Mimetov libar
Obo težocima iz Ženeglove i iz drugih sel
(3) Ne do Lake (str 24, 1. 11. 1999)
To je bilo oko 1880. Stori Ante Samarina imo je dvo sina, Viskota i Jureta. Jureta su zvoli još i Kuzme. Možda je rojen na sv. Kuzmu. Njegovi se potomci zovu Kuzmetovi. Visko je dobro lavuro i stara se za kuću, a Kuzme ni obado za lavur ni za kuću. Uzo se je i opit. Kuzme je zno popravit pjat koji bi se bi razbi, jer su bili od zemje. Imo je niku vartilo na spog za probivat rape na pjat i vezat žicun.To mu je bilo glavno zanimanje.
Jednega dana u agustu misecu otac poslo Kuzmeta da izguli jednu cesminu, koja je bila blizu lozjo ali na Laketovu zemju. Po običaju težoškemu cesmine, bur i drugi bušak, moglo se je slobodno, bez pitat gospodora, gulit, ako su blizu lozjo, ali si mora darva ostavit gospodoru zemje. To je bilo na Cojnu poje. Oruje za gulit cesminu bilo je u kućicu na Cojnu poje. Kuzmetu je bilo somo za uzest oldoma nesto za izist. Za ist je uze u brunzinić malo fazulovih mošnji, pul bine kruha i butliju ol litre i pul volnega vina i jedon stori kapot za se naslonit u pulne kad zavrući. Kad je Kuzme duša na Cojnu poje bilo je već dobro sunce poskocilo, bilo je već oko 10-ak uri. Kuzme je se pod cesminu u hlod i poce cinit racun, kako rasporedit vrime do noći. I ovako je poce: Da idem sad lavurat, vrućo je, sad je zapeklo. Da obisin bruzinić i obisin obo cesminu, može mi karkoš prolit bruzincić i vino, a kruh išćubat. A ako ga buton uz mene i naslonin na trinkun od cesmine može ga miš izist. Nojboje bi bilo ovako ucinit, odma rucat i leć spat a kad se naspin i kad malo zahlodi, onda stat gulit cesminu. Tako je i ucini. Ruco i lega spat na stori kapot. Lipu je vrime zatega u sponju, a kad se je probudi, već se je sunce bilo dobro prilipilo pri Hum. Misli i govori son sobon, kasno je pocet lavurat, vajo se oparćat za pul doma puć. Ćapa će me nuć. Misli Kuzme i na to što će odgovorit, ako ga za vecerun budu pitat je izguli cesminu. I za to je Kuzme izmisli pametni odgovor:"Ne do Lake." I tako je i bilo. Svi su ukućani seli za stul, a mati vadi riži na pomedoru, po pjatima. Pjati su dimili, bila je izbina još vruća. Svi su mucali i gledoli u svuj pjat. Otac je tu muconje prekinu sa upitom, Kuzme je si izguli cesminu? " Ne do Lake", odgovori Kuzme brzo glasno i jasno. Ako se danas nušto ne ucini od linosti, ne rece se ni ucini od linosti, već je postala narodno izreka: "Ne do Lake". Ali je Kuzmeta za tu linust otac oporučno kazni: ostavi je imanje uglavno sinu Vicku, a Kuzmetu somo lejitim, nužni dio.
Š.Borčić
(6) Marča, krepo (str 27, 1. 11. 1999)
Dana 7. IX. 1935., jo - Mime, brat Luka i dvo brata Cufotova, Bepo i Jure na žežin Mole Guspe išli na Cojnu bardo za konje u lužuvinu. Jer sutra u Podšpilju fešta, konji ne će puć u pašu, stat će u kućicu, pok će im to bit hrona za feštu. Mime, Luka, Bepo i Jure bili smo dobota isti godišć, razlika po jedno godišće jedon od drugega. Bili smo dicmoni, a to znači razdoblje kad dite prelazi u mladića (od 13-15 godišć života). Gremo mi cetiri iz Cojnega poja pul doma i svaki nosimo po vriću lužumine priko ramena. Dušli smo do na Jedinj, a borba Bjože Bjožev sidi pol bur u hlod. I mi cetri seli kol njega, da malo odmorimo. To je bilo oko 11 uri jutra. Borba Bjože nos pito dismo bili, a mi smo odgovorili da smo bili u lužuminu, jer da je sutra Molo guspa. Borba Bjože je rukun pokrećo lužuminu, koja je virila iz vriće i govori kako je to lipo, zeleno trova. Još je dodo i ove rici: E, Cojnu poje je dobru poje, onde padaju rose, pok je trova uvik zelena i konji vole zerat. Onda je volto govur i poce pripovidat ca je doživi u svoju mladust. E, kad smo mi bili mlodi ni bilo crikve u poje, hodili smo u Komižu na misu u Muster. U to doba u poje ni bilo ni butige, ni zadružneg doma, ni kluba od baluna. Vecer bi išli mi mlodi divnjima zakantat pod ponistru. A toncolo se u novu kuću u selo, koja bi se bila ugrodila novo, a ni su još ucinjene kamare.Tako znon da se je toncolo u Golubovih, u Mikaša, pri Cvirino, u Pačunke. Ala bilo je lipih divnji, beleca ih je bilo vidit. I moja žena je bila lipa, kako onđel. Zvoli su je Anđelina. Jo son bi u Austrisku mornaricu cetiri godišćo. Sa krojen Franjo Josipon, jo son hodi u kacu na jelene. A imon sina likora u Trest. A ca vi mislite da je to molo stvor imat u na doba sina likora, kal je pul svita bilo nepismeno. A znote kako se kod tuje žene gre, brzo je poce borba Bjože provjat, kako da se je bojo da mi ne bi utekli i da ne bi imo tu lipu bravuru komu isprovjat. Znote ovako. U storo doba, kad som jo bi mlod, komin je bi u kućicu i toti se grijolo i većeralo. Onda se dujde do vrot od kućice, pomalo na parste, i zastarze se bokun na vrota. Ako u kućicu ni zabave, ona rece: "A, glodan si", onda se intro unutra. Ako je u kućicu neko zabava onda rece: "Marća (marš ća?) krepo", onda se pomalo na parste hodićo nose, azvelto da te ku ne cuje i ne vidi.
Š.Borčić
(7) Njanjica lotila zeca (str 29 1. XI. 1999.)
To je bilo oko 1925. Miho Mihurićov paša stado u Hum. Jednu vecer duša kod susidi pri komin, di su se po obicaju svaku vecer okupljali i ca bi se po danu dogodilo, to bi provjali jedon drugemu. Ante pripovido kako mu je mul prinuć uteka pul doma. Mote kako je ujo kosića. Pere kako je potiro zeca i tako daje. Stori je Miho uze ric i ovako je poce. Znote ca mi je danas dogodilo. Svi ga ostro pogledoli i napeli uši, jer je borba Miho uvik nešto cudno pripovido. Ma znote co, njanjica mi je lotila zeca. A znote kako, friško njuj prodoli njancića, a ispred nje uteka zec. A ona za njin be, be, be, do na Veli Hum, po do na Moli Hum, po do Svetega duha. Sve tako dok se ni zec izgubi i jedva je dušla u stado. Vidite, borba Mihotu i njanjica može lotit zeca, a nikima ne može ni kucin.
Š.Borčić
(9) Dobri muler (str 31, 31. X. 1999.)
To je bilo ko 1938. U famiji Matićovih bili su tri brata, Mote, Sibe i Pere. Bili su dobri težoci i imali dobrega, jokega mula. Ti mul kad bi išli pul Snovi doloc, kad bi dušli na Samarzin, di se put križo za Snova dulca, voli je puć u Hum, a ne za Snova dulca. Pereta je slušo, jer veće s njin hodi, a drugu braću ni obado i imali su veliku muku za ga zavest pul Snovi doloc. Ali je Pere jedon don ucini ovako: uzjaho se na dvuru kod kuće na mula, kako da gre pul Huma i molo ga neka gre kul hoće, a un na njemu i sve ga šibo da boje gre. Mul je hodi do na Veli Hum pok do na Moli Hum. Tako je veće puti hodi iz Velega Huma do na Moli Hum. Mul se umori, osliža. Ali ga posli tega ni bilo potriba silovot da ide pul Snovi doloc. Di ga zategneš, toti je hodi.
Š.Borčić
(10) E, ma sad je dražje (str 32, 1. XI. 1999.)
To je bilo oko 1910. Dvo brata Palagružina, ne znon ih po imenu, pogodili su dvi mire vina u borba Miketa Borcićova, iz Ženeglove. Vino od kad su se pogodili puno je kalalo. Zato ga nisu dušli istocit, jer su ga mogli kupit kod drugih težoki dosta cinije. E, ma se je kroz neku vrime trgovina prominila i vino puno krešilo. Sad je ta dvo brata ćapala vartoglavica. Ne znaju ca će ucinit. Hoće ga puć istoci ili ne. Stariji govori ne će ga dat, jer sad je skupje. A mlaji govori, a ni receno, možda neće gledot za te dvi mire. Stariji govori, a homo provat, ne ćemo izgubit nego jedno jutro, a možemo dobit lipu žurnotu.
Mlaji govori, borba Mike je pobožan covik, u njega stoje kjuci od crikve. Jo ću mu, kad dujdemo ujutro pri kuću, zakantat: "Guspe milo ki ste lipi cvit rodili." Možda će ga ta pisma navuć na prodaju. Stariji govori, to bi bilo dobro. Oba su se složili da će ga puć istocit. Sad je u pitanju koji don u setemonu je nojboje puć. Stariji govori, srida je nojboji don za puć, jer je brud na sridu nojmanje voje. I to u ovu sridu koja gre, jer je tad misec u jutro, pok ne će bit skuro. Vajo ranije ustat, do Ženeglove je dugo, grubi puti. U turik vecer su se oparćali za put. Pomocili mihe, mulima doli lipe trove, da ne budu glodni sutra. U vrićicu butali binu kruha, a u kortu umotali 10-tak peceni giri, ca je ostalo od vecere. Da se mogu založit, da ih ne ćapo debulica.
Osvanulo lipu jutro, u aprilu misecu. Pojaholi mule i u 4 ure se uputili, tako da oko šest uri budu u Ženuglovu. Pasali su kroz Kostirnu, jer je toti nojbližje. Cili put su malo razgovorali, jer je avril dolce dormir, pok su na mulu klimoli. Kad su uzoru dušli na Samaržin stariji je zakanto:
O, zoro zorice,
kako si lipa,
kako si draga!
Ko te budi,
ko te trudi?!
Tako su dušli u Ženuglovu do kuće barba Miketa. Selo je bilo još u posteju. I borba Mike je još u posteju, ali je cu mule nuž kolu i olmah se domisli, ovo gredu tocit vino, reka je ženi Vici. Tako je i bilo. Fermali u dvuru, vezali mule za murvu i stariji, malo glasnije govori: E, borba Mike!
Borba Mike je već bi kod ponistre i otvori teler i poviri ćelavun glovun. A mlaji je zakanto:
guspe milo ki ste lipi cvit rodili,
nebo i zemju prosvitlili.
Prosvitlili pamet našu,
da vidimo slavu vašu.
Stariji je još i ove rici dodo: Dušli smo onu kapju vina istocit. Borba Mike: E, sada je dražje. A stariji: Nu pobo...Mlaji je sve muco. Borba Mike govori Hoćete fermovat, hoćete co izist, co popit? Stariji: A nećemo se fermovat, jer do Komiže je dugo, a opet muli smetaju u dvuru, da ne bi koje dite udrili, pardekali. Opet su se pojaholi svaki na svuga mula i tužno, bez razgovora, pasali kroz selo istin puten do Komiže. Kad su pasali selo poceli su govorit o slabuj trgovini. Stariji govori: e, racuno son jo da će se ovako dogodit. Mlaji: i jo son bi tega mišljenja. Stariji: a, ništa. Svak se na svoje spize uci. Mlaji: dobro su stori govorili, da ku hoće dobit veće, pok dobije manje. Stariji je i ovo dodo: stori su govorili, da ku hoće privarit drugega, veće puti privari sebe. Mlaji je još i ovo reka: di je interes, ne pomogo ni molit, ni zovit. Posli tega puta po cistuj ariji dobili apetit i slolko obidvoli i na sve zaboravili.
Š.Borčić
(13) Lipo Marina za muškardina (str 36, 3. XI. 1999)
U storo doba, nono je provjo, da je na Kutu bi jedon covik, težok, a imo je sina Josipa. Josip je služi u austrisku mornarici 4 godišćo. Lipi mladić, lipo kanto, u lavuru se ne lini. Ali vrime je od ženbe. Otac i mati Josipa, legli su u posteju u jesen, dugo nuć, i poceli se razgovorat o bjegovuj ženbi. Otac je ovako poce: Vajalo bi ga oženit, da u kuću osvanu mlodi, bez dice ne vridi život. Mi stori ohronemo, već ne možeš ni poć ni doć, a mlodi se lako zaleti. Cu son di se govori da mu je droga ona iz Lucice, Marina. Onda je mater nastavila: Je, je, ona je šesno divnja, svaku zno uruke. Ti je u ovu subotu idi pitat u njezinih. I tako je bilo.
Otac Josipa u tu subotu lipo se uredi. Obuka kapot, buto klobuk, napuni takujin pinež. Intro u kuću lipe Marine. Dobra vecer! Dobra vecer! Izminili beside dvo oca. Evo nemojte mi se cudit što san došo jer me goni potriba, da piton vašu lipu Marinu za moga sina Josipa. Marine otac ovako je odgovori: Ne don jo moju moju jaricu, ko će meni porhat i targot u Valicu. Ti imaš sina pok će ti doć nevista i stat će porhot i targat s mista, dodo je Josipa otac. I to bilo zla ne bilo zla, odgovori Marine otac. Josipa otac ovako nastavi, dojdi ovamo ti lipo Marina, jo ću tebe darovat iz takuina. Lipo Marina je ovako odgovorila: Ne, ne. Ni šjorno! Jo se ne ću udat za takujin, nego za mladića koji je muškardin. Josipa oca čapala mortvo voda Riba ne jubi ješku. Ništa, izvadi sudorić iz žepa i paso s njin priko cela. Ali one pecene gire iz Žoglava i one dvi oživje bevonde od plovca iz Smokove ni su ga izgarale, pok je ovako poce: Moj Josip je muškardin i atroke. Kad rivun šeće i plećima kreće, svako divnja nonje oko meće. A kal ponistru zakanto i u kitaru zašviri, staro, mlado kroz ponistru viri. A ca se lavura tici, moj Josip kopo, a ne cuvo ovce. A kad kopo sve mu rudo zemja skoce. A mihe od koce? kako prozne diže, a konjen puten svakoga stiže. Sunce priko neba ne ucini svuj ir, a moj Josip već ucini devir.
E, kad je tako udat ću se za vašega sina, jer vidin imat ću muža muškardina. Onda su se oženili. Don Stipe ih je rukovo. Lipo ih blagoslovi i sve nojboje zaželi. Nevistica je bušila prog od kuće di je dušla. Živili su lipo, mirno, poštivali store. U njihovu kuću ni se culo bestime, ni grube beside. Tako je to bilo u storo doba.
(Napomena:Objavljeno "Hrvatska zora" broj 24 prosinac 1999.)
Š.Borčić
(18) Skupji krakun nego kuća (str 41, 5. XI. 1999.)
Cu son od nonota ovako pripovidat. Nono Luka je to nami dici veće puti pripovido, ca mu se dogodilo kad je grodi kuću u Ženuglovu. Pogodi se sa Meštra Sibetovima iz Korit u Ženuglovu ugrodit kuću, kjuc u ruke. Kuću su poceli grodit 1912. Kuća je bil duga 20 metri, a široka 8 metri, vanjski zidi. Kuća je u nacrtu imala konobu, fronki pud i sufit. Mestri su poceli grodit i ugrodili konobu, oko 3 metra visine. Ali 1914. ucini rat. Veselo pokrij konobu, dok meštre i moje sine ne digne u rat. Tako je i bilo. Pokrili konobu i isplotili meštre ca ih za to pripado. A ono pinez ca je ostalo izili u dvo kvintola pulente, jer je bila puno krešila hrona. Fini rat 1918., a na konobu su bila dvo pora vrot bez krakuni. Nono je do ucinit dvo krakuna u Komižu u meštra Mateota. Ne biste virovoli, skupji krakuni nego kuća jer je bi po novac. Vilte da se sve coviku može dogodit. A troke buhe!
Š.Borčić
(19) Moj bože, ca je naš Burte mokar
Prtibačić Bartula, na putu iz Pritišćine do doma, čapoga dož, veliki dož. Svega ismocilo. Intro je u svoju kuću, a žena Tonina ga vidi svega mokrega i govori, moj bože, ca je naš Burte mokaar, a Burte će ti, da je vodi moj bože, ca bi ga sikirun rascipo.
Š. Borčić
(22) Peceno kokuš (str 43, 5. XI. 1999)
To je bilo oko 1920. U selu Ženoglova živi je jedon covik a zvoli su ga Priško. Bi je dobri težok i dobri ribor. Bi je dobrega apetita i voli je izišt koju kokuš, ali da ga drugi ne smeto. Obicno bi to cin i u kućicu na lozje, di je komodan. To bi cini u kućicu u Korita, u Snovo dulca, na Toninovo bardo. Ovako bi kokoše ćapovo, u žep bi napuni frementuna i po dvuru posipo zarno po zarno, sve do svoje konobe. Kad bi kokuš dušla u konobu, otvori vrota i čapo je. Onda bi iša u kućicu na lozje ispeć. Tako jedno jutro zame snig a borba Mike Mike Borčicov iša u kacu na Toninovo bardo. Vidi da u kućicu na to bardo dimi. Govori som sobom, ma ko bi moga bit, sad kad je snig. I uputi se prema kućici, a u kućicu Priško. A ti si to, rece borb Mike. Je, je. Ovo son ujo jednu tardacu pok je gren ispeć, Prisko je ocisti, dezventro kokuš i zajudac hiti u kantun, da borba Mike ne vidi. Ali je kucin ti zajudac noša i doni ga na rejolo. Borba Mike ga vidi i govori, ca je toki zajudac od tardace? Priško će: a, ovo son tete Ružice na Samaržin ćapo jednu kokuš, pok ću je ispeć. E, tako da, reka je borba Mike.
