Izašla najprije na Kiteru, zatim na Cipar. Bijaše to Afrodita, rođena iz morske pjene, filomedeja jer je iz očeve snage izašla, Kiprogeneja jer su je na Cipru najviše voljeli i ona je najviše voljela njih. Gle, rekli su, gledajući je kako gola izranja iz morske pjene, to je Afrodita. Dok je izlazila iz mora otok je pred njom
postavljao tapete mekane trave. Samo je na tom otoku obnavljala svoju nevinost, na njemu i njena privlačnost bijaše najintenzivnija.
Trave i cvijeće su snažno voljele Afroditu, kažu da su trave požudno nicale ispred i iza njenih dvokolica koje su vukle grlice ili golubice, možda košute, iako joj one ne pripadaju. O tajnim ljubavnim sastancima na koje je odlazila Afrodita svi su sve znali, nisu o tome niti šutjeli, kako je to zahtijevao red i pristojnost i usprkos tome očekivali su da im Afrodita garantira sreću u ljubavi. Možda i s nekim pravom. Prvo, Afrodita je
božica koja omogućuje da sve živo na tom svijetu razmnožava, bez nje nijedno biće ne bi bilo ni radosno ni ljupko. Drugo, poput ljubavi ona stvara vedrinu i razgoni oblake. Treće, nebeske ptice je čuju kada prolazi i odgovaraju joj pjesmom, i četvrto, zemlja sama posipa joj puteve
cvijećem i, dodat ćemo, travama cvjetnim. Toliko o Afroditi koja, na ovaj ili onaj način, podiže trave da obilno niču i bivaju zelenije. Baš njoj je Lukrecije uputio ponizni nagovor na početku rasparave o prirodi svih stvari koji smo djelomično pokušali citirati.
Slijedi priča koja se tiče i Afrodite i njene ljubavne tuge, na prvom mjestu Adonisovih pitara, nevelikih lonaca u kojima su žene njegovale krhko zelenilo, odabrane trave, cvijeće, pšenicu i žito, svakovrsno vrlo osjetljivo bilje, uglavnom male površine pod zelenilom, koje su u određene dane održavale i izlagale tugujući za Adonisom, mladim Afroditinim ljubavnikom, kao da je on ne samo njezin ljubavnik, nego i ljubavnik svih žena. Sir James Frazer spominje nekoliko vrsta poznatih mediteranskih biljki koje su navodno isključivo žene sadile na malo rastresite zemlje u keramičkim loncima i malim košaricama poput neke vrste zelenog Adonisovog memorijala. Poimenično spominje pšenicu, ječam, koromač, i razne vrste salate, ne navodi divlje trave, ali spominje raznovrsno cvijeće koje su žene sadile bez korijena, održavajući ga na životu oko tjedan dana, da bi s njim kitile kipiće mrtvog Adonisa. Na javnim su mjestima, po svoj prilici u tužnim procesijama, u kojima su poput neke značajne vrijednosti nosile male kipiće
božanskih ljubavnika okićene zelenilom, bilo kakvim zelenim lišćem, jaukale su, jadikovale, na sav glas uvježbano plakale i naricale za mladićem čiju su majku nazivali Mirhom.
Događaje koje nastojimo prepričati povezuju ružu sa smirninim grmom ili čak s vrtom. Tumačeći smisao ženskih biljnih uradaka posvećenih Adonisu, Frazer uvodi hipotezu o homeopatskoj magiji. Oponašanjem prirode žene su tobože htjele potaknuti proljeće kako bi zemlja što prije zazelenila, stabla olistala, voćke se oplodile, cvijeće opupalo i procvjetalo. Ponešto kontradiktorna pretpostavka, budući da je najviše Adonisovih vrtova uvenulo prije nego li su proklijali, a nisu ni zamišljeni da se učvrste, nisu dakle žene oponašale ukorijenjivanje, rast, pupanje i cvjetanje, nego su beskrajno žalile za Adonisom, suosjećale sa Afroditom.Toga su dana sve one bile Adonisove zaručnice, bez straha su postale tužne Afrodite,
svoju su ljubav držale nježno na rukama i plakale kao da su je onaj čas izgubile. Na kućni vratima i po ulicama javno su iskazivale ljubav koju inače
nisu smjele pokazati. Htjele su u sebi osjetiti istu prejaku želju i tugu koju je božica, upravo božica ljubavi, osjetila za Adonisom, držeći ga mrtvog na
koljenima nakon što ga je raznio Aresov vepar. No već smo naglasili kako je ta priča o nesretnim ljubavnicima okončana u cvijetu crvene ruže, da u njoj nema prostora ni plodnog tla na kojem bi mogle nicati vječne trave, iako je malo vjerojatno kako su žene vjerovale da će svojom ljubavlju, ljubavnim plačem i tužnim zelenilom, među kojim se nalazila i poneka sveta trava, vratiti tog savršenog mladića iz carstva mrtvih u zagraljaj Afrodite. Ali nadale su kako takvim ceremonijalom moga potaknuti muškarca za kojim su čeznule da im se vrati, da ga poput Afrodite prihvate u vlastiti
zagrljaj.
Čežnja za Adonisom i mali Adonisovi vrtovi bili su strastveni izraz tuge zbog sputanih i neizraženih ljubavnim emocijama, zbog izgubljenih i nesretnih ljubavi, za muškarcima koji su nestali, izgubili se ili u ratu poginuli. Tugovanje za Adonisom i Afroditom, njegovom božanskom ljubavnicom, probijalo je emocionalnu branu koja je bila nametnuta svim ženama. Podizala se samo u vrijeme kada je Adonis odlazio u podzemlje, među mrtve, a Afrodita za njim tugovala. Kažu kako ne postoji ni najsitniji dokaz, ninajmanji izvor koji bi potvrdio i najslabiju nadu kako se Adonis, kad je jednom umro, ikada više vratio među žive. Možda je upravo iz tog osjećaja konačno izgubljene ljubavi i ljubavne nade, zbog neispunjene ljubavne žudnje, nastala
tuga koje su žene iskazivale u svom plaču za mrtvim
Adonisom.
6.
Higin je u Fabulama sačinio nekoliko važnih kataloga, stanoviti inventar nepotrošivih osoba, događaja i pojava, izuma i stvari, i ljudskih tvorevina, koje su dobile mitske dimenzije. Adonis, ili gospodin, jer to je značilo njegovo ime, nalazi se ukupno u tri njegova kataloga, na tri popisa: na popisu ljudi koji su poginuli od napada vepra, na popisu neusporedivo lijepih mladića i, napokon, u katalogu judi kojima su Parke, ili Moire, dopustile da se vrate iz carstva mrtvih: Adonis, sin Kinire i Smirne, voljom Venere, odnosno Afrodite. Kako se uopće mogao dogoditi taj presedan budući da se vraćanje mrtvih u život, protivi razumu i svim prirodnim zakonima, a to je bilo zabranjeno bogovima i ljudima? Ali, kažu da zabrane postoje ondje gdje se prekršaji događaju, što znači da su i smrtnici i besmrtnici kršili to sveto i naoko neprekoračivo božansko i prirodno pravilo. Stvarno se nitko se iz mrtvih ne može vratiti, niti se navodno itko ikada vratio, osim u neuračunljivoj mitskoj priči.
Unatoč očiglednoj prirodnoj nužnosti Adonisa je vratila Afrodita zbog njegove muške ljepote i seksualnosti, snage dodira i ljubavi. Zbog neprolaznog dodira prolazne ljudske mladosti, tako različitog od dodira mladih bogova. Nadmašio je Aresa, istisnuo ga iz srca Afrodite tako da više nije htjela čuti za toga naprasnika, za tog bahatog boga koji je kad nije vodio ljubav odmah grabio oružje i hitao u rat, kao da baš svaki rat mora on osobno započeti. Snagu svog dodira i moć svoje ljubavi koja je zaludila božice, uz Afroditu, još i Perzefonu, Adonis je naslijedio od svojih predaka.
Prema nepouzdanim rodoslovljima njegov djed bio je Pigmalion. Toliko je to intenzivno žudio za Afroditom, sanjao je o njoj, izludio sasvim. Načinio je njezin savršeni kip Afrodite i zatim molio kip kao da moli božicu da ga oživi. Kao da je živ, stavljao je uz kip poljsko i šumsko cvijeće, ljiljane i sve druge darove za koje je mislio da ih vole sve žene, da u njima bude ženstvenost i oživljuju erotske nagone. Božica nije ostala ravnodušna i dok je Pigmalion milovao bijelu slonovaču, dok je s kipom vodio ljubav, božica ga je oživjela prikazujući se kao da sama spava s Pigmalionom. Ostat ćenepoznato zbog čega Afrodita nije kazanila Pigmaliona, budući da je očito preferirao žene od bjelokosti nad stvarnim, živim ženama, čiju se ljubav
ne može ničim nadomjestiti, a kamo li mrtvom slonovačom. No djelovanje božica i njihovi razlozi ponekad su toliko neobjašnivi kao i djelovanje same prirode. Uostalom, negdje je već istaknuto kako je samo ljubav jača od prirode i njenih
neumoljivih pravila.
Napokon, samo ljubav može tobože opravdati priču koje se i Ovidije bojao. Bojao se da mu bogovi ne uzmu za zlo što je tako sućutno govorio o Mirhi, okrivljujući za sve Afroditu, njenu osjetljivost i osvetoljubivu žensku narav. Ako je Kinira (vjerojati Adonisov otac i djed) bio asirski kralj, tad se i priča o Mirhi i Adonisu moraju prenijeti u neku zemlju daleko od Cipra. No teško je povjerovati da bi seAfrodita, kao čista ljubavna želja, mogla pojaviti igdje drugdje, osim u ciparskim uvalama, na njihovim žalima i najsitnijem pijesku koji je uvijek ostajao dovoljno suh da Afrodita može po njemu hodati bosih stopala kao po mekoj proljetnoj travi. U jednoj nepreciznoj obiteljskoj strukturi Kiniru je rodila Pafa, metonimijsko ime za cijeli Cipar. Naravno, da nam je dovoljno rodoslovlja, iako su ljudi i kad postoje i djeluju vrlo nezavisno kao pojedinci, zapravo složaji struktura koje su preuzeli od svojih predaka. No to ćemo sada zanemariti, i evo što se dogodilo. Kenhreida se hvalila tvrdeći kako je njezina kćer Mirha ljepša od Afrodite. A božica je kažnjavajući majku zapravo nepravedno kaznila njenu kćer potičući u njoj groznu i neuzastavljivu pohotu za vlastitim
ocem. Treba vjerovati Ovidiju i tome kako je molio bogove da mu dopuste ispričati što se točno dogodilo a da ga ne kazne.
Nastavak je bio pripremljen. Stara je dojilja spasila Mirhu kad se htjela objesiti, izvukla iz nje tajnu, opijala Kiniru, dovela mu Mirhu da mu bude ljubavnica, i zaista kćer je ležala s ocem punih dvanest noći. Na koncu se otrkilo sve što se dogodilo. Kinira je poludio. Spašavajući život Mirha je pobjegla u brda, u šumu, vjeruje se kako se na neki način našla na arapskom tlu, možda čak etiopskom, oskudnom u svemu osim u travama, grmovima i stablima tako eteričnim da od nekoliko listova ili kapi njihova soka zamirišu veliki prostori, ponekad i cijela područja mirišu toliko intenzivno kao da ih je netko maločas zasuo miomirisima. U pratnji takvih mirisa čini se da ponekad i bogovi silaze na zemlju da bi ljudima olakšali njihovu bol
i tugu.
7.
Postoji stablo koje iz svoje kore luči smolu u kapljama ne većim od ljudskih suza. One mirišu poput svih svetih mirisa stvorenih da se koriste na nesvakidašnjim i zaštićenim mjestima. Skrivajućise od oca Mirha je bježala danima, a onda klekla, odjednom se umrtvila moleći bogove da je oslobode njezine tuge, da joj uzmu i život i smrt i pretvore u stablo, i, gle, kad je zgrabila stablo odjednom je odrvenjela. Tako je bezumno strahovita bila Afroditina osveta. Ali, reći ćete, zar za svaku ljubomornu osvetu treba optužiti Afroditu?
Nije se Mirhi osvećivala Afrodita nego Erinije, koje su sa obala Stiksa požurile da osvete incest. Svejedno, Mirha je dala ime i sadržaj tom stablu i cijeloj vrsti takvih stabala, kao da nje same nije nikada ni bilo. Govori se da je to stablo Mirha, a smola koja se cijedi iz kore nisu drugo nego
Mirhine suze. To Mirha oplakuje vlastitu sudbinu i sudbinu svog djeteta koje je u njoj raslo. Razumijeli ste već da dijete koje je nosila bijaše istovremeno njezin sin i brat,.ona njemu majka i sestra, a on svom djedu sin. Sve se to događalo daleko od ljudi i ljudskih prostora, u zemlji sabejskoj, na rubovima pustinje, u zemlji na kojoj ne rastu trave. No gdjegod da se to dogodilo nakon devet mjeseci od trenutka kad su se strašni događaji počeli odvijati, iz raspuklog se mirhinog stabla pojavilo dijete. Bio je to Adonis.
Prihvatile su ga Najade, šumske djevojke čiji se glas čuje i danas, ako se dobro sluša. Prigušen je bistrim izvorima, u gorskim brzacima i potocima, i plavakstim jezercima, i tako dalje. Oprale su ga majčinim suzama, povile ga travama i položile u travnatu kolijevku. Kamo sreće da su ga djevojke i zadržale, ali nije tako bilo. Bilo je dovoljno da ga vidi Afrodita, te da priča o zelenoj travi i travnatim povojima dođe svom kraju. Kako će biti krasan, čuvaj ga dok ne odraste, rekla je, tutnuvši ga Perzefoni u ruke, i kad je odrastao, eto je kod Perzefone, u dobokom podzemlju, u Hadovu carstvu bez sunca i zvijezda. Vrati mi mladića, tražila je, no Perzefona se pretvarala da nije ni čula za njega, nije odgovarala, samo je gledala u svod bez zvijezda i toliko razljutila nebesku Afroditu da je ona pohitala k Zeusu. Ona tvoja iz podzemlja (govorilo se da je Perzefona Zeusova kćer i iljubavnica), sakrila je moga Adonisa, požalila se.
Evo kako ću presuditi, zaključio je Zeus, Neka trećinu godine provodi kako hoće, trećina pripada tebi, a trećina Perzefoni. Higin koga smo već spominjali, ne vjeruje kako je Zeus presuđivao u tako trivijalnim sporovima. Uputio ih je na nižu instancu, kod muze Kaliope, divne Orfejeve majke, i ona je presudila onako kako je rečeno. Silovita u svojoj ljubavi Afrodita je makar i djelomično odvajanje od Adonisa doživjela vrlo bolno. Osvetila se Kaliopi na njenom sinu Orfeju. Baš kao što se nije mogla dogovoriti s Perzefonom kako će podijeliti Adonisovo vrijeme, učinila je da se ni brojne Tračanke, sve ludo zaljubljene u Orfeja, nisu mogle dogovoriti koliko će kojoj pripasti i umjesto da ga ljube one su ga rastrgle na komade.
Mladi je Adonis svoju trećinu vremena provodio s Afroditom koja bijaše ljubomorna i na travu kojom je mladić gazio. Kažu kako sve to samo još jedna metaforička priča o nicanju, sazrijevanju, sijanju i klijanju zlatnog žita. Dio se godine ono veselo zeleni, zatim i žuti na dobroj zemlji, a u jednom se dijelu godine žitno sjeme klija pod zemljom, u mraku njezine utrobe, kao da se nalazi kod Perzefone. Ljubomorni Ares saznavši za
Afroditinu ljubav samo je čekao trenutak da se skriveno osveti mladiću koji za tog agresivnog boga nije nikad ni čuo. Precijenivši svoju snagu mladić je jurnuo na vepra koji ga usmrtio u jednom jedinom napadu i zatim se vratio natrag pod Aresovu zaštitu. No to već spada u sasvim druge priče, u one o ruži i opasnim divljim veprovima.
8.
U davno je vrijeme postojala također i trava koja je čuvala tijelo od svih mogućih rana, da li samo tijelo moćnih Giganata, ili tijelo svakog živog stvora, to je pitanje na koje nije moguće odgovoriti. Svima je poznato kako su Zeusovi bogovi u svemirskoj bitki porazili Titane. Što je Zeus mogao učiniti nego ih zakopati duboko, koliko god je to bilo moguće, zatrpao ih je u Tartar, o čijim smo podzemnim dubinama već govorili. Ondje su u ograđenom prostoru, nalik na najgrozniji kažnjenički logor koji se može zamisliti, kažnjavani oni što su se zamjerili bogovima ili su se neuspješno bunili i odupirali njihovoj dominaciji. Titane su onamo odveli Zeusovi stražari, storuki gorostasi, zavarili su vrata i ispred njih sjeli na stražarska mjesta s kojih se više nisu micali.
Naravno da u Tartaru nije moglo biti trave, ta ondje ni sunce nije dolazilo, to je izarazito goli prostor kao što je to svaki zatvor uključujući i Tartar, najgori od svih. Ne niče trava u zatvorima ni na mjestima gdje ne dolazi sunce. Ondje su naime djeca, blistavi olimpski bogovi i božice, zatvorili svoje roditelje, tamne i buntovne Titane i Titanke, sve osim Okeana. Njihova kazna bila je povod jednoj novoj pobuni protiv Zeusovih bogova: protiv njih Zemlja je podigla svoje Gigante. U toj pobuni značajnu ulogu trebala imati magična trava. Uz njenu pomoć Giganti bi postali neranjivi i nepobjedivi,
a Zeusovi bogovi bi pretrpjeli konačni poraz u borbi za prevlast na nebu.
Majka Zemlja jedva je podnosila svoje potomke na Olimpu, bili su to njeni napredni i bezobzirni unuci, nisu se na nju obazirali, zanemarivali su je i potiskivali. Pobunila se koristeći protiv mladih bogova svoju posljednju naoružanu djecu. Bijahu to savršeni gorostasi, nazvali su ih Gigantima, podigla ih je na noge protiv Olimpljana, budući da se nije nikada pomirila s nekažnjenim uništavanjem dragocjenih darova koje je spontano rađala za ljude i za bogove dok su zajedno živjeli na uvijek istoj zemlji. Vjeruje se da su Giganti iz zemlje izašli u Flegri. Nejasni i nerazumljivi, zastrašujućeg izgleda, kotrljali su se zemljom poput pokretnih brda, goleme kose i brada visili su su im niz ramena nalik na stogove trave niz koje se cijedila magla. Imali su zmijske repove umjesto nogu.
Bila je to gorka Zeusova pobjeda. Bez podrške majke Zemlje i bogovi osjećali nesretno i neispunjeno, kao da su ostali bez pravog uporišta. Ali, u pravom smislu oni su zemaljsku podršku izgubili znatno kasnije, u vrijeme kada su zemlju i njezino more, kao i nebo, počeli koristiti bez stida i ograničenja jednako bogovi kao i smrtnici. Ponekad se govori kako Giganti bijahu posljednja djeca Tartara, jer su navodno takva mračna stvorenja
mogla imati samo tartarsko porijeklo. Ipak, teorija kako se Zemlja upustila u odnose s tim groznim dubinama vjerojatno je izmišljotina. Giganti koji se
podigoše protiv Zeusa bili su ne samo strašna nego i sjajna stvorenja. Sudeći po njihovim prelijepim imenima, sjajnim poput dragog kamenja, primjerice, Alkionej, Porfirij, Eurit, Hipolit, Polibot, Klitij, Efijalt, Mimant, Gration, i tako dalje, čini se da zastrašujući opisi njihovog izgleda potječu od pretjeranog straha bogova. Zemlja ih je rodila dvadesetičetvero, nisu oni bili tako mračni kao što su pričali bogovi, neki od njih štoviše bili su tako osjetljivi da su umirali čim bi ih odvukli izvan njihovog zavičaja, poput Alkioneja. Giganti su navodno počeli jurišati na nebo, oblake su gađali golemim stijenama, odvaljenim brdima i zapaljenim stablima, ugrožavajući bogove u njihovim nebeskom miru.
Proročište je kazalo Zeusu, Ne možeš svladati Gigante bez pomoći smrtnika, jedino ih njegove strijele mogu ubiti, a kad je to čula majka Zemlja požurila se pronaći travu koja će njenu naoružanu djecu učiniti neranjivom od svih bića, ne samo od bogova nego i od smrtnika. Saznavši za to Zeus je odmah zamolio Eos, Helija i Selenu, Molim vas prestanite svjetliti, neka bude mrak, da nitko osim mene ne može naći travu, ni majka Zemlja. Tako je i bilo – Zeus je ugrabio travu i Giganti su ostali bez zaštite. Jednog po jednog rušili su ih bogovi budući da su bez zaštite majke Zemlje i njezine trave, gorostasi počeli padati poput pregolemih stabala koje obaraju gromovi.
Heraklo, taj smrtnik koji je će uskoro postati bog, stajao je sa strane i gledao. Kako je koji od Giganata padao precizno ga je pogodio strijelom, ravno u srce, a Alkioneja je čak morao odvući iz zavičaja, da ga ubije. Ni nakon toga bogovi nisu bili sigurni da neki od njih ipak ne oživi. Atena je zato Enkelada poklopila Sicilijom, a Posejdon je na Polibota nabacio golemi dio otoka Kosa. Travu koju je Zeus iščupo, ili odrezao i uništio, da je nitko od smrtnih bića ne nađe i ne koristiti, nitko više nije spomenuo. Nestala je netragom skupa s Gigantima koji se ipak nisu posve izgubili
iz sjećanja i govora smrtnika. A ponegdje kažu i to kako su ljudi barem dijelom nastali iz njihove krvi koja je tekla zemljom nakon što ih je Heraklo
ustrijelio.
9.
U svim mitskim tradicijama koje se tiču jakih i moćnih trava veliku ulogu ima majka Zemlja, ali i njezino more. Većina je takvih trava u nekom dodiru s morem, nalaze se u njegovoj blizini, na nekom otoku, na nekom nepoznatom mjestu koje nikad nije otkriveno, ni mjesto, ni trava. Nalik na neku primordijalnu juhu more je isprva stvorilo sve trave, a onda je neke izbacilo na kopno, neke zadržalo na svom dnu gdje su se ukorijenile, tko zna kada i tko zna gdje. U takvim se tradicijima ukorijenila i prva životna trava koju je tražio i našao Gilgameš. No prevarila ga je zmija - i otela mu travu.
Bila je nalik koralju, tako kažu, pogrešno uvjereni kako je koralj trava, kako je uostalom vjerovao i Perzej kad je, navodno u Jopi, nehotice stvorio morske koralje. On je najhrabriji zlatni mladić, dijete zlatne Zeusov kiše. Zeus je baš tako pristupio Danaji, njegovoj majci, u obliku zlatnog mlaza. I zaista da nije bio božansko dijete zar bi Perzej ikada uspio položiti najteži inicijacijski test i srpom odrubiti Meduzinu glavu, jednim zamahom, kao da kosi glavati dio neke goleme trave? S rubova svijeta morao je donijeti groznu Meduzinu glavu koja je sve živo uokolo sebe svojim pogledom pretvarala u kamen, i divovskog Atlasa čak. Glavu žalosne Meduze, jedine smrtne među prestrašnim i čudovišnim sestrama, s njom je samo mrkovlasi Posejdon mogao leći na livadi mekoj, među proljetno cvijeće i trave. Tako je zapisao Hesiod u Teogoniji: kada je ono Persej odrubio Meduzi glavu, iz nje Pegaz konj i veliki iskoči Hrizaor, zlatni što mač u milim rukama drži.
Letio je Perzej na krilatim sandalama od jedne do druge ivice svijeta, ne mareći za opasnost i daljinu, nije se bojao smrti, kao što se bojao Gilgameš kome je u strahu od smrti uvijek drhtalo srce, kao da je smrt bila u njegovoj krvi. Taj užas od Meduzine glave, mrtvi lik smrti, metnuo je Perzej u torbu, letio i letio, dok se nije vratio u Jopu, i ugledao prizor od koga mu je zastao dah: gle, gole Andromede, blistave poput zvijezde, zakovane za stijenu na milost i nemilost morskom čudovištu. Iako mokrih krila svojim je srpom usmrtio još jedno morsko čudovište. Odložio je na zemlju zlosutnu glavu, da je održi čistom pod njom je nježnu podložio travu i morsko šiblje. Od dodira Meuzine glave začas se okameni sva podmetnuta trava i
šiblje, začas se sve to pretvorilo u prekrasne kamene grane čemu su se naravno najviše obradovale morske nimfe: s kamenog cvijeta ubraše sjemenje i radosno ga po moru sipati stanu. Tako kažu nastadoše koralji: pod vodom tek svjetlucava morska trava i šiblje, na kopnu, u dodiru sa zrakom kamen, kao da svaki put iznova ugledaju prestrašnu glavu. Ne treba se tome odviše čuditi. Morala su se smišljati obrazloženja: zašto je planina Atlas nazvana Atlasom, iako je jasno kako je svemoćni Atlas bio živ dok mu je Heraklo otimao zlatne jabuke iz vrta Hesperida, a zna se da je Heraklo daleki Perzejev potomak? Zašto libijskom pustinjom gmižu sve vrste najotrovnijih zmija? Zar to nije zato jer je krv iz Meduzine glave kapala na pustinnjski pijesak dok je Perzej prelijetao pustinju s njezinom glavomu torbi? Napokon, koralji koji spadaju u najstarija bića što još uvijek postoje na zemlji, stariji su dakle i od Perzeja i od njegova oca Zeusa, ne spadaju u biljke niti u trave. To su izvanredno sitne, ali dobro opremljene životinje, koje svojim okupljanjem stvaraju raznovrsne oblike nalik na travu koja svjetluca u raznim bojama i u svojoj beskrajnoj igri, gomilajući se u goleme kolonije, mogu se transformirati u brda i u otoke. Istina je kako neke njihove vrste množe pupanjem poput cvijeća i trava, a množe se i trepeljastim larvama, nalik na sjeme, što ih more u neprekidnom strujanju raznosi na sve strane, upravo onako kako su to Perzejevo vrijeme činile dobroćudne morske nimfe.
10.
I o Gilgamešu se tvrdi kako uopće nije mit nego prvi roman, prva velika pjesma inicijacije i odrastanja, prvi opis suočavanja čovjeka sa smrću. Strah od smrti obuzeo je Gilgameša nakon što mu je ona ugrabila jedinog prijatelja, tek je tako spoznao da je i sam smrtan. Zato bježi od smrti ludujući za travom mladosti, za samo jednim listom života otpornog na smrt. Tako nastaje prva pjesma o travi života, o lijeku protiv smrti, kao da je smrt bolest a ne neopoziva odluka bogova. Iznemogao od straha Gilgameš zbog trave ipak dolazi do Utnapištima i njegove anonimne žene, jedinog smrtnog para koji je preživio potop, postao besmrtan i baš zato zna na kojem se mjestu trava nalazi. U toj odiseji starijoj od prave Odiseje mladi kralj ne luta morima kako bi se vratio zavičajnoj Itaci, nego uzalud traži travu života da bi napokon otkrio kako svaki čovjek ostaje napokon sam, i zauvijek smrtan. Gilgameš je posljednji epski pokušaj da se pronađe lijek protiv smrti, ovdje i sada, on ne traži lijek za bilo koga, traži ga za sebe, i eventualno za Enkidua čiju smrt očajni vladar Uruka nije mogao preboljeti. Prije smrti jedinog svog prijatelja nije slutio da smrt postoji, nije ni zamišljao koliko strašna ona može biti, koliko neumoljivai bez nade.Evo pitanja koje je u prastare pločice Gilgameša urezano klinastim pismom: kad jednom prijeđeš ocean, kad stigneš do Voda smrti, što ćeš tada učiniti?
