Rici i stvori Rici iz Ženeglove (Rici iz Žene Glave)
Prosti son kako je u Pospilje (Podšpilje) ostalo malo izvornih govornika, još malo neće ih ni bit. Isto vridi i za Ženu Glavu (Ženuglovu). Ona se racuno kako dil Podšpilja, u vjerničkom smislu pripado župi Rođenja Blažene Djevice Marije Podšpilje, a s njun i susjedno sela Borovik, Pohumje (Podhumlje), Duboka. Prema Podšpilju okrenuti su i zaseoci u dulnjemu dilu Dracevega Poja, kako i Kunjaninovi, ca pripadodu Visu a ne Komiži, a tako i Žužeca. Nestat će izvornih govornika, neće bit izvornega govora, neće bit ni svita ca je pripado posebnuj mikrokulturi našega sela koje je živilo ol lozjo, od loze i vina. S vrimena na vrime i ol mora. Tukalo je kopat i hodit na more. Vridi to za Ženu Glavu (Ženu Glavu) i za cilu Poje: ni se moglo živit bez vinogradarstva (vinarastva) i ribarstva. Svi su bili i težoci, a ribori prema potribi. Komu veće, komu manje, nojdrazje iće bile su sardele, pecene sardele, sardele na brujet, sardele u savur, slone sardele. Nojdrazju piće vino, bugava i plovac, ako ih je bilo, ako ne onda bevonda, lipo bevonda, napravjena na drof, ili slovo. U Ženuglovu (Ženu Glavu) se uvik pije vino s vodun, i to je bevonda. Ma na provo somo je jelna. Ucinjena na drof ol ne posve isturnonenaga grozjo. A ako ni nicega, ni jelne ni druge bevonde, ca ćete onda, ca ćete pit? Vodu? Nikako! Somo voda, bez icega, ni zdrava. Pit ćete slovo, to hoće reć vodu, lipu vodu iz gustirne, s dvi tri kapje prove kvasine. Liti, kal ni vina, sve se prodolo da se more zivit, ili popilo, to piće je boje ol bilo kojega drugega. Nison zno kako ću skupit ženoglovske rici, tukalo mi je vidit i koje su to rici. Ne znon posvema ni danas, osin ca znon koko su rici delikone. Kako gul bilo, isto son odluci da u Ženuglovu (Ženu Glavu) skupjon rici kako ca niki entomolog skupjo matopire. Ili trove, pok ih stivoje u herbarijum, malo po malo i s puno pumnje da se ne raspadu. More bit i vako i nako, ma iskonje rici potraga je za zavičajen: da di von je zavičaj nego u ricima? Virujen da ženoglovski govur cini moli dil hrvatskega govornega makrokozmosa. Jedon nocin na koji je covik ca je živi, i još uvik živi, u temu molemu selu, svojima ricima i govoron iskazivo drugima, svumu mužu, ili ženi, svojuj dici, nonotu i noni, svima svojima, i svima tujima, ne somo svoje misli i pensir, nego i svoju voju i osjećaje. Svoju jubov, jeloziju i maržnju, sve svoje emocije i svuj odnos prema drugima i prema svitu. Koko gul ti svit bi malahan u njemu je postojo i duro son obo drugemu i drukcijemu svitu, o Ameriki, makor je siguro kako je malo ku imo sriće da je nojde. Makor je somo tako, u voji za bojin sviton, bilo moguće da judi iz Ženeglove (Žene Glave) znodu i za drugi, a ne somo za svuj moli svit ca ga cini njihovu selo. Zatu su svu svoju dicu poslali u skule, priko mora. Judi smo ca vazda stvoraju svuj idiolekt, svuj govur. I muj susid, Joško Popetov, govori malo drukcije ol mene, svojima ricima. Trudimo se da zajedniski nojdemo koji je to vrog provislo, koju ćemo stvor noć za tu ric. Zamislite covika, Ženoglovca, ca je nosa sićic, i reka drugima, ovo je sićic. Barba Sibe je pito, a di mu je provislo? Ti ga stavi, reka je covik barba Sibetu, i ako se slozite, tako je nasto sićic sa provislen. I oltal se more, bez velike muke, zacorst vode iz gustirne. Je, reka je barba Sibe, ma ne more, ako mu se ne veze kadenu, onda se ne more cripot, i ozbonde veze pul polkove da boje potone. Ta je barba Sibeta kadena, ili veruge, ako tako hoćete, dubla bucol na gustirni. Vidi se u kamenitemu pragu bucola njezin duboki friz. Koda ga je niku iskopo i onda ga izglanco finun brusilicun do mramornega sjaja.
Još i ovo. Tega tovara, kako ga zoves, pitali su barba Sibeta. Zoven ga muj tovor, reka je, gren s njin ucinit put do Korit. Zatu je moga Ljubo Stipišić napisat, pute, laze pizon dubli tovari, gustirne žedne mijun sići i lati. Tako je to. Nisto slicno bucolu barba Sibe i svit iz Ženeglove (Žene Glave) i okolnih sel ucrtali su u zemju, iskarcili su buske, ocistili ih ol stinjok, ucinili gomile, sagrodili kolnjike i u njim lipe skalinice da se more pasat, po bardima, priko bardi, Uzabardo, u Korita, na Idinj, na Samarzin, u Sinovo Dulca, Napoje, uza Glavicu, u Hum, usuda okolo, digul su mogli. Tako je nasto stori ženoglovski land art. Nami se more ucinit da su se igrali, grodili kolnjike, gomile i skalinice da in bude lipje i tako, svojima trudima i mukun, stvorali i stvorili provu, živu umjetnost na zemji ca su je kopoli i koja ih je uzdarzala koko gul bila tonka i slaba.