Š.Borčić
(26) Konji u zajednici (str. 46)
To je bilo još za vrime Austrije oko 1880. Nono mi je veće puti provjo, kako su bili dvo bratau Ženuglovu i dušlo vrime da se vajo podilit. Tako su i ucinili. Podili kuće, zemje, bušak. Ali je osto kunj u zajednici, jer se konja ne može prisić napoli, a ni su imali co prema konju butat. Onda se stali ovako razgovorat. Da bi vajalo prema konju butat pinez. Sad ga je vajalo i istimat koliko vridi. Stariji brat govori, a vridi 50 fjurini, a mlaji brat govori, vridi i 70 fjurini. A 70 fjurini je bila dobro cina. Stariji misli, mlaji će uzest konja, a meni će ostat fjurini, pok ću jo lako kupit konja i ostat će mi pinez. Ali ca se je dogodilo. Oba brata vole fjurine nego konja, jer su fjurini gluzi. I tako je kunj osto u zajednici, na dane. Danas u starijega, a sutra u mlajega. Danas goni na konja stariji, goni, goni, goni, ali mu doje malo zerat. Misli, sutra će mu dat mlaji. Sutra goni mlaji, goni, goni. Ali i un mu doje malo zerat, jer misli, sutra će mu dat zerat stariji. I tako to trajalo niku vrime i kunj uginu. I tako su ostali oba brata i bez konja i bez fjurini. Na temu slučaju je nastala narodna izreka: teško slugi u gospodara dva, a konju u gospodara dva.
Š.Borčić
(27) Mih obo uho (str 47)
To je bilo oko 1890. Braba Sibe Cufutov iz Ženeglove, nami dici je provjo, da je, kad je bi mlaji, imo jednega mula puno jokega, moga si no nje napartit toliko, ali je imo tu manu, da niti nikako na sebi dat butat prozne mihe. Pune da, ali prozne ne. Sto son se mislit, kako bi ga na to privika. I dušlo mi napamet, da mu obo uho obisin prozni mih i molat ga da s mihon tarci. I tako ucini. Jedno jutro jo sa mulen puj u Borovik. Sa vrićun mu pokrij oci i vezi mu mih obo uho. I mola ga da tarci po Boroviku. Tarci, tarci i u tarkonju mu mih ispo. I mul se na ti mih navonjo i sto past. I od tad je do butat mihe na sebi. Vidite kako son ga nauci.
Š.Borčić
(30) Jakov paso svita (str 50)
Po Parvemu svjetskemu ratu na otok Vis zavlodala je nevoja, jer je u ratu poginula loza i onda je dosta svita iseljavalo u Amerike, u Australiju. Tako je i borba Jakov iz Dracevega poja skaldo puć u Amerike i zasluži ništo dolori. Mi smo bili susidi na lozje na Cojnu poje i kad bi nos ćapala levantora na lozje, išli bi zajedno u kućicu i naložili ogonj, a borba Jakov bi poce pripovidat kako se je lavuralo i živilo u Amerike. Mi kako dica to smo volili slušot. Jo son lavuro u fabriku od matuni, ali me je čapala bolest i dolore son frigo u tečicu, a da me je poslužilo zdrovje bi bi doni lipu svotu dolori. A isto son doni dosta za mene i moju staricu.Putovoli smo vaporom po misec don priko Aceana. Ni si vidi nigdje kraja, nego more i nebo. Iz Tresta smo isli u Ameriku i u Trest smo dušli iz Amerik.Ali vajo bit puno lukav kad greš iz Amerik, jer se racuno da imoš dolori, pok da te ne ispojaju. Jakov je pašo svita, pok je Jakov zno za tu bolest. Kad son hodi iz Amerik za doma iskarco se u Trest, ma sad vajo duć do hotela za prinoćit. Ne smi se hodit ulicun di je puno svita, ni ulicun di je malo svita, jer Jakov je pašo svita, vajo bit atento. Duša do hotela sve lipo i mirno i uze sobu za prinoćit. Duša u sobu i lega, ali Jakov je paso svita, ol devet pol glovu. Kad son jo lega, ototi niku na vrota. Ništa. Jakov paso svita, od devet u ruku. Ko kuca? Cujen ženski glos: lipotica Meri? Ne ću, ne, imon žensku. A nison imo nikoga. Ali je Jakov paso svita, ko zno ko je s njun. I već ni klapola. I malo son tu nuć spo, sve son bi u strohu.
Š.Borčić
(31) Risto u kokošoru (str 51)
Borba Vicko, susidi su ga zvoli Risto, u kokošoru. Ovako je to bilo. U drugom svjeskom ratu na Vis su bili Partizani, puno vojske. Risto je od domaće vlasti bi određen da goni municiju na položaje, jer je imo dobrega mula. Tako jedon don duša odbornik Borčić Jure i komnadir čete kod Ristota da im dujde prignaat dvi kašete municije iz Ženeglove u Korita. Ali Ristota ni doma. Odbornik Jure se idi, a i komandir bestimo. A iz ponistre žena Mare placuc govori: Aboj meni, judi moji, jo neznon dije. Un se uzo i opit, da ni di zaspo. Odbornik Jure govori, znon jo, znon da se un zno opit. Reka son jo ovima judima. A Risto izleti iz kokošore kako kokot, istreša rukima i zavika: E, ko je pjon! Onda je parćo mula i odagno municiju i sve u miru i u dobru voju.
Š.Borčić
(32) Hoćemo kume aloja (str 52)
To je bilo oko 1903. Sviličić Pavao pok. Ante iz Ženeglove, bi je dicmon za krizmu. U selu su ga još zvoli Pave Andricin, jer mu je žena bila Andrica. Jednu nediju, u litnjo doba, duša biškup da obavi križmu u Podšpilje. Roditelji su opremili i Paveta za križmu. Kum je bi borba Mike Borcićov. U crikvu je sto mirno i sve je bilo dobro, ali od crikve su se dogodile dvi dezgracije.
Parvo, Pave je nosi vošćenu sviću u ruku, a kako je bilo lito, vrućo, svića se iskrivila i Pave je hiti u kupinu. A borba Mike je izvadi sviću iz kupine i izbado ruke i govori son sobom, ovo je parvo, a dodoma će bit još koja, i tako je i bilo.
Ovo drugo, kad su dušli doma kod kuće, a uz kuću je bila jedna gomila i čapo u svaku ruku po jednu stinu i govori, Kume, hoćemo aloja. A borba Mike, ne, zaboga, ne. Borba Mike ni prihvati megdan i Pave molo stine iz ruk i pasalo sve lišo. Posli tega nasto obid i po obidu Pave hodićo pul doma. Kad je zamaka Blakaus, onda je barba Mike oldaha i na miru pofumo pipu.
Š.Borčić
(35) Relja (str 55)
Vladislavić Ante, zvoli su ga Relja, iz Dracevevega poja, po I. svjeskom ratu iša živit u Splitu. Sve je bilo lipo i dobro, ali je bilo teško svaki misec ploćat stanarinu. Na parvi od miseca vajalo je oparčat 1000 din. Tako je duša na parvi od miseca gazda iškodit fit, a Relja nimo pri ruci pinez. Relja se vadi da mu je ovi misec iša slabo posol i još je drugu naveđo, kako su mu bila dica bolesna, pok da su mu likori izili i još tega svega govori. A i gazda ni muco i un se je sipi i svega govori. A Relja će ti, malo glasnije, ima para, bit će para.
A gazdaće ti, ima para, bit će pra, ali ne u tebe. Relja je 1933. opet duša živit u Dracovu poje. Komuna ga je postavila za podora, da može priživit. Da bi se daržo te službe, hodi bi kod težoki po lozju. Tako je, jedon don, duša kod nos u Grižov dolac i sa mojim ocem, pripovido kako je živi u Split. Znaš Luka, govori mumu ocu, lako bi jo u Split, da ni na parvi od miseca za oparćat ijadu. A ko će dat ijadu. A jo son kako dite sve to slušo.
Š.Borčić
(36) Prospe i smokva (str 56)
Prospe je bi Viški težok. Imo je lozje u Velu poje, pod Velu selo. A u Velu selo je živi pop don Petar, sa materun, a mati je imala kozu za mliko. A kozi vajo dat kićo i trove. Jedon don, u litnjo doba, ni imala co dat kozi i išla ubrat malo lišćo od smokve pod svoje selo na lozje. A to je lozje i smokva bila Prospeta. A na bere, a un, na konja, trefi duć i vidi di niko žensko bere na njegovu smokvu lišće. Prospe je pito, a kojo si ti? A na odgovori, jo son popa mati. A Prospe, ti si popa mati, bokun glasnije, ti si vražjo mati. Koza imo baršćana za ist, a ne smokvu. Popa mati se iskuzala i rekla da ni ubrola nego desetak listi. A Prospe govori, vidim, vidim da ni zla. I ostali i daje dobri susidi.
Š.Borčić
(38) Strila nebesko (str 57)
To je bilo 1912. Stori Kalanbjera je nusto cini u litnju doba na lozje u Volijok. Petrić Niko iz Podšpiljo na motor biciklu paso je cestun, a stori Kalanbjera ga parvi put vidi i što se cudit. Ča je vo? Ovo leti kako striila nebesko. Kad je duša u pudne doma dici govori: diča moja, krezome pasala strila nebesko. Dica se nisu puno cudili, jer su oni to vidili pri njega, jer su oni hodili na šetnju u Podšpilje i vidili veće puti Niku na motorbiciklu.
Š.Borčić
(41) Jakov i izbori (str 59)
Jakov Borčić iz Taleža, zvoli su ga Jakov Kosanov. Bi je covik koji se ni razumi u pulitiku. U II. svjeskemu ratu na Vis su bili prtizani i Jakov je bi određen za lavur u radnu četu. I u lavuru se udri nušto u ruku i na temelju tega dobi nusto penzije. Kad je fini rat dušli su izbori. A izbori su obićno u nediju. Jakov je cu da su izbori, ali ne zno u koju nediju. Un vada glasuje, jer da ne izgubi penziju, ali ne zno u koju nediju. Tako je Jakov sedam nediji hodi pri dom pitat je su danas izbori, da ne fali i da ne glasa.
Š.Borčić
(51) Borba Jakovu žerava u pistulu (str 66)
Barba Jakov Sviličić iz Ženeglove, po nadimku Rakotovi, živi je u Zenuglovu oko 1865 do 1935. U to doba bi se po veceri bi se, po obicaju, sastali jedon kod drugega, pri komin. Borba Jakov i drugi susidi su se sastavili u borba Anteta Bjožova kuću. Tako je jednu vecer duša borba Jakov i se pri komin na kobilu, na debelu gredu. Ta greda (kobila) bila je dosta basa. I Jakov se nisko nasloni na dasku pri zid. Kako se tad fumalo pipe, Jakov napuni pipu i iz ugnja uze žeravu za nažeć pipu. Ali je tu žeravu nikako nespretno čapo i ta žerava pala iz pipe, a trefila pistula bit otvorena, i žerava pala u pistulu i dušla na golo. Pocelo njega peć, a toti je bilo i ženski i un se zasromi. Poce je rukun po pistuli šemetat. Kad ga ispece, ovo je, ovo je! A kad ga ne pece, a, ni je, ni je. Tako sve govori dok ni poce smud vonjat. Niki se isnoša i poli ga u pistulu vodun. I tako je to pašalo i borba Jakov se iša doma prisvuć. Opet je dohođo u barba Anteta, ali bi dobro pistulu zatvori i pumnjun bi pri komin se.
Š.Borčić
(52) Živ covik u greb (str 66)
To je bilo u Komižu oko 1935. U Komižu su nušto lavurali na grebe. Bilo ih je veće u kumpanjiju. Dušla vecer za ostavit. Mokuna (?) je trefi sa još 2-3 radnika lavurat u neki duboki greb. A Komižani su komedijuzi, ovi radnici ca su lavurali sa Mokunum, digli skale i utekli, a već je nuć. Mokuna sto vikat i zvat upomuć. Mokuna son, živ son. U greb son Ronketa. Težoci su u to vrime hodili ispoja i dositili se jadu i butali skale i Mokuna izvadi se iz groba.
Š.Borčić
(53) Ti surdo maskinoj (str 68)
Cu son od oca veće puti i ove beside. U starijo doba u Pohumje judi su se bavili veće morem nego lozjem. Ali od njih je bi jedon covik, koji je somo lozje lavuro, a po moru ni hodi. Njegova žena je vidila, da ovi ca gredu po moru, donesu doma ribe, lipori i to lipo ispecu i ucine brujet, a ona tega nimo. Jednu vecer njezin muž duša iz lavura, a žena mu ovako govori, drugi na tunjice, a ti šurdo maškinoj. Jer od maškinonjo vajo cekot pet-šest godišć dok uciniš vino, godišće dok ga prodoš, i to ako sve dobro ide, a može se ucinit kvasina, a dok ti targovac ploti i ako ti ploti. A od tunjice je odma u tećicu ili na žeravu.
Š. Borčić
(54) Pop i divujka (str 68)
Cu son od storih, da je jedon pop imo divujku. To je bilo na otoku Visu, ali ne znon u kojemu mistu. Ne znon kako je temu popu bilo ime, a divujki je ime Mare. Ovi pop je jednu nediju daržo misu i divujka je dušla na misu, i priko mise ta divujka zakašjala. A pop je pozno po kašju da to kašje njegova divujka.
A pop iz oltora: to ti Mare kašješ? Govori son ti, da ne svukuješ još mudonte! A za tim bokun glasnije: Sveti Ante, moli za nas! Da ovi bokun jaciji glos pokrije one mudonte, kako oblok sunce.
Š. Borčić
(55) General i težok (str 69)
Cu son od storih u našemu selu veće puti provjat, kako je još za vrime Austrije, na Vis duša austrijski general. Zanimale su ga te starine, tvrđave na Vis. Kad je hodi prema Valentunu, vidi di niki težok maskino bušak na lozje. General se ni razumi u maškinonje i u ložje i čudno ga je gledo. Da bi dozno ca hoće ti covik sa tin lavuron, upito ga: što to radite, barba? A težak mu odgovori, ovo krčin za posadit vinograd. A general ga još i ovo upito: ima li te plaću za taj rad? Nemam, odgovori težok. A general je opet ovako reka: a zašto se ženite, kad tako teško živite? A težok mu je ovako odgovori: a komu bi Vi bili general, kad se mi ne bismo ženili? General se puno zacudi tuj pametnuj besidi i lipo ga pozdravi i hodićo. Za te pametne beside, na poštu je generol da ostavi temu težoku nušto pinez.
Š. Borčić
(57) Deset tovari (str 70)
U storo doba cu son di su stori provjali pri komin, da je jedon covik goni deset tovari i putem bi veće puti broji te tovare, da li su mu svi na broju. I nikako ni moga duć na kroj sa tin brojenjem. Kad bi se na jednega uzjaho onda bi ih bilo devet, a kad bi se razjaho onda ih broji deset. I tako se to veće puti u njegovomu brojenju ponovjalo. Iskontro jednega covika i ti covik ga pito hoćeš prodat jednega tovara, kad ih toko imoš? A ovi gospodor od tovari je to jedva doceko i prodo jednega. Ovi covik ca je kupi tovara, na tega tovar se uzjaho i volto pravac hoda tako da je hodi s njim zajedno. Gospodor tovari je opet poce brojit tovare i broji ih devet, a deseti je oni ca na njemu jaše kupac. I tako je sad ispunti i duša do saznanja da ni broji onoge na kojega je jaho. Vidite da je lavur od velike koristi, jer covik u lavuru dolazi veće puti do nove spoznaje.
Š. Borčić
(60) Borba Povle i fosol (str 71)
To je bilo oko 1936. Borba Povle Bjožov bi je uredan težok. Ni imo dice, pok je većinun lavuro sa tujima. Depero je i po kojega junacića od Sinja. Skaldo je usodit jedon podanak na Jedinj, di je sve zemja. Skupi je par mlodi sa sela i sto fosolat. Među njima je bi jedon koji ni bi pratik i iskrivi fosol. Borba Povle je to vidi i govori iskrivi si fosol. Doj meni motiku! Borba Povle uze motiku i sto u fosol i govori, ti tamo sedi, a jo ću ispravit fosol i sve ću bestimat, a ti se nemuj strašit. Borba Povle je ispravi fosol i reka par bestimi i pasalo kako da nista ni bilo.
Š. Borčić
(61) Borba Bjože i mih (str 72)
To je bilo 1938. Borba Bjože Bjožev je targo na Jedinj. Jo i brat Luka u to vrime hodili iz Cojnega poja. Dušli smo kod pritora, jer je bi na putu i u to vrime , u ti hip, borba Bjože diga mih na konja. Žena Anđelina je imala iz druge bonde od konja čapat glovu od miha da ga je borba Bjožetu lagje vezat. Ali kako se ona s nami razgovororala, ni čapala mih. A borba Bjože će ti, čapoj tu glovu, vrog te čapo! A ona je onda čapala glovu od miha i sve je bilo u redu. Kad su oni napartili mi smo zajedno hodili doma i govorili o ložju. Kako imo lipega za ostavit.
Š. Borčić
(62) Balija i vino (str 72)
To je bilo oko 1933. Meni je otac hodi liti u Komižu na tratu, na ribe. To je lito je bi za druga kod Bepice Cinkvina. Po nekad bi uzo uzest i mene sobom, da vidim more, trate, brode. Tu vecer bila je pošta Srebarno i mene uze sobom. Išli smo nanoge u Komižu i stali u borku i poceli vozit na vesla, jer se ni moglo idrit, jer je bila bonaca. U borku su bili Antun Cinkvinov, Šime Jelin, i meni otac, svi iz poja, a cetvorti je bi po nadimku Balija iz Komiže. Balija je puno bestimo. Sva cetiri su vozili i kod sebe, na dohvat ruke, imali po butilju volnega vina. A vruće, pod Kupinovac zapeklo, a oni žejaju i svaku malo, zamaknu vesla i buše butilju. Nojveće je žejo Balija. Do Kupinovca butilja ostala dobota prozna. Balija uze butilju u ruke i prema ariji je gledo i govori, ma kad son je ovo popi. Da ni bila kod mene, reka bi da ste mi je vi popili. Tako je fermo govorit i sve je misli na butilju. A ca je pi tu vecer i sutra , to von neznon reć.