Izroniti travu života u najdubljem od svih mora, iza zavjese koju su poput magle nad Utnapištimom, njegovom ženom i njegovim otokom jednom i zauvijek spustili bogovi. Gilgameš je sam stvarao svoje zadatke, skupa s Enkiduom stvarao je izazove, morali su se u njih upustiti, ta sami su ih sebi zadali. Stupali su do Cedrovog brijega, do Brda bogova, na kojem je šumu svetih cedrova čuvao božanski stražar, najstrašnije čudovište poznato
pod imenom Humbaba. U borbi koja je potresla zemlju svladali su božanskog Humbabu, svladali su zatim i nebeskog bika. Na nerazdružive prijatelje poslala ga je Istar, ponižena božica ljubavi. Gilgameš je odbio njenu ljubav držeći Enkidua za ruku, onog divljeg Enkidua kojeg je uljudila žena, pripitomila ga svojim brežuljakom radosti, da više ne trči s gazelama i ne pije vodu sa šumskim životinjima, da se više ne hrani travom. Zahvaćen smrtonosnim dahom nebeskog bika Enkidu je uskoro umro. Gledajući u njegovo beživotno tijelo Gilgameš je prvi put ugledao smrt.
Jurio je prema Utnapištimu, gonio ga je čisti nagon jer nije znao gdje se nalazi vječni život. Možda mu je pomogla njegova priroda, bio je on u dvije trećine besmrtni bog, samo jednom trećinom čovjek. I znao je – ta će trećina prevladati. Jurio je za suncem da ga pretekne, da stigne prije njega iza nebeskih vrata koju čine dva brda blizanca, a čuvaju ih ljudi škorpioni. Hodajući dvanaest dvostrukih sati kroz svojevrsni tunel vremena prešao je na drugu stranu gdje mu je Sunce osvijetlilo čarobni vrt bogova. Stabla bogova rodila su draguljima, trava je blistala listovima od smaragda. Bijahu ondje karneolska stabla, lapis lazuli stablo, stablo ahata, stablo hematita i tako dalje, da ne navodimo svako savršeno stablo od dragog kamenja i dragulja koje može rasti samo u vrtu bogova. Iza vrta čekala ga je božica Siduri, mudra stara božica, koja na morskoj obali živi između svjetova, i drži nešto nalik na gostionicu najtežih iskušenja. Ona je božica odvraćanja: osim toga, Gilgamešu, kad jednom prijeđeš ocean, kad stigneš do Voda smrti, što ćeš tada raditi, tako mu je dovikivala. Usprkos svemu, pokazala mu je put, uputila ga k lađaru Uršanabiju i njegovim Kamenim stražarima. On je svoju lađu vozio k vječnom Utnapištimu poput Harona kao da se ondje, iza svih mora, može otkriti jedino smrt.
Ljudska sudbina i smrtnost čovjeka jedva da se ičim drugim može tako dobro obrazložiti kao temeljnom nesklonošću bogova. Naravno da se čovjek kad tad mora pobuniti protiv neba, mora potražiti tu spasonosnu travu, makar nebo za njega marilo jednako malo kao i za uvelo lišće. Potraga za travom je beznadna i možda zbog toga ima svoju neobičnu i apsurdnu draž: nikad je čovjek neće naći. Ali, usprkos svim argumentima nije on nikad
prihvatio smrt kao svoju sudbinu, nije se odrekao trave. Ne samo kao rod, već kao pojedinac, želi on postati besmrtan. Nešto se slično dogodilo Gilgamešu nakon što je izgubio jedinog prijatelja Enkidua koga je duboko volio i držao za ruku, nježno kao što muškarac drži ženu. Znao je da negdje na rubu svijeta, izvan čovjeku dostupnog obzora, živi Utnapištim sa svojom ženom, jedan jedini ljudski par koji je preživio potop, k njima je morao doći ne pitajući za cijenu. Nije nebitno kako je i taj jedini par preživio zahvaljujući neslozi između bogova. Enlil bijaše neumoljiv, njegovu silovitost nisu mogli zaustaviti niti bogovi. Nisu ni znali da priprema potop, nitko osim boga Ea u Šurupaku koji je savjetovao tom dobrom čovjeku Utnapištimu: sagradi brod, pokupi sva živa stvorenja, njihovo sjemenje, sklanjaj se u brod - i bježi. Tako je Ea upozorio čovjeka iz Šurupaka, prije negoli su nahrupile tamne vode potopa prekrivši zemlju. A bogovi su se popeli do Anuova neba, skupili su se ispod jednog zida, drhtali su i zavijali poput pokislih pasa.
Utnapištimova lađa zaustavila se na brdu Nimuš. Tek je sedmog dana otvorio brod, počeo izviđati, pustio je golubicu, pustio je lastavicu, pustio gavrana. A onda izišao i odmah pripremio mjesto za žrtvu na vrhu brda Nimuš, žrtvovao je tamjan na hrpi drva od trske, cedra i mirte. Miris se raširio brdom, i eto bogova, namamljenih mirisom, skupljali su se poput muha koje lete okolo uvijek kada ljudi žrtvuju svojim bogovima. Skupili su se svi, osim vrhovnog boga Enlila, a onda je došao i on. Što je to, upitao je vrhovni bog, bijesno pokazujući brod. Odakle je pobjegao, zar nije bilo određeno kako nijedan čovjek neće preživjeti potop? Ea iz Šurupaka se javio: umjesto potopa mogao si poslati neku manju nevolju da zastraši svijet, nisi ga trebao potpuno uništiti, to je bilo besmisleno. Tada je Enlil ušao u brod, postavio se između muža i žene, stavio svoje ruke na njihove glave i mirno ih blagoslovio: u prošlosti Utnapištim je bio smrtan, ali od sada će on i njegova žena biti poput nas, bogova. Tako je rekao, uzeo muža i ženu, prenio ih da stanuju na mjestu izvan svih granica, gdje ih nitko nije mogao pronaći, nitko osim Gilgameša izluđenog strahom od smrti.
Nije uspio Gilgameš. Nije položio test o snu, nije položio ispit iz nespavanja kao svojevrsni predtest za travu života. Šest dana i sedam noći ne spavaj, jedino tako možeš naći život što ga tražiš, rekao mu je tužni besmrtnik koji je dane mogao brojiti samo za druge, ne više za sebe i svoju ženu, za njih oni nisu više imali značenja. Kao da se vječni život može isplesti samo od ljudskih snova. Daleki Utnapištim koji je već gubio identitet, nije naime bio taj i taj čovjek iz Šurupka, nego tek čovjek koji preživio potop i sada nestaje u daljini, jer ne može u jedan život skupiti beskrajni broj dana i godina. Ne treba mu kalendar, taj suptilni ljudski izum kojom se htjelo zauzdati strijela vremena, kao da se ona može kretati u svim pravcima i zaustaviti sada i ovdje, prostrijeliti današnji dan od jutra do sutra, a onda se zaista uputiti, kako hoće, prema jučer i prema sutra. Nema tog smjera vremena u kojem se čovjek ne bi htio uputiti. Ali zato njegova strijela uvijek pouzdana i jednako neumoljivo juri samo naprijed. U Dalekom Utnapištimu zaustavila se međutim njegova i samo njegova strijela, u njegovoj anonimnoj ženi također - bez mudrosti i sjećanja oni žive jedan jedini beskrajni dan na granici svijeta.
Žena je upitala Utnapištima dok se Gilgameš već udaljavao, i s lađarem Uršanabijem dugačkim čkaljama otiskivao brod prema smrtnom životu, Gilgameš je došao do nas uz trud i muku, što si mu dao da ponese sa sobom sada kada se vraća kući? Žena je upozorila svog supruga: neka život nosi sa sobom a ne smrt. To je također čuo i Uršanabi, mezopotamski Haron, pa su se vratili da prime dar. O Gilgamešu, koliko si samo truda uložio da dođeš ovamo, dopusti da ti otkrijem tajnu, da ti kažem tajnu bogova, tako je povikao Utnapištim kad je iznenada shvatio besmisleni ponor vječnog vremena u koji ga je uvalila besmrtnost.
Kako bi zaronio najdublje, do dna najdubljeg mora, Gilgameš je teško kamenje vezao za noge, i gle, s morskog dna otrgnuo je biljku trnovitu poput divlje ruže. Ako je imaš, tako mu je kazano, možeš opet biti mlad. Kad je izronio tu neobičnu morsku travu, nalik na koralj, Gilgameš se obratio lađaru Uršanabiju: ovo je Biljka živog srca, s njom čovjek može vratiti snagu, ponijet ću je u Uruk da je iskušam. Kao da biljka nije imala imena Gilgameš je imenuje, njeno ime će biti Starac postaje mlad, tako je rekao, i ponovio, sam ću je jesti i biti opet mlad kao što sam bio. Sve što se dalje dogodilo nalik je na igru između biljke, zmije i ljudi. Dugo su hodali, Uršanabi je pratio Gilgameš na njegovom povratku u Uruk, očigledno nije više imao posla taj lađar na onom dalekom moru, i kad su sjeli da se odmore pokraj jezera, nakon dugog puta Gilgameš se okupao u njegovoj hladnoj vodi. Nije ni primjetio zmiju koja se primakla u tišini i odnijela biljku. Ostao je u grmlju samo zmijin svlak.
Gilgameš je sjeo i jadikovao, suze su mu curkom curile niz lice, za koga sam se toliko trudio, za koga je patilo moje srce? Ne sebi već zmiji učinio sam uslugu, tako je jadikovao. Čini se da je znao kako mu nikakva trava neće pomoći ako bogovi nisu na njegovoj strani. Gledajući i zidove i palače Uruka opet je zaboravio na smrt. Popni se na zidove Uruka, prošetaj zidovima natrag i naprijed, ispitaj njihove temelje, provjeri opeke, hvalio se Uršanabiju, tome lađaru na vječnom putu u besmrtnost, kao da je pomislio: ovi će zidovi trajati vječno. Ali nisu, niti se oni nisu mogli održati
protiv volje bogova.
11.
Postoje ljudi koji tvrde kako se trava o kojoj smo maločas govorili da je netragom nestala ipak pojavljivala s vremena na vrijeme, i ovdje i ondje, kao
neki zaostatak iz zlatnog Kronovog vremena, kad smrt još nije bila tako okrutna, nije ni bila ni prisutna, osim u najgrublji snovima, kao nagovještaj tamne i sadističke budućnosti. Ljudi je u zlatnom dobu nisu poznavali, nisu znali za nju kao za neprolaznu činjenicu, u to je vrijeme ona boravila u podzemlju, odakle nije izlazila na površinu. Neki su opet, poput Epikura, filozofa s otoka Sama, ustrajali u tumačenju da se ljudi ne bi trebali bojati smrti. Kao da je opet nastupilo zlatno doba, taj je dobrostivi filozof dokazivao kako u smrt odlazimo, a da je ni na trenutak nismo svjesni. Smrt dolazi kad više nismo živi, nikad je nećemo vidjeti. Zašto se dakle plašimo smrti ako se vrlo lako može dokazati da Had uopće ne postoji i da je strah od smrti besmislena praznovjerica?
Ni u kakvu travu nije Epikur vjerovao, nije se ni nadao da će se ona ikada pronaći, znao je dapače kako ona nije nikad ni postojala. Ipak je više od svih filozofa volio vrtove, čak je i svoju školu održavao u velikom travnatom vrtu, njegovao je travu i stabla, nagavarao je ljude na umjerena i razborita zadovoljstva, podupirao ih je u vegeterijanskoj dijeti, ali ih nije odgovarao ni od mesa, kad ga je samo bilo. Zbog odanosti vrtu i raslinju koje su filozofirajući njegovali, bili su prepoznatljivi. Kad su ih u rijetkim prilikama mogli vidjeti u šetnji na ulici, ljudi su ih jedva prepoznavali, no kad bi im to uspjelo iz daleka su im dovikivali, Znamo mi vas, vi ste oni iz vrta. Za razliku od Aristotelovihfilozofa koji su voljeli šumu oko Liceja, pa su šetajući filozofirali, epikurejci su se iscrpljivali u diskusijama dok su istovremeno njegovali vrt, uzgajali trave i na svaku biljku njegovali poput neke dragocjenosti. Poznato je to i iz Epikurove oporuke: posebno je vodio računa kome će ostaviti vrt da se o njemu brine i da ga ne zapusti.
Dobronamjerni i uvijek razboriti Epikur volio je bogove i ljude. Lijepo je govorio o bogovima, no nije mislio kako oni žele utjecati na ljude i događaje, a pitanje da li i mogu, jer priroda ima svoja vlastita pravila. Ljudi mogu biti slobodni ako se samo dovoljno izvježbaju u pravednosti, umjerenosti i razboritosti. Zanimljivo je da je sam o sebi imao najbolje mišljenje: vjerovao je kako samo malo nedostaje da bude savršen u svojoj umjerenosti. Učenici su u vrtu morali napamet učiti njegove tekstove, a njegovi sljedbenici nisu bili sasvim sigurni je li on bog ili je ipak samo pametan poput bogova. Nije nimalo sumnjao kako je jednom za uvijek dokazao da se ljudi ne trebaju bojati ni bogova ni smrti. Naravno, nije smatrao kako nas od
smrti može spasiti nekakva trava, već bi i samu pomisao na to proglasio odmah glupom praznovjericom. Strah od smrti je pučka besmislica, predrasuda neobrazovanih. Ništa nam oko smrti neće pomoći ni bogovi, oni su udaljili u nedostupnim intermundijima, lijepi, sretni i samodovoljni, ne obaziru se na ljudske poslove, jelo i piće, niti imaju potrebe da govore grčki: bezoblačni eter uvijek im se smiješi dok se njihovi vječno mladi likovi kupaju u moru nebeske svjetlosti.
Ne postoji trava koja bi mogla biti lijek protiv smrti, budući da bi takva trava morala biti vječna. Lako je to bilo govoriti Epikuru, on je mnogo što izučio, uvjeravao je ljude da su slobodni i, štoviše, da sami bez trava i ostalih besmislica, moraju učiniti svoj život sretnim, štoviše, odbacio je i mitove, iako kaže da su i njihove laži bolje od prihvaćanja nužnosti i usuda. Želio je govoriti slobodnim ljudima, pozivajući jednako robove i one koje su zarobili lanci požuda, da se riješe neumjerenosti i postanu slobodni održavajući duševni mir, aponičnu bezbrižnost i savršenstvo ataraksije, jer samo tako mogu dostići cilj svih razbortih ljudi i umjerenih epikurejaca, božanski vrijednu eudemoniju, sreću i blaženstvo koje je inače dostupno samo bogovima u njihovim distanciranim svjetovima. Oni ne poznaju strah, ne poznaju ni bol, ni oskudicu, nema kod njih ni studeni, ni vrućine, nema ni srdžbe, ni bijesa, niti ludosti, nego vlada posvemašnja vedrina, a sretna ljubav i dobro prijateljstvo plove poput zraka njihovim tihim iprozračnim svijetom nepomućene ljepote i dobra. Lako je to bilo govoriti Epikuru kad ga ni malo nije mučio strah od smrti, kao da je i nema, i kad ga nikakav iracionalni nagon nije uznemiravao ni tjerao da iziđe iz svog vrta i krene dalje. Od jedne livade do druge, od jednog brda do drugog, od jedne vode do druge, da pretraži sve trave u uznemirenoj i neutješnoj potrazi za travom koja će vratiti u život nekog njegovog prijatelja kao što je to u davno vrijeme, nakon potopa, učinio Gilgameš izluđen od boli za prijateljem koji je umro.
Povezujući život i smrt, Epikur ih je istovremeno na neki način i odvojio, jer navodno se ni od čega se ne može strašiti čovjek koji je spoznao kako ničega strašnog nema s druge strane života. Uzaludno je tragati za travom besmrtnosti, ne treba se s tim zanositi, tako se dade zaključiti iz njegovog učenja, jer to nije razborito, kao da su tragači za takvom travom izgubili pamet. Na pitanje kako treba živjeti Epikur odgovara, Treba živjeti ugodno, a na pitanje što je to ugodan život reći će, To je razborit, čestit, pravedan život bez straha od smrti. Jer, evo, zaključuje Epikur,dok postojimo mi nema smrti, a kad dođe smrt tad nema nas. Tako se smrt, što se Epikura tiče, ne tiče ni živih ni mrtvih, jer se na prve ne odnosi, a onih drugih više nema, pa je jasno kao dan kako živi neće nikad sresti smrt. Kad bi to tako moglo biti i kad bi svi poput Epikura mogli živjeti u neuzbudljivom duševnom raju i tako oskudnom svijetu na kojem ne postoji ni nada kako negdje na nekoj livadi, možda pokraj mora, ili na nekom brdskom proplanku, na nekoj beskrajnoj ravnici, upravo sada raste trava besmrtnosti, a mi za nju ne marimo jer smo se uvjerili kako smo smrtna bića, pa nam je zato i traženje takve trave pučka budalaština i mitska besmislica. Zar nemamo pravo tragati za onim čega očito nema, samo zato jer nam je razboriti Epikur dokazao da bi postojanje takve trave bilo nemoguće, jer bi bilo u protivnosti s prirodom svih bića. Nema te trave koja bi mogla izliječiti smrt, i zašto bi liječili nešto čega sasvim sigurno nema, barem dok smo živi?
Nije doduše nikad istraženo koje su trave epikurejci uzgajali u svome vrtu, koje su im trave služile za jelo, koje za liječenja, od kojih su pravili napitke i tako dalje, a to bi, i te kako, moglo biti značajno za razumijevanje njihove prehrane. Osim kruha, vode i trave nisu oni jeli neku drugu hranu, ne zato što to nisu htjeli jer su bili vegetarijanci, nego zato jer, osim u rijetkim prilikama kad bi im netko darovao malo sira, a njega su najviše voljeli, nisu imali novca da kupe išta drugo. Kako su onda mogli sačuvati sabranost i vedrinu, zašto nisu zagovarali asketizam poput njihovih stoičkih protivnika, nego umjereni hedonizam, smirenost i uravnoteženu bezbolnost što dovodi do sreće ili života u ugodnom savršenstvu? Je li im u takvim postignućima imalo pomogla neka trava o kojoj se ništa ne zna, osim činjenice kako je Epikur toliko volio svoj vrt da ga u oporuci nekoliko puta spominje, brižno kao da je u njemu zakopao neku dragocjenost ili sakrio neku dobru travu bezbrižnosti koja omogućuje duševni mir i staloženost bez frustracije i napora?
12.
Priče o travama što svojim dodirom oživljavaju ribe ili donose vječnost nekom posve običnom čovjeku, primjerice jednom ribaru, mogu biti nezanimljive, dosadno ponovljive i neinspirativne. Ipak evo jedne takve priče o mrtvoj ribi koja oživjela u dodiru sa travom. Davno prije epikurejaca i njihovih vrtova rasla je trava vrlo slična travi besmrtnosti, mada o njoj ništa nije poznato, osim livade na kojoj je rasla i siromašnog ribara Glauka. On je prvi i jedini čovjek što je tu travu kušao i pojeo dok je mrežom i tunjama hvato ribe s jedne stijene u Antendonu, beotskom gradu nasuprot Eubeji. Rasla je na uskoj livadi između morske stijene i stjenovitog brda. Pretpostavlja se kako je na tom istom mjestu ta trava nepoznatog imena rasla još od Kronovog vremena, da je bila osobita, zaista čudesna, kao i sve drugo što se iz toga vremena sačuvalo
neokrnjeno, u izvornom obliku i značenju. Utvrđeno je međutim kako nitko po njoj nije nikad gazio, nijedan muškarac, nijedna žena, životinja nijedna nije nikad brstila tu travu, ni krava, ni ovca, ni koza, pčele na toj livadi nisu skupljale med, i napokon, što je najvažnije, ta trava nije nikad košena, nikakav je željezni alat nije dotakao i prema svemu bijaše to jedna sveta, savršena i jedinstvena trava. O njoj je u tom smislu pisao
Ovidije.
Beotski se siromašni ribar ni na koji se način ne može povezati s istoimenim Minosovim sinom, Europinim unukom, koji je jureći lopticu skočicu upao u badanj do vrha ispunjen medom, i tako umro, niti sa bili kojim od brojnih Glauka koji su zadužili mitove svojom herojskom ili neobičnom osobnošću. O malom Glauku s Krete i njegovoj travi, govorit ćemo kasnije. No ne treba vjerovati svakoj priči, iako je svaka istinita na svoj neobičan i izvanvremenski način, ako se naravno radi o pravoj priči, a ne o nečemu što je netko izmislio, vjerujući kako se istina dade prevariti. A to naravno nikad nije bilo moguće. Ipak, trava koja je oživjela malog sina Minosa i Pasifaje koji se utopio u medu, bila ona Asklepijeva ili Poliidova, značajno se
razlikovala od onih trava koje su oživjele Glauka iz Antendona koji postao prvi besmrtni ribar. Ribarovu travu nije donijela zmija, niti je odnijela kako se to dogodilo Gilgamešu.
Glauk je imao sreće u ribolovu. Jednu je po jednu ribu koju je ulovio mrežom ili udicom, bacao je iza sebe na onu livadu, koju smo prije opisali, i kad su uginule lijepo ih posložio na travi da pregledno može vidjeti koliko je riba ulovio, kad, gle, dok se nije pošteno ni obradovao svom ulovu, ribe poskočiše i baš onim redom kako ih je bio posložio, jedna za drugom, kliznuše u more. Iznenađeni ribar za tili je čas ostao bez riba. Što bi to moglo biti, zapitao se, iščupao je onu travu, radoznalo je pojeo i onda mu se još jednom počelo događati nešto što nije mogao razumijeti ni očekivati. Najprije mu se izmijenila krv i srce, a potom su ga morski bogovi u vrlo dugoj proceduri očistili od svega što na njemu nije bilo božansko. Glauk postao morski bog, dobio je tamnozelenu gustu bradu i kosu koja mu je niz glavu i tijelo padala u dugim pramenovima, kao da je obrastao algama i
svi mišići postali su mu modrikasti poput mora, a dobio je pleća i bedra što se na kraju u snažnu svijaju ribu.
Zar tako odvratno izgledaju bogovi, vikao je Glauk, ali njegovo je stanje bilo nepovratno i neponovljivo, ništa se više nije dalo učiniti. Iako je postao bog nije se nimalo smanjila njegova želja za djevojkama, najviše je volio Skilu, želio je s njom biti, makar da je samo gleda. Nije mogao odbaciti svoju božansku formu koje se Skila bojala i svaki put je bježala od njega kao od čudovišta koje se ne usuđuje ni pogledati, kao da nema razlike između bogova i asimetričnih monstruma. Nitko me više ne razumije, osim Kirke, rekao je Glauk i zaronio prema otoku Eeji, da nađe malo utjehe u njezinom krilu, uz koljena te čarobnice koja je poznavala trave svake vrste, svemoćne trave koje su mogle ublažiti svaku bol, ali donijeti jad i čemer, i svako biće pretvoriti u nešto drugo. Suprotno Glaukovim očekivanjima Kirka je svojim zlokobnim travama pretvorila Skilu u grozno čudovište. Ta čarobnica, poznatija od svih koje su ikad postojale, ludo se zaljubila u tužnog morskog boga. Pitate se kako se moglo dogoditi, jer ste zacijelo zaboravili da osim dobrih postoje i zle trave, čak se tvrdi kako se dobre trave, ako se samo neznatno poveća doza, mogu bez ikakvih dodataka
pretvoriti u smrtonosne otrove.
13.
Ne treba nam ta priča radi Kirke ili Glauka. Ni radi svakovrsnim travama obrasle Eeje, nego radi Hermesa i Odiseja, radi trave moly koju smo spomenuli na početku, kao da je ona jedina zbiljska, a sve druge izmišljene. Naš Glauk, morski bog, stanovnik modrih voda, plivao je od Eubeje do Sicilije, golemim rukama je zatim po Tirenskom plivao moru, da bi napokon došao do mjesta na kojem je živjela Kirka okružena brojnim životinjama. Bijaše ona jedna od kćeri boga Sunca. Sve su se one nesretno zaljubljivale jer im je Afrodita uskratila sretnu mjeru svojih darova. Poznavale su trave gotovo jednako dobro kao što ih poznaje sunce, ali pravu travu za ljubavnu bol nisu poznavale, no vrlo je zanimljivo kako je nikad nisu niti tražile. I u njihovim se sudbinama mogu otkriti tragovi Afroditine osvete: božica ljubavi nije nikad razlikovala djecu od njihovih roditelja. Zbog Helijeve indiskrecije Afrodita se osvećivala svm njegovim kćerima, čak i unukama. Uostalom, ljudi su se iz vlastitog iskustva mogli osvjedočiti koliko je okrutno nepravedna božica ljubavi. Ni bogovima nije bilo mnogo bolje, čak je i Zeusu znala napakostiti, pa bi se i poneki među njima zaprepašteno pitali, Zar sam joj nešto opet učinio? Svima je poznato da je Ares bio njezin stalni ljubavnik, s njim je varala Hefesta koji je naravno to posljednji saznao, i to tek nakon Helijeva upozorenja, Zar ne vidiš što ti nasmješiljvka radi s tim klipanom, to mu je rekao Helije.
Osvetila se Kirki, učinila je da se zaljubljuje uskrativši joj sretnu ljubav. Zato se najčuvenija čarobnica zaljubila u mladog morskog boga čim ga je ugledala, iako je u drugom dijelu tijela zamahivao ribljim repom zaboravljajući da više nema noge. Glauk je mahnito molio Kirku za pomoć, Jedino ti možeš pomoći ljubavi mojoj, i dodao, Kakvu jakost imaju trave, to ja najbolje znam, prokušanom se moću valjane trave posluži. A misleći na to kako i ljubavne boli mogu biti dragocjene, dodao je, Ne molim da me liječiš i ovu mi izliječiš ranu, ne treba bolu svršetka, - nek malo plamti i Skila.
Tako je čudni morski bog otkrio Kirki tajnu ljubavne tuge, a da nije znao kako ljubavna tuga, osvetnički bijes i strašna ljubomora luduju u njenom srcu. Nikoga nije mrzila tako jako kao tu djevojku koju nije poznavala. Samo zato jer je za njom tugovao Glauk. S tom je djevojkom htio pričati dok se odmarala na jednoj stijeni na italskoj obali nasuprot Mesine. Jedva da ga je i ugledala već je bježala niz stijenu, ne shvaćajući kako se takvo morsko strašilo usuđuje govoriti, i to o ljubavi. No sve je to bilo Afroditino maslo. Ali tko bi ikada pomislio kako će Kirkina osveta Skili biti toliko okrutna da će se pretvoriti u mit?
Glauk je uzdisao i jadikovao, Prije će ispariti more, prije će alge rasti na gorama, nego li će se moja ljubav promijeniti, dok mi je Skila živa. Zaprepaštena Kirka nije se u tome snalazila. Glauku nije smjela nauditi jer ga je voljela, a onda se ipak odlučila: napakostit će Skili. Iz svojih zloglasnih trava iscijedi strašne sokove, izgovori Hekatine čarobne riječi i u modroj haljini kroz redove svojih životinja uputi se prema morskom tjesnacu. Zatruje more svojom travom kojom je stvarala čudovišta, izgovori kobne vradžbinske riječi, začara more i morsku obalu. Što je dalje učinila prestrašnim travama nije se dalo ni naslutiti mada ponekad i samo more, spontnao i bez poticaja, može stvoriti zastrašujuće efekte. Osim strahota
koje nastaju na njegovim valovima možete zamisliti i blage uvale morske odjednom napučena čudnovatim stvorenjima, golemim meduzama koje žare, velikim vlasuljama, travama koje vas mogu saplesti poput konopa. Kirkina trava međutim nadmašila je sve strašne stvari koje je stvaralo more. Zatrovana uvala bila najdraža Skili, u njoj se odmarala i kupala, sunčala se na stijeni. Ni do pasa nije još bila zagazila u more kada se dogodilo Kirkino prokletstvo. Iako je sačuvala je ženski oblik šest groznih pasjih glava izraslo je odnjednomm iz njenih bokova.
14.
Pokraj bajoslovnih i bajkovitih trava nerijetko leži ili između njih gmiže neka sveta zmija. O tome je već ponešto spomenuto. U nekim pričama zmije su pedagoginje nesmrtnog života i oživljavanja, antidoti za smrt, u nekima one, u nekima ribe ili zečevi. Jedna priča o zmijama kao učiteljicama života opisuje smrt malog Glauka koji se izgubio u golemoj palači svog oca, u glavnom gradu na Kreti. Taj mali Minosov sin, unuk Europe, žene koju je Zeus davno oteo s feničke obale, igrao se u hodnicima palače svog oca, lutao je njenim podrumima, jurio je za mišem ili za nekom loptom, lopticom skočicom, koja se odbijala od kamenog poda i odskakivala visoko, tako da ju je dječak jedva mogao dohvatiti. Dječak koji je i inače jurio hodnicima i dvorištem te silne palače odjednom je nestao. Kao da ga je zemlja progutala. nigdje ga nije bilo, nitko ga nije vidio, nitko ga nije mogao naći. Na svom je otoku i u svom gradu Knosu Minos okupljao elitu tadašnjeg svijeta, građevinsku, umjetničku, znanstvenu i vjersku, napokon proročku i magijsku. Upitao je, Kako da nađem sina? Odgovoreno mu je, Odmah pronađi vrača koji će naći najbolju usporedbu za pojavu što će se uskoro dogoditi u tvojoj blizini, on će ti vratiti dijete. Jednog se dana otkrilo koja bi to pojava mogla biti iako se činilo kako se to bogovi samo igraju s jednom kravom: otelila je tele što je u istom danu čak tri puta mijenjalo boju – na početku je bilo bijelo, potom crveno i napokon crno.
To je bilo to. Ne bijaše nikakve druge neobične pojave na koju je moglo misliti proročište. Minos se poput svakog oca hvatao za riječi proročišta, kao za slamku kojom će se pronaći njegov nestali sin. Poliid, Keranov sin, rodom iz Bizanta, pronašao je vrlo jasnu i jednostavnu usporedbu što mu se ukazala pred očima, Eno kupine, rekao je, ona zaista mijenja boju poput tog teleta, najprije je bijela, zatim crvena, i crna je kad sazrije.
Sve su to bili znakovi, neko pismo se ispisivalo za Poliida i on ih je čitao kao knjigu mada nije znao odakle sve to zna. Razumio je također i govor ptica, čak je i o crvima što buše grede, znao reći što planiraju i o čemu se dogovaraju. Bogovi su u njegov život duboko zavukli prste. No to sada u ovoj anegdoti, kako je tu priču netko nazvao, a da nije razumio što znači čitanje znakova i njihovog smisla, nije osobito bitno. U priči Poliid zapravo iznova utemeljuje sve vještine proricanja, a zbog svojih potreba mora jasno razlikovati znakove od njihovog značenja. Ili, kako je to zabilježio Higin: dok je Poliid uzimao svoje stvari, ugledao je malu sovu koja je stajala iznad vrata vinskog podruma tjerajući pčele. Protumačio je ovaj znak i iz badnja izvukao mrtvog dječaka.
Minos mu je kazao, Kad si našao tijelo vratit ćeš sada život u njega. Poliid je odgovorio, Nije moguće to učiniti, ali se Minos se nije zabrinuo. Evo ti mač, zatvorit ću te u grob skupa s dječakom, a ti učini što znaš. Kad se našao zatvoren u grobnici skupa s dječakom Poliid ugleda zmiju kako dolazi k mrtvom tijelu. Potegne mač i raspolovi zmiju. Ali, gle, eto još jedne. Puzala je grobnicom tražeći svoju partnericu i kad je ispitala što se dogodilo mirno je donijela jednu travu, dotakla s njom mrtvu zmiju i ona je oživjela. Sad bi već svakom bilo jasno što treba učiniti, a kamoli Poliidu. Vikao je iz grobnice i kad je otvoriše, eto Poliida van sa živim dječakom. Nauči mi sina kako se to radi, naredio Minos, uvjeren da je Poliid svojim vračanjem oživio dječaka. Nije znao za travu. Tako je i ova priča bila završena a da trava koja je korištena u grobu nikada više nije spomenuta. Tako je uvijek bilo s travama, ljudi ih iskoriste, a onda na njih zaborave kao da nikad nisu ni postojale.
Govorilo se da malog Glauka nije oživio Poliid nego Asklepije, najslavniji travar među bogovima, Apolonov mezimac. Taj mali polubog bijaše najveći prijatelj zmija, takav prijatelj da je zmije nosio na svom štapu, a i sam se, kad je to samo htio, bez poteškoća mogao pretvariti u zmiju. Čim je Zeus čuo kako Asklepije koristi nasljeđenu vještinu da oživi mrtve, što nisu smjeli činiti ni bogovi, odmah je svoga unuka ubio munjom. Apolon nije mogao uzvratiti ocu, uvijek mu je bio odan, htio ga je i naslijediti, želio je postati svijetli bog da bi svog oca u punoj svjetlosti mogao predstaviti među smrtnicama. Doista su ga smrtnici lako viđali, s njim se susretali, tražili u njegovim proročištima savjete i preporuke, slušali su njegovu predivnu glazbu, i poštivali ga više od drugih bogova. Bijesan i tužan nakon ubojstva Asklepija, nije Apolon znao što će raditi, a onda se naglo odlučio. Jednog po jednog ustrijelio je sve Kiklope, jednooke kovače Zeusovih munja. Gubi mi se s očiju, tako ga je otjerao Zeus da služi kao pastir kod kralja Admeta u Tesaliji, da čuva njegove koze, ovce i goveda, da Admetovoj stoci dade plodnost kakvu ona nije nikada imala, niti će je ikada više imati nakon što Apolon odsluži svoju kaznu i napusti Admeta.
15.
Svaka priča o travi života navodno je uvijek preslika neke starije, a onda se pronađe jedna još starija koja dotad nije bila poznata. Evo jedne koju je komentirao Sir James Frazer. Koristeći Nonusove i Plinijeve zapise ovoj malo vjerojatnoj priči pripisao je univerzalno značenje. Poput krugova na vodi koji se sve više šire nakon bačenog kamenčića tako su se raširile priče o uskrsnuću i vraćanju u život umrlih ljudi, prešle su sve etničke i vremenske granice, pobuđujući posvuda nanovo pronađenu nadu. Bijaše to nada u uskrsnuće uz pomoć zmijskog znanja, kao da su svi zaboravili na neuspješan Gilgamešov pokušaj, vjerujući usprkos svemu, da takvo traganje može biti uspješno. Zadržala se Gilgamešova nada u folkloru, ne više u mitskim, nego u običnim narodnim predanjima, koje su se prenosile kao zmijsko čudo: majka kojoj je srce prepuklo od boli ili tužni roditelji koje je na životu održala tek nada da će oživjeti svog mrtvog sina. Ne uz pomoć Asklepija, nego uz pomoć trave poznate samo zmijama.
U tim pričama koje pomno prepričava Frazer, ne ispuštajući nijednu, izgubljena u brdima majka traži neku nadu za umrlog sina. Naravno da je to beznadno i potpuno iracionalno traganje, ali gle, rješenje je jednostavno: nađe li se negdje prava zmija i životna trava, vraćanje u život neobično je jednostavno - dovoljan je tek dodir da se mrtvac vrati u život. To su zapravo priče novijeg vremena, vjerojatno su i one samo odjeci prastarog pouzdanja u zmije i njihovog znanja o besmrtnosti tijela. U grubom se nacrtu to događa ovako: majka tuguje i luta brdima za umrlim sinom, pukim
slučajem naiđe na zmiju, usmrti je štapom ili kamenom, i eto, odjednom druge zmije s travom u ustima koju položi na tijelo uginule – i ona odmah oživi. Sve dalje samo je pitanje jednostavne analogije.
No napokon evo i sadržaja stare priče o čudesnom uskrsnuću koju je Nonus u pojedinostima prepričao u dvadesetipetoj knjizi svoje Dionizijake. Sve se događalo u Lidiji, prastaroj zemlji lukastva i lukavog podmićivanja u kojoj su izmislili zlatne i srebrne kovanice, uz to imali i stvarnog Kreza koji je Solona Atenjanina htio podmititi da prizna kako najveće bogatstvo donosi i najveće sreću, pa je prema tome baš on, Krez, najsretniji i najblaženiji čovjek na cijelom svijetu. Neće to biti tako, rekao je Solon zapanjeno gledajući nebrojene zlatne predmete u Krezovoj riznici. Nije ni bilo, no ovdje nije niti riječ o sretnim ljudima nego o dobrim travama. O tome treba reći samo ovo: lidijskog heroja Tila dok se šetao obalom rijeke Herma jednim ugrizom ubila jedna otrovna zmija. U to je vrijeme još uvijek živio gigant Damasen, sin majke Zemlje, i baš je njega pozvala nesretna sestra u pomoć da joj osveti brata: Ubij zmiju, kazala mu je. I tek što je Damasen smaknuo golemu zmiju, pojavila se druga, pogledala je svog ubijenog partnera, otplazila u šumu tražeći Zeusov cvijet. Stavila ga je na usne ubijenoj zmiji, i gle, mrtva je zmija oživjela. Ništa drugo nije trebalo nego uzeti travu od zmije, pripaziti da je zmija ne odnese u nepovrat sudbine, i listom te trave dodirnuti Tila. Kažu da se sve to događalo blizu Sarda, glavnog grada Lidije, ondje su na zlatnim kovanicama prikazivali taj događaj i zlatnu Zeusovu travu koja je vratila iz mrtvih čuvenog heroja. Prije će to biti zlatna grana nego zlatni cvijet, kaže James Frazer, vjerujući u priču o zlatnoj hrastovoj grani, zapravo svetoj imeli, koja junake može odvesti u podzemlje i žive ih vratiti. Takve se priče međutim očito mogu ticati samo svetog hrasta, stabla koje je obožavala majka Zemlja, Zeus pomoću njega otkrivao budućnost, ne pomoću ži trava, makar one bile i zlatne poput Zeusovog životnog cvijeta.
16.
Svete hrastove, bili oni hrastovi majke Zemlje, ili Zeusovi, ili hrastovi koje su prokleli moderni proroci, moramo zanemariti. Sada nas se tiču samo priče o jakim i moćnim travama koje je koristila nesretna Medeja u ludim pokušajima da vrati ljubav izdajničkog i nepouzdanog Jasona. Iz kolhidskog je carstva sunčanih trava pobjegla s njim i Argonautima. No ne možemo iznova pratiti Argonaute na njihovom putu oko svijeta, ne treba ponovno opisivati ni taj brod s ugrađenom hrastovom granom u provi i otetim zlatanim runom koje se poput sunčanog jedra žarilo na njegovom jarbolu. Jasonova je družina iz Kolhide ponijela i prah zlatnožutog šafrana o kome Frazer naslućuje kako bi to mogao biti Zeusov cvijet o čijem su staništi i djelovanju nešto znale samo goleme zmije. Navodno je gigantskom zmijskom Tifonu bila itekako poznata Korikijska špilja oko koje su bujno rasli sjajno žuti šafrani. U njoj je to gadno čudovište koje je otjelovljavalo osvetnički bijes svih najgroznijih zmija, u jednoj vreći držalo Zeusove tetive. Izrezao ih je iz Zeusovih ruku u vrijeme kad se činilo da će nebeski Zeusov svijet biti sunovraćen u tamu podzemlja. Je li to bio zlatno žuti šafran, ili neka vrlo specifična vrsta, ta trava naime koja je vraćala u život, neće se nikad otkriti: možda je to zaista bio šafran, a onda je u milenijskom razvoju izgubio moć, kao što su je izgubile i mnoge druge trave koje su iznikle iz zemlje u vrijeme prvih proljeća, postupno se pretvarajući u začine, ukrasno bilje i cvijeće.
O Tifonu još samo ovo. To silovito stvorenje uvijalo se u nebo kovitlajući se poput tajfuna. Elementarno poput potresa vjerojatno je posljednje veličanstveno biće koje je izniklo iz zemlje, ispuzalo iz nje nalik na klupko golemih zmija. Ili je izniklo kao što niču trave. Tako je ostalo upamćeno u mitskoj tradiciji. Povrijeđena zatiranjem svoje djece Geja je navodno molila Kronovu pomoć da makne Zeusa i njegove antropomoforne i preko svake mjere razborite bogove. Kao da je i sam primordijalna zmija Kron joj je darovao dva jaja koja je sam osjemenio. Zakopala ih je u zemlju. Iz nje se uskoro rodilo stvorenje uvijeno u trave iz kojih su sa svih strana siktale zmije i koje se začas izraslo do oblaka. Vjerovala je kako će baš to biće pretvoriti u prah mlade olimpske bogove koji su slabo marili za trave, a pretvarali su se da poštuju zmije, čak i onda kad su ih ubijali. No to je još jedna nevjerojatna priča o Kronu, prognanom bogu koji je svojevremeno kastracijom svog nebeskog oca donio nedostižnu plodnost zemaljskom i morskom tlu.
Medejinoj osjetljivosti i osvetoljubivosti nije bilo kraja. Za toga je stranca sve učinila, za toga Grka koji je o sebi govorio, Ja sam Jason, Esonov sin, zapovjednik Arga. Pobjegla je od roditelja, ubila brata, sve zbog ljubavi prema nepoznatom mladiću koji je htio biti kralj. Ubila je vlastitu djecu i Jasonovu drugu ženu, pokušala otrovati Tezeja. Dolazeći iz carstva u kojemu su navodno za ljubav bogova žrtvovali ljude nikad nije dovoljno razumjela kako njezino pravo na osvetu ne zavisi od slijepe snage njenih emocija, niti od snage i ljubavi njenog djeda: po općem mišljenju ona je bila dijete Sunca, njegova unuka. Ali, kao da je Sunce u grčkim krajevima prestalo biti bog pretvorivši se okrugla gomila užarenog kamenja što će mnogo kasnije, ne strahujući od bogova, tvrditi Pitagora, vidjeli su u njoj tek divlju barbarsku princezu, vješticu i bezobzirnu spletkaricu, a ne moćnu Helijevu unuku. Svejedno je Sunce pomoglo Medeji kad je odlučila pomladiti ostarjelog i na smrt iznemoglog Jasonovog oca. Neki kažu i samog Jasona, no vjerojatnije je kako je njemu dala napitak koji mu je vratio mušku žudnju i volju za životom koju je bio izgubio. Nakon krađe zlatnog runa i bijega iz Kolhide počeo je naime misliti kako je ostvario sve životne ciljeve i kako mu je život postao besmislen. Znajući za to mlada je Medeja, još uvijek u carstvu ljubavnog zanosa, pripisala samoj sebi moći kakve nikad nije imala nijedan žena, niti božica. Osim njene tetke Kirke.
Uostalom, u Hesiodovom Postanku bogova na popisu božanskih žena ona se nalazi između Zore i Psamate. Baš je tu sjajnooku Medeju u Jolk doveo Jason na brzoj lađi. No, evo i dokaza kako svaka moć, i svako znanje, makar se odnosilo samo na poznavanje trava i čarolija koje s njima povezane, može biti strašno zloupotrebljeno. Istom onom travnatom juhom kojom je navodno pomladila oronulog Jasonova oca, okrutno je usmrtila njegovog brata Peliju, uzurpatoru kraljevske vlasti u Jolku. Zamišljala je kako će takvom osvetom vratiti Jasonovu ljubav. Nepredvidljivo elementarne bijahu njezine emocije. Poput kakve prirodne sile emocije su joj slamale srce i njenu svijest usmjeravale prema osveti zbog nedovoljno uzvraćene ljubavi ili izdaje. Nikad se nije posve približila ljudskoj logici - vjerovala je u žrtvu, pogotovo onu ljudsku. Kazala je Pelijinim kćerima: sad ću pomladiti ovog ovna, tako ću to učiniti i za vašeg oca, kad to samo poželite. U kotao u kojem su krčkale trave ubacila je komade isječene životinje i, gle, nije to dugo trajalo: iz kotla iskočilo janje koje je blejalo tražeći majku. Tako su Pelijine kćeri povjerovale u opsjenu. Očekujući mladog oca one su ga ne oklijevajući isjekle na komade ludo iščekujući kako će iz onog kotla iskočiti mladić. Nešto malo znamo o Medejinoj čaroliji, nedovoljno da bi se njezina travnata kupelj mogla ikada više efikasno pripraviti. Kad bi nam i bili poznati svi sastojci što ih je Medeja stavljala u kotao za pomlađivanje, nedostajale bi nam čarobne riječi, najmanje tri, za koje je poznato da ih je izgovarala. Primjerice, Letina vodica za uspavljivanje nije danas neka posebna tajna. Medeja ju je koristila da uspava uvijek budnog zmaja, strašnog čuvara zlatnog runa. Ali, tek kad je izgovorila tri riječi Jason je mogao ugrabiti zlatno runo. Bez Medejine pomoći ne bi on s Argonautima izvukao živu glavu iz Kolhide, ne samo zato jer Eet bio ultimativni ksenofob. Argonauti su naime bili avanturisti, ali i lopovi i razuzdani razbojnici.
Medeja ih je još jednom spasila i to u vrijeme plovidbe duž kretskih obala. Minosov bronačani čuvar po imenu Tal nije dopuštao nikome da se iskrca na otok. Tri puta na dan patrolirao je najvećom brzinom kretskom obalom, neumorno kao da je automat, neki kažu da je to i bio, da ga je Hefest daravao Minosu, ili da ga je Minos ondje zatekao jer je čuvao Zeusovu ljubavnicu Europu onemogućujući svakom da stupi na otok kako se tajna o Zeusovoj otmici i otetoj Feničanki nikad ne bi otkrila. Daleko se dobacivao kamenjem i poput dalekometnog bacača nepogrešivo uništavao brodove koji su se primicali uvalama. Medeja mu je doviknula: kad ti promijenim ihor, neće ti ga više biti potrebno mijenjati, moći ćeš zauvijek juriti tim obalama. Mrtav je, mrtav zauvijek, doviknula je uskoro Argonutima koji su na moru čekali drhteći od Talovog bijesa. I bez njega dovoljno su drhtali od čudovišta koja su ih htjela uništiti. Ona je naravno svojim vodicama uspavala Tala. Iščupala mu je zatim zakovicu na peti da bi mu iz samo jedne vene koju je imao, a koja mu je od vrata i glave sezala do članka i pete na nozi, iscurio sav ihor. Ubila ga je bez oklijevanja, a zapravo je otkrila njegovu tajnu učinivši ga neupotrebljivim.
Ne zna se ništa o kotlu u kojem je Medeja kuhala trave, je li on bi od bronce, gvožđa, gline, ili od keramike, ništa o tome nije poznato. Ali, jedva da joj je Jason spomenuo što želi, već je u prvoj noći punog mjeseca hitala u brdo, žurila je bosonoga, rasute kose, razvezanih haljina vikala je prema nebu, molila se zemlji: sad su mi trave nužne što mogu vratiti mladost. I eto iz neba kola. Čim ih je pomilovala krilate zmije one su vratile kola u nebo. Preletjela je i pregladala Tempu, Osu, i Pelij, Otris, Pind i Olimp, i tako dalje, posvuda je tražila trave. Neke od onih koje joj se svide iščupa s korijenjem, neke podreže mjedenim srpom. Kod Antendona, čak prije nego se Glauk pretvorio u morskog boga, nabra naramak životne trave. Jake su to bile trave, već je i njihov miris bio dovoljan da zmije sa sebe zbace ostarjelu kožu i vrate mladost. Devet je dana i noći lutala skupljajući trave, desetog dana pripravila je čaroliju dok su se u čarobnom kotlu uz trave, sjemenje i cvijeće, kuhali i drugi nemogući pripravci: kamenje s krajnjeg istoka, i pijesak, rosa koja pada pri punom mjesecu, krila sove ušare, crijeva vukodlaka, jetru jelena, glavu vrane, ali i tisuću drugih nepoznatih stvari kojima ljudi niti imena ne znaju. Napravila je pokus: suhi kolac u kotlu začas se zazeleni, začas olista, a onda odjednem izrastu masline po njemu. K tome i ovo: kudgod se prelio kotao, ili pjena iz njega, odmah se na tom mjestu zazeleni zemlja, te cvijeće i trava mekana niče. Brzinom munje prerezala je grlo Esonu, zamijenivši mu krv tekućinom koja je uzavrela u kotlu.
Nikad nije mogla bez trava. Zbog svoje emocionalne strukture nije mogla postati kraljica nekog realnog svijeta, supruga stvarnog kralja, ona je bila i ostala kraljica trava, zapravo jedinstvena biljarica koja je na učinkovitost strahovitih trava prenijela razarajuću silovitost svojih emocija. Nakon što se u Korintu razim pripravcima osvetila ženi koja joj je otela Jasona, a zatim tajanstvenim biljnim otrovom spalila nju i njenog oca, pobjegla je s Egejem u Atenu. Osjećala je kako je ugražava njegov sin, upravo pronađeni Tezej, ali ga nije uspjela otrovati. Očigledno njene čarobne trave nisu više imale pravog učinka, kao da na tuđem tlu nisu djelovale. Kad se vratila kolhidskom travnotom carstvu pomogla je ocu Eetu, sinu Sunca, da ponovno postane kralj. Sama se vjerojatno posvetila travama i traganju za travom mladosti koju je vjerojatno i ona izgubila kao što je se to u davno vrijeme dogodilo Gilgamešu, kralju u Uruku.
17. Morsku biljku koju je bio pronašao Gilgameš i zatim je neoprezno prepustio zmijama nije poznavao Homer, nigdje on takvu biljku ne spominje, nije znao ni za Medeju i njezine silno složene pripravke s travama za pomlađivanje. No znao je za njezinu tetku Kirku, koja je poznavala trave više od ijedne druge žene, zbog toga je i naziva biljaricom, a poznavala je također trave za pomlađivanje, iako je više koristila zle i opake trave i vrlo mračne čarolije, a dobre tek onda kad je od nekog bila natjerana, primjerice od Odiseja. Ne može dakle biti posve istinita Plinijeva tvrdnja iz njegove dvadeset i prve knjige o Historiji prirode kako je Homer na svaki način cijenio samo tri cvijeta: lotus, šafran i hijacint. Ne zna se da li je slučajno ili namjerno zaboravio Hermesovu moly ili je naprosto smatrao kako to nije nikakva trava nego samo još jedan sretni Homerov izmišljaj. Ali, zaboravio je i na travama okružene prostore u kojima su usamljeno živjele Helijevih kćeri Kirka i Kalipsa, prva na Eeji, druga na Ogigiji, koje je Homer opisao u takvim pojedinostima kao da ništa drugo nije radio nego svojim duhovnim okom virio na Helijeve kćeri prateći ih u njihovim dnevnim poslovima. Homerove biljke i njegove trave, kakve god bile, stvarnije su od onih što su u oskudnoj prirodi svakodnevno venule, neke i prije nego su se razvile, poput trave moly koja se ni na koji način nije uspjela razmnožiti, niti je imala tako velike mogućnosti rasplođivanja koje su ih u svojim unutarnjim tvornicama stvorili savršeni, iako u stvarnosti grubi i animalno grabežljivi koralji.
Homerove su biljke nalik Platonovim idejama, ništa na njima nije efemerno i nesavršeno, one nisu prolazni primjerci neke vrste nego izvanredne i jedinstvene paradigme. Čini se kako je Platon zaista htio postati novi Homer i napisati takve pjesme pred kojima će ljudi padati na koljena kao što su padali pred likovima koje je Homer stvorio, uzvisivati i moliti poetske fikcije koje su postale stvarnije i neprobojnije od takozvane stvarnosti. Nije uspio: spalio je svoje pjesme koje su u usporedbi s Homerom bile tako neuspjele, bez života i bilo kakve božanske rezonancije. Napustio je i pisanje tragedija i čim je čuo Sokrata kako govori na svetkovini Dionizija, pošao je za sirenskim zovom filozofije. Htio je biti najbolji, htio je biti Homer u filozofiji, i u tome je uspio. Ali, nije bio do kraja pošten. Pa, iako Homeru nije rezervirao mjesto u svojoj idealnoj državi zbog pedagoške disfunkcije njegovih mitova, osobito antropomorfnih slika vječno mladih bogova, Platon je ipak volio Homera, citirao ga je beskrajno poput nekog prafenomena i neprolaznog argumenta. Homer je naravno volio trave i njihove slike koje je hotimično stvarao hodajući po njima bosim nogama.
I Platon je volio trave. Opisao je Sokrata kako sa svojim učenicima hoda bos, šeta s njima uz potok Ilis koji je nekad tekao od Himeta gubeći se u ravnici, kako uživa u svježini njegovih trava, u svakodnevnim šetnjama i dugim razgovorima s prijateljima koje je vodi dok bezbrižno leži u dobroj i nepogaženoj travi ili kvasi noge u potoku. Danas bismo kazali da su oni profesionalni šetači. Izlaze izvan zidova grada, traže dobra mjesta u travi da se odmore i razgovaraju, spremni su šetati do prvih megarskih naselja. Eno ih: zauzimaju upravo mjesto pod velikom platonom, visokom i vrlo širokih grana, prleijepe hladovine. Visoka se konopljika uokolo raskošno rascvjetala, cijelim kraj ispunjava njezin slatki miris. Vjetrić pirka, čuje sepjesma zrikavaca iz trave. Ali baš od svega najugodnija je trava koja je uokolo bujno izrasla. Kad legneš možeš na nju nasloniti glavu kao na meko uzglavlje. Na takva mjesta dovode učenici Sokrata da se inspirirani ljepotom takvih mjesta mogu istinski posvetiti filozofiji. Kakva idila, reći ćete. Dakako, mogli su šetati koliko god su željeli, bili su oni slobodni gospodari, robovi su umjesto njih radili i podučavali djecu o praktičnim stvarima. Nisu ih poput Homera mučila sitničava pitanja: kako izgleda moly, kako je nastao Hijacint, tko su bili Lotofazi, je li Zeus znao što je šafran, koliko ima cvjetova, koliko listova; mučili su se pitanjima koji su bili toliko daleko od stvarnih trava koliko god to mogu biti: što je to biljka i što to jest život. Nisu oni stvarali biljke kao što je to činio Homer. Njih je zanimalo pitanje: kako je moguće da biljke postoje, kako je moguće, da trava raste i život postoji. Bili su to filozofi koji su oduvijek htjeli odgovoriti samo na jedno pitanje - zašto jest nešto, primjerice trava, a ne ništa? Sokrat naravno, po svoj prilici ni Platon, nije zadovoljan, nikad ne misli da se išta bitno može naučiti od prirode, stabala i trava: ovi predjeli i ova stabla neće me ničemu naučiti, tako kaže Sokrat razgovarajući s Fedrom. On hoće biti među ljudima u gradu. Toliko o Platonu i travi kojom je šetao Sokrat odmarajući svoje bose noge.
18. Na Eeji, otoku kojim je šetala Kirka, po svoj prilici Medejina tetka, čarobnica koja je grube i poludivlje ratnike pomoću svojih trava i vračarskog štapića pretvarala u umiljate životinje, uglavnom u svinje, nijedna etnja nije bila bez opasnosti. No moguće je to još jedna opaka priča koju su smišljali mušakarci da ponize superiorne i nedostižn žene i njihove moći koje su očigledno mogle potjecati samo od Helija i njegovih zraka. Sve žene koje su poznavale trave bile su njegova djeca, kćerke ili unuke. No možda su njihove moći potjecale od Selene, još jedne Helijeve kćerke. Radile su same, mada i Ovidije tvrdi kako to nisu mogle bez pomoći Hekate i podzemlja, same su raspoznavale trave, bez pomoći bogova i mušakaraca znale su pronaći njihova staništa i njihovu primjenu, a pri njihovom korištenju uigrale su posebne protokole, pokrete i riječi, pa je izgledalo da zamahom palice i čarobnim riječima, a ne svojim travarskim pripravcima, izvode sve svoje čarolije. To su barbarske i zločinačke žene, sve one potječu iz Kolhide, tako se govorilo. Netko je međutim domislio kako je to naprosto jedan stereotip stvoren u strogoj muškoj civilizaciji koja se manihejski podijelila između života i smrti. Ne mareći za trave i medikamente, muškarci su uvijek vodili rat kao da je svaki od njih Ares: ili će on ubiti mene, ili ću ja ubiti njega. Rat je bio cijena slobode koju robovi nisu mogli platiti. Ali, evo, vještice i furije imaju ženska imena, ženska imena imaju voda i vatra, a i zračnim katastrofama daju se nazivi kao da su žene.