Š. Borčić
(64) Naš Ante na kuraš (str 74)
Ante Sviličić, Matijov, rođen u Ženuglovu 1915. po II. svjetskomu ratu zaposli se u Split, u neku poduzeće koje je targovalo voćen i povrćen. Kako je po II. svjetskom ratu kod nos zavlodo socijalizam, radnici su dobivali penzije, stanove, pok su se i seljaci poceli zaposlivat u gradove. Ante je sređen mladić, ne fumo, ne pije, pok je direkturu upo u oko i poslo ga ga na kurs za poslovođu. Ante je u jednu subotu i nediju duša doma i u razgovoru za obidon govori da ga poduzeće šaje na kurs. To je otac Mote cu i susidima govori, naš Ante gre na kuraš, jer ni zno reć na kurs.
Š. Borčić
(65) Kordić Juraj (str 74)
Živi je oko 1880-1960. U mlode done živi je u Ženuglovu kako dobri težok. Ali je po I. svjetskom ratu iseli u Split i zaposli se kod veleposjednika Dvornika. Dvornik se je bavi lozjen. Borba Jure je puno lavuro i cuvo zaradu, jer je vajlo cuvat, da bi moga hronit i školovat petero dice. Jednega sina je školovo za likora, dvo sina za postolora. Stariju ćer za sarturicu, a mlajo je ostala bez zanota. Mlajo, po imenu Kita, ni imala zanota, pok se je uzala sa kojin pjoncen prošetat. Borba Jure jedon don trefi pasat kroz neki bife i vidi u ti bife od Kite mladića. Duša doma kod žene i ovako govori, Domina, znoš da će oni od Kite imat pinez na banku. A Domina će ti, a barz imo, nesrićnjok. Borba Jure će ti, je, je, namo son ga vidi di polože u jedon bife. A Domina će ti, aboj meni, s kin se je stala. Jure je puno cuvo i šćedi. Cu son od težoki, koji su s njin lavurali, da je jednun binun kruha setemonu don hodi na žurnotu. Bi bi izi po jednu filicu kruha, a dosta je ji korenjice od kupusa, ca su na lozje resli. Borba Juretu žena Domina, meni materi sestra, pok smo tako u rodu. I jo son uzo duć kod njih u Split. I tako son trefi bit na obid u jednu nediju kod njih. Borba Jure iša nesto čapat na stolu, i u temu je ćer Kita primjetila da mu se ruke tresu i govori, ča mu se ruke tresu. A borba Jure će ti, ovo i ti s njima cagod treses. A Kita će ti, gle, ludega čovika. Imo je niku škrinjicu di je daržo pineze i druge vridne stvori, pok bi škrinju daržo većinun pod kjuc. Kjuc od te skrinjice bi dobro namoto kuncen, bit će zato, ako ku nojde ti kjuc, da ne može odma oklopit skrinjicu, vada olmoto kunce, a dok olmoto, more Jure duć do skrinjice i sacuvat pineze.
Š.Borčić
(69) Brijač i gospoda sa splitske rive (str 78)
Jedon brijač na splitsku rivu ni imo uvik posla, pok za ubit dosadu sa prolaznicima bi se zabovjo na ovi nocin. Dvo dinara od gvožjo bi bi prilipi na udicu, pri svoju radnju, sa nikun jokun kolun tako da ga ni bilo lako odlipit. Rivun šeto jedna gospoja, da tako recen, lipo obucena, prignila se, ali ta dvo dinara ne može iskupit. A brico iz barbirije hla, hla, u smih. A ona se zasramila i utekla brzim korakom. To je parvo igra, a ovo i druge, isto s pinezima. Sa slabo vidljivim kuncem bi bi vezo novčanicu od deset dinari. Tu novčanicu bi buto na ulicu pri svoja vrota, a kunce istendi do svoje katride. Tako opet trefila pasat jedna gospoja i prignila se da uzme tu novčanicu. A un zategne kunce i opet hla, hla, u smih. A gospoja se zasromila i veselo hodićala, da je ne bi pozno. Vidite kako se lakomi varaju!
Š.Borčić
(70) Gazdarica i divujka (str 79)
Meni od matere teta, Vijula, ni bila udona, pok je bila išla u Split, kod neke gospode za divujku. Jer doma je teško živit sestri ne udotoj, sa nevistun. Neku vrime je stola za divujku, pok je dušla doma. Onda bi uzala provjat kako jun je bilo u temu poslu. Da njun gazdarica ni dola rano leć i da se vajalo rano ustat. A sumnjala je i u moje poštenje. Bila bi pod posteju ili u kantun od kuće, stavila koju novčanicu, tako da kad je jo dujden vidit(?), pok da ona vidi hoću jo tu novčanicu ostavit za sebe ili ću je dat gazadarici. Jo bi uvik dovala gazdarici, jer jo son znala za tu igru. A ona bi rekla, to će bit onemu storemu ispalo.
Š.Borčić
(71) Poslovođa i radnik (str 79)
U storo doba su poslovođe uzali ispitivat poštenje na ovi nocin, svoje radnike u poslu. Kad bi dostavili robu radniku, na otpermnici bi namjerno falili, parvi put u radnikovu korist, a drugi put na radnikovu štetu. Ako radnik muci na obe greške, ti je pošten i ti bi osto na posol. Ako radnik dujde da ispravi grešku koja je njegovu štetu, a ne govori o onuj koja je u njegovu korist, taj je nepošten i poslovođa bi mu do otkaz.
Š.Borčić
(73) U karatil bujel (str 80)
Jedon skladištar u Zagrebu u starijo doba varo je svuga prodavača vina na ovi nocin. U karatil od 200 litor kroz tapun je uvuka bujel od baluna i kroz pipak ga napuho i pipak vezo i napuhoni bujel bi lendićo po karatilu. Za tu količinu prostora ca je zauzimo bujel, bilo bi manje vina. I prodavač je primjeti da mu ovo zadnju vrime ti daje manje vina. Ali ni moga nikako duć do spoznaje, zoc je to tako. Novo je baždaren, dobri je karatil, ne tece. Jedon don, kad je prodavač primi vino, ti karatil je sto otvoren pri lokal. Lipu vrime, toplo di i dica se igrali na ulicu kod tega karatila. I jedno dite trefilo povirit u ti karatil i vidi u ti karatil balun i sto dozivat drugu dicu da dujdu to vidit. A to je cu prodavač i iša vidit. I tako je sazno za tu podvalu. Dobro su stori govorili da sve dujde na vidilo, somo kad.
Š.Borčić
(15) Dobri tobak (str 38, 4. XI. 1999)
To je bilo oko 1910. Stori Filadur iz Pohumjo imo je obavit niki dogovor sa nikim covikom u luku Vis radi divjega prućo, jer se u to doba puno sodilo lozje, a ni bilo lako duć do divjega prućo. Onda ni još bilo telefoni, a i posta je cinila muku, ku će napisat indric. Ako će se co obavit, sve je vajalo da se oci iskontraju. Filadur je odabro nediju za obavit ti posol, jer da u nediju neće puć ti težok u poje. Tako je i bilo. Stori se u nediju ranije usto, uredi se i pipu dobro nabi tobakon i žervun je pokri i hodićo. Pipa dimi kako moli vapor. Paso je kroz Ženuglovu, a pipa dimi, a kad dimi, fuma. Duša je u Parknišće, kod Svetega Mikule, a pipa dimi, a kad dimi, fuma. Duša je u valu Vis, a pipa dimi, a kad dimi, fuma. Duša kod tega težoka i obavili razgovor, a pipa dimi, a kad dimi, fuma. Išli oba zajedno na Spilice na misu. Buta pipu u žep. Ka se je dospila misa, vadin pipu, mislim, izgosila se je, a! A kad tamo, jo propusi, a ona dimi, a kad dimi, fuma.
I tako sve do u poje ona dimi, a jo fuma. Tek na ložu Mulićovu mi se izgosila.
Ki su to bili tobaci, atroke danas!
E, nisu ga mujta zvoli Filadur.
I tako sve do u poje ona dimi, a jo fuma. Tek na ložu Mulićovu mi se izgosila.
Ki su to bili tobaci, atroke danas!
E, nisu ga mujta zvoli Filadur.
(16) Na strožalo (?) (str 39, 4. XI. 1999)
To je bilo oko 1912. Stori Filadur posijo na sodu fazula. Jedon don iša u mošnje i vidi da ga zeci žeru. Kad bude misec vajo puć na strožalo, misli Filadur.I tako je i bilo. Odabro je lipu vecer, misec kako don i iša sa puškun na strožalo. Na tir dajine se izbi uz jednu gomilu i pokri se kapotom, da ga manje rosa moci i tako ceko. E, etotiga, borami zec. Jo bum i puj vidi, ništa. Ni zeca. Sutradon puj opet u mošnje, dolo mi se obarnit, vidnin od zeca nogu, vidin i drugu i treću. O, jo se zacudi, ostale tri noge, a zec uteka, ma je to moguće. Buta noge u vrićicu i holća pul doma i te noge buta u ponaru u konobu.
Do godišćo posijo opet toti fazul, jer son bi i to godišće toti izduba za loze.
Vidim opet zec žere fazul. Jo opet na strožalo. Misec, lipo nuć. Jo sidin uza gomilu i vidim di se nuza bondu ništo voje, voje. Borami zec. Jo bum. Puj vidi. Buta ga u vrićicu, dujdi doma, sedi, vadi iz vrićice, a zec imo somo jednu nogu.
Marice, zazvo je ženu, nuko te noge iz ponare. Žena mi donila te noge, a jo gledon. Juste, juste od njega. Oderi ga i od kožice ucini oponke i tri miseca hodi s njima uz kroj mora.
Ko bi virovo da zec more toko podnit.
Do godišćo posijo opet toti fazul, jer son bi i to godišće toti izduba za loze.
Vidim opet zec žere fazul. Jo opet na strožalo. Misec, lipo nuć. Jo sidin uza gomilu i vidim di se nuza bondu ništo voje, voje. Borami zec. Jo bum. Puj vidi. Buta ga u vrićicu, dujdi doma, sedi, vadi iz vrićice, a zec imo somo jednu nogu.
Marice, zazvo je ženu, nuko te noge iz ponare. Žena mi donila te noge, a jo gledon. Juste, juste od njega. Oderi ga i od kožice ucini oponke i tri miseca hodi s njima uz kroj mora.
Ko bi virovo da zec more toko podnit.
(24) Miš privari mudrega covika
(str. 44.)
To je bilo oko 1934.
Stori Pere Marjanov iz Ženeglove, zvoli su ga Mudrim, jer se je u selu istico svojim mudrim izrekami. Lega spat. Legli su i svi ukućani, ali ne svi u jednu kamaru, jer je u to doba po veće svita bilo u famiji. Legli su i joko zaspoli, jer su bili od lavura umorni. Kad u niku doba noći u sufit nastala klapatanja. Ca je sad ovo. Stali se budit jedon po jedon. Nojpri se diga stori Pere, otac, i užega sviću i iša u sufit. Kad je užega sviću klapatanja prestala. Kad sviću izgoše, nastane opet klapatanja. I tako se to veće puti ponovjalo. Stori Pere je doni karšćene vode i skropi po sufitu, ali ni pomoglo, kad se svića izgosi, opet nastane klapatanja. Stori Pere govori, hote svi u našu kamaru da svi umremo zajedno.
Zatvorili dobro vrota i skure na ponistru i svi legli i pokrili se po glovi, pok neka klapje. Sin Marijon, oko 8 uri ujutro, duša iz mora i gledo, nikoga po dvuru, sve zatvoreno. Ca se je ovo dogodilo. Duša na vrota, sve zakrakunono. Kad je poce vikat onda su mu se jovili i otvorili. Pito ca ovo još spite, a sunce je dobro poskocilo. Sestra Kate govori, da ih je cili nuć nušto strašilo, da po sufitu cilu nuć nušto klapatalo. I oni dvo išli vidit di je to klapolo, otvorili vrota, a kod vrot miš ujot u trapul. Kako se ujo za nogu, potežo je za sobom trapul i klapol.
A miš je lukav, kad bi svića gorila miš bi sto na misto, da ga ne nojdu, jer je zno, ako ga nojdu, da će ga ubit. I tako miš varo mudrega covika.
To je bilo oko 1934.
Stori Pere Marjanov iz Ženeglove, zvoli su ga Mudrim, jer se je u selu istico svojim mudrim izrekami. Lega spat. Legli su i svi ukućani, ali ne svi u jednu kamaru, jer je u to doba po veće svita bilo u famiji. Legli su i joko zaspoli, jer su bili od lavura umorni. Kad u niku doba noći u sufit nastala klapatanja. Ca je sad ovo. Stali se budit jedon po jedon. Nojpri se diga stori Pere, otac, i užega sviću i iša u sufit. Kad je užega sviću klapatanja prestala. Kad sviću izgoše, nastane opet klapatanja. I tako se to veće puti ponovjalo. Stori Pere je doni karšćene vode i skropi po sufitu, ali ni pomoglo, kad se svića izgosi, opet nastane klapatanja. Stori Pere govori, hote svi u našu kamaru da svi umremo zajedno.
Zatvorili dobro vrota i skure na ponistru i svi legli i pokrili se po glovi, pok neka klapje. Sin Marijon, oko 8 uri ujutro, duša iz mora i gledo, nikoga po dvuru, sve zatvoreno. Ca se je ovo dogodilo. Duša na vrota, sve zakrakunono. Kad je poce vikat onda su mu se jovili i otvorili. Pito ca ovo još spite, a sunce je dobro poskocilo. Sestra Kate govori, da ih je cili nuć nušto strašilo, da po sufitu cilu nuć nušto klapatalo. I oni dvo išli vidit di je to klapolo, otvorili vrota, a kod vrot miš ujot u trapul. Kako se ujo za nogu, potežo je za sobom trapul i klapol.
A miš je lukav, kad bi svića gorila miš bi sto na misto, da ga ne nojdu, jer je zno, ako ga nojdu, da će ga ubit. I tako miš varo mudrega covika.
(85) Sarce od vola
str. 90.
U storu doba ni bilo crikve u poje. Na misu su hodili u Komižu, u Muster. Tako jednu nediju stori Cufut isa u Komižu u Mušter na misu. Duša je dosta ranije u Komižu, da može kupit malo mesa. Kupi je meso, a u to je meso, bilo sarce od vola. Iša na misu i saketić sa mesom stavi u nidra. A pop u prediki reka je ove rici: Čifute, Čifute, izbaci to hinbeno srce iz njedra.
A stori Cufut izoša iz crikve i hiti svi paketić priko puta, i govori son sobon, ma kako pop zno da je meni u nidra sarce od vola?
I tako su ih prozvoli Cufutovi.
(Op. JS – „Stori Cufut“je po svoj prilici Sibe Cifutov, zapravo Josip Mladineo, vjerojatno otac moje bake Mare, Marge, žene moga djeda Sibeta, a onda i moj pradjed)
U storu doba ni bilo crikve u poje. Na misu su hodili u Komižu, u Muster. Tako jednu nediju stori Cufut isa u Komižu u Mušter na misu. Duša je dosta ranije u Komižu, da može kupit malo mesa. Kupi je meso, a u to je meso, bilo sarce od vola. Iša na misu i saketić sa mesom stavi u nidra. A pop u prediki reka je ove rici: Čifute, Čifute, izbaci to hinbeno srce iz njedra.
A stori Cufut izoša iz crikve i hiti svi paketić priko puta, i govori son sobon, ma kako pop zno da je meni u nidra sarce od vola?
I tako su ih prozvoli Cufutovi.
(Op. JS – „Stori Cufut“je po svoj prilici Sibe Cifutov, zapravo Josip Mladineo, vjerojatno otac moje bake Mare, Marge, žene moga djeda Sibeta, a onda i moj pradjed)
Prepisano u Ženoj Glavi, 5. listopada 2010.
(11) Mladoženja
Cu son od matere da je na Strankovac bi jedon mladić koji niti lavurat, nego je napinjo ploce za lovit košiće i moto na gardeline. Ono lozjo, ca su bokun imali, mati i ćer bi oblavurali i s tim živili. Mati i ćer su se stali razgovorat, da ga je bilo oženit, bar bi onda lavuro. I tako su ucinili. Jedno misec don su ga pustili na miru da se malo izvoji, a onda mu mati govori: Sinko, sad si oženjen, sad bi vajalo cagod lavurat. A mladoženja je ovako odgovori: Pri ste bile dvi, mogli ste me hronit, a sad ste tri, sad možete i boje. Čapa tu.
(12) Osmako i auto
To je bilo 1919. Stori Osmako, u litnjo doba, sidi je pod smokvun kod kuće u Duboku i gledo poje i cestu priko poja, a u to vrime pasalo parvu auto iz Visa pul Komiže. Osmako se temu cudi i sto vikat, tarcte dica, tarcte dica, ono karoca bez konja. Dica su dotarkali i govore storemu, da je to tomobil, koji nimo konja.
(14) Barba Povle i tobak
To je bilo oko 1934. Bi je marac misec, doba od kujavic, a barba Povle iz Borovika (zvoli su ga Tega ti) ni imo tobaka i lega u posteju, dok mu nevista ne donese tobaka iz Komiže. Susid Mimica trefi je duć u njih i vidi di barba Povle leži u posteju i pito ga, ol von je kujavica, barba Povle? E, sinko, i žestoko! Ni tobaka.
(17) Jaruh zacini mliko (40, 4. XI. 1999.)
To je bilo oko 1926. Stori Savrastont, Pere Zlatotov i Jurić, iz Pohumjo, išli su na ugore u Pritišćinu. Slabo im iša posol, nisu ujoli ribicu. Oko pul noći isteka misec i napustili kordur. Smotali tunje i pomalo pul doma. Ono ca su malo ponili sobon za izist i popit, odma su izvecera izili i popili. Nuza bondu je teško hodit. Oglodnili, ožednili, obisili se, uzeli šćope. Jedon od njih je progovori, ali neznon koji, sad bi popi litru mlika od bote. A drugi će ti, pok ono kruha ismocit. A treći će ti, e, i bez kruha bi lizolo. Pere je ovako poce, vidin svima non je drogo mliko, nojboje je da idemo pomust koze tete Lukrije. Na to su svi pristali. Dušli oni do kućice od kuz, još je skuro. Jurić ćapo kozu, a Zlato muže, tako jednu, pok drugu. E, ali ca se je dogodilo. U kućici je bi jaruh i Jurić ćapo, u falu, jaruha. A Zlato, će ti po po po boga ca su ovuj ko kozi si siše tvorde. Zlato je u govoru bokun tartajo, zapinjo.