No ostavimo taj podmukli stereotip, možda se u njemu, kao u kakvom arhetipu, izražava posebna stvaralačku snaga žena koju im je sama priroda ostavila - ne raspravlja se ovdje o tome. Kad su se iskrcali na Eeju, Odisejevi mornari nisu slutili što ih čeka, ali su bili zastrašeni užasima koje su već preživjeli. Nakon što su je opljačkali i spalili Troju, a Trojance poubijali, ili ih vodili sa sobom kao roblje, ili kao ropske ljubavnice kad se radilo o mladim i lijepim ženama, pobjednički su Ahejci na svojim lađama krenuli natrag prema zavičaju i domovini, vraćali su se svojima nakon dugih deset godina ratovanja. Mnoge su Ahejece zbog njihove okrutnosti i zbog zločina koje su počinili napustili bogovi prepustivši ih njihovoj sudbini, lukavstvu i osobnom snalaženju. Odiseja je dopala vrlo teška sudbina, iako ga Atena nije prestala voljeti i podržavati njegovu lukavost i domišljatost. Deset je godina morao lutati morima tražeći Itaku, prilazio joj je doduše vrlo blizu, no kad su lađe gotovo nasukale na itački pijesak, a brdo Nerit se približilo na dohvat ruke, bijesni ga je Posejdon otjerao ga od obale, a moćni Eolovi vjetrovi razbijali su mu lađe kao da su napravljene od trule morske trave. Poznato je kako je iz Troje Odisej otplovio s dvanaest lađa prepunih mornara, a na Eeju, kod gospođe Kirke, doplovio je tek s jednom u kojoj su četrdesetčetiri mornara drhtala od same pomisli da moraju izaći na kopno.
Manje ili više to je svakom poznato. Izgubio je ljude i brodove u pljačkaškom pohodu protiv Kikonaca, Kiklop Polifem uzeo je Odiseju svoj danak, izludio ga je Eol svojim olujama, a sve su mu ljude i brodove gotovo dokrajčili ljudožderski Lestrigonci. Poznato je također, da ne spominjemo sve druge grozote (jer ovdje je o travama riječ), kako mu je napokon Helije utopio svu preostalu posadu. Bio je beskrajnu ljut jer su mu na Trinakiji Odisejevi ljudi pojeli njegove zlatne krave. Poći ću pod zemlju, mrtvacima ću radije svjetlit nego ovim divljacima, tako je zaprijetio Zeusu, ne osveti li njegovo stado. Odisej je ipak ostao pošteđen iako se jedva spasio uhvativši za dvije brodske daske. A onda ga je more donijelo do spasonosne Ogigije i ljepokose Kalipse, o kojoj Homer tvrdi da je Atlasova a ne Helijeva kći, ali se po svoj prilici vara, i sam je beziznimno naziva božicom. A gdje je Ogigija? U moru ima daleko Ogigija, nekakav otok, toliko je o njenom položaju poznato Homeru, poznatiji mu je vrt kojeg opisuje u pojedinostima, božanski vrt u kojem živi Kalipso koji bi svojim izgledom godio svakom bogu. Eno, u njemu pjeva Kalipso, pjevaju i ptice. Tu je dospio Odisej. Vrtom teku četiri bistre vode, u nebo svoje krošnje šire raznovrsna stabla, kao da ih je neko birao i zasadio okolo Kalipsine špilje: topola i joha, čempres i loza rasli su bujno kako to već biva kad stabla uzgajaju božice. K tome je ondje bujala livada puna meke trave, na njenim rubovima ljubica i petrusimul.
Začuđeno je sve to promatrao Hermes kad je došao nagovoriti Kalipso da pusti njegovog praunuka, lukavca Odiseja. Rekao je to u formi bespogovorne naredbe. Toga ti čovjeka zapovijedam brzo da pustiš, dodajući također: i čuvaj se Zeusova gnjeva da se poslije ne bi rasrdio na tebe. Bez Hermesova posredništva Odisej ne bi nikada došao na Itaku, ali ni bez žena koje su mu usprkos svemu ostale odane i napuštale ga tek kad su to bogovi zapovijedili. Upravo to Kalipso predbacuje Hermesu: zavidniji su bogovi od smrtnika i okrutniji, ako se neka božica javno ljubi sa smrtnikom ili ga želi izabrati za muža. Svejedno, usprkos negodovanju, morala je pustiti Odiseja, koga je tobože na silu držala. Homer tvrdi da je kod nje on proveo sedam godina, Apolodor to smanuje na pet, a Higin na samo jednu. Štogod da je istina, Odiseja je nakon Ogigije čekala Sherija, otok predobrih Feačana, koji nisu marili za polja, sva su njihova polja bila na širokom moru, osim čudesnog vrta kralja Alkinoja.
19. Dobra mjesta na tom svijetu Homer nije moga zamisliti bez neke bistre tekuće vode koja je poput dubokih trava bila ugodna za njegove otekle noge (nije li on ipak bio putujući pjevač?). I jedva živog i potpuno golog Odiseja sklonio je na Sheriji uz jednu takvu vodu. Uvukao se Odisej između dva pregusta grma, jednog divlje, a drugog pitome masline, koji su spleli grane, i pokrio se otpalim lišćem. Atena mu sklopila oči da dugo i mirno spava bez strašnih uspomena i snova. Još samo ovo: na tom otoku svoje čudesne pustolovine Odisej ispričao na dvoru Alkinoja i Arete, no vjerojatno je u pozadini postojao neki bilježnik, netko tko je iza kraljevskih zavjesa napisao izvještaj o njegovim stradanjima. Nije to bio Homer, bila je to još jedna žena, kraljeva kći Nausikaja čija je odbačena lopta probudila Odiseja. Nije imao izbora. Ako je želio doći do Penelope, morao je izići iz toga grmlja makar i gol. Svoju muškost pokrio je mladicom punom maslinova lišća i izašao pred Nausikaju. Grlim ti koljena, gospo, ili boginja ti si ili žena, tako joj se obratio uspoređujući njezinu mladost i ljepotu s mladom Apolonovom palmom kojoj se jednom divio na Delu.
Mora se nešto kazati i o kraljevskom vrtu na Sheriji. Zna se naime koliko su lijepi zeleni travnati vrtovi s gdjekojim grmom, prekrasni zeleni perivoji s tekućom vodom i vodoskocima. Nije takav bio vrt na otoku dobrih Feačana. Iako gotovo sam sebi dovoljan nije to bio vrt čiste ljepote i nepomućenog uživanja. Već smo spomenuli kako Homer nije mogao bez dobre, svježe i bistre tekuće vode u kojoj je odmarao i liječio svoje umorne, nerijetko ranjene i žuljevite noge. Vjerujemo ni bez svježe trave koju je rado gazio i slutio kako se zeleni. Dvije je takve vode našao na Sheriji, otoku Feačana, no o njemu se ništa ne zna. Još uvijek ga traže po svim morima, čak i u Atlantiku, jer se pokazalo da je sve o čemu je Homer govorio na neki način postojalo. Opisivao je zemaljske predjele i krajobraze o kojima je nešto čuo i koje je sam osjetio kao da mu je vjetar, ili povjetarac koji obično kruži takvim blagim predjelima, informacije o njima utiskivao u dlan. Od dvije sherijske tekuće vode jedna je zacijelo bila ona koja je završavala u uvali u kojoj je sa svojim djevojkama Nausikaja došla oprati rublje i zabaviti se igranjem lopte, i onda naišla na Odiseja. Ta je voda tekla basnoslovnim Alkinojevim vrtom i povrtnjakom, iz nje su navodnjavali voćnjak i povrće koje je ondje bez velikog ljudskog truda uspijevalo u velikim količinama. Drugu su vodu dovukli sve do praga sjajne Alkinojeve i Aretine palače.
O tome je li Alkinojev vrt Homerov ili ga je netko naknadno umetnuo u Odisejevu priču znajaući koliko je Homer volio vrtove, o tome je nemoguće govoriti. Kao uostalom i o Sheriji koja još nije pronađena. No nisu nađeni ni Eeja ni Ogigija ni njihovi vrtovi pa se svejedno o njima govori kao da postoje: egzistenciju im je osigurao neki pjesnik, njegovi vrtovi postoje, makar on i ne bio Homer. Ne zna se kako je nastao taj vrt, možda je i on zaostao iz Kronova vremena, iako nije bio isuviše velik - tek četiri rala zemlje. Ali bio je, kako smo kazali, i voćnjak i povrtnjak. Okružen ogradom sezao je sve do vrata kraljevske kuće. U voćnjaku nije bilo mnogo voćaka, tek kruške, jabuke, smokve, masline, loza, možda još ponešto, ali su stabla bila neobično bujna, nisu venula, i stalno su rodila plodovima upravo ovako: kruška za kruškom zori, tako i jabuka, tako i grozd, vjerojatno i maslina, a evo kako je to izgledalo s grozdovima na lozama: jedni su se sušili na lozi, druge su trgali, neke su već tiještili, neki su bili zeleni, a neki su tek počeli zriti. A o povrtnjaku da se i ne govori. U njemu su sve gredice bile uvijek pune povrća svakojakog.
20. Od svih događaja prije Sherije spomenut ćemo samo Lotofage. U njihovoj zemlji koja nije znala za rad nego samo za sanjarenje, izležavanje i dokolicu, zamalo su ostali neki Odisejevi mornari kao da su htjeli uteći iz svijeta u kojem je vladao mač, koplje i buzdovan, a čovjek bio sretan ako doživi zrelost uz ženu i djecu, ostarjelog oca i majku. Ostali bi svi da Odisej nije na vrijeme razumio o čemu se radi i silom odvojio svijet zadovoljstva i sanjarenja od svijeta realnosti. Ulazite u brod, povikao je, a one koji su usprkos naredbi htjeli ostati, hvatajući se za travu i lotosovo žbunje, dao je svezati da ih odnesu na brod poput ovnova koji se nose na klanje, ili striženje. Bacite ih pod brodske klupe, tako je kazao, spriječivši prvi istinski eskapizma. Mornari nisu htjeli ploviti dalje, bilo im je dosta mora i Odiseja, svako novo iskušenje stvaralo je u njima slike još groznijih nevolja i čudovišta od onih što su ih već iskusili; nove događaje nisu više mogli podnijeti niti u snu. Htjeli su ostati i s Lotosojedima dijeliti bezbrižnost ležanja na pijesku i zurenja u uvijek isto prozračno nebo, kao da su slutili kako kraj tog lutanja po morima neće dočekati nitko osim Odiseja. Štogod da se dogodilo, izvjesno je da Odiseja nikada nisu voljeli ni njegovi ljudi puni nepovjerenja, ali ni vjetrovi. Prejaki Borej zasipao je morem njegove lađe, otkidao od njih komad po komad, na komadiće mu je rasturao jedra, gonio ga i nosio po pučini morskoj, kad gle, jednog ga je jutra, nakon devetodnevne oluje, donio u zemlju Lotofaga. Ni danas nije jasno koja bi to zemlja bila gdje su živjeli Lotosojedi, ništa se ni o lotosu ne zna. Sve što se zna napisao je Homer, na počeku devetog pjevanja Odiseje, u dvadeset i tri stiha. U dva posljednja stiha te basnoslovne epizode mornari naravno u lađe uđu i odmah pjenasto more pljuskahu vesli.
Očito je Homer premjestio zemlju zaborava s ove strane Lete, podzemne vode koja je brisla uspomene i identitet dovodeći umrle na istu razinu, do potpunog zaborava zemaljskog života. U podzemlju je za voda zaborava bila dovoljna da smrtnik zaboravi zemaljski život, kod Lotofaga jedan ili više cvjetova odvajali su ljude od stvarnosti, dužnosti i obveza. Lotofazi su naime slasno jeli cvijeće lotosa koje je u njihovoj zemlji cvjetalo kao što cvjetaju trave po pustim poljima. Ali lotos, izvjesno je to, nije bila bio trava, prije to bio grm s vrlo ukusnim cvijećem. No vode Lete stvaraju smrtni zaborav, one su zapravo sestre Smrti i Sna. Nije tako s lotosom i njegovim cvijetom. Nisu ga probali svi Odisejevi mornari, s obale je poslao dvojicu, moguće trojicu ljudi, no kad su kušali lotos, njegov slatki i medeni cvijet, htjeli su ostati u toj zemlji, jesti lotos, predati se zaboravu, na povratak ne misliti više. Gruboj zbilji na silu ih privodi Odisej, svezane ih je ugurao pod brodske klupe, a oni plakahu, ali sve im je bilo zaludu. Uskoro će dakako ugledati čudovište koje su htjeli zaboraviti. Na sljedećoj ih je postaji vrebao naime Kiklop Polifem, orijaški Posejdonov potomak sa samo jednim okom koje mu je stajalo nasred čela, prastaro oko strašnije od bogova i mora. Ipak, da ne bi bilo zavaravanja o lotosu i lotofazima nije baš sve tako u Homera. U njega su naglašene samo tri stvari: prvo, vjetrovi su donijeli Odiseja s ljudima u zemlju lotofaga, drugo, Odisejeva izvidnica sprijateljila se s lotofazima i zadovoljno jela lotos, kad su im oni pokazali kako se to radi, i treće, nakon što su jeli lotos odbili su poslušati Odiseja, pa su ih morali svezati, i brže bolje otploviti iz te zemlje, kao da je upravo lotos stvarao iluziju slobode i zaborava. Odisejevi ljudi jeli su lotos, zapravo njegov cvijet, koji je do dana današnjeg ostao nepoznat, nejasano je ostalo i njegovo djelovanje iako je poznato da netom što su pojeli cvijeće nisu htjeli više ni čuti za Odiseja, za njegove naredbe pogotovo, nije jasno jesu li ga i prepoznavali.
21. Kirka na Eeji nije koristila cvijeće za svoje pripravke nego opake i lude trave. Odisejevu patrolu začas je pretvorila u svinje (tijelo im bude svinjsko, kao i glava i čekinje i glas), prestrašno je to moralo biti: bili su svinje, ali su i dalje imali ljudski razum i razmišljanje. Dvadesetdvojicu muškaraca, cijelu Odisejevu patrolu, osim Euriloha koji je nanjušio prijevaru. Recept je bio jednostavan. Muškarci su posjedali u stolce, radoznalo i podanički radosno gledali su Kirku dok je za njih pripremala napitak i jelo. U zdjelu je natočila dobrog pramnejskog vina (s otoka na kojem još Dionis zasadio lozu), u drugu je posudu smiješala sir s medom, sve to je usula i zdjelu s vinom, dodala još brašna i pogubnih trava. Vrlo pogubne trave dodala je kao začin uz glavno jelo. Dodirujući ih palicom Kirka ih je pretvarala u svinje, odmah otjerala u svinjac dok im je netom progutana kaša još uvijek stajala u grlu. U korita im je usula sladuna, žira i drijenka, da jedu kao i sve druge svinje. Da su malo više razmišljali mogli su naslutiti varku. Na prilazima Kirkinojkući motale su se naokolo divlje zvijeri, vukovi i lavovi, bez straha su im prilazili i poput pitomih mačaka uvijali im se oko nogu. Odisej je vrlo brzo dobio raport od Eueriloha: eno ih u svinjcu, pretvorila ih je u svinje. Pojurio je Odiesej, no bez Hermesa protiv Kirkinih čarolija ne bi mu pomogli ni isukani mač ni upereno koplje, bez Hermesa ništa se nije moglo poduzeti protiv Kirke. Doletio je nevidljiv, odjednom se ukazao pred Odisejem kao mladića u najljepšoj dobi. Samo ti ova trava može pomoći protiv Kirkinih spletki, tako se obratio praunuku čupajući travu iz zemlje.
Crni je imala korijen, a cvijet joj bijaše bijel poput mlijeka. Hermes je Odiseju govorio grčki. Jezik bogova naime poznavao je djelomično samo Homer. Zato je mogao znati kako je ta trava njihova božanska tajna, znao je štoviše da je bogovi nazivaju moly. Ljudi joj nisu dali ime budući da je nikad nisu otkrili, nije ni otkriveno što ta riječ znači, iz koje je druge riječi izvedena. Smrtnim ljudima nju je nemoguće iščupati gdjegod je tražili, ali bogovima dakako sve je moguće. Tražeći ljudske riječi da razgovara sa svojim praunukom Odisejem, da ga uputi kako će travu moly koristiti protiv Kirkinih čarolija, kako će svojim ljudima vratiti ljudski oblik, Hermes se svaki čas vrtio u novoj pirueti kao da se ne može zadržati na tlu. Zagledavao se u zlatna krilca na sandalama dok je jednom rukom raščešljavao svoje zlatne uvojke. Pa to je bog, kako se samo stidi, kao kroz maglu gledao je Odisej u Hermesa pokušavajući na ljudski jezik prevesti što mu to taj savršeno mladi bog želi kazati.
Naravno, nije bilo tako. Ni u jednom času nije Odisej naslutio da s njim razgovara bog, a kamoli pradjed. Kako bi to i mogao pomisliti kad je pred njegovim očima poput mladog seljaka vješto iščupao neku travu s njenim korijenom, kao da će od nje napraviti salatu ili će je nekako skuhati. Nije mu se dakle dogodilo da korijen ostane u tlu a lišće u ruci. Ali odlučno je rekao Odiseju, baš kao bog: smjesu će pripravit ona i u jela metnut će trave, ali te neće moći zbog dobre trave opčiniti. Znao je kako Odisej ne može a da ga ne posluša. Bog je pošao svojim putem, preko šumovite Eeje na Olimp, a Odisej se pođe do Kirke. Postupio je po Hermesovim uputama. Koristeći moly prislio je Kirku da njegovim drugovima vrati ljudski oblik. Izvela ih je iz svinjca. Hodajući među njima jednog namaže jednom, druge nekom drugom vodom, i s udova dlake im polete. A oni opet postadoše ljudi mlađi nego su bili. Štoviše, veći i mnogo krasniji od ljudi kakvi su bili prije nego li ih je najmoćnija biljarica pretvorila u svinje.
Znala je kako iza Odisejeve snage stoji neki bog, da se dobroj travi moly ne može oduprijet nijedna njezina trava ni čarolija koliko god otrovna i opaka bila. Moly je zapravo pouka da protiv svake opake i zle trava postoji neka dobra trava koja će ukloniti njihovo bolesno djelovanje. Uostalom, kada izgube svaku nadu ljudi se uvijek hvatataju za neku travu kao za zadnju slamku spasa, očekuju kako će lijek što se iz nje može istisnuti i dobra snaga koja se nalazi u njezinoj stabljici, u lišću, cvijeću, plodovima i korijenu, suzbiti grube otrove koji su se iz nekih razloga nagomilali u njihovim tijelima. Svojim otporom bolesti oživljavaju uspomenu na dobru travu moly nadajući se da i danas postoje dobre trave, ali se nedovoljno traže. Samo ponekad neki ljudi izgube povjerenje u njihovu spasonosnost kao da iza dobrih trava i njihove snage ne stoje više bogovi.
Otkad je Hermes prognan u područja mitskog privida nitko više ne zna gdje bi se mogla naći trava moly, na kakvom tlu raste, do kojeg otoka treba ploviti da bi se ubrala i pripravila. Nije nikad pronađena Kirkina Eeja, ni mjesto gdje je Hermes, pred nosom Odiseju, iščupao tu travu s cijelim njezinim korijenom, iako je to bio jedini, vjerojatno i posljednji primjerak svoje vrste. Izgubio joj se svaki trag, s vremenom nestala su i očekivanja kako će se ikada više pronaći trave što su nekoć služile kao protuotrov za sve opake trave i čarolije, još manje one što su obnavljale mladost i izgonile smrt iz umrlih ljudi. Zaista se samo u travama koje su rasle u ono davno vrijeme kada su još uvijek imale izvornu svježinu i zelenilo mogla otkriti njihova svestrana učinkovitost, neka ljudska teleologija i neka jednostavna komplementarnost u poretku bića.
Možda su i znatno kasnije, dok su uludo gubili vrijeme tragajući za travom besmrtnosti, ljudi mogli naći svoju neprolaznost i u običnim zelenim travama što rastu i cvjetaju po svim poljima, uz uvjet da su ih sačuvali u njihovoj izvornosti, da po njima ne gaze kao po ratnim neprijateljima. Baš kao i mi što danas živimo na toj zemlji, i u davnim vremenima ljudi su bili podjednako emocionalno nesigurni i agresivno sumnjičavi. Dok još nije bilo ni izraslo Stablo života već su trčali uokolo i podrugljivo ogovarali. Lažu da to drvo postoji, tako su govorili. Nije im bilo stalo do istine, nisu nikad htjeli priznati da sami nisu ništa stvorili, ni najmanju travku, a kamoli tako veliko i moćno stablo koje poput svakog drugog samo iz sebe obnavlja život, i uz to ga može dati i uskratiti. No ako je nekada postojalo drvo života možda ipak postoji i trava besmrtnosti, treba je pronaći, treba pretražiti sva mjesta na toj zemlji, uzduž i poprijeko, mnogo upornije i temeljitije od Argonauta i njihove površne potrage za zlatnim runom koje nije bilo teško naći - s kolhidskog je hrasta blistalo poput velikog sunca.
Nijedna se trava ne otkriva naočigled dok se ne nađe neki znalac kao što je to bio Hermes. I njemu se međutim prestalo vjerovati i to u vrijeme dok je još sasvim uvjerljvio letio nebom. Sve trave besmrtnosti, uostalom i ljekovite trave, sitne su i skromne, neprimjetne, po njima gaze ljudi i životinje, ne obaziru se na njih, kao da nisu žive, ne razlikuju ih od blata, prašine i kamenja. Ali ako se nađu smjesta otkrivaju svoju nebeska nježnost, prozračnost i svrhovitost svoga bića, može se uočiti i njihova posebnost i dobrostivost kojom nenametljivo i neprimjetno zauzimaju svoje mjesto u poretku bića, kao da očekuju ljudsko razumijevanje i blizinu. Razmišljati se dakako može i induktivno: ako u travama postoje strukture ljekovite za neke bolesti, zašto se travama ne bi mogle liječiti sve bolesti, možda i smrt, shvati li se ona kao bolest, ne kao dar koji su nam donijeli bogovi, budući da sami nisu htjeli umrijeti? Na žalost, indukcija znači kako pretpostavku o lijekovitosti trava nije je moguće potvrditi ni osporiti dok se ne ispitaju sve trave i sve bolesti što je, mora se priznati, posao s tolikim brojem kombinacija da se nikad ne bi mogao završiti, makar nam se travnata vječnost približila na dohvat ruke. Tako zapravo stoji s tom travom, jer ona može biti na dva koraka od nas, a da je nitko ne nađe i ne uzvikne, eno je!
Naposljetku, s travama je najbolje postupati poetski, kako je to učinio Whitman, i naše postojanje zamijeniti njihovim vječnim trajanjem. Prati li se kružno gibanje što prije ili kasnije svaku travu, ali i svako biće, pretvara u neki drugi lik, zar ne bi tada trava istovremeno nicala kao preobrazba i kao dokaz za vječni život svih bića, uključujući i nas vlastiti. Istina je, naravno, kako travnata vječnost bića danas ne funkcionira ni kao pjesnička utjeha. Kako god bilo, nema ničeg ljekovitijeg od trava, i ništa opasnijeg. One svakog mogu ohrabriti, kao da su rođene iz krvi heroja ili bogova, ali mogu donijeti i zavaravajući san i bijeg u carstvo zaborava i lagodnog užitka. Mogu donijeti i beskraj jednoličnog postojanja, i neku lelujavost i nepostojanost oblika. Neće li baš to biti dobar razlog da se vječna trava traži i nikad ne nađe, da se kao što je to učinio Gilgameš neopreznoizgubi? Ili da se pobjegne od nje kao što je uradio Odisej bježeći iz zemlje Lotofaga i trave slijepog zaborava.
2.
Bog, jedan jedini, izrazio se i u zelenilu trava, njihovom cvjetanju i množenju, iako se tvrdi kako ih je moralo biti više od jednog, jer zar je samo jedan Bog mogao stvoriti takvo bogatstvo oblika što ih ljudske oči mogu gledati na toj prelijepoj zemlji? Kakogod bilo, bio to jedan Bog ili više njih, trave i travnate vrste dobile su kod svakog svojevrsni primat. Već od prvog dana stvaranja znao je Bog da na toj zemlji niti jedno biće neće moći postojati bez travnatih beskraja, bez zelenih ravnica, livada i pašnjaka, pitomih šumskih proplanaka, i tako dalje, da ne nabrajamo stvari koje su same po sebi savršene i koje nam se sviđaju bez interesa. Postanak trava bijaše posljedica stanovite božaskog plana i analize, ako se tako grubo može nazvati neusporedivo dobro, istinito i lijepo božansko stvaranje.
Travama se postanak dogodio trećeg dana nakon što je Bog gledajući u ništavilo, ne veće od jedne neprotežne točke, manje čak i od glave na pribadači, izgovorio riječi postanka, neka bude svjetlost, neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda, i neka bude kopno. Bio je već minuo početak trećeg dana, iako je pitanje što znači treći dan, budući da tada još nije postojalo vrijeme, iako je svaki od tri dana bio različit, postojala je samo vječnost u kojoj još ništa nije starilo, kad reče Bog, neka proklije zemlja zelenilom – travom svakojakom, i nije niti moglo biti drukčije. Tako je upravo trava bila prva riječ koju je Bog izgovorio istovremeno stvorivši sve biljke, prvu carstvo živih stvorenja. Zemlja im pruži svoju ruku, kad gle, nikne iz zemlje zelena trava što se sjemeni, svaka prema svojoj vrsti. Ne treba ni spominjati kako su bile zelene, lijepe i dobre prve trave, dok još
čovjek, ni bilo koje drugo biće, nije gazio po njima. Sve su trave rasle baš onako kako ih je Bog stvorio, i trave, i sve ostalo. Vlastitim je riječima Bog, jedan jedini, riješio i problem prehrane svih živih stvorenja na zemlji. Evo, kazao je, dajem vam sve bilje što se sjemeni, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme, neka vam budu za hranu! Mislio je pri tom na ljude, ali nije zaboravio ni zvijeri na toj zemlji, ni ptice u zraku, niti gmizavce, ta grozna stvorenja, zato što je u svima bio dah života. Nije ih razlikovao. Neka i njima za hranu bude sve zeleno bilje, tako je kazao.
Tada se nije još ni pomišljalo da će živa bića proždirati jedna druge, sva stvorenja su bila stvorena kao istinski vegeterijanci, što će im vrlo brzo dosaditi.Ni vrijeme tada nije prolazilo kao što danas prolazi, nije bilo kalendara, ni dogovora kako će se mjeriti prolaznost bića, sve je tada postojalo kao da nikad neće doći svome kraju. Također nije moguće zamisliti kako je mekan bio tapet zelene trave kojim su ispod rajskih stabala hodali prvi ljudi dok još nisu znali da postoji zlo. I sam je Bog je volio gaziti travom i šetati rajskim vrtom dok je pirio podnevni povjetarac, a on zaželio da mu Adam opiše upravo to: kako ga je Eva zavela da zajedno počine grijeh. Bile su to prve riječi koje čovjek ikada izravno uputio Bogu. Čuo sam tvoj korak po vrtu, tako je Adam započeo svoj strašljivi odgovor. No nije sigurno je li to bila cijela istina. Bog je tada hodao po najmekšoj travi koja je ikada postojala, a osim toga Božje koraci ne bi se mogli čuti ni da trava u vrtu nije bila toliko meka i duboka – Božji su koraci poput misli nečujni i bez težine. Takav je čini se bio i govor, letjele su mentalne slike od Boga k Adamu, Bog je još uvijek bio u čovjeku i čovjek u Bogu, pa su mogli razgovarati kako god su htjeli, kao kad jedan čovjek razgovara u sebi, sam sa sobom. Vi naravno znate što je to sada dodano, neki bi rekli izmišljeno, ali se to nipošto ne odnosi na činjenicu da je prve ljudske riječi koje se igdje eksplicite spominju izgovorila Eva u razgovoru s rajskom
zmijom.
I za trave su najprije saznale zmije, no možda su one same bile najsklonije tim groznim stvorenjima, budući da ih zmije očigledno nisu nikada gazile, osim u jednom kratkom vremenu, dok Eva nije još progovorila. Zmije su prve iskazale nagon da govore, da se koriste komunikacijskom vještinom i persuazijom. Govorile su tako prirodno kao da su riječi njihov vlastiti izum i, gle, eno jedne u Božjem vrtu kako razgovara s Evom, nagovora je da prekrši zapovijed, da jede voće sa stabla s kojeg nije smjela jesti i tako ljudskom rodu daruje razliku između dobra i zla. Razgovarajući sa zmijom, a da ni sama nije toga bila svjesna, Eva je izgovrila prve riječi koje je ikada ijedan čovjek uputio drugom biću. To je navodno bila jedna vrlo dijabolična zmija, takvo je i bilo i njeno zmijsko pitanje, Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu? Znala je zmija odgovor, no svejedno je pitala skrivajući se iza tobožnjeg neznanja kao i svako lukavo biće. Otada zmije trpe svoje prokletstvo, puze po zemlji i travama, jer
Božje su riječi ne razlikuju od njegovog djela, Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Tako su se zmije prve od svih stvorenja spustile među trave. Sve to samo zato da čovjek ne otkrije tajnu života nakon što je otkrio razliku između dobra i zla i definitvno se tako odvojio od ostalih bića. Visoko se čovjek izdigao iznad tla usmjerivši pogled prema nebu. Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke, tako je rekao Bog proklinjući zmiju.
3.
Zbog pradavnog grijeha zbrisano je sa zemlje i zlatno ljudsko pleme, no tada se radilo o Zeusu njegovoj odluci, a ne o Jahvi, jednom jedinom, nego o više bogova među kojima je Zeus tek prvi među navodno jednakima. Vjerojatnije je međutim kako su ljudi onog doba sluteći promjene uvenuli jednostavno i tiho, kao što vene trava. Zeusove su moći, kako god bile velike, ipak neusporedive sa svemogućim, jednim jedinim Bogom, nesumjerljivi su i nesvodljivi njihovi svjetovi. Nije Zeus nikada gledao u ništavilo, nije nikada kao duh lebdio nad nejasnim, neposloženim i posve nestrukturiranim svijetom. Zeus naime nije bio bog stvoritelj, nije on stvorio ni nebo, ni zemlju, ni travu, nije mu takvo što bilo ni na kraj pameti,
u pravilu on nije stvarao osim akcidentalno, nije u pravom smislu bio gospodar života i smrti. Ali bio je gospodar, mogao je razoriti sve što je bilo stvoreno što je sa svojim poretkom bogova naslijedio od svojih predaka, od svojih roditelja, ako se tako mogu nazvati bogovi koji su mu prethodili.
U nebeskom je poretku naslijedio kontroverznog Krona, vladara zlatnog ljudskog razdoblja kada je na zemlji svako biće bilo zadovoljno svojim postankom, bio je to raj koji se nije nalazio na nekom nepoznatom ograđenom i zaštićenom prostoru, nego na cijeloj zemlji. Drugim riječima, nije to bio raj na zemlji, nego zemlja u doslovnom smislu bijaše raj, na njoj je trajalo vječno proljeće, cvijeće je neumorno cvjetalo, ljude i zemlju osvježavao je danju i noću tihi povjetarac. Ništa se ne zna o travama u zlatnom dobu, jesu li uopće postojale. Ili su rasla samo blistava stabla, a zemljom su tekli potoci meda i mlijeka, ili čak rijeke, kako u tome ponešto pretjeruje Ovidije. Ili se pak med spontano cijedio s hrastova čije grane nikada nitko nije lomio, niti je ikom to padalo na pamet.
Kad se nisu hranili mlijekom i medom ili nektarom, ljudi su obožavali jesti plodove s grmlja i sa stabala, s planike su jeli crvene maginje, voljeli su i jagode, drijenak, kupine i ukusni žir za Zeusova stabla koji im je mogao zamijeniti svaku drugu hranu, iako im ona nije niti trebala. Bili su nezahtjevni
vegeterijanci koji su malo marili za glad, a istina je kako o njoj nisu ništa ni znali. Ali u središtu zlatnog doba nisu bile trave kao što se to događalo trećeg dana Božjeg stvaranja, nego ljudi, emocionalno staloženi, mirni i radosno opušteni poput samih bogova. Nisu oni harali šumama da naberu drva za gradnju, za oganj ili ogrijev, nisu dirali zemlju, ni njeno tlo, nisu napokon ni jurili uokolo potaknuti nemirom istraživanja, nego su uvijek ostajali na sebi bliskoj zemlji, u svom zavičaju. Sami u sebi imali su svoju mjeru i poštivali je pa im zakoni, kazne i zastrašivanja nisu trebali, niti su postojali. Nije ih uznemiravala ni starost ni smrt. Osjećali su optimizam zemlje koja im je sama od sebe donosila hranu, iako se najviše spominje žito, a nema nikakve naznake o travama koje su bile ukusnije od bilo čega drugog što je u zlatno vrijeme bilo jestivo. Doduše, u Ovidija postoje naznake o tome kako je trava iz beotskog Antendona koju je koristila Medeja u svojim moćnim pripravcima znatno prije negoli je Glauk uz pomoć te iste trave postao morski bog, očito moglo potjecati samo iz zlatnog ljudskog vijeka.
Umirali su bez muke, zapravo su tonuli u san iz kojeg se nisu vraćali među žive, iz sna su odlazili na nebo, pokrivali se oblacima odakle poput nevidljivih anđela ili blagotvornih duhova čuvaju ljude. A kad se ipak spuste na zemlju daruju tada pravedne, a kažnjavaju zločin. Bilo to ovako ili onako, je li med tekao u potocima, ili se spontano cijedio s hrastovih grana, istina je kako se u zlatnom ljudskom dobu ne spominje ni zlatna ni zelena trava. Bacalo se tada drukčije sjeme, nicale su drukčije biljke, ako se to tako smije kazati, a da ne narušimo trajne simpatije prema Afroditi i ne izazovemo njezinu osvetu zbog nedovoljnog štovanja ljepote i ljubavi. Evo kako se ona pojavila na zemlji darujući joj obilje cvjetne trave gdjegod su njena stopala dodirnula tlo.
4.
Nije neobično da je baš Majka zemlja, nazvana Gejom, rodila Urana. U ono davno vrijeme, što smo to donekle već kazali, Zemlja je bila božica, i ujedno zemlja, Nebo je također bilo nebo, u isto vrijeme i bog. Tko bi više od zemlje i neba zaslužio da dobije božansko dostojanstvo, budući da ga oni očigledno imaju sami po sebi i bez ikakvog uzvisivanja? Evo, još jednom početka te priče o Početku: Kaos je naravno prvi, za njim je zemlja širokih prsa. Ona je porodila Nebo puno zvijezda da cijelu je zastre. Po svoj prilici Nebo, to jest Uran, bijaše jedan san Majke zemlje, nebo
puno mirijada zvijezda, i ona ga spontano rodi, rodila je tako svog sina i ujedno supruga, nije moglo biti drukčije. Tek onda se stvaranje ubrzalo. Ponešto preoblikovana ta priča teče bez zastoja poput davno pripremljenog sinopsis što ga Hesiod čita svojoj publici koja poznaje svaki i najmanji korak stvaranja, njegove tamne ponore i nebrojeno mnoštvo bogova i heroja. Sve je to mnogima bilo poznato davno prije nego li je Hesiod sastavio teogoniju.
Uran je prvi vladao nebom i cijelim svemirom. Gledajući odozgo na zemlju prepunu brda i uvala zaplakao je izlijevajući na nju svoje suze. Bijaše to prva kiša koja je ispunila sve pore majke Zemlje, njene praznine i dubine. Ona odgovori na nebesku ljubav rađajući travu i sve vrste raslinja, rodi i sve ostalo, jedne za drugim beskrajni lanac stvorenja: šest Titana i šest Titanki, posljednji među njima je Kron. Rodila je zatim Kiklope (u svemu nalik na bogove, ali im jedno okruglo oko bijaše posred čela) i grozovite Hekatonheire, storuke divove. Rađala je dakle prestrašnu djecu. Sve odreda pregolema čudovišta koja su kad bi se uspravila dosezala nebo i njegove oblake. Zbog ljubomore ili nečeg drugog, nije to poznato, Uran je svako novo stvorenje gurao natrag u krilo Majke zemlje. Ionako golema, zemlja je stenjala i gušila se od nadimanja. Kazala je djeci, Eto vam srpa za nedoličnog oca. Najmlađi Kron mrzio je oca. Dok se Uran još jednom nadvijao nad Gejom, Kron zgrabi srp, odreže ocu genitalije bacivši ih svom snagom u zrak iza sebe.
Naravno, Kronovo zlatno vrijeme, kratko je trajalo. Vladavinu Zeusovih prozračnih bogova, lijepih poput vedrog dnevnog neba, koje je mu je rodila Rea, nije Kron mogao spriječiti niti njihovim gutanjem. Svakom je poznato kako ga je Rea prevarila zaštitivši najmlađeg Zeusa – povila je veliki kamen i dala ga Kronu da ga proguta. Kad je odrastao Zeus je angažirao Metidu da pripravi drogu, po svoj prilici svojevrsni napitak od posebnih vrlo gorkih trava koji je tjerao na povraćanje. Ili je to učinila Rea, tako su u poretku Titana nazivali zemlju, ona je najbolje poznavala trave i svoje vlastite prostore. Kron je povratio kamen, zatim i svu svoju djecu koju je progutao. Na čelu sa Zeusom njezina su djeca uskoro sjedili na Olimpu igrajući
se sa svijetom poput djece. Pale su Titane prognali u Tartar. Zakopali su ih pod zemljom na dubini koja je toliko daleko od površine zemlje koliko je zemlja daleko od neba.
Uran bijaše prvi uškopljeni bog iz čijeg se odrezanog i odbačenog uda rodio jedan usporedni svijet. Ovako se to dogodilo. Iz kapi Uranove krvi koja je pala na zemlju izrasle su Erinije, Giganti i melijske nimfe. Među njima zanimaju nas zasad samo Giganti, prestrašna čudovišta, koja se u svoj svojoj veličini i strahotnosti ne mogu više ni zamisliti, budući da je davno prošlo vrijeme kada su bogovi i druga vanvremenska bića zastrašivala ljude. Spominjemo ih zato jer je samo za njih majka Zemlja stvorila jedinstvenu travu koja ih je u ratu protiv Zeusovih bogova trebala učiniti neranjivima, trebala ih je zaštiti od svih ozljeda. Nazovimo je herba giganthea, iako je Giganti nikad nisu koristili, ostavila je ipak neke tragove u pričama kao da su riječi postale jedini pravi herbariji u kojima se čuvaju i suše magijske trave. O njoj ćemo nešto kasnije. Kazali smo naime što je sve izraslo iz kapi Kronove krvi koje su pale na zemaljsko tlo, ali ne i što se dogodilo s njegovom muškošću, iako je pitanje može li se tako nazvati svemoćna
spolnost jednog drevnog boga.
5.
Stvaralačko spolovilo svog nebeskog oca Kron je bacio u more. Dugo je plutalo stvarajući bijelu pjenu iz koje se rodila božica ljubavi. Izašla najprije na Kiteru, zatim na Cipar. Bijaše to Afrodita, rođena iz morske pjene, filomedeja jer je iz očeve snage izašla, Kiprogeneja jer su je na Cipru najviše voljeli i ona je najviše voljela njih. Gle, rekli su, gledajući je kako gola izranja iz morske pjene, to je Afrodita. Dok je izlazila iz mora otok je pred njom
postavljao tapete mekane trave. Samo je na tom otoku obnavljala svoju nevinost, na njemu i njena privlačnost bijaše najintenzivnija.
Trave i cvijeće su snažno voljele Afroditu, kažu da su trave požudno nicale ispred i iza njenih dvokolica koje su vukle grlice ili golubice, možda košute, iako joj one ne pripadaju. O tajnim ljubavnim sastancima na koje je odlazila Afrodita svi su sve znali, nisu o tome niti šutjeli, kako je to zahtijevao red i pristojnost i usprkos tome očekivali su da im Afrodita garantira sreću u ljubavi. Možda i s nekim pravom. Prvo, Afrodita je
božica koja omogućuje da sve živo na tom svijetu razmnožava, bez nje nijedno biće ne bi bilo ni radosno ni ljupko. Drugo, poput ljubavi ona stvara vedrinu i razgoni oblake. Treće, nebeske ptice je čuju kada prolazi i odgovaraju joj pjesmom, i četvrto, zemlja sama posipa joj puteve
cvijećem i, dodat ćemo, travama cvjetnim. Toliko o Afroditi koja, na ovaj ili onaj način, podiže trave da obilno niču i bivaju zelenije. Baš njoj je Lukrecije uputio ponizni nagovor na početku rasparave o prirodi svih stvari koji smo djelomično pokušali citirati.
Slijedi priča koja se tiče i Afrodite i njene ljubavne tuge, na prvom mjestu Adonisovih pitara, nevelikih lonaca u kojima su žene njegovale krhko zelenilo, odabrane trave, cvijeće, pšenicu i žito, svakovrsno vrlo osjetljivo bilje, uglavnom male površine pod zelenilom, koje su u određene dane održavale i izlagale tugujući za Adonisom, mladim Afroditinim ljubavnikom, kao da je on ne samo njezin ljubavnik, nego i ljubavnik svih žena. Sir James Frazer spominje nekoliko vrsta poznatih mediteranskih biljki koje su navodno isključivo žene sadile na malo rastresite zemlje u keramičkim loncima i malim košaricama poput neke vrste zelenog Adonisovog memorijala. Poimenično spominje pšenicu, ječam, koromač, i razne vrste salate, ne navodi divlje trave, ali spominje raznovrsno cvijeće koje su žene sadile bez korijena, održavajući ga na životu oko tjedan dana, da bi s njim kitile kipiće mrtvog Adonisa. Na javnim su mjestima, po svoj prilici u tužnim procesijama, u kojima su poput neke značajne vrijednosti nosile male kipiće
božanskih ljubavnika okićene zelenilom, bilo kakvim zelenim lišćem, jaukale su, jadikovale, na sav glas uvježbano plakale i naricale za mladićem čiju su majku nazivali Mirhom.
Događaje koje nastojimo prepričati povezuju ružu sa smirninim grmom ili čak s vrtom. Tumačeći smisao ženskih biljnih uradaka posvećenih Adonisu, Frazer uvodi hipotezu o homeopatskoj magiji. Oponašanjem prirode žene su tobože htjele potaknuti proljeće kako bi zemlja što prije zazelenila, stabla olistala, voćke se oplodile, cvijeće opupalo i procvjetalo. Ponešto kontradiktorna pretpostavka, budući da je najviše Adonisovih vrtova uvenulo prije nego li su proklijali, a nisu ni zamišljeni da se učvrste, nisu dakle žene oponašale ukorijenjivanje, rast, pupanje i cvjetanje, nego su beskrajno žalile za Adonisom, suosjećale sa Afroditom.Toga su dana sve one bile Adonisove zaručnice, bez straha su postale tužne Afrodite,
svoju su ljubav držale nježno na rukama i plakale kao da su je onaj čas izgubile. Na kućni vratima i po ulicama javno su iskazivale ljubav koju inače
nisu smjele pokazati. Htjele su u sebi osjetiti istu prejaku želju i tugu koju je božica, upravo božica ljubavi, osjetila za Adonisom, držeći ga mrtvog na
koljenima nakon što ga je raznio Aresov vepar. No već smo naglasili kako je ta priča o nesretnim ljubavnicima okončana u cvijetu crvene ruže, da u njoj nema prostora ni plodnog tla na kojem bi mogle nicati vječne trave, iako je malo vjerojatno kako su žene vjerovale da će svojom ljubavlju, ljubavnim plačem i tužnim zelenilom, među kojim se nalazila i poneka sveta trava, vratiti tog savršenog mladića iz carstva mrtvih u zagraljaj Afrodite. Ali nadale su kako takvim ceremonijalom moga potaknuti muškarca za kojim su čeznule da im se vrati, da ga poput Afrodite prihvate u vlastiti
zagrljaj.
Čežnja za Adonisom i mali Adonisovi vrtovi bili su strastveni izraz tuge zbog sputanih i neizraženih ljubavnim emocijama, zbog izgubljenih i nesretnih ljubavi, za muškarcima koji su nestali, izgubili se ili u ratu poginuli. Tugovanje za Adonisom i Afroditom, njegovom božanskom ljubavnicom, probijalo je emocionalnu branu koja je bila nametnuta svim ženama. Podizala se samo u vrijeme kada je Adonis odlazio u podzemlje, među mrtve, a Afrodita za njim tugovala. Kažu kako ne postoji ni najsitniji dokaz, ninajmanji izvor koji bi potvrdio i najslabiju nadu kako se Adonis, kad je jednom umro, ikada više vratio među žive. Možda je upravo iz tog osjećaja konačno izgubljene ljubavi i ljubavne nade, zbog neispunjene ljubavne žudnje, nastala
tuga koje su žene iskazivale u svom plaču za mrtvim
Adonisom.
6.
Higin je u Fabulama sačinio nekoliko važnih kataloga, stanoviti inventar nepotrošivih osoba, događaja i pojava, izuma i stvari, i ljudskih tvorevina, koje su dobile mitske dimenzije. Adonis, ili gospodin, jer to je značilo njegovo ime, nalazi se ukupno u tri njegova kataloga, na tri popisa: na popisu ljudi koji su poginuli od napada vepra, na popisu neusporedivo lijepih mladića i, napokon, u katalogu judi kojima su Parke, ili Moire, dopustile da se vrate iz carstva mrtvih: Adonis, sin Kinire i Smirne, voljom Venere, odnosno Afrodite. Kako se uopće mogao dogoditi taj presedan budući da se vraćanje mrtvih u život, protivi razumu i svim prirodnim zakonima, a to je bilo zabranjeno bogovima i ljudima? Ali, kažu da zabrane postoje ondje gdje se prekršaji događaju, što znači da su i smrtnici i besmrtnici kršili to sveto i naoko neprekoračivo božansko i prirodno pravilo. Stvarno se nitko se iz mrtvih ne može vratiti, niti se navodno itko ikada vratio, osim u neuračunljivoj mitskoj priči.
Unatoč očiglednoj prirodnoj nužnosti Adonisa je vratila Afrodita zbog njegove muške ljepote i seksualnosti, snage dodira i ljubavi. Zbog neprolaznog dodira prolazne ljudske mladosti, tako različitog od dodira mladih bogova. Nadmašio je Aresa, istisnuo ga iz srca Afrodite tako da više nije htjela čuti za toga naprasnika, za tog bahatog boga koji je kad nije vodio ljubav odmah grabio oružje i hitao u rat, kao da baš svaki rat mora on osobno započeti. Snagu svog dodira i moć svoje ljubavi koja je zaludila božice, uz Afroditu, još i Perzefonu, Adonis je naslijedio od svojih predaka.
Prema nepouzdanim rodoslovljima njegov djed bio je Pigmalion. Toliko je to intenzivno žudio za Afroditom, sanjao je o njoj, izludio sasvim. Načinio je njezin savršeni kip Afrodite i zatim molio kip kao da moli božicu da ga oživi. Kao da je živ, stavljao je uz kip poljsko i šumsko cvijeće, ljiljane i sve druge darove za koje je mislio da ih vole sve žene, da u njima bude ženstvenost i oživljuju erotske nagone. Božica nije ostala ravnodušna i dok je Pigmalion milovao bijelu slonovaču, dok je s kipom vodio ljubav, božica ga je oživjela prikazujući se kao da sama spava s Pigmalionom. Ostat ćenepoznato zbog čega Afrodita nije kazanila Pigmaliona, budući da je očito preferirao žene od bjelokosti nad stvarnim, živim ženama, čiju se ljubav
ne može ničim nadomjestiti, a kamo li mrtvom slonovačom. No djelovanje božica i njihovi razlozi ponekad su toliko neobjašnivi kao i djelovanje same prirode. Uostalom, negdje je već istaknuto kako je samo ljubav jača od prirode i njenih
neumoljivih pravila.
Napokon, samo ljubav može tobože opravdati priču koje se i Ovidije bojao. Bojao se da mu bogovi ne uzmu za zlo što je tako sućutno govorio o Mirhi, okrivljujući za sve Afroditu, njenu osjetljivost i osvetoljubivu žensku narav. Ako je Kinira (vjerojati Adonisov otac i djed) bio asirski kralj, tad se i priča o Mirhi i Adonisu moraju prenijeti u neku zemlju daleko od Cipra. No teško je povjerovati da bi seAfrodita, kao čista ljubavna želja, mogla pojaviti igdje drugdje, osim u ciparskim uvalama, na njihovim žalima i najsitnijem pijesku koji je uvijek ostajao dovoljno suh da Afrodita može po njemu hodati bosih stopala kao po mekoj proljetnoj travi. U jednoj nepreciznoj obiteljskoj strukturi Kiniru je rodila Pafa, metonimijsko ime za cijeli Cipar. Naravno, da nam je dovoljno rodoslovlja, iako su ljudi i kad postoje i djeluju vrlo nezavisno kao pojedinci, zapravo složaji struktura koje su preuzeli od svojih predaka. No to ćemo sada zanemariti, i evo što se dogodilo. Kenhreida se hvalila tvrdeći kako je njezina kćer Mirha ljepša od Afrodite. A božica je kažnjavajući majku zapravo nepravedno kaznila njenu kćer potičući u njoj groznu i neuzastavljivu pohotu za vlastitim
ocem. Treba vjerovati Ovidiju i tome kako je molio bogove da mu dopuste ispričati što se točno dogodilo a da ga ne kazne.
Nastavak je bio pripremljen. Stara je dojilja spasila Mirhu kad se htjela objesiti, izvukla iz nje tajnu, opijala Kiniru, dovela mu Mirhu da mu bude ljubavnica, i zaista kćer je ležala s ocem punih dvanest noći. Na koncu se otrkilo sve što se dogodilo. Kinira je poludio. Spašavajući život Mirha je pobjegla u brda, u šumu, vjeruje se kako se na neki način našla na arapskom tlu, možda čak etiopskom, oskudnom u svemu osim u travama, grmovima i stablima tako eteričnim da od nekoliko listova ili kapi njihova soka zamirišu veliki prostori, ponekad i cijela područja mirišu toliko intenzivno kao da ih je netko maločas zasuo miomirisima. U pratnji takvih mirisa čini se da ponekad i bogovi silaze na zemlju da bi ljudima olakšali njihovu bol
i tugu.
7.
Postoji stablo koje iz svoje kore luči smolu u kapljama ne većim od ljudskih suza. One mirišu poput svih svetih mirisa stvorenih da se koriste na nesvakidašnjim i zaštićenim mjestima. Skrivajućise od oca Mirha je bježala danima, a onda klekla, odjednom se umrtvila moleći bogove da je oslobode njezine tuge, da joj uzmu i život i smrt i pretvore u stablo, i, gle, kad je zgrabila stablo odjednom je odrvenjela. Tako je bezumno strahovita bila Afroditina osveta. Ali, reći ćete, zar za svaku ljubomornu osvetu treba optužiti Afroditu?
Nije se Mirhi osvećivala Afrodita nego Erinije, koje su sa obala Stiksa požurile da osvete incest. Svejedno, Mirha je dala ime i sadržaj tom stablu i cijeloj vrsti takvih stabala, kao da nje same nije nikada ni bilo. Govori se da je to stablo Mirha, a smola koja se cijedi iz kore nisu drugo nego
Mirhine suze. To Mirha oplakuje vlastitu sudbinu i sudbinu svog djeteta koje je u njoj raslo. Razumijeli ste već da dijete koje je nosila bijaše istovremeno njezin sin i brat,.ona njemu majka i sestra, a on svom djedu sin. Sve se to događalo daleko od ljudi i ljudskih prostora, u zemlji sabejskoj, na rubovima pustinje, u zemlji na kojoj ne rastu trave. No gdjegod da se to dogodilo nakon devet mjeseci od trenutka kad su se strašni događaji počeli odvijati, iz raspuklog se mirhinog stabla pojavilo dijete. Bio je to Adonis.
Prihvatile su ga Najade, šumske djevojke čiji se glas čuje i danas, ako se dobro sluša. Prigušen je bistrim izvorima, u gorskim brzacima i potocima, i plavakstim jezercima, i tako dalje. Oprale su ga majčinim suzama, povile ga travama i položile u travnatu kolijevku. Kamo sreće da su ga djevojke i zadržale, ali nije tako bilo. Bilo je dovoljno da ga vidi Afrodita, te da priča o zelenoj travi i travnatim povojima dođe svom kraju. Kako će biti krasan, čuvaj ga dok ne odraste, rekla je, tutnuvši ga Perzefoni u ruke, i kad je odrastao, eto je kod Perzefone, u dobokom podzemlju, u Hadovu carstvu bez sunca i zvijezda. Vrati mi mladića, tražila je, no Perzefona se pretvarala da nije ni čula za njega, nije odgovarala, samo je gledala u svod bez zvijezda i toliko razljutila nebesku Afroditu da je ona pohitala k Zeusu. Ona tvoja iz podzemlja (govorilo se da je Perzefona Zeusova kćer i iljubavnica), sakrila je moga Adonisa, požalila se.
Evo kako ću presuditi, zaključio je Zeus, Neka trećinu godine provodi kako hoće, trećina pripada tebi, a trećina Perzefoni. Higin koga smo već spominjali, ne vjeruje kako je Zeus presuđivao u tako trivijalnim sporovima. Uputio ih je na nižu instancu, kod muze Kaliope, divne Orfejeve majke, i ona je presudila onako kako je rečeno. Silovita u svojoj ljubavi Afrodita je makar i djelomično odvajanje od Adonisa doživjela vrlo bolno. Osvetila se Kaliopi na njenom sinu Orfeju. Baš kao što se nije mogla dogovoriti s Perzefonom kako će podijeliti Adonisovo vrijeme, učinila je da se ni brojne Tračanke, sve ludo zaljubljene u Orfeja, nisu mogle dogovoriti koliko će kojoj pripasti i umjesto da ga ljube one su ga rastrgle na komade.
Mladi je Adonis svoju trećinu vremena provodio s Afroditom koja bijaše ljubomorna i na travu kojom je mladić gazio. Kažu kako sve to samo još jedna metaforička priča o nicanju, sazrijevanju, sijanju i klijanju zlatnog žita. Dio se godine ono veselo zeleni, zatim i žuti na dobroj zemlji, a u jednom se dijelu godine žitno sjeme klija pod zemljom, u mraku njezine utrobe, kao da se nalazi kod Perzefone. Ljubomorni Ares saznavši za
Afroditinu ljubav samo je čekao trenutak da se skriveno osveti mladiću koji za tog agresivnog boga nije nikad ni čuo. Precijenivši svoju snagu mladić je jurnuo na vepra koji ga usmrtio u jednom jedinom napadu i zatim se vratio natrag pod Aresovu zaštitu. No to već spada u sasvim druge priče, u one o ruži i opasnim divljim veprovima.
8.
U davno je vrijeme postojala također i trava koja je čuvala tijelo od svih mogućih rana, da li samo tijelo moćnih Giganata, ili tijelo svakog živog stvora, to je pitanje na koje nije moguće odgovoriti. Svima je poznato kako su Zeusovi bogovi u svemirskoj bitki porazili Titane. Što je Zeus mogao učiniti nego ih zakopati duboko, koliko god je to bilo moguće, zatrpao ih je u Tartar, o čijim smo podzemnim dubinama već govorili. Ondje su u ograđenom prostoru, nalik na najgrozniji kažnjenički logor koji se može zamisliti, kažnjavani oni što su se zamjerili bogovima ili su se neuspješno bunili i odupirali njihovoj dominaciji. Titane su onamo odveli Zeusovi stražari, storuki gorostasi, zavarili su vrata i ispred njih sjeli na stražarska mjesta s kojih se više nisu micali.
Naravno da u Tartaru nije moglo biti trave, ta ondje ni sunce nije dolazilo, to je izarazito goli prostor kao što je to svaki zatvor uključujući i Tartar, najgori od svih. Ne niče trava u zatvorima ni na mjestima gdje ne dolazi sunce. Ondje su naime djeca, blistavi olimpski bogovi i božice, zatvorili svoje roditelje, tamne i buntovne Titane i Titanke, sve osim Okeana. Njihova kazna bila je povod jednoj novoj pobuni protiv Zeusovih bogova: protiv njih Zemlja je podigla svoje Gigante. U toj pobuni značajnu ulogu trebala imati magična trava. Uz njenu pomoć Giganti bi postali neranjivi i nepobjedivi,
a Zeusovi bogovi bi pretrpjeli konačni poraz u borbi za prevlast na nebu.
Majka Zemlja jedva je podnosila svoje potomke na Olimpu, bili su to njeni napredni i bezobzirni unuci, nisu se na nju obazirali, zanemarivali su je i potiskivali. Pobunila se koristeći protiv mladih bogova svoju posljednju naoružanu djecu. Bijahu to savršeni gorostasi, nazvali su ih Gigantima, podigla ih je na noge protiv Olimpljana, budući da se nije nikada pomirila s nekažnjenim uništavanjem dragocjenih darova koje je spontano rađala za ljude i za bogove dok su zajedno živjeli na uvijek istoj zemlji. Vjeruje se da su Giganti iz zemlje izašli u Flegri. Nejasni i nerazumljivi, zastrašujućeg izgleda, kotrljali su se zemljom poput pokretnih brda, goleme kose i brada visili su su im niz ramena nalik na stogove trave niz koje se cijedila magla. Imali su zmijske repove umjesto nogu.