I tako je jaruh zacini mliko i meju sobon se razgovorali da nisu takega mlika nikad pili.
(20) Lini covik (42, 5. XI. 1999.)
To je bilo 1950. U Pohumje, pri Mulićovo, živi je jedon covik po imenu Mitar, neoženjen, za lavur se ni zalećo. Teško mu je bilo i dor ubrat za se zimi grijot. Imo je uzoncu sest pri komin, kako da se grije, a ni bilo ugnja, nego somo lug. Jednu vecer je kod Mitra duša susid Pere, i noša ga je di sidi pri komin, ali bez ugnja, i ruke ispruži kako da se grije. Govori Pere, a ti se griješ bez ugnja. A ca će mi ogonj, govori Mitar, sad je marac, pok je avril, pok je lito. Već ni potriba ugnja.
E, ali na 12. morca po snig, led, a Mitar je bi i nako pod kujavicom i priko noći se iskordo.
E, nisu stori bili ludi, kad su ovako govorili: da je linust teška bolest.
(21) Burte i njegova kortejonta (42, 5. XI. 1999.)
To je bilo oko 1930. Jedon don u morcu misecu obitelj Cimićovi su kopali na Pustice. Bi je otac Joko, sin stariji Šime i sin mlaji Burte. A ti don je kortejonta Burteta porhola u bondu od Krušovice, baš na pogled.
A Burte je kopo i sve pogleđo pul Krušovice. A Joko, otac, je to vidi i govori: naš Burte će danas iskrivi vrot.
(23) Mičel i Borbara (43, 5.XI. 1999.)
Mičel i Borbara, muž i žena, obima je bilo drogo popit bokun oživje. Tako jednu vecer zimi piju pri komin bez mire. Onda će ti Mičel, a Borbara, ca mi je glova turbita. A Borbara će ti, a i meni Mičel.
(31) Risto u kokošoru (str. 51)
Barba Vicko, susidi su ga zvoli Risto, u kokošoru. Ovako je to bilo. U drugom svjetkom ratu na Vis su bili Partizani, punovojske. Risto je od domaće vlasti bi određen da goni municiju na položaje, jer je imo dobrega mula. Tako jedon don je duša odbornik Borčić Jure i komandir čete kod Ristota da in dujde prignat dvi kašete municije iz Ženeglove u Korita. Ali Ristota ni doma. Odbornik Jure se idi, a i komandir bestimo. A iz ponistre žena Mare se jovila i placuć govori: Aboj meni, judi moji, jo neznon dije. Un se uzo i opit, da ni di zaspo. Odbornik Jure govori, znon jo znon, da se un uzo opit. Reka son jo ovima judima. A Risto izleti iz kokošore kako kokot, istreša rukima i zavika: E, ko je pjon! Onda je oparćo mula i odagno municiju i sve u miru i uz dobru voju.
(25) Maška i kogoma (str 45)
To je bilo oko 1932. Stori Mote Kunjaninov iz Dracevog poja bi je ribar i većinom je sto u Talešku. Bila je nedija i i u tu je nediju duša iz Taleške doma. Doma ni nikoga noša, jer su svi bili na tanac u Podšpilju u dom.Nušto je izi za veceru i zavuka se u posteju. Kad je izgosi sviću i lega, na gurnji pud nastala je klapatanja, kako da muli gredu po njemu. Un se diga, užega sviću, klapatanja nestala. Mote obahođo, a ništa ne vidi ca bi to moglo klapot. Un opet lega i izgosi sviću, opet nastala klapatanja. Opet se usto i užega sviću i iša na gurnji pud. Opet ništa, fermala klapatanja i ništa ne vidi ca bi to moglo klapot. Opet lega i izgosi sviću i opet nastala klapatanja. Ali već se ne diže, neka klapje. U to vrime niku duša na vrota. To je bi stariji sin Visko, a zvoli su ga Kume. Kume pito oca, ca je ća? E, ca je ća? Znat ćeš Kume kad ležeš! Kad je Kume lega i izgosi sviću pocela klapatanja. Kume govori, a ca je ovo? A Mote govori, ovako ti cilu nuć. I onda se oba digli i stali obahođat po gurnjem podu. Kad tamo je Kume ugledo Mašku sa kogomun.
Ovo ca se je bilo dogodilo. Mati, pri nego je išla sa ćerima pul tonca, stavila kogomu mlika na komin na suprošku, da kad dujdu iz tonca, mogu se napit teplega mlika. Kogoma je kako potić, ali je pri dnu širjo, a pri otvoru uzjo. Ali je i maški drogo mliko. I maška je vidila tu kogomu i pila to mliko, a kako je mliko popila do dna kogome, zabola glovu do dna, a kako je kogoma pri vorhu uzjo, ni mogla glovu izvadit i tako tresla po podu da jun ispade. A nuć je tiha i to je puno oldovalo, kako da niku mlotom tuce po podu. A maška je lukava, kad bi svića gorila, ona bi se pošuštila, da je ne nojdu sa kogomun i da je ne natucu. Kad su vidili ca je, zaspoli bez brige. I na temu slučaju nastala narodna izreka: znaćeš kume kad ležeš!
(28) Bane i gardelini (str. 48)
U storo doba na Samaržin je živi barba Miho Bonomo, a susidi u ga zvoli Miho Bone, jer im je bilo lakše izgovorit. Lavuro je lozje, a u slobodnu vrime moto je gardeline. To mu je bila nojdražjo zabava. Moto je i na mrižice i na višć na Zali kolnjik. Imo je po toliko kojbi za rećame. Cut je od susidi, naših storih nonoti, da je iša jedon don u Komižu kupi prosa a da ni imo pinez, pok da je bi prodo gaće za kupit prosa, a da je u mudonte duša doma. Da li je to istina, jo nison sigur, jer se uzo i nadodat koju besidu. Od njegove neviste Kote cu son, da kad je bi pri smarti, da je govori, da mu pogledo na te sirote, misli je na tvice. A da ih je ona posli, posli njegove smarti, svih pustila, i da je svako zapivola kad je izletila iz kojbe.
(29) Dvo pora mudonti (str. 48)
To je bilo oko 1900. Meni nono Luka bi je dobri težok, a bavi se je i lovom, i na more i na kroj. Veće puti je nami dici provjo o temu lovu. Jedon don son sodi na Tapunovo. Usodi son 12 jom, a još je do noći. Ostavi lavur i tarci u Duboku, Podvodu, na lignje. U jednu dvi ure lova ujo 7 lignji. A jedon don son bi ubi 14 kosići na Cojnu poje. A znote kako. Na Bahanovu ravnicu bila je iskopona jama za gustirnu, a u nju voda, a isprid gustirne bila je oskoruša i kosići hodili na tu vodu, ali bi nojpri seli na tu oskorušu, a jo iza jednega smrica bum, tako jednu uru i iša vidit, iskupi 14 kosići. E, za danas je dosta i puj pul doma. Jednon don u sicnju misecu ucinila bura, led. Ca ću sutra. Vajo puć u plažu u šćuke. I tako je bilo. U jutro ranije se diga. Vedro nuć, mroz, studeno a jo obuka dvo pora mudonti, neka mi je toplije. Duša u plažu, a kucin nahođo šćuke, leva, leva, jo pucen i ubi dvi. Ali mi je dušlo da vajo puć na potribu. Jo kalo gaće i jedne mudonte, a kako son misli na šćuke, zaboravi skinut te druge i malo ih posporko. Ca ću sad, zima, stinu ruke, a kucin nahođo šćuke. A jo ca ću, izvadi iz žepa britvu i osici ono ca son posporko i tunba u smarsku i opet to sve natakni na sebi.
Sve je to lipo i dobro, ma ca će žena reć, kako ću nju privarit, da to jo nison ucini, nego da se je to nikako drugacije dogodilo. Ništa, mola to sad na bondu, sad ćemo pucot u šćuke, a za tu ideju izmislit, imat ću vrimena od plaže do doma. I tako je i bilo. I jo ovako izmisli, ove mudonte ću isvuć i iza bacov u konobu tunbat kako da su ih miši ižili. I tako son i ucini. Nakun dvo tri dona u vecer iša jo leć, eto ti žena Jela za menon dušla u kamaru i stala po skrinji nušto primećat. A Luka, koje su no te mudonte? A jo son njun pokozo i govorim, ovo ove, viš. A ona ih gledo, pipo i govori, ma di su one druge na ringe? Jo neznon, rece Luka. Ona je još ostala primećat po škrinji i komu, ali bez da je co mene pitala. I tako son pašo lišo. Dušla je stajun od jematve, vajo uredit bacve, vajo ih omest od prašine i poskropit da stanjaju. A ko cini fentu, kako da mi je ovu bacvu malo za podignut i pozvo ženu Jelu, da mi podloži pod tu bacvu jednu dašćicu.Iza te bacve bi son hiti hiti te mudontei Jela ih odočala i govori, ovo one mudonte. Ovo su ih miši ižili. Veće macok, a miši su nos ižili. I tako je to pašalo lipo i mirno, bez galame u kuću. Jer galama u kuću ni dobra. Ston gre nose. Ne govori se mujta, kad se blagoslivaju kuće, mir kući ovoj!
(33) Nemam penez (str. 53)
To je bilo u vrime poklada 1930. Tanac u dom zadruge Podšpilje, a priređen od kluba Istok iz Podšpilja. Na ulazu, na kasu bi je po jedon covik od uprave kluba i po jedan finanac od komune.
Greget Vicko, zvoli su ga Visko Rodin, spremi se za puć na tanac, ali nimo pinez za ulaznicu. Sad kako će un puć u solu bez da ploti. Sto se mislit, kako bi moga izvest da bi ga pustili, a da ne ploti. I ovako se izmisli. Duću pomalo do vrot i stat se sa njima, koji budu na kasu, razgovorat i tako pomalo u razgovoru će zaboravit i jo ću puć u solu. Tako je i ucini. Duša na vrota i nogu priko praga, a jeste puno čapali? A finanac: što je tebi briga koliko smo čapali, ti plati! A Visko će ti: a kad nemam penez. Finanac: A ti idi vanka! Visko: A, kad je vanka zema. Finanac: ovo ti moj kaput, pak se pokrij. Visko je uze od financa kapot i obuka ga. Nakun 10 minuti, Visko u kapot od financi iša u solu, bez da ga je ku zaustavi, jer su svi mislili da je to finanac. I tako se Visko mujte natonco.
(34) Teta Marija Gracin (str 54)
Kad som bi dite u selu je živila teta Marija Gracin. U selu se je zvoli Ciprica, jer nju je muž po nadimku Cipro. Po selu je kupila mliko i nosila ga u Vis prodat. Bila je dura za plotit to mliko svitu od koga ga je uzimala. Onda seljani, kad bi ona išla pul Pajiza i pasala kroz selo, za se stat za svojim, svaki juj nušto rece, da mu iz pajiza donese. Tako jedna susida nj rece, teta Marija, donesite mi kilo riži, a drugo, teta Marija, donesite mi kilo soli, a trećo, teta Marija donesite mi kilo cukara. A teta Marija je svakuj odgovorala, hoću, hoću. kad bi se uvecer vroćala iz pajiza, svako susida bi je zapitala, teta Marija, jeste mi donilo kilo riži, a drugo jeste mi donili kilo soli, a trećo, jeste mi donili kilo cukara. A teta Marija bi svima isto odgovorala, a zaboravila, sutra, sutra. Tako sve sutra i tako nikad.
Jednu vecer, već je bilo skuro, a mi dica kupili svitnjoke po putu, a ona trefila pasat i govori non, da to ne krećemo, jer da toti duše od purgatorija cine pokoru. Teta Marija je imala sina Taneta i ćer Lukricu. Lukrica je uzala ovako zakantat:
Kad se budeš ti brate ženiti,
nemoj pamet u zmulu nositi,
da ti ne bi bolesnu petali,
da je ne bi na pare licili. (???)
(36a) Jore (str. 56)
U selu Borovik živi je težok Jure, a susidi do njega imali su jaruha za jarit koze. Iz luški bondi jedna žena goni kozu za u tega jaruha i pito tega Jureta, di vodi stoji Jore? A Jure će ti, jo, jo, som jore. Jer je Jure bokun kod govora tartajo. A ta žena se zasromila i hodićala napri bez ric reć.
(37) Barkuša i Peceno (str. 57)
Pri Kulu su živili dvi suside. Parvo Ivčević Marija žena Vicka, zvoli su je Peceno. Drugo, Žitko Jera, žena Ante, zvoli su je Barkuša. Bile su obe mirne i pametne žene i druge mlaje žene ucile. Ali di je ugnja tu je i dima, stori su govorili. Jedon don obe su nušto bile slabe voje, i nušto se pokvoskole, pokorale. Da von odmah recen, muž pecene je imo mantenjudu u Komižu. To je svit javno govori, a Visko se temu ni protivi, već se s tim dici.
U koronju jedna druguj govore, ti si ovako, ti si onako. Ti si ovo ucinila, ti si ono ucinila. A Peceno malo glasnije izgovori, svega imon, svega imon. A Barakuša će ti, svega imoš, svega imoš, kurca nimoš. I obima fibra pala i opet mirno i prijateljski živili i mlode ucinili.
(39) Povle Čiči (str. 58)
U Korita je živi jedon covik po imenu Povle, a susidi su ga zvoli Povle Čiči, jer je u govoru malo dedeko. Tako jednu vecer, u ranu jesen, trefi pasat kroz Ženuglovu i Mike Borcićov ga vidi i pito ga, a di greš Povle, sad kad je borzo nuć. A Pavle je odgovori, sad je lakoko, sad je posteja po, pod lozu, a vecera na, na, lozu. Malo kasnije u vecer, u zimsku stajun, Pavle se iz Korit uputi pul Ženeglove, da dujde malo kod svita. Obuka nove oponke. Te oponke Povle je puno cuvo, da mu veće traju i nosi ih u ruke, jer je grubi put, stine, griže, hropeji. U hodu je trefi udrit velim parstomu niku ostru stinu i ščikala kor. U sebi je ovako reka, e da je sad bi opanak ca bi ga bi razbi. Vidite, veće je cuvo opanak, nego parst. Jer parst će zarest, a opanak ne može zarest.
(40) Bepo Marmita i Špuga (str. 58)
Ivčević Josip, iz Pohumjo, susidi su ga zvoli Bepo Marmita, bi je covik koji se bokun sporije okrićo kod besid. Ivčević Mate, isto iz Pohumjo, susidi su ga zvoli Špuga, bi je covik, koji se bokun lošije okriće kod besid. Tako bi se Špuga veće puti sa Bepoton igro sa besidima. Opisat ću von dvi krotke igre.
Parvo, Bepo sidi i aprilu misecu na sunce, a pasoje kroz njega Špuga i govori, ni von vraćo na sance. A Bepo će ti, što se je opi Ante?
Drugo, niki susid gre iz mora i nosi ugora, a Bepo i Špuga side u hlod, A Špuga govori, e, ko smoci ribicu papo gužicu.
A Bepo će ti, e, tako je bogami!
(42) Gušćerica (str. 59)
Cu son od Mircita ovo. Da je u Dubrovnik jedon pomorac tri puta propo u pomorskom zanotu. Jedon put ga je čapalo nevrime i za isposit brud, vajalo je teret hitit u more. Drugi put brud se nasuko, a treći put udri u kroj.
Gospodor broda se despero i ni zno ca će cinit. I zlovujno šeto po Dubrovniku. Dodijolo mu i se pod jedon zid u hlodu. Ti zid je visok metar, a možda i veće. Kako je sidi primjeti je di se gušćerica penje po temu zidu i pado. Dujde do pul zida i pade. Sto je brojit, koko će puti past. Izbroji je 24 puta di je pala. Tek 25 put se popela na zid i išla na drugu bondu od zida. To mu je dolo snogu i opet iša navigat i obogati se. U oporuki je napiso da mu na greb nacrtaju gušćericu.
(43) Pavulo iz Šerenjoka (str. 60)
Na Šerenjok je živi jedon mladić o imenu Marinković Pavao, a susidi su ga zvoli Pavulo iz Šerenjoka. To je bilo u vrime od 1910 do 1950. Ti mladić ni bi kako se hoće, falilo mu je bokun pod beritu. Ali je bi miran i uljudan mladić. Govori je da je un umjetnik. Crta je vapore po plaži na liše ploce, jer doma ni bilo korte. A o ženskima bi je govori da se un neće oženit težacicun , nego meštrovicun. Kako je u to vrime u Pohumje bila jedna lipo meštrovica, un bi češće u Komižu da može legantnim, gradskim korakom pasat kroz tu škulu i da bi ga ta meštrovica mogla vidit u njega se inamorat.
U to vrime duša je kod ribori u Talešku. A ribori ženi komedije, odma poceli kako u Pohumje imo lipo meštrovica. Pavulo sve muci i slušo, da bi moga co saznat o njezinoj udaji. A jedon ribor je ovako poce, da bi se ona udola za umjetnika, ali koji imo rude vlose. A Pavulo će ti, asti ga mande, da se je bilo narudit. A jedon drugi ribor će ti, kako da ne, to je lako. Pavulo, a kako? Ribor, evo kako. Namazot ćemo ti vlose bokun katramom i sutra su ti rudi. Pavulo, asti ga mande, to bi bilo dobro! Oni se oparćali, zamišali katrom u jednu tećicu i namazoli mu vlose. Sve je lipo idobro. Ma kad se je to pocelo sušit, pocelo je bolit i stali oni strić pri koži, a ni lako. I sa velikun mukun su to ostrigli i oproli mu glovu. I od tad Pavulo ni misli na meštrovicu, a i od ribori je odaje sto.
Dobro su stori govorili, teško nogima po ludoj glavi. A jo bi nadodo, ne samo nogima, nego i glovi.
(44) Kapiton broda i žandar (str. 61)
To je bilo oko 1930. Jedon kapiton duge plovidbe, u postarije done, osto udovac. Pok se oženi u Ženuglovu sa jednun starijun divnjun. A jedon žandar kralja Aleksandra oženi se u Borovik sa zgodnun divnjun. Kapiton i žandar živili su daje od Visa u Split. Jedno lito dušli oba u istu vrime u posjete rodbini na Vis, jedon u Ženuglovu, drugi u Borovik. Obima je bilo drogo duć na Vis - imo mujte vina, a to je obima odgovoralo, jer im je kjun puno suši, a sa vinen bi ga do mire zalivali. Oni se putem upoznali i pitali jedan drugega, kad će hodićat pul Splita, i dogovorili se da će hodićat zajedno, jer vajo se rano ustat, dok je još škuro. Pasat kroz Parknišće u noći lipje je u kunpanjiju. Tako je i bilo.