Bila je to gorka Zeusova pobjeda. Bez podrške majke Zemlje i bogovi osjećali nesretno i neispunjeno, kao da su ostali bez pravog uporišta. Ali, u pravom smislu oni su zemaljsku podršku izgubili znatno kasnije, u vrijeme kada su zemlju i njezino more, kao i nebo, počeli koristiti bez stida i ograničenja jednako bogovi kao i smrtnici. Ponekad se govori kako Giganti bijahu posljednja djeca Tartara, jer su navodno takva mračna stvorenja
mogla imati samo tartarsko porijeklo. Ipak, teorija kako se Zemlja upustila u odnose s tim groznim dubinama vjerojatno je izmišljotina. Giganti koji se
podigoše protiv Zeusa bili su ne samo strašna nego i sjajna stvorenja. Sudeći po njihovim prelijepim imenima, sjajnim poput dragog kamenja, primjerice, Alkionej, Porfirij, Eurit, Hipolit, Polibot, Klitij, Efijalt, Mimant, Gration, i tako dalje, čini se da zastrašujući opisi njihovog izgleda potječu od pretjeranog straha bogova. Zemlja ih je rodila dvadesetičetvero, nisu oni bili tako mračni kao što su pričali bogovi, neki od njih štoviše bili su tako osjetljivi da su umirali čim bi ih odvukli izvan njihovog zavičaja, poput Alkioneja. Giganti su navodno počeli jurišati na nebo, oblake su gađali golemim stijenama, odvaljenim brdima i zapaljenim stablima, ugrožavajući bogove u njihovim nebeskom miru.
Proročište je kazalo Zeusu, Ne možeš svladati Gigante bez pomoći smrtnika, jedino ih njegove strijele mogu ubiti, a kad je to čula majka Zemlja požurila se pronaći travu koja će njenu naoružanu djecu učiniti neranjivom od svih bića, ne samo od bogova nego i od smrtnika. Saznavši za to Zeus je odmah zamolio Eos, Helija i Selenu, Molim vas prestanite svjetliti, neka bude mrak, da nitko osim mene ne može naći travu, ni majka Zemlja. Tako je i bilo – Zeus je ugrabio travu i Giganti su ostali bez zaštite. Jednog po jednog rušili su ih bogovi budući da su bez zaštite majke Zemlje i njezine trave, gorostasi počeli padati poput pregolemih stabala koje obaraju gromovi.
Heraklo, taj smrtnik koji je će uskoro postati bog, stajao je sa strane i gledao. Kako je koji od Giganata padao precizno ga je pogodio strijelom, ravno u srce, a Alkioneja je čak morao odvući iz zavičaja, da ga ubije. Ni nakon toga bogovi nisu bili sigurni da neki od njih ipak ne oživi. Atena je zato Enkelada poklopila Sicilijom, a Posejdon je na Polibota nabacio golemi dio otoka Kosa. Travu koju je Zeus iščupo, ili odrezao i uništio, da je nitko od smrtnih bića ne nađe i ne koristiti, nitko više nije spomenuo. Nestala je netragom skupa s Gigantima koji se ipak nisu posve izgubili
iz sjećanja i govora smrtnika. A ponegdje kažu i to kako su ljudi barem dijelom nastali iz njihove krvi koja je tekla zemljom nakon što ih je Heraklo
ustrijelio.
9.
U svim mitskim tradicijama koje se tiču jakih i moćnih trava veliku ulogu ima majka Zemlja, ali i njezino more. Većina je takvih trava u nekom dodiru s morem, nalaze se u njegovoj blizini, na nekom otoku, na nekom nepoznatom mjestu koje nikad nije otkriveno, ni mjesto, ni trava. Nalik na neku primordijalnu juhu more je isprva stvorilo sve trave, a onda je neke izbacilo na kopno, neke zadržalo na svom dnu gdje su se ukorijenile, tko zna kada i tko zna gdje. U takvim se tradicijima ukorijenila i prva životna trava koju je tražio i našao Gilgameš. No prevarila ga je zmija - i otela mu travu.
Bila je nalik koralju, tako kažu, pogrešno uvjereni kako je koralj trava, kako je uostalom vjerovao i Perzej kad je, navodno u Jopi, nehotice stvorio morske koralje. On je najhrabriji zlatni mladić, dijete zlatne Zeusov kiše. Zeus je baš tako pristupio Danaji, njegovoj majci, u obliku zlatnog mlaza. I zaista da nije bio božansko dijete zar bi Perzej ikada uspio položiti najteži inicijacijski test i srpom odrubiti Meduzinu glavu, jednim zamahom, kao da kosi glavati dio neke goleme trave? S rubova svijeta morao je donijeti groznu Meduzinu glavu koja je sve živo uokolo sebe svojim pogledom pretvarala u kamen, i divovskog Atlasa čak. Glavu žalosne Meduze, jedine smrtne među prestrašnim i čudovišnim sestrama, s njom je samo mrkovlasi Posejdon mogao leći na livadi mekoj, među proljetno cvijeće i trave. Tako je zapisao Hesiod u Teogoniji: kada je ono Persej odrubio Meduzi glavu, iz nje Pegaz konj i veliki iskoči Hrizaor, zlatni što mač u milim rukama drži.
Letio je Perzej na krilatim sandalama od jedne do druge ivice svijeta, ne mareći za opasnost i daljinu, nije se bojao smrti, kao što se bojao Gilgameš kome je u strahu od smrti uvijek drhtalo srce, kao da je smrt bila u njegovoj krvi. Taj užas od Meduzine glave, mrtvi lik smrti, metnuo je Perzej u torbu, letio i letio, dok se nije vratio u Jopu, i ugledao prizor od koga mu je zastao dah: gle, gole Andromede, blistave poput zvijezde, zakovane za stijenu na milost i nemilost morskom čudovištu. Iako mokrih krila svojim je srpom usmrtio još jedno morsko čudovište. Odložio je na zemlju zlosutnu glavu, da je održi čistom pod njom je nježnu podložio travu i morsko šiblje. Od dodira Meuzine glave začas se okameni sva podmetnuta trava i
šiblje, začas se sve to pretvorilo u prekrasne kamene grane čemu su se naravno najviše obradovale morske nimfe: s kamenog cvijeta ubraše sjemenje i radosno ga po moru sipati stanu. Tako kažu nastadoše koralji: pod vodom tek svjetlucava morska trava i šiblje, na kopnu, u dodiru sa zrakom kamen, kao da svaki put iznova ugledaju prestrašnu glavu. Ne treba se tome odviše čuditi. Morala su se smišljati obrazloženja: zašto je planina Atlas nazvana Atlasom, iako je jasno kako je svemoćni Atlas bio živ dok mu je Heraklo otimao zlatne jabuke iz vrta Hesperida, a zna se da je Heraklo daleki Perzejev potomak? Zašto libijskom pustinjom gmižu sve vrste najotrovnijih zmija? Zar to nije zato jer je krv iz Meduzine glave kapala na pustinnjski pijesak dok je Perzej prelijetao pustinju s njezinom glavomu torbi? Napokon, koralji koji spadaju u najstarija bića što još uvijek postoje na zemlji, stariji su dakle i od Perzeja i od njegova oca Zeusa, ne spadaju u biljke niti u trave. To su izvanredno sitne, ali dobro opremljene životinje, koje svojim okupljanjem stvaraju raznovrsne oblike nalik na travu koja svjetluca u raznim bojama i u svojoj beskrajnoj igri, gomilajući se u goleme kolonije, mogu se transformirati u brda i u otoke. Istina je kako neke njihove vrste množe pupanjem poput cvijeća i trava, a množe se i trepeljastim larvama, nalik na sjeme, što ih more u neprekidnom strujanju raznosi na sve strane, upravo onako kako su to Perzejevo vrijeme činile dobroćudne morske nimfe.
10.
I o Gilgamešu se tvrdi kako uopće nije mit nego prvi roman, prva velika pjesma inicijacije i odrastanja, prvi opis suočavanja čovjeka sa smrću. Strah od smrti obuzeo je Gilgameša nakon što mu je ona ugrabila jedinog prijatelja, tek je tako spoznao da je i sam smrtan. Zato bježi od smrti ludujući za travom mladosti, za samo jednim listom života otpornog na smrt. Tako nastaje prva pjesma o travi života, o lijeku protiv smrti, kao da je smrt bolest a ne neopoziva odluka bogova. Iznemogao od straha Gilgameš zbog trave ipak dolazi do Utnapištima i njegove anonimne žene, jedinog smrtnog para koji je preživio potop, postao besmrtan i baš zato zna na kojem se mjestu trava nalazi. U toj odiseji starijoj od prave Odiseje mladi kralj ne luta morima kako bi se vratio zavičajnoj Itaci, nego uzalud traži travu života da bi napokon otkrio kako svaki čovjek ostaje napokon sam, i zauvijek smrtan. Gilgameš je posljednji epski pokušaj da se pronađe lijek protiv smrti, ovdje i sada, on ne traži lijek za bilo koga, traži ga za sebe, i eventualno za Enkidua čiju smrt očajni vladar Uruka nije mogao preboljeti. Prije smrti jedinog svog prijatelja nije slutio da smrt postoji, nije ni zamišljao koliko strašna ona može biti, koliko neumoljivai bez nade.Evo pitanja koje je u prastare pločice Gilgameša urezano klinastim pismom: kad jednom prijeđeš ocean, kad stigneš do Voda smrti, što ćeš tada učiniti?
Izroniti travu života u najdubljem od svih mora, iza zavjese koju su poput magle nad Utnapištimom, njegovom ženom i njegovim otokom jednom i zauvijek spustili bogovi. Gilgameš je sam stvarao svoje zadatke, skupa s Enkiduom stvarao je izazove, morali su se u njih upustiti, ta sami su ih sebi zadali. Stupali su do Cedrovog brijega, do Brda bogova, na kojem je šumu svetih cedrova čuvao božanski stražar, najstrašnije čudovište poznato
pod imenom Humbaba. U borbi koja je potresla zemlju svladali su božanskog Humbabu, svladali su zatim i nebeskog bika. Na nerazdružive prijatelje poslala ga je Istar, ponižena božica ljubavi. Gilgameš je odbio njenu ljubav držeći Enkidua za ruku, onog divljeg Enkidua kojeg je uljudila žena, pripitomila ga svojim brežuljakom radosti, da više ne trči s gazelama i ne pije vodu sa šumskim životinjima, da se više ne hrani travom. Zahvaćen smrtonosnim dahom nebeskog bika Enkidu je uskoro umro. Gledajući u njegovo beživotno tijelo Gilgameš je prvi put ugledao smrt.
Jurio je prema Utnapištimu, gonio ga je čisti nagon jer nije znao gdje se nalazi vječni život. Možda mu je pomogla njegova priroda, bio je on u dvije trećine besmrtni bog, samo jednom trećinom čovjek. I znao je – ta će trećina prevladati. Jurio je za suncem da ga pretekne, da stigne prije njega iza nebeskih vrata koju čine dva brda blizanca, a čuvaju ih ljudi škorpioni. Hodajući dvanaest dvostrukih sati kroz svojevrsni tunel vremena prešao je na drugu stranu gdje mu je Sunce osvijetlilo čarobni vrt bogova. Stabla bogova rodila su draguljima, trava je blistala listovima od smaragda. Bijahu ondje karneolska stabla, lapis lazuli stablo, stablo ahata, stablo hematita i tako dalje, da ne navodimo svako savršeno stablo od dragog kamenja i dragulja koje može rasti samo u vrtu bogova. Iza vrta čekala ga je božica Siduri, mudra stara božica, koja na morskoj obali živi između svjetova, i drži nešto nalik na gostionicu najtežih iskušenja. Ona je božica odvraćanja: osim toga, Gilgamešu, kad jednom prijeđeš ocean, kad stigneš do Voda smrti, što ćeš tada raditi, tako mu je dovikivala. Usprkos svemu, pokazala mu je put, uputila ga k lađaru Uršanabiju i njegovim Kamenim stražarima. On je svoju lađu vozio k vječnom Utnapištimu poput Harona kao da se ondje, iza svih mora, može otkriti jedino smrt.
Ljudska sudbina i smrtnost čovjeka jedva da se ičim drugim može tako dobro obrazložiti kao temeljnom nesklonošću bogova. Naravno da se čovjek kad tad mora pobuniti protiv neba, mora potražiti tu spasonosnu travu, makar nebo za njega marilo jednako malo kao i za uvelo lišće. Potraga za travom je beznadna i možda zbog toga ima svoju neobičnu i apsurdnu draž: nikad je čovjek neće naći. Ali, usprkos svim argumentima nije on nikad
prihvatio smrt kao svoju sudbinu, nije se odrekao trave. Ne samo kao rod, već kao pojedinac, želi on postati besmrtan. Nešto se slično dogodilo Gilgamešu nakon što je izgubio jedinog prijatelja Enkidua koga je duboko volio i držao za ruku, nježno kao što muškarac drži ženu. Znao je da negdje na rubu svijeta, izvan čovjeku dostupnog obzora, živi Utnapištim sa svojom ženom, jedan jedini ljudski par koji je preživio potop, k njima je morao doći ne pitajući za cijenu. Nije nebitno kako je i taj jedini par preživio zahvaljujući neslozi između bogova. Enlil bijaše neumoljiv, njegovu silovitost nisu mogli zaustaviti niti bogovi. Nisu ni znali da priprema potop, nitko osim boga Ea u Šurupaku koji je savjetovao tom dobrom čovjeku Utnapištimu: sagradi brod, pokupi sva živa stvorenja, njihovo sjemenje, sklanjaj se u brod - i bježi. Tako je Ea upozorio čovjeka iz Šurupaka, prije negoli su nahrupile tamne vode potopa prekrivši zemlju. A bogovi su se popeli do Anuova neba, skupili su se ispod jednog zida, drhtali su i zavijali poput pokislih pasa.
Utnapištimova lađa zaustavila se na brdu Nimuš. Tek je sedmog dana otvorio brod, počeo izviđati, pustio je golubicu, pustio je lastavicu, pustio gavrana. A onda izišao i odmah pripremio mjesto za žrtvu na vrhu brda Nimuš, žrtvovao je tamjan na hrpi drva od trske, cedra i mirte. Miris se raširio brdom, i eto bogova, namamljenih mirisom, skupljali su se poput muha koje lete okolo uvijek kada ljudi žrtvuju svojim bogovima. Skupili su se svi, osim vrhovnog boga Enlila, a onda je došao i on. Što je to, upitao je vrhovni bog, bijesno pokazujući brod. Odakle je pobjegao, zar nije bilo određeno kako nijedan čovjek neće preživjeti potop? Ea iz Šurupaka se javio: umjesto potopa mogao si poslati neku manju nevolju da zastraši svijet, nisi ga trebao potpuno uništiti, to je bilo besmisleno. Tada je Enlil ušao u brod, postavio se između muža i žene, stavio svoje ruke na njihove glave i mirno ih blagoslovio: u prošlosti Utnapištim je bio smrtan, ali od sada će on i njegova žena biti poput nas, bogova. Tako je rekao, uzeo muža i ženu, prenio ih da stanuju na mjestu izvan svih granica, gdje ih nitko nije mogao pronaći, nitko osim Gilgameša izluđenog strahom od smrti.
Nije uspio Gilgameš. Nije položio test o snu, nije položio ispit iz nespavanja kao svojevrsni predtest za travu života. Šest dana i sedam noći ne spavaj, jedino tako možeš naći život što ga tražiš, rekao mu je tužni besmrtnik koji je dane mogao brojiti samo za druge, ne više za sebe i svoju ženu, za njih oni nisu više imali značenja. Kao da se vječni život može isplesti samo od ljudskih snova. Daleki Utnapištim koji je već gubio identitet, nije naime bio taj i taj čovjek iz Šurupka, nego tek čovjek koji preživio potop i sada nestaje u daljini, jer ne može u jedan život skupiti beskrajni broj dana i godina. Ne treba mu kalendar, taj suptilni ljudski izum kojom se htjelo zauzdati strijela vremena, kao da se ona može kretati u svim pravcima i zaustaviti sada i ovdje, prostrijeliti današnji dan od jutra do sutra, a onda se zaista uputiti, kako hoće, prema jučer i prema sutra. Nema tog smjera vremena u kojem se čovjek ne bi htio uputiti. Ali zato njegova strijela uvijek pouzdana i jednako neumoljivo juri samo naprijed. U Dalekom Utnapištimu zaustavila se međutim njegova i samo njegova strijela, u njegovoj anonimnoj ženi također - bez mudrosti i sjećanja oni žive jedan jedini beskrajni dan na granici svijeta.
Žena je upitala Utnapištima dok se Gilgameš već udaljavao, i s lađarem Uršanabijem dugačkim čkaljama otiskivao brod prema smrtnom životu, Gilgameš je došao do nas uz trud i muku, što si mu dao da ponese sa sobom sada kada se vraća kući? Žena je upozorila svog supruga: neka život nosi sa sobom a ne smrt. To je također čuo i Uršanabi, mezopotamski Haron, pa su se vratili da prime dar. O Gilgamešu, koliko si samo truda uložio da dođeš ovamo, dopusti da ti otkrijem tajnu, da ti kažem tajnu bogova, tako je povikao Utnapištim kad je iznenada shvatio besmisleni ponor vječnog vremena u koji ga je uvalila besmrtnost.
Kako bi zaronio najdublje, do dna najdubljeg mora, Gilgameš je teško kamenje vezao za noge, i gle, s morskog dna otrgnuo je biljku trnovitu poput divlje ruže. Ako je imaš, tako mu je kazano, možeš opet biti mlad. Kad je izronio tu neobičnu morsku travu, nalik na koralj, Gilgameš se obratio lađaru Uršanabiju: ovo je Biljka živog srca, s njom čovjek može vratiti snagu, ponijet ću je u Uruk da je iskušam. Kao da biljka nije imala imena Gilgameš je imenuje, njeno ime će biti Starac postaje mlad, tako je rekao, i ponovio, sam ću je jesti i biti opet mlad kao što sam bio. Sve što se dalje dogodilo nalik je na igru između biljke, zmije i ljudi. Dugo su hodali, Uršanabi je pratio Gilgameš na njegovom povratku u Uruk, očigledno nije više imao posla taj lađar na onom dalekom moru, i kad su sjeli da se odmore pokraj jezera, nakon dugog puta Gilgameš se okupao u njegovoj hladnoj vodi. Nije ni primjetio zmiju koja se primakla u tišini i odnijela biljku. Ostao je u grmlju samo zmijin svlak.
Gilgameš je sjeo i jadikovao, suze su mu curkom curile niz lice, za koga sam se toliko trudio, za koga je patilo moje srce? Ne sebi već zmiji učinio sam uslugu, tako je jadikovao. Čini se da je znao kako mu nikakva trava neće pomoći ako bogovi nisu na njegovoj strani. Gledajući i zidove i palače Uruka opet je zaboravio na smrt. Popni se na zidove Uruka, prošetaj zidovima natrag i naprijed, ispitaj njihove temelje, provjeri opeke, hvalio se Uršanabiju, tome lađaru na vječnom putu u besmrtnost, kao da je pomislio: ovi će zidovi trajati vječno. Ali nisu, niti se oni nisu mogli održati
protiv volje bogova.
11.
Postoje ljudi koji tvrde kako se trava o kojoj smo maločas govorili da je netragom nestala ipak pojavljivala s vremena na vrijeme, i ovdje i ondje, kao
neki zaostatak iz zlatnog Kronovog vremena, kad smrt još nije bila tako okrutna, nije ni bila ni prisutna, osim u najgrublji snovima, kao nagovještaj tamne i sadističke budućnosti. Ljudi je u zlatnom dobu nisu poznavali, nisu znali za nju kao za neprolaznu činjenicu, u to je vrijeme ona boravila u podzemlju, odakle nije izlazila na površinu. Neki su opet, poput Epikura, filozofa s otoka Sama, ustrajali u tumačenju da se ljudi ne bi trebali bojati smrti. Kao da je opet nastupilo zlatno doba, taj je dobrostivi filozof dokazivao kako u smrt odlazimo, a da je ni na trenutak nismo svjesni. Smrt dolazi kad više nismo živi, nikad je nećemo vidjeti. Zašto se dakle plašimo smrti ako se vrlo lako može dokazati da Had uopće ne postoji i da je strah od smrti besmislena praznovjerica?
Ni u kakvu travu nije Epikur vjerovao, nije se ni nadao da će se ona ikada pronaći, znao je dapače kako ona nije nikad ni postojala. Ipak je više od svih filozofa volio vrtove, čak je i svoju školu održavao u velikom travnatom vrtu, njegovao je travu i stabla, nagavarao je ljude na umjerena i razborita zadovoljstva, podupirao ih je u vegeterijanskoj dijeti, ali ih nije odgovarao ni od mesa, kad ga je samo bilo. Zbog odanosti vrtu i raslinju koje su filozofirajući njegovali, bili su prepoznatljivi. Kad su ih u rijetkim prilikama mogli vidjeti u šetnji na ulici, ljudi su ih jedva prepoznavali, no kad bi im to uspjelo iz daleka su im dovikivali, Znamo mi vas, vi ste oni iz vrta. Za razliku od Aristotelovihfilozofa koji su voljeli šumu oko Liceja, pa su šetajući filozofirali, epikurejci su se iscrpljivali u diskusijama dok su istovremeno njegovali vrt, uzgajali trave i na svaku biljku njegovali poput neke dragocjenosti. Poznato je to i iz Epikurove oporuke: posebno je vodio računa kome će ostaviti vrt da se o njemu brine i da ga ne zapusti.
Dobronamjerni i uvijek razboriti Epikur volio je bogove i ljude. Lijepo je govorio o bogovima, no nije mislio kako oni žele utjecati na ljude i događaje, a pitanje da li i mogu, jer priroda ima svoja vlastita pravila. Ljudi mogu biti slobodni ako se samo dovoljno izvježbaju u pravednosti, umjerenosti i razboritosti. Zanimljivo je da je sam o sebi imao najbolje mišljenje: vjerovao je kako samo malo nedostaje da bude savršen u svojoj umjerenosti. Učenici su u vrtu morali napamet učiti njegove tekstove, a njegovi sljedbenici nisu bili sasvim sigurni je li on bog ili je ipak samo pametan poput bogova. Nije nimalo sumnjao kako je jednom za uvijek dokazao da se ljudi ne trebaju bojati ni bogova ni smrti. Naravno, nije smatrao kako nas od
smrti može spasiti nekakva trava, već bi i samu pomisao na to proglasio odmah glupom praznovjericom. Strah od smrti je pučka besmislica, predrasuda neobrazovanih. Ništa nam oko smrti neće pomoći ni bogovi, oni su udaljili u nedostupnim intermundijima, lijepi, sretni i samodovoljni, ne obaziru se na ljudske poslove, jelo i piće, niti imaju potrebe da govore grčki: bezoblačni eter uvijek im se smiješi dok se njihovi vječno mladi likovi kupaju u moru nebeske svjetlosti.
Ne postoji trava koja bi mogla biti lijek protiv smrti, budući da bi takva trava morala biti vječna. Lako je to bilo govoriti Epikuru, on je mnogo što izučio, uvjeravao je ljude da su slobodni i, štoviše, da sami bez trava i ostalih besmislica, moraju učiniti svoj život sretnim, štoviše, odbacio je i mitove, iako kaže da su i njihove laži bolje od prihvaćanja nužnosti i usuda. Želio je govoriti slobodnim ljudima, pozivajući jednako robove i one koje su zarobili lanci požuda, da se riješe neumjerenosti i postanu slobodni održavajući duševni mir, aponičnu bezbrižnost i savršenstvo ataraksije, jer samo tako mogu dostići cilj svih razbortih ljudi i umjerenih epikurejaca, božanski vrijednu eudemoniju, sreću i blaženstvo koje je inače dostupno samo bogovima u njihovim distanciranim svjetovima. Oni ne poznaju strah, ne poznaju ni bol, ni oskudicu, nema kod njih ni studeni, ni vrućine, nema ni srdžbe, ni bijesa, niti ludosti, nego vlada posvemašnja vedrina, a sretna ljubav i dobro prijateljstvo plove poput zraka njihovim tihim iprozračnim svijetom nepomućene ljepote i dobra. Lako je to bilo govoriti Epikuru kad ga ni malo nije mučio strah od smrti, kao da je i nema, i kad ga nikakav iracionalni nagon nije uznemiravao ni tjerao da iziđe iz svog vrta i krene dalje. Od jedne livade do druge, od jednog brda do drugog, od jedne vode do druge, da pretraži sve trave u uznemirenoj i neutješnoj potrazi za travom koja će vratiti u život nekog njegovog prijatelja kao što je to u davno vrijeme, nakon potopa, učinio Gilgameš izluđen od boli za prijateljem koji je umro.
Povezujući život i smrt, Epikur ih je istovremeno na neki način i odvojio, jer navodno se ni od čega se ne može strašiti čovjek koji je spoznao kako ničega strašnog nema s druge strane života. Uzaludno je tragati za travom besmrtnosti, ne treba se s tim zanositi, tako se dade zaključiti iz njegovog učenja, jer to nije razborito, kao da su tragači za takvom travom izgubili pamet. Na pitanje kako treba živjeti Epikur odgovara, Treba živjeti ugodno, a na pitanje što je to ugodan život reći će, To je razborit, čestit, pravedan život bez straha od smrti. Jer, evo, zaključuje Epikur,dok postojimo mi nema smrti, a kad dođe smrt tad nema nas. Tako se smrt, što se Epikura tiče, ne tiče ni živih ni mrtvih, jer se na prve ne odnosi, a onih drugih više nema, pa je jasno kao dan kako živi neće nikad sresti smrt. Kad bi to tako moglo biti i kad bi svi poput Epikura mogli živjeti u neuzbudljivom duševnom raju i tako oskudnom svijetu na kojem ne postoji ni nada kako negdje na nekoj livadi, možda pokraj mora, ili na nekom brdskom proplanku, na nekoj beskrajnoj ravnici, upravo sada raste trava besmrtnosti, a mi za nju ne marimo jer smo se uvjerili kako smo smrtna bića, pa nam je zato i traženje takve trave pučka budalaština i mitska besmislica. Zar nemamo pravo tragati za onim čega očito nema, samo zato jer nam je razboriti Epikur dokazao da bi postojanje takve trave bilo nemoguće, jer bi bilo u protivnosti s prirodom svih bića. Nema te trave koja bi mogla izliječiti smrt, i zašto bi liječili nešto čega sasvim sigurno nema, barem dok smo živi?
Nije doduše nikad istraženo koje su trave epikurejci uzgajali u svome vrtu, koje su im trave služile za jelo, koje za liječenja, od kojih su pravili napitke i tako dalje, a to bi, i te kako, moglo biti značajno za razumijevanje njihove prehrane. Osim kruha, vode i trave nisu oni jeli neku drugu hranu, ne zato što to nisu htjeli jer su bili vegetarijanci, nego zato jer, osim u rijetkim prilikama kad bi im netko darovao malo sira, a njega su najviše voljeli, nisu imali novca da kupe išta drugo. Kako su onda mogli sačuvati sabranost i vedrinu, zašto nisu zagovarali asketizam poput njihovih stoičkih protivnika, nego umjereni hedonizam, smirenost i uravnoteženu bezbolnost što dovodi do sreće ili života u ugodnom savršenstvu? Je li im u takvim postignućima imalo pomogla neka trava o kojoj se ništa ne zna, osim činjenice kako je Epikur toliko volio svoj vrt da ga u oporuci nekoliko puta spominje, brižno kao da je u njemu zakopao neku dragocjenost ili sakrio neku dobru travu bezbrižnosti koja omogućuje duševni mir i staloženost bez frustracije i napora?
12.