Ovi je iz Borovika duša u Ženuglovu kod kapitona. Kapitona kuća bila je na zapad od sela, a za vapor vajo hodit prema istoku. Oni se oparčali i pozdravili sa ukućanima i poceli hodit prema istoku, kroz selo. Nisu znali dobro put i nikako se izlagutili u noći, a glove im malo turbite iod vina i jutarnje rakije i hodili priko sela nose i napri. Žandar će ti, ma koliko je ovo selo dugo. Kapiton će ti, zaboravi son uzest busulu.pok se neznon snoć. I tako su oni hodili nose i napri po selu, da je vapor prije duša do Splita, nego ca su oni izošli iz sela. Vidite, poštovani čitatelju, da se covik može u selu izgubit, kad je glova turbita.
(45) Dobro Korita (str. 62)
Veće puti son cu da je nono provjo o Koritima. Da je u Koritima bilo toliko svita da je bilo propja selo. Da su bili po prezimenima Rastović, Ilić, Borčić, Božanić. I da je u Korita bilo sve nojboje. Vino iz Korit nojboje, meštri iz Korit nojboji, zvoli su ih meštar (?) Sibetovi. Dobro su grodili.Selo Ženuglovu su većinun oni sagrodili. Nojboje na balote igrali. Nojlipjo žensko, po imenu Vicenca Mihova. Nojpametniji covik Luka Borčić zno je kad će dož. Zvoli su ga linorij iz Korit. Nojjaciji covik, Jakov Božanić (Gruje). Bi je žigont. U hrvanju je nadvlodo Antu Martinis (Martinisa?) (Toncita Potestotova) iz Komiže. Tonci je bi puno većega života i po težini težji. Jakov je cini akrobacije, hodi je po žici bez mriže u Komižu. A sad je i živo voda iz Korit.
(46) Krivi Kunjaninov (str. 63)
Baržić Ivan p.Mate, susidi su ga zvoli, Krivi Kunjaninov, jer je na jednu nogu bi nesposoban od rođenja. Njegova rodbina imo nadimak Kunjaninovi, jer su kako se govori, doselili iz Kune iz Pelješca. Živi je od 1905. do 1970. Bi je inteligentan i dobar covik. A bi je dobar za stvorat komedije. Evo kako bi posvadi mater i tetu Mandinu iz Šerenjoka. Materi govori, ma znos, bi son kod tete Mandine ca ona za tobom govori, da brove po tuju poseš, da kiće po tuju bereš, a da bi i gružd na tuje ubrola. A onda ide kod tete Mandine, pok i njuj isto tako govori. Ma znote teta Mandina ca ona naša mati za vami govori, da brove po tuju pošete, da kiće po tuju berete, a da biste i grožd na tuje ubroli. Onda bi njegova mati stala na jednu stinu iza kuće i stala vikat na tetu Mandinu. A tako bi ucinila i teta Mandina. Stala na jednu veću stinu iza svoje kuće i stala vikat. I onda bi ove dvi suside tako niku vrime vikale jedna na drugu, ti si ovako, ti si onako. A Ive bi sidi pod cesminu u hlod i uživo ih slušot. Kad bi se umirile, Ive bi iša kod Tete Mandine i reka, e, ma dobro ste je oproli. A teta Mandina će ti, ča na misli, s kin ona imo posla, ča na misli da je čurluk za arganelom. Onda bi Ive iša kod matere i njuj govori, e, ma dobro si je oprola, a meter bi rekla iste rici kako i teta Mandina.
(47) Ovo još jedna o krivemu Kunjaninovu (str. 64)
Ive je bio ribar, jer se sva njegova rodbina bavila ribolovom. Tako je jednu nuć duša Jakov Kosanov s njima na ribe. Jakov ni bi puno pratik kod brodi. Stali su na vesla da će vozit do druge vale, di misle da će veće ujot. Ali Ive je, kako Jakov ni vidi, brodu surgo sidro, i oni voze, ali brud stoji na misto. Ive govori, vozi Jakove! Jakov govori, ma vozim, ali neće da kuri. Ive govori, daj bog snagu. Jakov govori, sveti Mikula, pomožte. I tako su ono vozili veće vrimena, dok ni paso kod njih barba Mote i trefi reć, a vi vozite na usidreni brud.
(48) Ovo još jedna o Ivetu Kunjaninovu (str. 64)
Sa Ivetom je hodi na ribe jedon stori nepismeni covik, po imenu Vide, a rodbina ga je zvola Marko. Dosta je bi zimogrožan. Voli je kad će puć u riborsku kućicu u Talešku i naložit ogonj. I obično bi se Marko prilipi pri komin i buto glovu povar ugnja. Tako su jednu nuć dušli iz mora i naložili ogonj da se ugriju, a Marko već po običaju, se do do somega ugnja i stavi glovu povar somega ugnja. A Ive buto niki stori papuc od gome na ogonj. A papuc kako goma, dimi i Markota duši. Ki vo vrog vako dimi, govori Marko. A Ive će ti, to ti je dobro, to je na misto tobaka, jer nisi odovna zafumo. Marko se je s tun besidun složi i namisto tobaka, fumo gomu.
(58) Šime Andrićov i oporuka (str. 70)
Stariji judi side liti na Blakaus, na hlod. Dušli nikako na razgovur o temu kako vajo umrit i ucini oporuku, a Šime će ti: Jo neću ucinit oporuku. Ko pri umre, sve njemu. Šime je misli reć, ko zolnji umre sve njemu, ali je ćapo besidu za besidu i sve išlo lišo.
(59) Jermon i riba (str. 71)
To je bilo za vrime Austrije. Stori Jermon, po imenu Vicko, cini je gonac. Imo je po dvo mula. Vino je goni ispoja za Vis i Komižu, na brode. Kad bi goni za Komižu, komiške bi užali po njemu poslat svujti i prijateljima u poje ribe. Dušli bi kod njega i rekli, kumpore Visko, dojte ovo bokun ribe nonde Kapovilicinima. A Visko bi reka, obisi obo samor. Ne bi un uze u ruku, jer kad se lavuro kod vina, vino je delikono, da ne ćapo po ribi. Ali ca se je dogođalo, kumpor Visko ni dovo nikomu, nego bi za sebe ispeka. Ali ove komiške bi saznale da ni do ribu i kad bi ga drugi put vidili rekli bi mu, kumpore Visko, a niste doli ribu Kapulinicima (?)? A un bi reka, jo son tarko sa mulima, pok će bit ispalo. Bit ćeš slabo obisila, drugi put boje obisi. Ali ni već visilo ni gore ni boje.
(63) Ženso oslipi (str. 73)
Pavulin Maricin, susidi su ga zvoli Ženso, jednu vecer, po veceri, duša u čitaonicu u Matijovu kuću i se pri stul di su ostali judi igrali na korte. To je bilo oko 1935. Da von odmah recen, u to vrime su bile dvi čitaonice u Ženuglovu, jedna u Pereta Marijanova, a drugo u Matijovih. U to vrime su bili izbori, jedne stranke bi je vođa Jeftić, a druge stranke Maček. U jednu, u Pereta su skupjali Mačekovci, a u drugu, u Moteta, Jeftićevci. Pavulin je duša u Jeftićevu i se kod jednega stola di su igrali na korte. Gledo kako igraju i u temu zaklimo. To je bilo u morcu misecu, vrime od koponjo, i un umoran, zaspo. Jedon od igraci govori, sad ćemo izgosit sviću i nastavit govorit kako da igromo. Buta lišo, ubij jašon, hodi baštone. Onda ćemo ga probudit, kako da gremo doma.
I tako su ucinili: sviću izgosili, a niki je Žensota badnu i reka, ala dosta je spat, i nastavili govorit, ala tebe je za mišat, jo son na trat. A Ženso se probudi i istro oci i govori, a guspe moja, ca je ovo, oslipi son. A jedon igrac govori, nisi oslipi, to ti se tako cini iza sna. Vidi se. Ala moća pul doma, govori jedon igroc. Ženso govori, vodite me pul doma, puću u Guspe bložene sutra u Velu selo, da mi vroti vistu. Kad su otvorili vrota onda se je vidilo, jer je bi misec. Ovi se stali smijat, a Ženso se domisli šali.
(81) Barba Sibe* i pandur (str. 88)
Jednega poklada bi je tanac u Pohumje. Jer u storo doba ni bi sagrađen zadružni dom u Podšpilju, pok se je toncolo u kuću koja se novo sagrodila, a još se nisu ucinili kamare. To je bilo pri Ivcovo. Barba Sibe Cufutov je u to vrime bi mladićem, iša na tanac. Duša na vrota, a jedon mlaji covik iz Pohumjo, stoji na vrota i ne do Sibetu puć unutra. A Sibe ga pito, a ca si ti? A ovi covik mu govori, da je un bandur.
A Sibe govori, kad si ti bandur, ovo ti dekret. Udri ga pestom u nos i uteka pul doma, bez se obarnit.
(*op. JS: barba Sibe Cufutov, ili Cifutov, je moj pradjed)
(77) Petra (str 84)
To je bilo oko 1928. Petra je rođena u Ženuglovu, a udota u Komižu. Jednu nuć oko pul noći Petra je hodila iz Komiže pul Ženeglove. A iz Borovika za Ženuglovu, u isto doba, hodi je Marijon Cufotov. Un je bi mladićom a kortejo se u Borovik. Stali su se na putu nedaleko od Ženeglove. A Petra je bila visoka, zatu je imala i široki fušton, tako da je cinila strahušt u noći. Marijon je bokun poceko, da vidi koja je. Kad tamo teta Petra. Marijon je pito, kako vos ni stroh ovako somu hodit po noći? A ona govori, a ni me stroh, sa menon je hodi pokojan otac. Sad se je vroti pul Komiže, kad son jo dušla do u Ženuglovu.
Vidite, da nekima mogu i mortvi hodit, a kod nikih ne mogu ni živi!
(79) Pitomci (str. 86)
Za vrime kralja Aleksandra od 1925. – 1934. poneki mlodi iz otoka Visa poceli su hodit u pitomce, u kraljevsku gardu. tako je bi iša u pitomce jedon mlodi iz Pohumjo po imenu Tone Marinković (Jakotov). Duša je 1934. na dopust i duša u Ženuglovu, kod rođaka Luke Borčića. U oficirsku robu, cist, bil. Na njega divnjice pocele oko mećat. To su vidili niki mlodi iz Ženeglove. Njima se to parilo lipo i oni se poceli dogovorat da bi bilo dobro i njima puć u pitomce. To su bili tri mladići isti godišć, Jure Kuzmetov, Miki Bjožev i Miho Bonetuv. Svi su rođeni 1915. Išli na Hum pitat mornore, kako bi oni mogli do tega duć. Mornori njima doli upustva i oni su skaldali puć u pitomce. Miho Bonetuv govori, puću na puntu od Duboke motiku hitit u more, A Miki Bjožev govori, ne će me već vidit Vis, a Jure Kuzmetov govori, ne će me već vidit Cojnu poje. A Mikaš, otac Jureta govori, e, ma ne hodi mi već priko praga. Njemu ni bilo drogo da mu sin hodićo iz kuće. Ova tri mladića su poceli pitat po selu starije mladiće koji su bili u vojsku, kako se živi u vojsku. Tako su jednu vecer čapali Sibeta Matićova i pitali ga kako je dnevni raspored kod vojske. A Sibe in ovako sto pripovidat, ustajenja u 6 uri, još je skuro zimi, onda se ide na plac tarkat jednu desetak minuti, onda doručak, zove se popara, onda na izicir. Komandir vice leva desna. A niki vojnici ne znaju ca je leva, ni ca je desna, pok njima na jednu nogu vezu slamu a na drugu sjeno, onda komandir vice slama sjeno, slama, sjeno! A neke dane je vojna vježba, pok greš priko šuma, livadi, sa ratnun spremun a ne iš po cili don. Sve je to kako, tako. Ali teorija je teška. Govoriš, teorija je teška, reka je Miki. A Sibe će ti, e, teorije bude po tri bilježnice i veće. Miki govori, lako bi jo iziciro, ali ku će teriju naucit, asti gubu! E, vidite, da teorija gaće dere. I tako nisu išli u pitomce, već se čapali domoćeg posla. Mikitova obitelj kupili karocu i potezali vino, Miho radi lozje na Samaržin, a Jure je nastavi kopa ložje i svaku jutro sa motikun priko ramena iša pud lozjo i kroz selo zakanto. I otac ga je uživo gledot.
(82) Miho-Mihurić (str. 88)
Bi je covik bokun oživje naravi. Drogo mu je bilo puć u tuje frute, sa kumpanjijun, a i som. Bilo mu je drogo liti užeć bušak. Tako jednu vecer, po misecu, iša u slive u Parknišće i uze sa sobon konjoda Vinkota Matijova. I donili desetak kili sliv i stavili ih u Vinkota vartul. Govori Miho, kad oglodnimo, pućemo na slive. A ni tako bilo, jer je Miho te slive iz tega vartula odni, i Vinko već ni moga te slive jist. To je parvo, a sad ovo drugo. Jednu vecer, kad se je već zaskurilo, tarci niki covik iz Cojnega poja niž Lokvicu, a Marija Borcićova je hodila pri njin i malo glasnije: Ko je to! A Miho će ti, ovo son jo, teta Marija. Užegla se je Velo glova, pok gren avižat svit za gošit. A teta Marija će ti, a svetega mi, no si ti užega. A Miho će ti, a teta Marija, vi biste covika upropastili.
Ali svoje bravure ni moga daržat u tajnosti, već bi u diskusiji sa sviton izokola naokolo do do znanja da je to un ucini. Tako je duša kod Borcićovih di maškinaju i poce govorit o temu izgorenemu. Barba Ivon govori, ni puno izgorilo, bilo bi boje da je i veće, bilo bi veće lušumine za past mazge. A Miho će ti, bi son slabo..., (a onda se ispravi) oni koji je užega bi je slabo zapašo.
(83) Ovo još jedna o Mihotu (str. 89)
Miho, teta Iva i Jelica Samarinina imali su na Cojnu poje ložje, jedo uz drugu. Cojnu poje uzo prožest, pok se je ložilo ugnje da manje prožebe. Jednu vecer su sva tri zajedno išli pripremit šumu za ogonj. Kad su sve lipo uredili hodićali su pul doma. Teta Iva i Jelica su zajedno hodićali, a Miho je hodićo som, pri njih. Teta Iva i Jelica su dušli na Lokvicu i trefili se obarnut pud svuga ložjo i vide di jedon ogonj gori. Aboj meni, ko je ono užega, da je Miho, ni, un je već dugo hodićo. Ništa, hodićale one pul doma. Nakun desetak don eto ti Mihota kod tete Ive. I ovako je poce, znote teta Iva, znote teta Iva, bokun živjijim glosom, kako se to ucini. Užeže se sterika i stavi se ležeć i kako ona gori dujde do šume. Miho bi ucini, ali ni moga, a da ne rece da je to un ucini.
(66) Hiti motiku, dušlo ti je! (str. 76)
Po II. svjetskom ratu 1945. u veće država istočne Evrope zavladao je socijalizam. A socijalizam znaći da su radnici na vlast, ali ne i seljaci. Država kod nos pocela dovat radnicima penzije, dječji dodatak, stanove, godišnje odmore, mujte kortu za putovanje. Seljaci su vidili di zec leži i oni su se poceli pritvorat u radnike, a zemje dovali drugome, a i općini mujta. Samarina iz Ženeglove bi je do svu svoju zemju općini Vis mujta, a da mu za to do u Split zaposlenje. A niki su hodili na kurseve za se zaposlit. A neki su se jovivali na oglase za se zaposlit.
Na oglas se bi jovi za lanternistu Josip Karuza iz Visa. Kad mu je dušlo iz lanterne pismo da ga primaju, žena Perica je primila pismo i proštila ga. Muž Sibe je ti don kopo u Dracovu poje. Žena ga je odma išla avižat, ni mogla cekot kad dujde doma u vecer. Cim je dušla na bardo di se vidi Sibeta, odma je stala na svi glos vikat, hita motiku, dušlo ti je, hita motiku dušlo ti je, hita motiku dušlo ti je. To je veće puti ponovjala, dok ni vidila di nju je do znak rukun da je cu.
(67) Još ni kancelarije za vetrenara (str.76)
Vicko Borčić rođ. 1913. iša na kurs za vetrenara negdje u Slavoniju, da bi se moga negdje zaposlit. Fini je kurs, sad se gledo digod zaposlit. Jedon susid primo Slobodnu Dalmaciju pok Vicko, a pogotovo njegova žena, Vinka, svaku vecer idu pogledot tu novinu, je koji oglas o zaposlenju. Nisu mogli nikako noć oglas, pok njima dodijolo dogovorili se puć u općinu Vis za vidit bi ga uzeli za vetrenara. Ali za to se vajo pripremit, vajo se znat potpisat. Vicko se zno potpisat punim imenom Vicko Borčić, a žena Vinka je itila da se un potpiše skroćeno V. Borčić, jer da se tako ministri potpisiju. Vickotu skraćen potpis ni lizo, već puni potpis. Bilo je i bestimi od žene Vinke, ali je Vicko slušo ženu, jer je racuno da ona boje zno. Kad se je nikako malo privika na skraćen potpis iša je u općinu Vis, da obavi ti posol.
Vicko je duša u općinu Vis u predsoblje i gledo po vrotima, e di piše o vetrenaru. Ništa ni noša i nikako sa strohom se okrićo po hodniku. Iz jedne sobe izošla jedna mlodo žensko i vidi da niki nepratiki covik nušto hoće i pito ga, što vam je barba potriba? A Vicko je odgovori da mu treba vetrenar. A ova žensko je dodola, ol von je koja bestija bolesna. A Vicko će ti, a ni, nego radi zaposlenja. Ova žensko ga je kapila i odvela ga kod kadrovika općine, a to je bi Josip Radišić. Jo son se s njin dobro poznavo. Kadrovik pito Vickota, ca hoće. A Vicko mu govori, da je fini vetrenarski kurs, pok gledo se digod zaposlit. A kadrovik mu govori, da nimaju još kancelariju za vetrenara, a Vicko tužno pomalo pul doma.
(72) Koštaj mula, Petre! (str. 80)
U storu doba, za vrime Austrije, težoci na Vis su uzali deperat po kojega junacića, od Sinja, za kopat lozje. Tako je stori Nanetov iz Ženoglove imo junacića po imenu Petar. Većinun su bili mlaji judi od Sinske krajine. Oni su ti don lavurali Garlić. Kad je dušlo vrime za ostavit, Petar je dogno mula i ceko zapovid gospodora. Gospodor mu govori, koštaj mula, Petre! A Petar muci i ne kostoje mula. A gospodor, opet, ali malo glasnije, koštaj mula, Petre! A Petar će ti, koliko si da, toliko ti košta. A gospodor će ti, a, nesrićni vlaše, ništa ne razumiš. A Petar se ni naidi, mirno mu je košto mula i stori se uzjaho i putem do doma su razgovorali o zecima i šćukima.
(74) Lovre Mladineo* (str. 81)
Lovre Mladineo iz Borovika, živi je za vrime Austrije, za vrime Franje Josipa. Lovre je bi kako son cu od storih, oživji covik, uzo se je ponekad i naveselit u vinu. Rado bi se i potuka sa svojim protivnikom. Bi je u Austrisku mornaricu skupa sa barba Bjožetom Bjožovin. Barba Bjože je veće puti provjo nami dici, Lovretove bravure u mornarici.
Parvo: vojni brud na kojemu su oni bili, bi je usidren daje rive u Puli. Za puć u grod hodilo se je molim brodićem. Kad bi ti brodić vozi oficira svirila bi trumbeta za počast. Jedon put brodić vozi Lovreta, a Lovre se prikozo kao oficir i trubi mu trumbeta. Kad je duša na brodu, vide da to ni oficir. A šef straže će ti, Mladineo, dva dana zatvora! A Lovre će ti, razumijem! Drugo: oficir nazvo Lovreta, Mladineo, a Lovre iz gužice tur, parnu. Oficir će ti, na raport komandantu! Lovre duša komandantu na raport, a komandant pito Lovreta, što si ti napravio? Lovre će ti, komandiru sam se javio parcem. Komandant, tri dana zatvora! Treće: Jedon don, lipu vrime, a Lovre som sa sobom tonco po kuverti od broda. Barba Bjože ga pito, ca si dobre voje, ca toncoš? A Lovre govori, dezgradirali su jednega oficira, sad se mogu s njim potuć.
(*op. JS: Lovre Mladineo je vjerojatno otac tete Pove, Pavice, žene brata moga djeda, Andrije Sviličića Sibića)
Š.Borčić
(75) Poslovno pismo (str. 82)
Borčić Ante iz Taleža, po nadimku Koson, živi je u Zagrebu od 1941. do smrti. U to vrime zadruga Podšpilje imala je prodavaone vina u Zagreb. Barba Ante je bi šef tih prodavaona. Ni imo puno posla, pok je dosta vrimena gubi na dosadna pisma upravi zadruge u Podšpilju. Ovo jedon odlomak iz jednega pisma: Jutrus som se usto u šest uri. Pospremi podrum i bačve na dvorištu. Zatim sam pribroji i složi novac za na banku. U to vrime me nazvao naš advokat Dominis radi one prodavaone u Bosansku ulicu. Kad son položi novac na banku prijavio sam se kod Miha Baržić radi te prodavaone u Bosansku. Onda sam išo kod advokata Dominisa, a bila poledica, pokliza se i udario u gužicu. I to sve po zadružnom poslu.
Š.Borčić
(78) Sve grube (str 85)
Nikola Baržić, iz Dracova poja, zaposli se u Zagreb kako prodavač vina kod zadruge Podšpilje. To je bilo oko 1960. Nikolu su susidi nazivali, po domoću, Miko Kunjaninov. Prodavaona vina bila je u Maksimirsku 28. Tu je bi ne daleko i na stan, kao postanar. Kako je u to doba bila na vlast Komunistička partija i un je bi njenzin član, a i jo koji ovo pišem. Jednu vecer imo je partijski sastanak. Se je u jedon kantun, da imo boji pregled. Nojveće su ga zanimale ženske.
Sutra don, kad je duša na lavur, poce nami pripovidat ca je vidi na sastanak. Ovako je poce, bi son sinuć na sastanku, imo i ženski, ma sve su grube i ni nikako moga duć kraju i saznat di su lipe. I umar je i ni sazno di su lipe. A jo son zno, ali ni son smi reć, da me ne zatvore i kazne, da govorim proti vlasti.
Sad mogu reć jer je ta sila pala. Ovako je to bilo. Lipo se je lako mogla zaposlit, a grube ne. Jer svaki voli imat kod sebe lipu, a ne grubu. Ca će mu grubo, grubu imo i doma.
Jadna grubo je morala bit u partiju, jer je racunala da će se tako lakše zaposlit i sa šefom provozit u auto.
Š.Borčić
(80) Ljubomora (str 87)
Jedna žena iz Podšpiljo sumnjala je muža da gre kod druge suside. A kako bi ona to saznala da se uviri, pocela ga strožit i ustrožila ga u neke boriće u plažu, kad je hodi na ribe. Kad je muž sutra duša doma, pocela se dizot prašina. Žena mu govori da ih je vidila zajedno u te boriće. Bilo je još i drugi grubi besid od muža i žene. A muž će ti na kraju: mu son bi ispjanto!
Š.Borčić
(84) Mora Kosanova (str 90)
Mora Kosanova živila je na Talež za vrime Austrije. Drogo njun je bilo vino, pok je rado hodil u Ženuglovu di je bilo vina do mire. Kad je jedon put dušla pri Bjožovo govori, doli ste mi ucinit šupu, a niste mi se doli napit. Ovo još jedna o piću. Jedno jutro iz Komiže gredu ribori i na Dragomi komik pocinuli, seli u hlod iza jedne mirine, a na drugu bondu u hold je sidila Mora i pila iz butilje. Kad je nategla i kalala butilju govori, Sobotovac, dobru vino. Ribori su to sve culi i zapleskoli rukima. Tako je dušla još jedon put pri Bjožovo i doli njun cinit šupu, a ona govori, turtuc popi kvartuc, a po svetu Moru jo ću drugega.
Š.Borčić
(68) Tražimo kruha i rada (str 78)
Jedon Komižanin, po imenu Cece, a susidi su ga zvoli još i Porno, imo je lipu imanje u Dracovu poje, kuću, lozje. Cece, između ostale dice, imo je sina po imenu Dunato. Lipi mladić, razvijenega života, ali ni puno obado za ocovo imanje. Kako je u ta doba bila zavlodala moda komunizma i un se temu pridruži. Nosi je carnjenu mohramu oko vrota i veče puti je uzo zakantat, "Tražimo kruha i rada." Jednu jutro lipu vrime, stojin na dvur od doma u Podšpilju i jo 5-6 svita starijega od mene, a eto ti iz Komiže Cece na tovarciću. Razjaho se i tovarcića vezo za bur. Duša kod nos i prominili "dobro jutro". Stali se mi razgovorat, a ric su imali stariji judi, a jo son ih slušo ca govore. Nikako su dušli na razgovor o mlodima, da neobadaju puno za lavur. A Cece će ti, znon, znon, imon i jo takega sina koji ne bado za lavur. Nosi carnjenu mokramu oko vrota i veće puti zakanto, tražimo kruha i rada. A jo mu dojen kruha, rada i mesa, ne će. Da bi cikinima dazjilo, ne znon bi se priga.
Š.Borčić
(Napomena: brojevi ispred naslova priča ukazuju na poredak pojedinih priča u Mimetovom libru. Nema ih u izvornom tekstu. Pokazuju kojim je redom Šimun Mime Borčić u svojoj bilježnici zapisivao priče i događaje iz svoga zavičaja.)
(11) Mladoženja
Cu son od matere da je na Strankovac bi jedon mladić koji niti lavurat, nego je napinjo ploce za lovit košiće i moto na gardeline. Ono lozjo, ca su bokun imali, mati i ćer bi oblavurali i s tim živili. Mati i ćer su se stali razgovorat, da ga je bilo oženit, bar bi onda lavuro. I tako su ucinili. Jedno misec don su ga pustili na miru da se malo izvoji, a onda mu mati govori: Sinko, sad si oženjen, sad bi vajalo cagod lavurat. A mladoženja je ovako odgovori: Pri ste bile dvi, mogli ste me hronit, a sad ste tri, sad možete i boje. Čapa tu.
(12) Osmako i auto
To je bilo 1919. Stori Osmako, u litnjo doba, sidi je pod smokvun kod kuće u Duboku i gledo poje i cestu priko poja, a u to vrime pasalo parvu auto iz Visa pul Komiže. Osmako se temu cudi i sto vikat, tarcte dica, tarcte dica, ono karoca bez konja. Dica su dotarkali i govore storemu, da je to tomobil, koji nimo konja.
(14) Barba Povle i tobak
To je bilo oko 1934. Bi je marac misec, doba od kujavic, a barba Povle iz Borovika (zvoli su ga Tega ti) ni imo tobaka i lega u posteju, dok mu nevista ne donese tobaka iz Komiže. Susid Mimica trefi je duć u njih i vidi di barba Povle leži u posteju i pito ga, ol von je kujavica, barba Povle? E, sinko, i žestoko! Ni tobaka.
(17) Jaruh zacini mliko (40, 4. XI. 1999.)
To je bilo oko 1926. Stori Savrastont, Pere Zlatotov i Jurić, iz Pohumjo, išli su na ugore u Pritišćinu. Slabo im iša posol, nisu ujoli ribicu. Oko pul noći isteka misec i napustili kordur. Smotali tunje i pomalo pul doma. Ono ca su malo ponili sobon za izist i popit, odma su izvecera izili i popili. Nuza bondu je teško hodit. Oglodnili, ožednili, obisili se, uzeli šćope. Jedon od njih je progovori, ali neznon koji, sad bi popi litru mlika od bote. A drugi će ti, pok ono kruha ismocit. A treći će ti, e, i bez kruha bi lizolo. Pere je ovako poce, vidin svima non je drogo mliko, nojboje je da idemo pomust koze tete Lukrije. Na to su svi pristali. Dušli oni do kućice od kuz, još je skuro. Jurić ćapo kozu, a Zlato muže, tako jednu, pok drugu. E, ali ca se je dogodilo. U kućici je bi jaruh i Jurić ćapo, u falu, jaruha. A Zlato, će ti po po po boga ca su ovuj ko kozi si siše tvorde. Zlato je u govoru bokun tartajo, zapinjo.
I tako je jaruh zacini mliko i meju sobon se razgovorali da nisu takega mlika nikad pili.
(20) Lini covik (42, 5. XI. 1999.)
To je bilo 1950. U Pohumje, pri Mulićovo, živi je jedon covik po imenu Mitar, neoženjen, za lavur se ni zalećo. Teško mu je bilo i dor ubrat za se zimi grijot. Imo je uzoncu sest pri komin, kako da se grije, a ni bilo ugnja, nego somo lug. Jednu vecer je kod Mitra duša susid Pere, i noša ga je di sidi pri komin, ali bez ugnja, i ruke ispruži kako da se grije. Govori Pere, a ti se griješ bez ugnja. A ca će mi ogonj, govori Mitar, sad je marac, pok je avril, pok je lito. Već ni potriba ugnja.
E, ali na 12. morca po snig, led, a Mitar je bi i nako pod kujavicom i priko noći se iskordo.
E, nisu stori bili ludi, kad su ovako govorili: da je linust teška bolest.
(21) Burte i njegova kortejonta (42, 5. XI. 1999.)
To je bilo oko 1930. Jedon don u morcu misecu obitelj Cimićovi su kopali na Pustice. Bi je otac Joko, sin stariji Šime i sin mlaji Burte. A ti don je kortejonta Burteta porhola u bondu od Krušovice, baš na pogled.
A Burte je kopo i sve pogleđo pul Krušovice. A Joko, otac, je to vidi i govori: naš Burte će danas iskrivi vrot.
(23) Mičel i Borbara (43, 5.XI. 1999.)
Mičel i Borbara, muž i žena, obima je bilo drogo popit bokun oživje. Tako jednu vecer zimi piju pri komin bez mire. Onda će ti Mičel, a Borbara, ca mi je glova turbita. A Borbara će ti, a i meni Mičel.
(31) Risto u kokošoru (str. 51)
Barba Vicko, susidi su ga zvoli Risto, u kokošoru. Ovako je to bilo. U drugom svjetkom ratu na Vis su bili Partizani, punovojske. Risto je od domaće vlasti bi određen da goni municiju na položaje, jer je imo dobrega mula. Tako jedon don je duša odbornik Borčić Jure i komandir čete kod Ristota da in dujde prignat dvi kašete municije iz Ženeglove u Korita. Ali Ristota ni doma. Odbornik Jure se idi, a i komandir bestimo. A iz ponistre žena Mare se jovila i placuć govori: Aboj meni, judi moji, jo neznon dije. Un se uzo i opit, da ni di zaspo. Odbornik Jure govori, znon jo znon, da se un uzo opit. Reka son jo ovima judima. A Risto izleti iz kokošore kako kokot, istreša rukima i zavika: E, ko je pjon! Onda je oparćo mula i odagno municiju i sve u miru i uz dobru voju.
(25) Maška i kogoma (str 45)
To je bilo oko 1932. Stori Mote Kunjaninov iz Dracevog poja bi je ribar i većinom je sto u Talešku. Bila je nedija i i u tu je nediju duša iz Taleške doma. Doma ni nikoga noša, jer su svi bili na tanac u Podšpilju u dom.Nušto je izi za veceru i zavuka se u posteju. Kad je izgosi sviću i lega, na gurnji pud nastala je klapatanja, kako da muli gredu po njemu. Un se diga, užega sviću, klapatanja nestala. Mote obahođo, a ništa ne vidi ca bi to moglo klapot. Un opet lega i izgosi sviću, opet nastala klapatanja. Opet se usto i užega sviću i iša na gurnji pud. Opet ništa, fermala klapatanja i ništa ne vidi ca bi to moglo klapot. Opet lega i izgosi sviću i opet nastala klapatanja. Ali već se ne diže, neka klapje. U to vrime niku duša na vrota. To je bi stariji sin Visko, a zvoli su ga Kume. Kume pito oca, ca je ća? E, ca je ća? Znat ćeš Kume kad ležeš! Kad je Kume lega i izgosi sviću pocela klapatanja. Kume govori, a ca je ovo? A Mote govori, ovako ti cilu nuć. I onda se oba digli i stali obahođat po gurnjem podu. Kad tamo je Kume ugledo Mašku sa kogomun.
Ovo ca se je bilo dogodilo. Mati, pri nego je išla sa ćerima pul tonca, stavila kogomu mlika na komin na suprošku, da kad dujdu iz tonca, mogu se napit teplega mlika. Kogoma je kako potić, ali je pri dnu širjo, a pri otvoru uzjo. Ali je i maški drogo mliko. I maška je vidila tu kogomu i pila to mliko, a kako je mliko popila do dna kogome, zabola glovu do dna, a kako je kogoma pri vorhu uzjo, ni mogla glovu izvadit i tako tresla po podu da jun ispade. A nuć je tiha i to je puno oldovalo, kako da niku mlotom tuce po podu. A maška je lukava, kad bi svića gorila, ona bi se pošuštila, da je ne nojdu sa kogomun i da je ne natucu. Kad su vidili ca je, zaspoli bez brige. I na temu slučaju nastala narodna izreka: znaćeš kume kad ležeš!
(28) Bane i gardelini (str. 48)
U storo doba na Samaržin je živi barba Miho Bonomo, a susidi u ga zvoli Miho Bone, jer im je bilo lakše izgovorit. Lavuro je lozje, a u slobodnu vrime moto je gardeline. To mu je bila nojdražjo zabava. Moto je i na mrižice i na višć na Zali kolnjik. Imo je po toliko kojbi za rećame. Cut je od susidi, naših storih nonoti, da je iša jedon don u Komižu kupi prosa a da ni imo pinez, pok da je bi prodo gaće za kupit prosa, a da je u mudonte duša doma. Da li je to istina, jo nison sigur, jer se uzo i nadodat koju besidu. Od njegove neviste Kote cu son, da kad je bi pri smarti, da je govori, da mu pogledo na te sirote, misli je na tvice. A da ih je ona posli, posli njegove smarti, svih pustila, i da je svako zapivola kad je izletila iz kojbe.
(29) Dvo pora mudonti (str. 48)
To je bilo oko 1900. Meni nono Luka bi je dobri težok, a bavi se je i lovom, i na more i na kroj. Veće puti je nami dici provjo o temu lovu. Jedon don son sodi na Tapunovo. Usodi son 12 jom, a još je do noći. Ostavi lavur i tarci u Duboku, Podvodu, na lignje. U jednu dvi ure lova ujo 7 lignji. A jedon don son bi ubi 14 kosići na Cojnu poje. A znote kako. Na Bahanovu ravnicu bila je iskopona jama za gustirnu, a u nju voda, a isprid gustirne bila je oskoruša i kosići hodili na tu vodu, ali bi nojpri seli na tu oskorušu, a jo iza jednega smrica bum, tako jednu uru i iša vidit, iskupi 14 kosići. E, za danas je dosta i puj pul doma. Jednon don u sicnju misecu ucinila bura, led. Ca ću sutra. Vajo puć u plažu u šćuke. I tako je bilo. U jutro ranije se diga. Vedro nuć, mroz, studeno a jo obuka dvo pora mudonti, neka mi je toplije. Duša u plažu, a kucin nahođo šćuke, leva, leva, jo pucen i ubi dvi. Ali mi je dušlo da vajo puć na potribu. Jo kalo gaće i jedne mudonte, a kako son misli na šćuke, zaboravi skinut te druge i malo ih posporko. Ca ću sad, zima, stinu ruke, a kucin nahođo šćuke. A jo ca ću, izvadi iz žepa britvu i osici ono ca son posporko i tunba u smarsku i opet to sve natakni na sebi.