Priče o travama što svojim dodirom oživljavaju ribe ili donose vječnost nekom posve običnom čovjeku, primjerice jednom ribaru, mogu biti nezanimljive, dosadno ponovljive i neinspirativne. Ipak evo jedne takve priče o mrtvoj ribi koja oživjela u dodiru sa travom. Davno prije epikurejaca i njihovih vrtova rasla je trava vrlo slična travi besmrtnosti, mada o njoj ništa nije poznato, osim livade na kojoj je rasla i siromašnog ribara Glauka. On je prvi i jedini čovjek što je tu travu kušao i pojeo dok je mrežom i tunjama hvato ribe s jedne stijene u Antendonu, beotskom gradu nasuprot Eubeji. Rasla je na uskoj livadi između morske stijene i stjenovitog brda. Pretpostavlja se kako je na tom istom mjestu ta trava nepoznatog imena rasla još od Kronovog vremena, da je bila osobita, zaista čudesna, kao i sve drugo što se iz toga vremena sačuvalo
neokrnjeno, u izvornom obliku i značenju. Utvrđeno je međutim kako nitko po njoj nije nikad gazio, nijedan muškarac, nijedna žena, životinja nijedna nije nikad brstila tu travu, ni krava, ni ovca, ni koza, pčele na toj livadi nisu skupljale med, i napokon, što je najvažnije, ta trava nije nikad košena, nikakav je željezni alat nije dotakao i prema svemu bijaše to jedna sveta, savršena i jedinstvena trava. O njoj je u tom smislu pisao
Ovidije.
Beotski se siromašni ribar ni na koji se način ne može povezati s istoimenim Minosovim sinom, Europinim unukom, koji je jureći lopticu skočicu upao u badanj do vrha ispunjen medom, i tako umro, niti sa bili kojim od brojnih Glauka koji su zadužili mitove svojom herojskom ili neobičnom osobnošću. O malom Glauku s Krete i njegovoj travi, govorit ćemo kasnije. No ne treba vjerovati svakoj priči, iako je svaka istinita na svoj neobičan i izvanvremenski način, ako se naravno radi o pravoj priči, a ne o nečemu što je netko izmislio, vjerujući kako se istina dade prevariti. A to naravno nikad nije bilo moguće. Ipak, trava koja je oživjela malog sina Minosa i Pasifaje koji se utopio u medu, bila ona Asklepijeva ili Poliidova, značajno se
razlikovala od onih trava koje su oživjele Glauka iz Antendona koji postao prvi besmrtni ribar. Ribarovu travu nije donijela zmija, niti je odnijela kako se to dogodilo Gilgamešu.
Glauk je imao sreće u ribolovu. Jednu je po jednu ribu koju je ulovio mrežom ili udicom, bacao je iza sebe na onu livadu, koju smo prije opisali, i kad su uginule lijepo ih posložio na travi da pregledno može vidjeti koliko je riba ulovio, kad, gle, dok se nije pošteno ni obradovao svom ulovu, ribe poskočiše i baš onim redom kako ih je bio posložio, jedna za drugom, kliznuše u more. Iznenađeni ribar za tili je čas ostao bez riba. Što bi to moglo biti, zapitao se, iščupao je onu travu, radoznalo je pojeo i onda mu se još jednom počelo događati nešto što nije mogao razumijeti ni očekivati. Najprije mu se izmijenila krv i srce, a potom su ga morski bogovi u vrlo dugoj proceduri očistili od svega što na njemu nije bilo božansko. Glauk postao morski bog, dobio je tamnozelenu gustu bradu i kosu koja mu je niz glavu i tijelo padala u dugim pramenovima, kao da je obrastao algama i
svi mišići postali su mu modrikasti poput mora, a dobio je pleća i bedra što se na kraju u snažnu svijaju ribu.
Zar tako odvratno izgledaju bogovi, vikao je Glauk, ali njegovo je stanje bilo nepovratno i neponovljivo, ništa se više nije dalo učiniti. Iako je postao bog nije se nimalo smanjila njegova želja za djevojkama, najviše je volio Skilu, želio je s njom biti, makar da je samo gleda. Nije mogao odbaciti svoju božansku formu koje se Skila bojala i svaki put je bježala od njega kao od čudovišta koje se ne usuđuje ni pogledati, kao da nema razlike između bogova i asimetričnih monstruma. Nitko me više ne razumije, osim Kirke, rekao je Glauk i zaronio prema otoku Eeji, da nađe malo utjehe u njezinom krilu, uz koljena te čarobnice koja je poznavala trave svake vrste, svemoćne trave koje su mogle ublažiti svaku bol, ali donijeti jad i čemer, i svako biće pretvoriti u nešto drugo. Suprotno Glaukovim očekivanjima Kirka je svojim zlokobnim travama pretvorila Skilu u grozno čudovište. Ta čarobnica, poznatija od svih koje su ikad postojale, ludo se zaljubila u tužnog morskog boga. Pitate se kako se moglo dogoditi, jer ste zacijelo zaboravili da osim dobrih postoje i zle trave, čak se tvrdi kako se dobre trave, ako se samo neznatno poveća doza, mogu bez ikakvih dodataka
pretvoriti u smrtonosne otrove.
13.
Ne treba nam ta priča radi Kirke ili Glauka. Ni radi svakovrsnim travama obrasle Eeje, nego radi Hermesa i Odiseja, radi trave moly koju smo spomenuli na početku, kao da je ona jedina zbiljska, a sve druge izmišljene. Naš Glauk, morski bog, stanovnik modrih voda, plivao je od Eubeje do Sicilije, golemim rukama je zatim po Tirenskom plivao moru, da bi napokon došao do mjesta na kojem je živjela Kirka okružena brojnim životinjama. Bijaše ona jedna od kćeri boga Sunca. Sve su se one nesretno zaljubljivale jer im je Afrodita uskratila sretnu mjeru svojih darova. Poznavale su trave gotovo jednako dobro kao što ih poznaje sunce, ali pravu travu za ljubavnu bol nisu poznavale, no vrlo je zanimljivo kako je nikad nisu niti tražile. I u njihovim se sudbinama mogu otkriti tragovi Afroditine osvete: božica ljubavi nije nikad razlikovala djecu od njihovih roditelja. Zbog Helijeve indiskrecije Afrodita se osvećivala svm njegovim kćerima, čak i unukama. Uostalom, ljudi su se iz vlastitog iskustva mogli osvjedočiti koliko je okrutno nepravedna božica ljubavi. Ni bogovima nije bilo mnogo bolje, čak je i Zeusu znala napakostiti, pa bi se i poneki među njima zaprepašteno pitali, Zar sam joj nešto opet učinio? Svima je poznato da je Ares bio njezin stalni ljubavnik, s njim je varala Hefesta koji je naravno to posljednji saznao, i to tek nakon Helijeva upozorenja, Zar ne vidiš što ti nasmješiljvka radi s tim klipanom, to mu je rekao Helije.
Osvetila se Kirki, učinila je da se zaljubljuje uskrativši joj sretnu ljubav. Zato se najčuvenija čarobnica zaljubila u mladog morskog boga čim ga je ugledala, iako je u drugom dijelu tijela zamahivao ribljim repom zaboravljajući da više nema noge. Glauk je mahnito molio Kirku za pomoć, Jedino ti možeš pomoći ljubavi mojoj, i dodao, Kakvu jakost imaju trave, to ja najbolje znam, prokušanom se moću valjane trave posluži. A misleći na to kako i ljubavne boli mogu biti dragocjene, dodao je, Ne molim da me liječiš i ovu mi izliječiš ranu, ne treba bolu svršetka, - nek malo plamti i Skila.
Tako je čudni morski bog otkrio Kirki tajnu ljubavne tuge, a da nije znao kako ljubavna tuga, osvetnički bijes i strašna ljubomora luduju u njenom srcu. Nikoga nije mrzila tako jako kao tu djevojku koju nije poznavala. Samo zato jer je za njom tugovao Glauk. S tom je djevojkom htio pričati dok se odmarala na jednoj stijeni na italskoj obali nasuprot Mesine. Jedva da ga je i ugledala već je bježala niz stijenu, ne shvaćajući kako se takvo morsko strašilo usuđuje govoriti, i to o ljubavi. No sve je to bilo Afroditino maslo. Ali tko bi ikada pomislio kako će Kirkina osveta Skili biti toliko okrutna da će se pretvoriti u mit?
Glauk je uzdisao i jadikovao, Prije će ispariti more, prije će alge rasti na gorama, nego li će se moja ljubav promijeniti, dok mi je Skila živa. Zaprepaštena Kirka nije se u tome snalazila. Glauku nije smjela nauditi jer ga je voljela, a onda se ipak odlučila: napakostit će Skili. Iz svojih zloglasnih trava iscijedi strašne sokove, izgovori Hekatine čarobne riječi i u modroj haljini kroz redove svojih životinja uputi se prema morskom tjesnacu. Zatruje more svojom travom kojom je stvarala čudovišta, izgovori kobne vradžbinske riječi, začara more i morsku obalu. Što je dalje učinila prestrašnim travama nije se dalo ni naslutiti mada ponekad i samo more, spontnao i bez poticaja, može stvoriti zastrašujuće efekte. Osim strahota
koje nastaju na njegovim valovima možete zamisliti i blage uvale morske odjednom napučena čudnovatim stvorenjima, golemim meduzama koje žare, velikim vlasuljama, travama koje vas mogu saplesti poput konopa. Kirkina trava međutim nadmašila je sve strašne stvari koje je stvaralo more. Zatrovana uvala bila najdraža Skili, u njoj se odmarala i kupala, sunčala se na stijeni. Ni do pasa nije još bila zagazila u more kada se dogodilo Kirkino prokletstvo. Iako je sačuvala je ženski oblik šest groznih pasjih glava izraslo je odnjednomm iz njenih bokova.
14.
Pokraj bajoslovnih i bajkovitih trava nerijetko leži ili između njih gmiže neka sveta zmija. O tome je već ponešto spomenuto. U nekim pričama zmije su pedagoginje nesmrtnog života i oživljavanja, antidoti za smrt, u nekima one, u nekima ribe ili zečevi. Jedna priča o zmijama kao učiteljicama života opisuje smrt malog Glauka koji se izgubio u golemoj palači svog oca, u glavnom gradu na Kreti. Taj mali Minosov sin, unuk Europe, žene koju je Zeus davno oteo s feničke obale, igrao se u hodnicima palače svog oca, lutao je njenim podrumima, jurio je za mišem ili za nekom loptom, lopticom skočicom, koja se odbijala od kamenog poda i odskakivala visoko, tako da ju je dječak jedva mogao dohvatiti. Dječak koji je i inače jurio hodnicima i dvorištem te silne palače odjednom je nestao. Kao da ga je zemlja progutala. nigdje ga nije bilo, nitko ga nije vidio, nitko ga nije mogao naći. Na svom je otoku i u svom gradu Knosu Minos okupljao elitu tadašnjeg svijeta, građevinsku, umjetničku, znanstvenu i vjersku, napokon proročku i magijsku. Upitao je, Kako da nađem sina? Odgovoreno mu je, Odmah pronađi vrača koji će naći najbolju usporedbu za pojavu što će se uskoro dogoditi u tvojoj blizini, on će ti vratiti dijete. Jednog se dana otkrilo koja bi to pojava mogla biti iako se činilo kako se to bogovi samo igraju s jednom kravom: otelila je tele što je u istom danu čak tri puta mijenjalo boju – na početku je bilo bijelo, potom crveno i napokon crno.
To je bilo to. Ne bijaše nikakve druge neobične pojave na koju je moglo misliti proročište. Minos se poput svakog oca hvatao za riječi proročišta, kao za slamku kojom će se pronaći njegov nestali sin. Poliid, Keranov sin, rodom iz Bizanta, pronašao je vrlo jasnu i jednostavnu usporedbu što mu se ukazala pred očima, Eno kupine, rekao je, ona zaista mijenja boju poput tog teleta, najprije je bijela, zatim crvena, i crna je kad sazrije.
Sve su to bili znakovi, neko pismo se ispisivalo za Poliida i on ih je čitao kao knjigu mada nije znao odakle sve to zna. Razumio je također i govor ptica, čak je i o crvima što buše grede, znao reći što planiraju i o čemu se dogovaraju. Bogovi su u njegov život duboko zavukli prste. No to sada u ovoj anegdoti, kako je tu priču netko nazvao, a da nije razumio što znači čitanje znakova i njihovog smisla, nije osobito bitno. U priči Poliid zapravo iznova utemeljuje sve vještine proricanja, a zbog svojih potreba mora jasno razlikovati znakove od njihovog značenja. Ili, kako je to zabilježio Higin: dok je Poliid uzimao svoje stvari, ugledao je malu sovu koja je stajala iznad vrata vinskog podruma tjerajući pčele. Protumačio je ovaj znak i iz badnja izvukao mrtvog dječaka.
Minos mu je kazao, Kad si našao tijelo vratit ćeš sada život u njega. Poliid je odgovorio, Nije moguće to učiniti, ali se Minos se nije zabrinuo. Evo ti mač, zatvorit ću te u grob skupa s dječakom, a ti učini što znaš. Kad se našao zatvoren u grobnici skupa s dječakom Poliid ugleda zmiju kako dolazi k mrtvom tijelu. Potegne mač i raspolovi zmiju. Ali, gle, eto još jedne. Puzala je grobnicom tražeći svoju partnericu i kad je ispitala što se dogodilo mirno je donijela jednu travu, dotakla s njom mrtvu zmiju i ona je oživjela. Sad bi već svakom bilo jasno što treba učiniti, a kamoli Poliidu. Vikao je iz grobnice i kad je otvoriše, eto Poliida van sa živim dječakom. Nauči mi sina kako se to radi, naredio Minos, uvjeren da je Poliid svojim vračanjem oživio dječaka. Nije znao za travu. Tako je i ova priča bila završena a da trava koja je korištena u grobu nikada više nije spomenuta. Tako je uvijek bilo s travama, ljudi ih iskoriste, a onda na njih zaborave kao da nikad nisu ni postojale.
Govorilo se da malog Glauka nije oživio Poliid nego Asklepije, najslavniji travar među bogovima, Apolonov mezimac. Taj mali polubog bijaše najveći prijatelj zmija, takav prijatelj da je zmije nosio na svom štapu, a i sam se, kad je to samo htio, bez poteškoća mogao pretvariti u zmiju. Čim je Zeus čuo kako Asklepije koristi nasljeđenu vještinu da oživi mrtve, što nisu smjeli činiti ni bogovi, odmah je svoga unuka ubio munjom. Apolon nije mogao uzvratiti ocu, uvijek mu je bio odan, htio ga je i naslijediti, želio je postati svijetli bog da bi svog oca u punoj svjetlosti mogao predstaviti među smrtnicama. Doista su ga smrtnici lako viđali, s njim se susretali, tražili u njegovim proročištima savjete i preporuke, slušali su njegovu predivnu glazbu, i poštivali ga više od drugih bogova. Bijesan i tužan nakon ubojstva Asklepija, nije Apolon znao što će raditi, a onda se naglo odlučio. Jednog po jednog ustrijelio je sve Kiklope, jednooke kovače Zeusovih munja. Gubi mi se s očiju, tako ga je otjerao Zeus da služi kao pastir kod kralja Admeta u Tesaliji, da čuva njegove koze, ovce i goveda, da Admetovoj stoci dade plodnost kakvu ona nije nikada imala, niti će je ikada više imati nakon što Apolon odsluži svoju kaznu i napusti Admeta.
15.
Svaka priča o travi života navodno je uvijek preslika neke starije, a onda se pronađe jedna još starija koja dotad nije bila poznata. Evo jedne koju je komentirao Sir James Frazer. Koristeći Nonusove i Plinijeve zapise ovoj malo vjerojatnoj priči pripisao je univerzalno značenje. Poput krugova na vodi koji se sve više šire nakon bačenog kamenčića tako su se raširile priče o uskrsnuću i vraćanju u život umrlih ljudi, prešle su sve etničke i vremenske granice, pobuđujući posvuda nanovo pronađenu nadu. Bijaše to nada u uskrsnuće uz pomoć zmijskog znanja, kao da su svi zaboravili na neuspješan Gilgamešov pokušaj, vjerujući usprkos svemu, da takvo traganje može biti uspješno. Zadržala se Gilgamešova nada u folkloru, ne više u mitskim, nego u običnim narodnim predanjima, koje su se prenosile kao zmijsko čudo: majka kojoj je srce prepuklo od boli ili tužni roditelji koje je na životu održala tek nada da će oživjeti svog mrtvog sina. Ne uz pomoć Asklepija, nego uz pomoć trave poznate samo zmijama.
U tim pričama koje pomno prepričava Frazer, ne ispuštajući nijednu, izgubljena u brdima majka traži neku nadu za umrlog sina. Naravno da je to beznadno i potpuno iracionalno traganje, ali gle, rješenje je jednostavno: nađe li se negdje prava zmija i životna trava, vraćanje u život neobično je jednostavno - dovoljan je tek dodir da se mrtvac vrati u život. To su zapravo priče novijeg vremena, vjerojatno su i one samo odjeci prastarog pouzdanja u zmije i njihovog znanja o besmrtnosti tijela. U grubom se nacrtu to događa ovako: majka tuguje i luta brdima za umrlim sinom, pukim
slučajem naiđe na zmiju, usmrti je štapom ili kamenom, i eto, odjednom druge zmije s travom u ustima koju položi na tijelo uginule – i ona odmah oživi. Sve dalje samo je pitanje jednostavne analogije.
No napokon evo i sadržaja stare priče o čudesnom uskrsnuću koju je Nonus u pojedinostima prepričao u dvadesetipetoj knjizi svoje Dionizijake. Sve se događalo u Lidiji, prastaroj zemlji lukastva i lukavog podmićivanja u kojoj su izmislili zlatne i srebrne kovanice, uz to imali i stvarnog Kreza koji je Solona Atenjanina htio podmititi da prizna kako najveće bogatstvo donosi i najveće sreću, pa je prema tome baš on, Krez, najsretniji i najblaženiji čovjek na cijelom svijetu. Neće to biti tako, rekao je Solon zapanjeno gledajući nebrojene zlatne predmete u Krezovoj riznici. Nije ni bilo, no ovdje nije niti riječ o sretnim ljudima nego o dobrim travama. O tome treba reći samo ovo: lidijskog heroja Tila dok se šetao obalom rijeke Herma jednim ugrizom ubila jedna otrovna zmija. U to je vrijeme još uvijek živio gigant Damasen, sin majke Zemlje, i baš je njega pozvala nesretna sestra u pomoć da joj osveti brata: Ubij zmiju, kazala mu je. I tek što je Damasen smaknuo golemu zmiju, pojavila se druga, pogledala je svog ubijenog partnera, otplazila u šumu tražeći Zeusov cvijet. Stavila ga je na usne ubijenoj zmiji, i gle, mrtva je zmija oživjela. Ništa drugo nije trebalo nego uzeti travu od zmije, pripaziti da je zmija ne odnese u nepovrat sudbine, i listom te trave dodirnuti Tila. Kažu da se sve to događalo blizu Sarda, glavnog grada Lidije, ondje su na zlatnim kovanicama prikazivali taj događaj i zlatnu Zeusovu travu koja je vratila iz mrtvih čuvenog heroja. Prije će to biti zlatna grana nego zlatni cvijet, kaže James Frazer, vjerujući u priču o zlatnoj hrastovoj grani, zapravo svetoj imeli, koja junake može odvesti u podzemlje i žive ih vratiti. Takve se priče međutim očito mogu ticati samo svetog hrasta, stabla koje je obožavala majka Zemlja, Zeus pomoću njega otkrivao budućnost, ne pomoću ži trava, makar one bile i zlatne poput Zeusovog životnog cvijeta.
16.
Svete hrastove, bili oni hrastovi majke Zemlje, ili Zeusovi, ili hrastovi koje su prokleli moderni proroci, moramo zanemariti. Sada nas se tiču samo priče o jakim i moćnim travama koje je koristila nesretna Medeja u ludim pokušajima da vrati ljubav izdajničkog i nepouzdanog Jasona. Iz kolhidskog je carstva sunčanih trava pobjegla s njim i Argonautima. No ne možemo iznova pratiti Argonaute na njihovom putu oko svijeta, ne treba ponovno opisivati ni taj brod s ugrađenom hrastovom granom u provi i otetim zlatanim runom koje se poput sunčanog jedra žarilo na njegovom jarbolu. Jasonova je družina iz Kolhide ponijela i prah zlatnožutog šafrana o kome Frazer naslućuje kako bi to mogao biti Zeusov cvijet o čijem su staništi i djelovanju nešto znale samo goleme zmije. Navodno je gigantskom zmijskom Tifonu bila itekako poznata Korikijska špilja oko koje su bujno rasli sjajno žuti šafrani. U njoj je to gadno čudovište koje je otjelovljavalo osvetnički bijes svih najgroznijih zmija, u jednoj vreći držalo Zeusove tetive. Izrezao ih je iz Zeusovih ruku u vrijeme kad se činilo da će nebeski Zeusov svijet biti sunovraćen u tamu podzemlja. Je li to bio zlatno žuti šafran, ili neka vrlo specifična vrsta, ta trava naime koja je vraćala u život, neće se nikad otkriti: možda je to zaista bio šafran, a onda je u milenijskom razvoju izgubio moć, kao što su je izgubile i mnoge druge trave koje su iznikle iz zemlje u vrijeme prvih proljeća, postupno se pretvarajući u začine, ukrasno bilje i cvijeće.
O Tifonu još samo ovo. To silovito stvorenje uvijalo se u nebo kovitlajući se poput tajfuna. Elementarno poput potresa vjerojatno je posljednje veličanstveno biće koje je izniklo iz zemlje, ispuzalo iz nje nalik na klupko golemih zmija. Ili je izniklo kao što niču trave. Tako je ostalo upamćeno u mitskoj tradiciji. Povrijeđena zatiranjem svoje djece Geja je navodno molila Kronovu pomoć da makne Zeusa i njegove antropomoforne i preko svake mjere razborite bogove. Kao da je i sam primordijalna zmija Kron joj je darovao dva jaja koja je sam osjemenio. Zakopala ih je u zemlju. Iz nje se uskoro rodilo stvorenje uvijeno u trave iz kojih su sa svih strana siktale zmije i koje se začas izraslo do oblaka. Vjerovala je kako će baš to biće pretvoriti u prah mlade olimpske bogove koji su slabo marili za trave, a pretvarali su se da poštuju zmije, čak i onda kad su ih ubijali. No to je još jedna nevjerojatna priča o Kronu, prognanom bogu koji je svojevremeno kastracijom svog nebeskog oca donio nedostižnu plodnost zemaljskom i morskom tlu.
Medejinoj osjetljivosti i osvetoljubivosti nije bilo kraja. Za toga je stranca sve učinila, za toga Grka koji je o sebi govorio, Ja sam Jason, Esonov sin, zapovjednik Arga. Pobjegla je od roditelja, ubila brata, sve zbog ljubavi prema nepoznatom mladiću koji je htio biti kralj. Ubila je vlastitu djecu i Jasonovu drugu ženu, pokušala otrovati Tezeja. Dolazeći iz carstva u kojemu su navodno za ljubav bogova žrtvovali ljude nikad nije dovoljno razumjela kako njezino pravo na osvetu ne zavisi od slijepe snage njenih emocija, niti od snage i ljubavi njenog djeda: po općem mišljenju ona je bila dijete Sunca, njegova unuka. Ali, kao da je Sunce u grčkim krajevima prestalo biti bog pretvorivši se okrugla gomila užarenog kamenja što će mnogo kasnije, ne strahujući od bogova, tvrditi Pitagora, vidjeli su u njoj tek divlju barbarsku princezu, vješticu i bezobzirnu spletkaricu, a ne moćnu Helijevu unuku. Svejedno je Sunce pomoglo Medeji kad je odlučila pomladiti ostarjelog i na smrt iznemoglog Jasonovog oca. Neki kažu i samog Jasona, no vjerojatnije je kako je njemu dala napitak koji mu je vratio mušku žudnju i volju za životom koju je bio izgubio. Nakon krađe zlatnog runa i bijega iz Kolhide počeo je naime misliti kako je ostvario sve životne ciljeve i kako mu je život postao besmislen. Znajući za to mlada je Medeja, još uvijek u carstvu ljubavnog zanosa, pripisala samoj sebi moći kakve nikad nije imala nijedan žena, niti božica. Osim njene tetke Kirke.
Uostalom, u Hesiodovom Postanku bogova na popisu božanskih žena ona se nalazi između Zore i Psamate. Baš je tu sjajnooku Medeju u Jolk doveo Jason na brzoj lađi. No, evo i dokaza kako svaka moć, i svako znanje, makar se odnosilo samo na poznavanje trava i čarolija koje s njima povezane, može biti strašno zloupotrebljeno. Istom onom travnatom juhom kojom je navodno pomladila oronulog Jasonova oca, okrutno je usmrtila njegovog brata Peliju, uzurpatoru kraljevske vlasti u Jolku. Zamišljala je kako će takvom osvetom vratiti Jasonovu ljubav. Nepredvidljivo elementarne bijahu njezine emocije. Poput kakve prirodne sile emocije su joj slamale srce i njenu svijest usmjeravale prema osveti zbog nedovoljno uzvraćene ljubavi ili izdaje. Nikad se nije posve približila ljudskoj logici - vjerovala je u žrtvu, pogotovo onu ljudsku. Kazala je Pelijinim kćerima: sad ću pomladiti ovog ovna, tako ću to učiniti i za vašeg oca, kad to samo poželite. U kotao u kojem su krčkale trave ubacila je komade isječene životinje i, gle, nije to dugo trajalo: iz kotla iskočilo janje koje je blejalo tražeći majku. Tako su Pelijine kćeri povjerovale u opsjenu. Očekujući mladog oca one su ga ne oklijevajući isjekle na komade ludo iščekujući kako će iz onog kotla iskočiti mladić. Nešto malo znamo o Medejinoj čaroliji, nedovoljno da bi se njezina travnata kupelj mogla ikada više efikasno pripraviti. Kad bi nam i bili poznati svi sastojci što ih je Medeja stavljala u kotao za pomlađivanje, nedostajale bi nam čarobne riječi, najmanje tri, za koje je poznato da ih je izgovarala. Primjerice, Letina vodica za uspavljivanje nije danas neka posebna tajna. Medeja ju je koristila da uspava uvijek budnog zmaja, strašnog čuvara zlatnog runa. Ali, tek kad je izgovorila tri riječi Jason je mogao ugrabiti zlatno runo. Bez Medejine pomoći ne bi on s Argonautima izvukao živu glavu iz Kolhide, ne samo zato jer Eet bio ultimativni ksenofob. Argonauti su naime bili avanturisti, ali i lopovi i razuzdani razbojnici.
Medeja ih je još jednom spasila i to u vrijeme plovidbe duž kretskih obala. Minosov bronačani čuvar po imenu Tal nije dopuštao nikome da se iskrca na otok. Tri puta na dan patrolirao je najvećom brzinom kretskom obalom, neumorno kao da je automat, neki kažu da je to i bio, da ga je Hefest daravao Minosu, ili da ga je Minos ondje zatekao jer je čuvao Zeusovu ljubavnicu Europu onemogućujući svakom da stupi na otok kako se tajna o Zeusovoj otmici i otetoj Feničanki nikad ne bi otkrila. Daleko se dobacivao kamenjem i poput dalekometnog bacača nepogrešivo uništavao brodove koji su se primicali uvalama. Medeja mu je doviknula: kad ti promijenim ihor, neće ti ga više biti potrebno mijenjati, moći ćeš zauvijek juriti tim obalama. Mrtav je, mrtav zauvijek, doviknula je uskoro Argonutima koji su na moru čekali drhteći od Talovog bijesa. I bez njega dovoljno su drhtali od čudovišta koja su ih htjela uništiti. Ona je naravno svojim vodicama uspavala Tala. Iščupala mu je zatim zakovicu na peti da bi mu iz samo jedne vene koju je imao, a koja mu je od vrata i glave sezala do članka i pete na nozi, iscurio sav ihor. Ubila ga je bez oklijevanja, a zapravo je otkrila njegovu tajnu učinivši ga neupotrebljivim.