Sve je to lipo i dobro, ma ca će žena reć, kako ću nju privarit, da to jo nison ucini, nego da se je to nikako drugacije dogodilo. Ništa, mola to sad na bondu, sad ćemo pucot u šćuke, a za tu ideju izmislit, imat ću vrimena od plaže do doma. I tako je i bilo. I jo ovako izmisli, ove mudonte ću isvuć i iza bacov u konobu tunbat kako da su ih miši ižili. I tako son i ucini. Nakun dvo tri dona u vecer iša jo leć, eto ti žena Jela za menon dušla u kamaru i stala po skrinji nušto primećat. A Luka, koje su no te mudonte? A jo son njun pokozo i govorim, ovo ove, viš. A ona ih gledo, pipo i govori, ma di su one druge na ringe? Jo neznon, rece Luka. Ona je još ostala primećat po škrinji i komu, ali bez da je co mene pitala. I tako son pašo lišo. Dušla je stajun od jematve, vajo uredit bacve, vajo ih omest od prašine i poskropit da stanjaju. A ko cini fentu, kako da mi je ovu bacvu malo za podignut i pozvo ženu Jelu, da mi podloži pod tu bacvu jednu dašćicu.Iza te bacve bi son hiti hiti te mudontei Jela ih odočala i govori, ovo one mudonte. Ovo su ih miši ižili. Veće macok, a miši su nos ižili. I tako je to pašalo lipo i mirno, bez galame u kuću. Jer galama u kuću ni dobra. Ston gre nose. Ne govori se mujta, kad se blagoslivaju kuće, mir kući ovoj!
(33) Nemam penez (str. 53)
To je bilo u vrime poklada 1930. Tanac u dom zadruge Podšpilje, a priređen od kluba Istok iz Podšpilja. Na ulazu, na kasu bi je po jedon covik od uprave kluba i po jedan finanac od komune.
Greget Vicko, zvoli su ga Visko Rodin, spremi se za puć na tanac, ali nimo pinez za ulaznicu. Sad kako će un puć u solu bez da ploti. Sto se mislit, kako bi moga izvest da bi ga pustili, a da ne ploti. I ovako se izmisli. Duću pomalo do vrot i stat se sa njima, koji budu na kasu, razgovorat i tako pomalo u razgovoru će zaboravit i jo ću puć u solu. Tako je i ucini. Duša na vrota i nogu priko praga, a jeste puno čapali? A finanac: što je tebi briga koliko smo čapali, ti plati! A Visko će ti: a kad nemam penez. Finanac: A ti idi vanka! Visko: A, kad je vanka zema. Finanac: ovo ti moj kaput, pak se pokrij. Visko je uze od financa kapot i obuka ga. Nakun 10 minuti, Visko u kapot od financi iša u solu, bez da ga je ku zaustavi, jer su svi mislili da je to finanac. I tako se Visko mujte natonco.
(34) Teta Marija Gracin (str 54)
Kad som bi dite u selu je živila teta Marija Gracin. U selu se je zvoli Ciprica, jer nju je muž po nadimku Cipro. Po selu je kupila mliko i nosila ga u Vis prodat. Bila je dura za plotit to mliko svitu od koga ga je uzimala. Onda seljani, kad bi ona išla pul Pajiza i pasala kroz selo, za se stat za svojim, svaki juj nušto rece, da mu iz pajiza donese. Tako jedna susida nj rece, teta Marija, donesite mi kilo riži, a drugo, teta Marija, donesite mi kilo soli, a trećo, teta Marija donesite mi kilo cukara. A teta Marija je svakuj odgovorala, hoću, hoću. kad bi se uvecer vroćala iz pajiza, svako susida bi je zapitala, teta Marija, jeste mi donilo kilo riži, a drugo jeste mi donili kilo soli, a trećo, jeste mi donili kilo cukara. A teta Marija bi svima isto odgovorala, a zaboravila, sutra, sutra. Tako sve sutra i tako nikad.
Jednu vecer, već je bilo skuro, a mi dica kupili svitnjoke po putu, a ona trefila pasat i govori non, da to ne krećemo, jer da toti duše od purgatorija cine pokoru. Teta Marija je imala sina Taneta i ćer Lukricu. Lukrica je uzala ovako zakantat:
Kad se budeš ti brate ženiti,
nemoj pamet u zmulu nositi,
da ti ne bi bolesnu petali,
da je ne bi na pare licili. (???)
(36a) Jore (str. 56)
U selu Borovik živi je težok Jure, a susidi do njega imali su jaruha za jarit koze. Iz luški bondi jedna žena goni kozu za u tega jaruha i pito tega Jureta, di vodi stoji Jore? A Jure će ti, jo, jo, som jore. Jer je Jure bokun kod govora tartajo. A ta žena se zasromila i hodićala napri bez ric reć.
(37) Barkuša i Peceno (str. 57)
Pri Kulu su živili dvi suside. Parvo Ivčević Marija žena Vicka, zvoli su je Peceno. Drugo, Žitko Jera, žena Ante, zvoli su je Barkuša. Bile su obe mirne i pametne žene i druge mlaje žene ucile. Ali di je ugnja tu je i dima, stori su govorili. Jedon don obe su nušto bile slabe voje, i nušto se pokvoskole, pokorale. Da von odmah recen, muž pecene je imo mantenjudu u Komižu. To je svit javno govori, a Visko se temu ni protivi, već se s tim dici.
U koronju jedna druguj govore, ti si ovako, ti si onako. Ti si ovo ucinila, ti si ono ucinila. A Peceno malo glasnije izgovori, svega imon, svega imon. A Barakuša će ti, svega imoš, svega imoš, kurca nimoš. I obima fibra pala i opet mirno i prijateljski živili i mlode ucinili.
(39) Povle Čiči (str. 58)
U Korita je živi jedon covik po imenu Povle, a susidi su ga zvoli Povle Čiči, jer je u govoru malo dedeko. Tako jednu vecer, u ranu jesen, trefi pasat kroz Ženuglovu i Mike Borcićov ga vidi i pito ga, a di greš Povle, sad kad je borzo nuć. A Pavle je odgovori, sad je lakoko, sad je posteja po, pod lozu, a vecera na, na, lozu. Malo kasnije u vecer, u zimsku stajun, Pavle se iz Korit uputi pul Ženeglove, da dujde malo kod svita. Obuka nove oponke. Te oponke Povle je puno cuvo, da mu veće traju i nosi ih u ruke, jer je grubi put, stine, griže, hropeji. U hodu je trefi udrit velim parstomu niku ostru stinu i ščikala kor. U sebi je ovako reka, e da je sad bi opanak ca bi ga bi razbi. Vidite, veće je cuvo opanak, nego parst. Jer parst će zarest, a opanak ne može zarest.
(40) Bepo Marmita i Špuga (str. 58)
Ivčević Josip, iz Pohumjo, susidi su ga zvoli Bepo Marmita, bi je covik koji se bokun sporije okrićo kod besid. Ivčević Mate, isto iz Pohumjo, susidi su ga zvoli Špuga, bi je covik, koji se bokun lošije okriće kod besid. Tako bi se Špuga veće puti sa Bepoton igro sa besidima. Opisat ću von dvi krotke igre.
Parvo, Bepo sidi i aprilu misecu na sunce, a pasoje kroz njega Špuga i govori, ni von vraćo na sance. A Bepo će ti, što se je opi Ante?
Drugo, niki susid gre iz mora i nosi ugora, a Bepo i Špuga side u hlod, A Špuga govori, e, ko smoci ribicu papo gužicu.
A Bepo će ti, e, tako je bogami!
(42) Gušćerica (str. 59)
Cu son od Mircita ovo. Da je u Dubrovnik jedon pomorac tri puta propo u pomorskom zanotu. Jedon put ga je čapalo nevrime i za isposit brud, vajalo je teret hitit u more. Drugi put brud se nasuko, a treći put udri u kroj.
Gospodor broda se despero i ni zno ca će cinit. I zlovujno šeto po Dubrovniku. Dodijolo mu i se pod jedon zid u hlodu. Ti zid je visok metar, a možda i veće. Kako je sidi primjeti je di se gušćerica penje po temu zidu i pado. Dujde do pul zida i pade. Sto je brojit, koko će puti past. Izbroji je 24 puta di je pala. Tek 25 put se popela na zid i išla na drugu bondu od zida. To mu je dolo snogu i opet iša navigat i obogati se. U oporuki je napiso da mu na greb nacrtaju gušćericu.
(43) Pavulo iz Šerenjoka (str. 60)
Na Šerenjok je živi jedon mladić o imenu Marinković Pavao, a susidi su ga zvoli Pavulo iz Šerenjoka. To je bilo u vrime od 1910 do 1950. Ti mladić ni bi kako se hoće, falilo mu je bokun pod beritu. Ali je bi miran i uljudan mladić. Govori je da je un umjetnik. Crta je vapore po plaži na liše ploce, jer doma ni bilo korte. A o ženskima bi je govori da se un neće oženit težacicun , nego meštrovicun. Kako je u to vrime u Pohumje bila jedna lipo meštrovica, un bi češće u Komižu da može legantnim, gradskim korakom pasat kroz tu škulu i da bi ga ta meštrovica mogla vidit u njega se inamorat.
U to vrime duša je kod ribori u Talešku. A ribori ženi komedije, odma poceli kako u Pohumje imo lipo meštrovica. Pavulo sve muci i slušo, da bi moga co saznat o njezinoj udaji. A jedon ribor je ovako poce, da bi se ona udola za umjetnika, ali koji imo rude vlose. A Pavulo će ti, asti ga mande, da se je bilo narudit. A jedon drugi ribor će ti, kako da ne, to je lako. Pavulo, a kako? Ribor, evo kako. Namazot ćemo ti vlose bokun katramom i sutra su ti rudi. Pavulo, asti ga mande, to bi bilo dobro! Oni se oparćali, zamišali katrom u jednu tećicu i namazoli mu vlose. Sve je lipo idobro. Ma kad se je to pocelo sušit, pocelo je bolit i stali oni strić pri koži, a ni lako. I sa velikun mukun su to ostrigli i oproli mu glovu. I od tad Pavulo ni misli na meštrovicu, a i od ribori je odaje sto.
Dobro su stori govorili, teško nogima po ludoj glavi. A jo bi nadodo, ne samo nogima, nego i glovi.
(44) Kapiton broda i žandar (str. 61)
To je bilo oko 1930. Jedon kapiton duge plovidbe, u postarije done, osto udovac. Pok se oženi u Ženuglovu sa jednun starijun divnjun. A jedon žandar kralja Aleksandra oženi se u Borovik sa zgodnun divnjun. Kapiton i žandar živili su daje od Visa u Split. Jedno lito dušli oba u istu vrime u posjete rodbini na Vis, jedon u Ženuglovu, drugi u Borovik. Obima je bilo drogo duć na Vis - imo mujte vina, a to je obima odgovoralo, jer im je kjun puno suši, a sa vinen bi ga do mire zalivali. Oni se putem upoznali i pitali jedan drugega, kad će hodićat pul Splita, i dogovorili se da će hodićat zajedno, jer vajo se rano ustat, dok je još škuro. Pasat kroz Parknišće u noći lipje je u kunpanjiju. Tako je i bilo.
Ovi je iz Borovika duša u Ženuglovu kod kapitona. Kapitona kuća bila je na zapad od sela, a za vapor vajo hodit prema istoku. Oni se oparčali i pozdravili sa ukućanima i poceli hodit prema istoku, kroz selo. Nisu znali dobro put i nikako se izlagutili u noći, a glove im malo turbite iod vina i jutarnje rakije i hodili priko sela nose i napri. Žandar će ti, ma koliko je ovo selo dugo. Kapiton će ti, zaboravi son uzest busulu.pok se neznon snoć. I tako su oni hodili nose i napri po selu, da je vapor prije duša do Splita, nego ca su oni izošli iz sela. Vidite, poštovani čitatelju, da se covik može u selu izgubit, kad je glova turbita.
(45) Dobro Korita (str. 62)
Veće puti son cu da je nono provjo o Koritima. Da je u Koritima bilo toliko svita da je bilo propja selo. Da su bili po prezimenima Rastović, Ilić, Borčić, Božanić. I da je u Korita bilo sve nojboje. Vino iz Korit nojboje, meštri iz Korit nojboji, zvoli su ih meštar (?) Sibetovi. Dobro su grodili.Selo Ženuglovu su većinun oni sagrodili. Nojboje na balote igrali. Nojlipjo žensko, po imenu Vicenca Mihova. Nojpametniji covik Luka Borčić zno je kad će dož. Zvoli su ga linorij iz Korit. Nojjaciji covik, Jakov Božanić (Gruje). Bi je žigont. U hrvanju je nadvlodo Antu Martinis (Martinisa?) (Toncita Potestotova) iz Komiže. Tonci je bi puno većega života i po težini težji. Jakov je cini akrobacije, hodi je po žici bez mriže u Komižu. A sad je i živo voda iz Korit.
(46) Krivi Kunjaninov (str. 63)
Baržić Ivan p.Mate, susidi su ga zvoli, Krivi Kunjaninov, jer je na jednu nogu bi nesposoban od rođenja. Njegova rodbina imo nadimak Kunjaninovi, jer su kako se govori, doselili iz Kune iz Pelješca. Živi je od 1905. do 1970. Bi je inteligentan i dobar covik. A bi je dobar za stvorat komedije. Evo kako bi posvadi mater i tetu Mandinu iz Šerenjoka. Materi govori, ma znos, bi son kod tete Mandine ca ona za tobom govori, da brove po tuju poseš, da kiće po tuju bereš, a da bi i gružd na tuje ubrola. A onda ide kod tete Mandine, pok i njuj isto tako govori. Ma znote teta Mandina ca ona naša mati za vami govori, da brove po tuju pošete, da kiće po tuju berete, a da biste i grožd na tuje ubroli. Onda bi njegova mati stala na jednu stinu iza kuće i stala vikat na tetu Mandinu. A tako bi ucinila i teta Mandina. Stala na jednu veću stinu iza svoje kuće i stala vikat. I onda bi ove dvi suside tako niku vrime vikale jedna na drugu, ti si ovako, ti si onako. A Ive bi sidi pod cesminu u hlod i uživo ih slušot. Kad bi se umirile, Ive bi iša kod Tete Mandine i reka, e, ma dobro ste je oproli. A teta Mandina će ti, ča na misli, s kin ona imo posla, ča na misli da je čurluk za arganelom. Onda bi Ive iša kod matere i njuj govori, e, ma dobro si je oprola, a meter bi rekla iste rici kako i teta Mandina.
(47) Ovo još jedna o krivemu Kunjaninovu (str. 64)
Ive je bio ribar, jer se sva njegova rodbina bavila ribolovom. Tako je jednu nuć duša Jakov Kosanov s njima na ribe. Jakov ni bi puno pratik kod brodi. Stali su na vesla da će vozit do druge vale, di misle da će veće ujot. Ali Ive je, kako Jakov ni vidi, brodu surgo sidro, i oni voze, ali brud stoji na misto. Ive govori, vozi Jakove! Jakov govori, ma vozim, ali neće da kuri. Ive govori, daj bog snagu. Jakov govori, sveti Mikula, pomožte. I tako su ono vozili veće vrimena, dok ni paso kod njih barba Mote i trefi reć, a vi vozite na usidreni brud.
(48) Ovo još jedna o Ivetu Kunjaninovu (str. 64)
Sa Ivetom je hodi na ribe jedon stori nepismeni covik, po imenu Vide, a rodbina ga je zvola Marko. Dosta je bi zimogrožan. Voli je kad će puć u riborsku kućicu u Talešku i naložit ogonj. I obično bi se Marko prilipi pri komin i buto glovu povar ugnja. Tako su jednu nuć dušli iz mora i naložili ogonj da se ugriju, a Marko već po običaju, se do do somega ugnja i stavi glovu povar somega ugnja. A Ive buto niki stori papuc od gome na ogonj. A papuc kako goma, dimi i Markota duši. Ki vo vrog vako dimi, govori Marko. A Ive će ti, to ti je dobro, to je na misto tobaka, jer nisi odovna zafumo. Marko se je s tun besidun složi i namisto tobaka, fumo gomu.
(58) Šime Andrićov i oporuka (str. 70)
Stariji judi side liti na Blakaus, na hlod. Dušli nikako na razgovur o temu kako vajo umrit i ucini oporuku, a Šime će ti: Jo neću ucinit oporuku. Ko pri umre, sve njemu. Šime je misli reć, ko zolnji umre sve njemu, ali je ćapo besidu za besidu i sve išlo lišo.
(59) Jermon i riba (str. 71)
To je bilo za vrime Austrije. Stori Jermon, po imenu Vicko, cini je gonac. Imo je po dvo mula. Vino je goni ispoja za Vis i Komižu, na brode. Kad bi goni za Komižu, komiške bi užali po njemu poslat svujti i prijateljima u poje ribe. Dušli bi kod njega i rekli, kumpore Visko, dojte ovo bokun ribe nonde Kapovilicinima. A Visko bi reka, obisi obo samor. Ne bi un uze u ruku, jer kad se lavuro kod vina, vino je delikono, da ne ćapo po ribi. Ali ca se je dogođalo, kumpor Visko ni dovo nikomu, nego bi za sebe ispeka. Ali ove komiške bi saznale da ni do ribu i kad bi ga drugi put vidili rekli bi mu, kumpore Visko, a niste doli ribu Kapulinicima (?)? A un bi reka, jo son tarko sa mulima, pok će bit ispalo. Bit ćeš slabo obisila, drugi put boje obisi. Ali ni već visilo ni gore ni boje.
(63) Ženso oslipi (str. 73)
Pavulin Maricin, susidi su ga zvoli Ženso, jednu vecer, po veceri, duša u čitaonicu u Matijovu kuću i se pri stul di su ostali judi igrali na korte. To je bilo oko 1935. Da von odmah recen, u to vrime su bile dvi čitaonice u Ženuglovu, jedna u Pereta Marijanova, a drugo u Matijovih. U to vrime su bili izbori, jedne stranke bi je vođa Jeftić, a druge stranke Maček. U jednu, u Pereta su skupjali Mačekovci, a u drugu, u Moteta, Jeftićevci. Pavulin je duša u Jeftićevu i se kod jednega stola di su igrali na korte. Gledo kako igraju i u temu zaklimo. To je bilo u morcu misecu, vrime od koponjo, i un umoran, zaspo. Jedon od igraci govori, sad ćemo izgosit sviću i nastavit govorit kako da igromo. Buta lišo, ubij jašon, hodi baštone. Onda ćemo ga probudit, kako da gremo doma.
I tako su ucinili: sviću izgosili, a niki je Žensota badnu i reka, ala dosta je spat, i nastavili govorit, ala tebe je za mišat, jo son na trat. A Ženso se probudi i istro oci i govori, a guspe moja, ca je ovo, oslipi son. A jedon igrac govori, nisi oslipi, to ti se tako cini iza sna. Vidi se. Ala moća pul doma, govori jedon igroc. Ženso govori, vodite me pul doma, puću u Guspe bložene sutra u Velu selo, da mi vroti vistu. Kad su otvorili vrota onda se je vidilo, jer je bi misec. Ovi se stali smijat, a Ženso se domisli šali.
(81) Barba Sibe* i pandur (str. 88)
Jednega poklada bi je tanac u Pohumje. Jer u storo doba ni bi sagrađen zadružni dom u Podšpilju, pok se je toncolo u kuću koja se novo sagrodila, a još se nisu ucinili kamare. To je bilo pri Ivcovo. Barba Sibe Cufutov je u to vrime bi mladićem, iša na tanac. Duša na vrota, a jedon mlaji covik iz Pohumjo, stoji na vrota i ne do Sibetu puć unutra. A Sibe ga pito, a ca si ti? A ovi covik mu govori, da je un bandur.
A Sibe govori, kad si ti bandur, ovo ti dekret. Udri ga pestom u nos i uteka pul doma, bez se obarnit.
(*op. JS: barba Sibe Cufutov, ili Cifutov, je moj pradjed)
(77) Petra (str 84)
To je bilo oko 1928. Petra je rođena u Ženuglovu, a udota u Komižu. Jednu nuć oko pul noći Petra je hodila iz Komiže pul Ženeglove. A iz Borovika za Ženuglovu, u isto doba, hodi je Marijon Cufotov. Un je bi mladićom a kortejo se u Borovik. Stali su se na putu nedaleko od Ženeglove. A Petra je bila visoka, zatu je imala i široki fušton, tako da je cinila strahušt u noći. Marijon je bokun poceko, da vidi koja je. Kad tamo teta Petra. Marijon je pito, kako vos ni stroh ovako somu hodit po noći? A ona govori, a ni me stroh, sa menon je hodi pokojan otac. Sad se je vroti pul Komiže, kad son jo dušla do u Ženuglovu.
Vidite, da nekima mogu i mortvi hodit, a kod nikih ne mogu ni živi!
(79) Pitomci (str. 86)
Za vrime kralja Aleksandra od 1925. – 1934. poneki mlodi iz otoka Visa poceli su hodit u pitomce, u kraljevsku gardu. tako je bi iša u pitomce jedon mlodi iz Pohumjo po imenu Tone Marinković (Jakotov). Duša je 1934. na dopust i duša u Ženuglovu, kod rođaka Luke Borčića. U oficirsku robu, cist, bil. Na njega divnjice pocele oko mećat. To su vidili niki mlodi iz Ženeglove. Njima se to parilo lipo i oni se poceli dogovorat da bi bilo dobro i njima puć u pitomce. To su bili tri mladići isti godišć, Jure Kuzmetov, Miki Bjožev i Miho Bonetuv. Svi su rođeni 1915. Išli na Hum pitat mornore, kako bi oni mogli do tega duć. Mornori njima doli upustva i oni su skaldali puć u pitomce. Miho Bonetuv govori, puću na puntu od Duboke motiku hitit u more, A Miki Bjožev govori, ne će me već vidit Vis, a Jure Kuzmetov govori, ne će me već vidit Cojnu poje. A Mikaš, otac Jureta govori, e, ma ne hodi mi već priko praga. Njemu ni bilo drogo da mu sin hodićo iz kuće. Ova tri mladića su poceli pitat po selu starije mladiće koji su bili u vojsku, kako se živi u vojsku. Tako su jednu vecer čapali Sibeta Matićova i pitali ga kako je dnevni raspored kod vojske. A Sibe in ovako sto pripovidat, ustajenja u 6 uri, još je skuro zimi, onda se ide na plac tarkat jednu desetak minuti, onda doručak, zove se popara, onda na izicir. Komandir vice leva desna. A niki vojnici ne znaju ca je leva, ni ca je desna, pok njima na jednu nogu vezu slamu a na drugu sjeno, onda komandir vice slama sjeno, slama, sjeno! A neke dane je vojna vježba, pok greš priko šuma, livadi, sa ratnun spremun a ne iš po cili don. Sve je to kako, tako. Ali teorija je teška. Govoriš, teorija je teška, reka je Miki. A Sibe će ti, e, teorije bude po tri bilježnice i veće. Miki govori, lako bi jo iziciro, ali ku će teriju naucit, asti gubu! E, vidite, da teorija gaće dere. I tako nisu išli u pitomce, već se čapali domoćeg posla. Mikitova obitelj kupili karocu i potezali vino, Miho radi lozje na Samaržin, a Jure je nastavi kopa ložje i svaku jutro sa motikun priko ramena iša pud lozjo i kroz selo zakanto. I otac ga je uživo gledot.
(82) Miho-Mihurić (str. 88)
Bi je covik bokun oživje naravi. Drogo mu je bilo puć u tuje frute, sa kumpanjijun, a i som. Bilo mu je drogo liti užeć bušak. Tako jednu vecer, po misecu, iša u slive u Parknišće i uze sa sobon konjoda Vinkota Matijova. I donili desetak kili sliv i stavili ih u Vinkota vartul. Govori Miho, kad oglodnimo, pućemo na slive. A ni tako bilo, jer je Miho te slive iz tega vartula odni, i Vinko već ni moga te slive jist. To je parvo, a sad ovo drugo. Jednu vecer, kad se je već zaskurilo, tarci niki covik iz Cojnega poja niž Lokvicu, a Marija Borcićova je hodila pri njin i malo glasnije: Ko je to! A Miho će ti, ovo son jo, teta Marija. Užegla se je Velo glova, pok gren avižat svit za gošit. A teta Marija će ti, a svetega mi, no si ti užega. A Miho će ti, a teta Marija, vi biste covika upropastili.
Ali svoje bravure ni moga daržat u tajnosti, već bi u diskusiji sa sviton izokola naokolo do do znanja da je to un ucini. Tako je duša kod Borcićovih di maškinaju i poce govorit o temu izgorenemu. Barba Ivon govori, ni puno izgorilo, bilo bi boje da je i veće, bilo bi veće lušumine za past mazge. A Miho će ti, bi son slabo..., (a onda se ispravi) oni koji je užega bi je slabo zapašo.
(83) Ovo još jedna o Mihotu (str. 89)
Miho, teta Iva i Jelica Samarinina imali su na Cojnu poje ložje, jedo uz drugu. Cojnu poje uzo prožest, pok se je ložilo ugnje da manje prožebe. Jednu vecer su sva tri zajedno išli pripremit šumu za ogonj. Kad su sve lipo uredili hodićali su pul doma. Teta Iva i Jelica su zajedno hodićali, a Miho je hodićo som, pri njih. Teta Iva i Jelica su dušli na Lokvicu i trefili se obarnut pud svuga ložjo i vide di jedon ogonj gori. Aboj meni, ko je ono užega, da je Miho, ni, un je već dugo hodićo. Ništa, hodićale one pul doma. Nakun desetak don eto ti Mihota kod tete Ive. I ovako je poce, znote teta Iva, znote teta Iva, bokun živjijim glosom, kako se to ucini. Užeže se sterika i stavi se ležeć i kako ona gori dujde do šume. Miho bi ucini, ali ni moga, a da ne rece da je to un ucini.
(66) Hiti motiku, dušlo ti je! (str. 76)
Po II. svjetskom ratu 1945. u veće država istočne Evrope zavladao je socijalizam. A socijalizam znaći da su radnici na vlast, ali ne i seljaci. Država kod nos pocela dovat radnicima penzije, dječji dodatak, stanove, godišnje odmore, mujte kortu za putovanje. Seljaci su vidili di zec leži i oni su se poceli pritvorat u radnike, a zemje dovali drugome, a i općini mujta. Samarina iz Ženeglove bi je do svu svoju zemju općini Vis mujta, a da mu za to do u Split zaposlenje. A niki su hodili na kurseve za se zaposlit. A neki su se jovivali na oglase za se zaposlit.
Na oglas se bi jovi za lanternistu Josip Karuza iz Visa. Kad mu je dušlo iz lanterne pismo da ga primaju, žena Perica je primila pismo i proštila ga. Muž Sibe je ti don kopo u Dracovu poje. Žena ga je odma išla avižat, ni mogla cekot kad dujde doma u vecer. Cim je dušla na bardo di se vidi Sibeta, odma je stala na svi glos vikat, hita motiku, dušlo ti je, hita motiku dušlo ti je, hita motiku dušlo ti je. To je veće puti ponovjala, dok ni vidila di nju je do znak rukun da je cu.
(67) Još ni kancelarije za vetrenara (str.76)
Vicko Borčić rođ. 1913. iša na kurs za vetrenara negdje u Slavoniju, da bi se moga negdje zaposlit. Fini je kurs, sad se gledo digod zaposlit. Jedon susid primo Slobodnu Dalmaciju pok Vicko, a pogotovo njegova žena, Vinka, svaku vecer idu pogledot tu novinu, je koji oglas o zaposlenju. Nisu mogli nikako noć oglas, pok njima dodijolo dogovorili se puć u općinu Vis za vidit bi ga uzeli za vetrenara. Ali za to se vajo pripremit, vajo se znat potpisat. Vicko se zno potpisat punim imenom Vicko Borčić, a žena Vinka je itila da se un potpiše skroćeno V. Borčić, jer da se tako ministri potpisiju. Vickotu skraćen potpis ni lizo, već puni potpis. Bilo je i bestimi od žene Vinke, ali je Vicko slušo ženu, jer je racuno da ona boje zno. Kad se je nikako malo privika na skraćen potpis iša je u općinu Vis, da obavi ti posol.
Vicko je duša u općinu Vis u predsoblje i gledo po vrotima, e di piše o vetrenaru. Ništa ni noša i nikako sa strohom se okrićo po hodniku. Iz jedne sobe izošla jedna mlodo žensko i vidi da niki nepratiki covik nušto hoće i pito ga, što vam je barba potriba? A Vicko je odgovori da mu treba vetrenar. A ova žensko je dodola, ol von je koja bestija bolesna. A Vicko će ti, a ni, nego radi zaposlenja. Ova žensko ga je kapila i odvela ga kod kadrovika općine, a to je bi Josip Radišić. Jo son se s njin dobro poznavo. Kadrovik pito Vickota, ca hoće. A Vicko mu govori, da je fini vetrenarski kurs, pok gledo se digod zaposlit. A kadrovik mu govori, da nimaju još kancelariju za vetrenara, a Vicko tužno pomalo pul doma.
(72) Koštaj mula, Petre! (str. 80)
U storu doba, za vrime Austrije, težoci na Vis su uzali deperat po kojega junacića, od Sinja, za kopat lozje. Tako je stori Nanetov iz Ženoglove imo junacića po imenu Petar. Većinun su bili mlaji judi od Sinske krajine. Oni su ti don lavurali Garlić. Kad je dušlo vrime za ostavit, Petar je dogno mula i ceko zapovid gospodora. Gospodor mu govori, koštaj mula, Petre! A Petar muci i ne kostoje mula. A gospodor, opet, ali malo glasnije, koštaj mula, Petre! A Petar će ti, koliko si da, toliko ti košta. A gospodor će ti, a, nesrićni vlaše, ništa ne razumiš. A Petar se ni naidi, mirno mu je košto mula i stori se uzjaho i putem do doma su razgovorali o zecima i šćukima.
(74) Lovre Mladineo* (str. 81)
Lovre Mladineo iz Borovika, živi je za vrime Austrije, za vrime Franje Josipa. Lovre je bi kako son cu od storih, oživji covik, uzo se je ponekad i naveselit u vinu. Rado bi se i potuka sa svojim protivnikom. Bi je u Austrisku mornaricu skupa sa barba Bjožetom Bjožovin. Barba Bjože je veće puti provjo nami dici, Lovretove bravure u mornarici.
Parvo: vojni brud na kojemu su oni bili, bi je usidren daje rive u Puli. Za puć u grod hodilo se je molim brodićem. Kad bi ti brodić vozi oficira svirila bi trumbeta za počast. Jedon put brodić vozi Lovreta, a Lovre se prikozo kao oficir i trubi mu trumbeta. Kad je duša na brodu, vide da to ni oficir. A šef straže će ti, Mladineo, dva dana zatvora! A Lovre će ti, razumijem! Drugo: oficir nazvo Lovreta, Mladineo, a Lovre iz gužice tur, parnu. Oficir će ti, na raport komandantu! Lovre duša komandantu na raport, a komandant pito Lovreta, što si ti napravio? Lovre će ti, komandiru sam se javio parcem. Komandant, tri dana zatvora! Treće: Jedon don, lipu vrime, a Lovre som sa sobom tonco po kuverti od broda. Barba Bjože ga pito, ca si dobre voje, ca toncoš? A Lovre govori, dezgradirali su jednega oficira, sad se mogu s njim potuć.
(*op. JS: Lovre Mladineo je vjerojatno otac tete Pove, Pavice, žene brata moga djeda, Andrije Sviličića Sibića)
Š.Borčić
(75) Poslovno pismo (str. 82)
Borčić Ante iz Taleža, po nadimku Koson, živi je u Zagrebu od 1941. do smrti. U to vrime zadruga Podšpilje imala je prodavaone vina u Zagreb. Barba Ante je bi šef tih prodavaona. Ni imo puno posla, pok je dosta vrimena gubi na dosadna pisma upravi zadruge u Podšpilju. Ovo jedon odlomak iz jednega pisma: Jutrus som se usto u šest uri. Pospremi podrum i bačve na dvorištu. Zatim sam pribroji i složi novac za na banku. U to vrime me nazvao naš advokat Dominis radi one prodavaone u Bosansku ulicu. Kad son položi novac na banku prijavio sam se kod Miha Baržić radi te prodavaone u Bosansku. Onda sam išo kod advokata Dominisa, a bila poledica, pokliza se i udario u gužicu. I to sve po zadružnom poslu.
Š.Borčić
(78) Sve grube (str 85)
Nikola Baržić, iz Dracova poja, zaposli se u Zagreb kako prodavač vina kod zadruge Podšpilje. To je bilo oko 1960. Nikolu su susidi nazivali, po domoću, Miko Kunjaninov. Prodavaona vina bila je u Maksimirsku 28. Tu je bi ne daleko i na stan, kao postanar. Kako je u to doba bila na vlast Komunistička partija i un je bi njenzin član, a i jo koji ovo pišem. Jednu vecer imo je partijski sastanak. Se je u jedon kantun, da imo boji pregled. Nojveće su ga zanimale ženske.
Sutra don, kad je duša na lavur, poce nami pripovidat ca je vidi na sastanak. Ovako je poce, bi son sinuć na sastanku, imo i ženski, ma sve su grube i ni nikako moga duć kraju i saznat di su lipe. I umar je i ni sazno di su lipe. A jo son zno, ali ni son smi reć, da me ne zatvore i kazne, da govorim proti vlasti.
Sad mogu reć jer je ta sila pala. Ovako je to bilo. Lipo se je lako mogla zaposlit, a grube ne. Jer svaki voli imat kod sebe lipu, a ne grubu. Ca će mu grubo, grubu imo i doma.
Jadna grubo je morala bit u partiju, jer je racunala da će se tako lakše zaposlit i sa šefom provozit u auto.
Š.Borčić
(80) Ljubomora (str 87)
Jedna žena iz Podšpiljo sumnjala je muža da gre kod druge suside. A kako bi ona to saznala da se uviri, pocela ga strožit i ustrožila ga u neke boriće u plažu, kad je hodi na ribe. Kad je muž sutra duša doma, pocela se dizot prašina. Žena mu govori da ih je vidila zajedno u te boriće. Bilo je još i drugi grubi besid od muža i žene. A muž će ti na kraju: mu son bi ispjanto!
Š.Borčić
(84) Mora Kosanova (str 90)
Mora Kosanova živila je na Talež za vrime Austrije. Drogo njun je bilo vino, pok je rado hodil u Ženuglovu di je bilo vina do mire. Kad je jedon put dušla pri Bjožovo govori, doli ste mi ucinit šupu, a niste mi se doli napit. Ovo još jedna o piću. Jedno jutro iz Komiže gredu ribori i na Dragomi komik pocinuli, seli u hlod iza jedne mirine, a na drugu bondu u hold je sidila Mora i pila iz butilje. Kad je nategla i kalala butilju govori, Sobotovac, dobru vino. Ribori su to sve culi i zapleskoli rukima. Tako je dušla još jedon put pri Bjožovo i doli njun cinit šupu, a ona govori, turtuc popi kvartuc, a po svetu Moru jo ću drugega.
Š.Borčić
(68) Tražimo kruha i rada (str 78)
Jedon Komižanin, po imenu Cece, a susidi su ga zvoli još i Porno, imo je lipu imanje u Dracovu poje, kuću, lozje. Cece, između ostale dice, imo je sina po imenu Dunato. Lipi mladić, razvijenega života, ali ni puno obado za ocovo imanje. Kako je u ta doba bila zavlodala moda komunizma i un se temu pridruži. Nosi je carnjenu mohramu oko vrota i veče puti je uzo zakantat, "Tražimo kruha i rada." Jednu jutro lipu vrime, stojin na dvur od doma u Podšpilju i jo 5-6 svita starijega od mene, a eto ti iz Komiže Cece na tovarciću. Razjaho se i tovarcića vezo za bur. Duša kod nos i prominili "dobro jutro". Stali se mi razgovorat, a ric su imali stariji judi, a jo son ih slušo ca govore. Nikako su dušli na razgovor o mlodima, da neobadaju puno za lavur. A Cece će ti, znon, znon, imon i jo takega sina koji ne bado za lavur. Nosi carnjenu mokramu oko vrota i veće puti zakanto, tražimo kruha i rada. A jo mu dojen kruha, rada i mesa, ne će. Da bi cikinima dazjilo, ne znon bi se priga.
Š.Borčić
(Napomena: brojevi ispred naslova priča ukazuju na poredak pojedinih priča u Mimetovom libru. Nema ih u izvornom tekstu. Pokazuju kojim je redom Šimun Mime Borčić u svojoj bilježnici zapisivao priče i događaje iz svoga zavičaja.)