Ne zna se ništa o kotlu u kojem je Medeja kuhala trave, je li on bi od bronce, gvožđa, gline, ili od keramike, ništa o tome nije poznato. Ali, jedva da joj je Jason spomenuo što želi, već je u prvoj noći punog mjeseca hitala u brdo, žurila je bosonoga, rasute kose, razvezanih haljina vikala je prema nebu, molila se zemlji: sad su mi trave nužne što mogu vratiti mladost. I eto iz neba kola. Čim ih je pomilovala krilate zmije one su vratile kola u nebo. Preletjela je i pregladala Tempu, Osu, i Pelij, Otris, Pind i Olimp, i tako dalje, posvuda je tražila trave. Neke od onih koje joj se svide iščupa s korijenjem, neke podreže mjedenim srpom. Kod Antendona, čak prije nego se Glauk pretvorio u morskog boga, nabra naramak životne trave. Jake su to bile trave, već je i njihov miris bio dovoljan da zmije sa sebe zbace ostarjelu kožu i vrate mladost. Devet je dana i noći lutala skupljajući trave, desetog dana pripravila je čaroliju dok su se u čarobnom kotlu uz trave, sjemenje i cvijeće, kuhali i drugi nemogući pripravci: kamenje s krajnjeg istoka, i pijesak, rosa koja pada pri punom mjesecu, krila sove ušare, crijeva vukodlaka, jetru jelena, glavu vrane, ali i tisuću drugih nepoznatih stvari kojima ljudi niti imena ne znaju. Napravila je pokus: suhi kolac u kotlu začas se zazeleni, začas olista, a onda odjednem izrastu masline po njemu. K tome i ovo: kudgod se prelio kotao, ili pjena iz njega, odmah se na tom mjestu zazeleni zemlja, te cvijeće i trava mekana niče. Brzinom munje prerezala je grlo Esonu, zamijenivši mu krv tekućinom koja je uzavrela u kotlu.
Nikad nije mogla bez trava. Zbog svoje emocionalne strukture nije mogla postati kraljica nekog realnog svijeta, supruga stvarnog kralja, ona je bila i ostala kraljica trava, zapravo jedinstvena biljarica koja je na učinkovitost strahovitih trava prenijela razarajuću silovitost svojih emocija. Nakon što se u Korintu razim pripravcima osvetila ženi koja joj je otela Jasona, a zatim tajanstvenim biljnim otrovom spalila nju i njenog oca, pobjegla je s Egejem u Atenu. Osjećala je kako je ugražava njegov sin, upravo pronađeni Tezej, ali ga nije uspjela otrovati. Očigledno njene čarobne trave nisu više imale pravog učinka, kao da na tuđem tlu nisu djelovale. Kad se vratila kolhidskom travnotom carstvu pomogla je ocu Eetu, sinu Sunca, da ponovno postane kralj. Sama se vjerojatno posvetila travama i traganju za travom mladosti koju je vjerojatno i ona izgubila kao što je se to u davno vrijeme dogodilo Gilgamešu, kralju u Uruku.
17. Morsku biljku koju je bio pronašao Gilgameš i zatim je neoprezno prepustio zmijama nije poznavao Homer, nigdje on takvu biljku ne spominje, nije znao ni za Medeju i njezine silno složene pripravke s travama za pomlađivanje. No znao je za njezinu tetku Kirku, koja je poznavala trave više od ijedne druge žene, zbog toga je i naziva biljaricom, a poznavala je također trave za pomlađivanje, iako je više koristila zle i opake trave i vrlo mračne čarolije, a dobre tek onda kad je od nekog bila natjerana, primjerice od Odiseja. Ne može dakle biti posve istinita Plinijeva tvrdnja iz njegove dvadeset i prve knjige o Historiji prirode kako je Homer na svaki način cijenio samo tri cvijeta: lotus, šafran i hijacint. Ne zna se da li je slučajno ili namjerno zaboravio Hermesovu moly ili je naprosto smatrao kako to nije nikakva trava nego samo još jedan sretni Homerov izmišljaj. Ali, zaboravio je i na travama okružene prostore u kojima su usamljeno živjele Helijevih kćeri Kirka i Kalipsa, prva na Eeji, druga na Ogigiji, koje je Homer opisao u takvim pojedinostima kao da ništa drugo nije radio nego svojim duhovnim okom virio na Helijeve kćeri prateći ih u njihovim dnevnim poslovima. Homerove biljke i njegove trave, kakve god bile, stvarnije su od onih što su u oskudnoj prirodi svakodnevno venule, neke i prije nego su se razvile, poput trave moly koja se ni na koji način nije uspjela razmnožiti, niti je imala tako velike mogućnosti rasplođivanja koje su ih u svojim unutarnjim tvornicama stvorili savršeni, iako u stvarnosti grubi i animalno grabežljivi koralji.
Homerove su biljke nalik Platonovim idejama, ništa na njima nije efemerno i nesavršeno, one nisu prolazni primjerci neke vrste nego izvanredne i jedinstvene paradigme. Čini se kako je Platon zaista htio postati novi Homer i napisati takve pjesme pred kojima će ljudi padati na koljena kao što su padali pred likovima koje je Homer stvorio, uzvisivati i moliti poetske fikcije koje su postale stvarnije i neprobojnije od takozvane stvarnosti. Nije uspio: spalio je svoje pjesme koje su u usporedbi s Homerom bile tako neuspjele, bez života i bilo kakve božanske rezonancije. Napustio je i pisanje tragedija i čim je čuo Sokrata kako govori na svetkovini Dionizija, pošao je za sirenskim zovom filozofije. Htio je biti najbolji, htio je biti Homer u filozofiji, i u tome je uspio. Ali, nije bio do kraja pošten. Pa, iako Homeru nije rezervirao mjesto u svojoj idealnoj državi zbog pedagoške disfunkcije njegovih mitova, osobito antropomorfnih slika vječno mladih bogova, Platon je ipak volio Homera, citirao ga je beskrajno poput nekog prafenomena i neprolaznog argumenta. Homer je naravno volio trave i njihove slike koje je hotimično stvarao hodajući po njima bosim nogama.
I Platon je volio trave. Opisao je Sokrata kako sa svojim učenicima hoda bos, šeta s njima uz potok Ilis koji je nekad tekao od Himeta gubeći se u ravnici, kako uživa u svježini njegovih trava, u svakodnevnim šetnjama i dugim razgovorima s prijateljima koje je vodi dok bezbrižno leži u dobroj i nepogaženoj travi ili kvasi noge u potoku. Danas bismo kazali da su oni profesionalni šetači. Izlaze izvan zidova grada, traže dobra mjesta u travi da se odmore i razgovaraju, spremni su šetati do prvih megarskih naselja. Eno ih: zauzimaju upravo mjesto pod velikom platonom, visokom i vrlo širokih grana, prleijepe hladovine. Visoka se konopljika uokolo raskošno rascvjetala, cijelim kraj ispunjava njezin slatki miris. Vjetrić pirka, čuje sepjesma zrikavaca iz trave. Ali baš od svega najugodnija je trava koja je uokolo bujno izrasla. Kad legneš možeš na nju nasloniti glavu kao na meko uzglavlje. Na takva mjesta dovode učenici Sokrata da se inspirirani ljepotom takvih mjesta mogu istinski posvetiti filozofiji. Kakva idila, reći ćete. Dakako, mogli su šetati koliko god su željeli, bili su oni slobodni gospodari, robovi su umjesto njih radili i podučavali djecu o praktičnim stvarima. Nisu ih poput Homera mučila sitničava pitanja: kako izgleda moly, kako je nastao Hijacint, tko su bili Lotofazi, je li Zeus znao što je šafran, koliko ima cvjetova, koliko listova; mučili su se pitanjima koji su bili toliko daleko od stvarnih trava koliko god to mogu biti: što je to biljka i što to jest život. Nisu oni stvarali biljke kao što je to činio Homer. Njih je zanimalo pitanje: kako je moguće da biljke postoje, kako je moguće, da trava raste i život postoji. Bili su to filozofi koji su oduvijek htjeli odgovoriti samo na jedno pitanje - zašto jest nešto, primjerice trava, a ne ništa? Sokrat naravno, po svoj prilici ni Platon, nije zadovoljan, nikad ne misli da se išta bitno može naučiti od prirode, stabala i trava: ovi predjeli i ova stabla neće me ničemu naučiti, tako kaže Sokrat razgovarajući s Fedrom. On hoće biti među ljudima u gradu. Toliko o Platonu i travi kojom je šetao Sokrat odmarajući svoje bose noge.
18. Na Eeji, otoku kojim je šetala Kirka, po svoj prilici Medejina tetka, čarobnica koja je grube i poludivlje ratnike pomoću svojih trava i vračarskog štapića pretvarala u umiljate životinje, uglavnom u svinje, nijedna etnja nije bila bez opasnosti. No moguće je to još jedna opaka priča koju su smišljali mušakarci da ponize superiorne i nedostižn žene i njihove moći koje su očigledno mogle potjecati samo od Helija i njegovih zraka. Sve žene koje su poznavale trave bile su njegova djeca, kćerke ili unuke. No možda su njihove moći potjecale od Selene, još jedne Helijeve kćerke. Radile su same, mada i Ovidije tvrdi kako to nisu mogle bez pomoći Hekate i podzemlja, same su raspoznavale trave, bez pomoći bogova i mušakaraca znale su pronaći njihova staništa i njihovu primjenu, a pri njihovom korištenju uigrale su posebne protokole, pokrete i riječi, pa je izgledalo da zamahom palice i čarobnim riječima, a ne svojim travarskim pripravcima, izvode sve svoje čarolije. To su barbarske i zločinačke žene, sve one potječu iz Kolhide, tako se govorilo. Netko je međutim domislio kako je to naprosto jedan stereotip stvoren u strogoj muškoj civilizaciji koja se manihejski podijelila između života i smrti. Ne mareći za trave i medikamente, muškarci su uvijek vodili rat kao da je svaki od njih Ares: ili će on ubiti mene, ili ću ja ubiti njega. Rat je bio cijena slobode koju robovi nisu mogli platiti. Ali, evo, vještice i furije imaju ženska imena, ženska imena imaju voda i vatra, a i zračnim katastrofama daju se nazivi kao da su žene.
No ostavimo taj podmukli stereotip, možda se u njemu, kao u kakvom arhetipu, izražava posebna stvaralačku snaga žena koju im je sama priroda ostavila - ne raspravlja se ovdje o tome. Kad su se iskrcali na Eeju, Odisejevi mornari nisu slutili što ih čeka, ali su bili zastrašeni užasima koje su već preživjeli. Nakon što su je opljačkali i spalili Troju, a Trojance poubijali, ili ih vodili sa sobom kao roblje, ili kao ropske ljubavnice kad se radilo o mladim i lijepim ženama, pobjednički su Ahejci na svojim lađama krenuli natrag prema zavičaju i domovini, vraćali su se svojima nakon dugih deset godina ratovanja. Mnoge su Ahejece zbog njihove okrutnosti i zbog zločina koje su počinili napustili bogovi prepustivši ih njihovoj sudbini, lukavstvu i osobnom snalaženju. Odiseja je dopala vrlo teška sudbina, iako ga Atena nije prestala voljeti i podržavati njegovu lukavost i domišljatost. Deset je godina morao lutati morima tražeći Itaku, prilazio joj je doduše vrlo blizu, no kad su lađe gotovo nasukale na itački pijesak, a brdo Nerit se približilo na dohvat ruke, bijesni ga je Posejdon otjerao ga od obale, a moćni Eolovi vjetrovi razbijali su mu lađe kao da su napravljene od trule morske trave. Poznato je kako je iz Troje Odisej otplovio s dvanaest lađa prepunih mornara, a na Eeju, kod gospođe Kirke, doplovio je tek s jednom u kojoj su četrdesetčetiri mornara drhtala od same pomisli da moraju izaći na kopno.
Manje ili više to je svakom poznato. Izgubio je ljude i brodove u pljačkaškom pohodu protiv Kikonaca, Kiklop Polifem uzeo je Odiseju svoj danak, izludio ga je Eol svojim olujama, a sve su mu ljude i brodove gotovo dokrajčili ljudožderski Lestrigonci. Poznato je također, da ne spominjemo sve druge grozote (jer ovdje je o travama riječ), kako mu je napokon Helije utopio svu preostalu posadu. Bio je beskrajnu ljut jer su mu na Trinakiji Odisejevi ljudi pojeli njegove zlatne krave. Poći ću pod zemlju, mrtvacima ću radije svjetlit nego ovim divljacima, tako je zaprijetio Zeusu, ne osveti li njegovo stado. Odisej je ipak ostao pošteđen iako se jedva spasio uhvativši za dvije brodske daske. A onda ga je more donijelo do spasonosne Ogigije i ljepokose Kalipse, o kojoj Homer tvrdi da je Atlasova a ne Helijeva kći, ali se po svoj prilici vara, i sam je beziznimno naziva božicom. A gdje je Ogigija? U moru ima daleko Ogigija, nekakav otok, toliko je o njenom položaju poznato Homeru, poznatiji mu je vrt kojeg opisuje u pojedinostima, božanski vrt u kojem živi Kalipso koji bi svojim izgledom godio svakom bogu. Eno, u njemu pjeva Kalipso, pjevaju i ptice. Tu je dospio Odisej. Vrtom teku četiri bistre vode, u nebo svoje krošnje šire raznovrsna stabla, kao da ih je neko birao i zasadio okolo Kalipsine špilje: topola i joha, čempres i loza rasli su bujno kako to već biva kad stabla uzgajaju božice. K tome je ondje bujala livada puna meke trave, na njenim rubovima ljubica i petrusimul.
Začuđeno je sve to promatrao Hermes kad je došao nagovoriti Kalipso da pusti njegovog praunuka, lukavca Odiseja. Rekao je to u formi bespogovorne naredbe. Toga ti čovjeka zapovijedam brzo da pustiš, dodajući također: i čuvaj se Zeusova gnjeva da se poslije ne bi rasrdio na tebe. Bez Hermesova posredništva Odisej ne bi nikada došao na Itaku, ali ni bez žena koje su mu usprkos svemu ostale odane i napuštale ga tek kad su to bogovi zapovijedili. Upravo to Kalipso predbacuje Hermesu: zavidniji su bogovi od smrtnika i okrutniji, ako se neka božica javno ljubi sa smrtnikom ili ga želi izabrati za muža. Svejedno, usprkos negodovanju, morala je pustiti Odiseja, koga je tobože na silu držala. Homer tvrdi da je kod nje on proveo sedam godina, Apolodor to smanuje na pet, a Higin na samo jednu. Štogod da je istina, Odiseja je nakon Ogigije čekala Sherija, otok predobrih Feačana, koji nisu marili za polja, sva su njihova polja bila na širokom moru, osim čudesnog vrta kralja Alkinoja.
19. Dobra mjesta na tom svijetu Homer nije moga zamisliti bez neke bistre tekuće vode koja je poput dubokih trava bila ugodna za njegove otekle noge (nije li on ipak bio putujući pjevač?). I jedva živog i potpuno golog Odiseja sklonio je na Sheriji uz jednu takvu vodu. Uvukao se Odisej između dva pregusta grma, jednog divlje, a drugog pitome masline, koji su spleli grane, i pokrio se otpalim lišćem. Atena mu sklopila oči da dugo i mirno spava bez strašnih uspomena i snova. Još samo ovo: na tom otoku svoje čudesne pustolovine Odisej ispričao na dvoru Alkinoja i Arete, no vjerojatno je u pozadini postojao neki bilježnik, netko tko je iza kraljevskih zavjesa napisao izvještaj o njegovim stradanjima. Nije to bio Homer, bila je to još jedna žena, kraljeva kći Nausikaja čija je odbačena lopta probudila Odiseja. Nije imao izbora. Ako je želio doći do Penelope, morao je izići iz toga grmlja makar i gol. Svoju muškost pokrio je mladicom punom maslinova lišća i izašao pred Nausikaju. Grlim ti koljena, gospo, ili boginja ti si ili žena, tako joj se obratio uspoređujući njezinu mladost i ljepotu s mladom Apolonovom palmom kojoj se jednom divio na Delu.
Mora se nešto kazati i o kraljevskom vrtu na Sheriji. Zna se naime koliko su lijepi zeleni travnati vrtovi s gdjekojim grmom, prekrasni zeleni perivoji s tekućom vodom i vodoskocima. Nije takav bio vrt na otoku dobrih Feačana. Iako gotovo sam sebi dovoljan nije to bio vrt čiste ljepote i nepomućenog uživanja. Već smo spomenuli kako Homer nije mogao bez dobre, svježe i bistre tekuće vode u kojoj je odmarao i liječio svoje umorne, nerijetko ranjene i žuljevite noge. Vjerujemo ni bez svježe trave koju je rado gazio i slutio kako se zeleni. Dvije je takve vode našao na Sheriji, otoku Feačana, no o njemu se ništa ne zna. Još uvijek ga traže po svim morima, čak i u Atlantiku, jer se pokazalo da je sve o čemu je Homer govorio na neki način postojalo. Opisivao je zemaljske predjele i krajobraze o kojima je nešto čuo i koje je sam osjetio kao da mu je vjetar, ili povjetarac koji obično kruži takvim blagim predjelima, informacije o njima utiskivao u dlan. Od dvije sherijske tekuće vode jedna je zacijelo bila ona koja je završavala u uvali u kojoj je sa svojim djevojkama Nausikaja došla oprati rublje i zabaviti se igranjem lopte, i onda naišla na Odiseja. Ta je voda tekla basnoslovnim Alkinojevim vrtom i povrtnjakom, iz nje su navodnjavali voćnjak i povrće koje je ondje bez velikog ljudskog truda uspijevalo u velikim količinama. Drugu su vodu dovukli sve do praga sjajne Alkinojeve i Aretine palače.
O tome je li Alkinojev vrt Homerov ili ga je netko naknadno umetnuo u Odisejevu priču znajaući koliko je Homer volio vrtove, o tome je nemoguće govoriti. Kao uostalom i o Sheriji koja još nije pronađena. No nisu nađeni ni Eeja ni Ogigija ni njihovi vrtovi pa se svejedno o njima govori kao da postoje: egzistenciju im je osigurao neki pjesnik, njegovi vrtovi postoje, makar on i ne bio Homer. Ne zna se kako je nastao taj vrt, možda je i on zaostao iz Kronova vremena, iako nije bio isuviše velik - tek četiri rala zemlje. Ali bio je, kako smo kazali, i voćnjak i povrtnjak. Okružen ogradom sezao je sve do vrata kraljevske kuće. U voćnjaku nije bilo mnogo voćaka, tek kruške, jabuke, smokve, masline, loza, možda još ponešto, ali su stabla bila neobično bujna, nisu venula, i stalno su rodila plodovima upravo ovako: kruška za kruškom zori, tako i jabuka, tako i grozd, vjerojatno i maslina, a evo kako je to izgledalo s grozdovima na lozama: jedni su se sušili na lozi, druge su trgali, neke su već tiještili, neki su bili zeleni, a neki su tek počeli zriti. A o povrtnjaku da se i ne govori. U njemu su sve gredice bile uvijek pune povrća svakojakog.
20. Od svih događaja prije Sherije spomenut ćemo samo Lotofage. U njihovoj zemlji koja nije znala za rad nego samo za sanjarenje, izležavanje i dokolicu, zamalo su ostali neki Odisejevi mornari kao da su htjeli uteći iz svijeta u kojem je vladao mač, koplje i buzdovan, a čovjek bio sretan ako doživi zrelost uz ženu i djecu, ostarjelog oca i majku. Ostali bi svi da Odisej nije na vrijeme razumio o čemu se radi i silom odvojio svijet zadovoljstva i sanjarenja od svijeta realnosti. Ulazite u brod, povikao je, a one koji su usprkos naredbi htjeli ostati, hvatajući se za travu i lotosovo žbunje, dao je svezati da ih odnesu na brod poput ovnova koji se nose na klanje, ili striženje. Bacite ih pod brodske klupe, tako je kazao, spriječivši prvi istinski eskapizma. Mornari nisu htjeli ploviti dalje, bilo im je dosta mora i Odiseja, svako novo iskušenje stvaralo je u njima slike još groznijih nevolja i čudovišta od onih što su ih već iskusili; nove događaje nisu više mogli podnijeti niti u snu. Htjeli su ostati i s Lotosojedima dijeliti bezbrižnost ležanja na pijesku i zurenja u uvijek isto prozračno nebo, kao da su slutili kako kraj tog lutanja po morima neće dočekati nitko osim Odiseja. Štogod da se dogodilo, izvjesno je da Odiseja nikada nisu voljeli ni njegovi ljudi puni nepovjerenja, ali ni vjetrovi. Prejaki Borej zasipao je morem njegove lađe, otkidao od njih komad po komad, na komadiće mu je rasturao jedra, gonio ga i nosio po pučini morskoj, kad gle, jednog ga je jutra, nakon devetodnevne oluje, donio u zemlju Lotofaga. Ni danas nije jasno koja bi to zemlja bila gdje su živjeli Lotosojedi, ništa se ni o lotosu ne zna. Sve što se zna napisao je Homer, na počeku devetog pjevanja Odiseje, u dvadeset i tri stiha. U dva posljednja stiha te basnoslovne epizode mornari naravno u lađe uđu i odmah pjenasto more pljuskahu vesli.
Očito je Homer premjestio zemlju zaborava s ove strane Lete, podzemne vode koja je brisla uspomene i identitet dovodeći umrle na istu razinu, do potpunog zaborava zemaljskog života. U podzemlju je za voda zaborava bila dovoljna da smrtnik zaboravi zemaljski život, kod Lotofaga jedan ili više cvjetova odvajali su ljude od stvarnosti, dužnosti i obveza. Lotofazi su naime slasno jeli cvijeće lotosa koje je u njihovoj zemlji cvjetalo kao što cvjetaju trave po pustim poljima. Ali lotos, izvjesno je to, nije bila bio trava, prije to bio grm s vrlo ukusnim cvijećem. No vode Lete stvaraju smrtni zaborav, one su zapravo sestre Smrti i Sna. Nije tako s lotosom i njegovim cvijetom. Nisu ga probali svi Odisejevi mornari, s obale je poslao dvojicu, moguće trojicu ljudi, no kad su kušali lotos, njegov slatki i medeni cvijet, htjeli su ostati u toj zemlji, jesti lotos, predati se zaboravu, na povratak ne misliti više. Gruboj zbilji na silu ih privodi Odisej, svezane ih je ugurao pod brodske klupe, a oni plakahu, ali sve im je bilo zaludu. Uskoro će dakako ugledati čudovište koje su htjeli zaboraviti. Na sljedećoj ih je postaji vrebao naime Kiklop Polifem, orijaški Posejdonov potomak sa samo jednim okom koje mu je stajalo nasred čela, prastaro oko strašnije od bogova i mora. Ipak, da ne bi bilo zavaravanja o lotosu i lotofazima nije baš sve tako u Homera. U njega su naglašene samo tri stvari: prvo, vjetrovi su donijeli Odiseja s ljudima u zemlju lotofaga, drugo, Odisejeva izvidnica sprijateljila se s lotofazima i zadovoljno jela lotos, kad su im oni pokazali kako se to radi, i treće, nakon što su jeli lotos odbili su poslušati Odiseja, pa su ih morali svezati, i brže bolje otploviti iz te zemlje, kao da je upravo lotos stvarao iluziju slobode i zaborava. Odisejevi ljudi jeli su lotos, zapravo njegov cvijet, koji je do dana današnjeg ostao nepoznat, nejasano je ostalo i njegovo djelovanje iako je poznato da netom što su pojeli cvijeće nisu htjeli više ni čuti za Odiseja, za njegove naredbe pogotovo, nije jasno jesu li ga i prepoznavali.
21. Kirka na Eeji nije koristila cvijeće za svoje pripravke nego opake i lude trave. Odisejevu patrolu začas je pretvorila u svinje (tijelo im bude svinjsko, kao i glava i čekinje i glas), prestrašno je to moralo biti: bili su svinje, ali su i dalje imali ljudski razum i razmišljanje. Dvadesetdvojicu muškaraca, cijelu Odisejevu patrolu, osim Euriloha koji je nanjušio prijevaru. Recept je bio jednostavan. Muškarci su posjedali u stolce, radoznalo i podanički radosno gledali su Kirku dok je za njih pripremala napitak i jelo. U zdjelu je natočila dobrog pramnejskog vina (s otoka na kojem još Dionis zasadio lozu), u drugu je posudu smiješala sir s medom, sve to je usula i zdjelu s vinom, dodala još brašna i pogubnih trava. Vrlo pogubne trave dodala je kao začin uz glavno jelo. Dodirujući ih palicom Kirka ih je pretvarala u svinje, odmah otjerala u svinjac dok im je netom progutana kaša još uvijek stajala u grlu. U korita im je usula sladuna, žira i drijenka, da jedu kao i sve druge svinje. Da su malo više razmišljali mogli su naslutiti varku. Na prilazima Kirkinojkući motale su se naokolo divlje zvijeri, vukovi i lavovi, bez straha su im prilazili i poput pitomih mačaka uvijali im se oko nogu. Odisej je vrlo brzo dobio raport od Eueriloha: eno ih u svinjcu, pretvorila ih je u svinje. Pojurio je Odiesej, no bez Hermesa protiv Kirkinih čarolija ne bi mu pomogli ni isukani mač ni upereno koplje, bez Hermesa ništa se nije moglo poduzeti protiv Kirke. Doletio je nevidljiv, odjednom se ukazao pred Odisejem kao mladića u najljepšoj dobi. Samo ti ova trava može pomoći protiv Kirkinih spletki, tako se obratio praunuku čupajući travu iz zemlje.
Crni je imala korijen, a cvijet joj bijaše bijel poput mlijeka. Hermes je Odiseju govorio grčki. Jezik bogova naime poznavao je djelomično samo Homer. Zato je mogao znati kako je ta trava njihova božanska tajna, znao je štoviše da je bogovi nazivaju moly. Ljudi joj nisu dali ime budući da je nikad nisu otkrili, nije ni otkriveno što ta riječ znači, iz koje je druge riječi izvedena. Smrtnim ljudima nju je nemoguće iščupati gdjegod je tražili, ali bogovima dakako sve je moguće. Tražeći ljudske riječi da razgovara sa svojim praunukom Odisejem, da ga uputi kako će travu moly koristiti protiv Kirkinih čarolija, kako će svojim ljudima vratiti ljudski oblik, Hermes se svaki čas vrtio u novoj pirueti kao da se ne može zadržati na tlu. Zagledavao se u zlatna krilca na sandalama dok je jednom rukom raščešljavao svoje zlatne uvojke. Pa to je bog, kako se samo stidi, kao kroz maglu gledao je Odisej u Hermesa pokušavajući na ljudski jezik prevesti što mu to taj savršeno mladi bog želi kazati.
Naravno, nije bilo tako. Ni u jednom času nije Odisej naslutio da s njim razgovara bog, a kamoli pradjed. Kako bi to i mogao pomisliti kad je pred njegovim očima poput mladog seljaka vješto iščupao neku travu s njenim korijenom, kao da će od nje napraviti salatu ili će je nekako skuhati. Nije mu se dakle dogodilo da korijen ostane u tlu a lišće u ruci. Ali odlučno je rekao Odiseju, baš kao bog: smjesu će pripravit ona i u jela metnut će trave, ali te neće moći zbog dobre trave opčiniti. Znao je kako Odisej ne može a da ga ne posluša. Bog je pošao svojim putem, preko šumovite Eeje na Olimp, a Odisej se pođe do Kirke. Postupio je po Hermesovim uputama. Koristeći moly prislio je Kirku da njegovim drugovima vrati ljudski oblik. Izvela ih je iz svinjca. Hodajući među njima jednog namaže jednom, druge nekom drugom vodom, i s udova dlake im polete. A oni opet postadoše ljudi mlađi nego su bili. Štoviše, veći i mnogo krasniji od ljudi kakvi su bili prije nego li ih je najmoćnija biljarica pretvorila u svinje.
Znala je kako iza Odisejeve snage stoji neki bog, da se dobroj travi moly ne može oduprijet nijedna njezina trava ni čarolija koliko god otrovna i opaka bila. Moly je zapravo pouka da protiv svake opake i zle trava postoji neka dobra trava koja će ukloniti njihovo bolesno djelovanje. Uostalom, kada izgube svaku nadu ljudi se uvijek hvatataju za neku travu kao za zadnju slamku spasa, očekuju kako će lijek što se iz nje može istisnuti i dobra snaga koja se nalazi u njezinoj stabljici, u lišću, cvijeću, plodovima i korijenu, suzbiti grube otrove koji su se iz nekih razloga nagomilali u njihovim tijelima. Svojim otporom bolesti oživljavaju uspomenu na dobru travu moly nadajući se da i danas postoje dobre trave, ali se nedovoljno traže. Samo ponekad neki ljudi izgube povjerenje u njihovu spasonosnost kao da iza dobrih trava i njihove snage ne stoje više bogovi.