Postoje naravski rici ca nimaju svuj sićic ni bucol, a ni provislo, nimaju svoju stvor. Kal se rece, oni su inamoroni, ne more ona bez njega ni un bez nje, hoće se reć da je meju njima posridi jubov, a ta ric nimo stvor na koju je morete prilipit kako, na primjer, ric arganel. Ili kako je Rene Magritte pol sliku jelne pipe (lule) napiso, Ovo ni pipa (Ceci n'est une pipe). Niti to, jer nikal se ne more znat je jubov posridi, ili ni. Kal je posridi arganel kjoro von je, to je jelna stvor, da se malo škercomo, more se s njin vezat kaić, ne more jubov. More se konopen potegnit kaić, dovest ga blizje. More se i largat, ma nimo tega arganela s kojin se more potegnit jubov, kako ni arganela ca more potegnit vrime ca je pasalo. Ako tako hoćete to bi moga bit ženoglovski spomenar. Kako son reka o jubavi slicno su i Ženoglovke, u svoje vrime, pisali u spomenaru: sarce moje i tvoje u jubavi stoje, kako i sarce Ženoglovci još uvik stoji u Ženuglovu (Ženu Glavu). Ako i ni tako, dopustite da tako mislimo, makor se Žena Glava kako i svaki zavičaj, i puno drugih stvori, nojveće vole iz dajine. Na kraju, coviku ca piše, po makor i na internetskuj stranici, ku će znat hoće to, osin njemu, i drugemu svitu cagol vridit? Barz hoće, barenko za ono malo svita iz Ženoglove ca su i danas u selu, ili ga digol indi spominju. Barz će in oživit koju uspomenu, izoštrit i obnovit koju sliku ca in je bila izblidila ili posvema nestala.
Obo imenima U Ženuglovu (Ženu Glavu), i indi u Poje, ni puno imen ca su ih stori, i današnji svit, dovali i doju svojuj dici. Zatu je istu ime imalo razne forme da se judi mogu razlikovot. Ni puno ni prezimen. U Ženuglovu (Ženu Glavu) su dominantni Sviličići (somi sebe zovu Svilicići). Uz njih su toti još prezimena Bonomo (Bonetovi), Borčić (Borcićovi, Lukini), Ivčević (Sulićovi), Kordić (Pidinovi), Mladineo (Cifutovi). Većina Sviličići dobili su obiteljske nadimke prema imenima svojih predaka ili prema nadimcima tih predaka, muških ili ženskih: Andricini, Andretovi, Andrićovi, Babini, Bajinini, Balini, Bjožovi, Dušanovi, Gardelinovi, Golubovi, Jurakotovi, Kuzmetovi, Maricini, Mandinini, Matićovi, Matijovi, Mihurićovi, Mikasovi, Mircitovi, Nanetovi, Peretovi, Popetovi, Povletovi, Priskotovi, Sibićovi, Tornetovi.
Imenima famiji i osobi dodovali su se nadimci da razne famije istega prezimena mogu imat svuj identitet. Imena unucima stori su dovali po nonotima i nonima, i tako daje (ako je dite komu se vej bilo dolo ime po nikemu pretku umorlo, to se ime priskokalo, ni se smilo dat nelnemu ditetu ca se rodilo iza nega ca je umorlo). Imena su se naslidivali, a imovinu kako ku, jerbo ni nikal svak jednoko imo. Nakun nonoti i noni na red su dušli borbe ako su roditeji imali veće ol cetiri diteta, stričevi i ujaci, parvu stričevi, onda ujaci. Tek je peti sin moga dobit ime svuga oca. Po temu se moglo znat kako se ku zvo u zolnjih dvista i veće godišć, sve dokle se u novije vrime imena nisu izvarjala - pocela su dohodit iz nikega drugega neba, ne iz ženoglovskega.
Kako se moglo rišit poteškoću di je dobota somo jelnu prezime, a malo imen ca se koriste? Pranono mi se zvo Bjoze (Blaž) Sibićov, zvoli su ga Stori Sibić. Imo je šest sini: Sibeta, Moteta, Ondreta (ili Andreta), Mikulu, Mihota i Bjožeta. Zolnji je hodićo u Amerike tridesetih godišć. Nikal se ni jovi, nikur s njin ni razgovoro, nikomu ni piso, nesto je zauvik. Osin Bjožeta (zvoli su ga Mlaji), i Mihota, svi ostali sini imali su barenko jelnega unuka i svi su parvega unuka izdili, doli mu ime, u nonota, u storega Bjožeta Sibića. Formalno sva se cetiri zovu Blaž Sviličić Sibićov. Ni bilo druge nego da se nikako razaznaju: muj je otac osto Bjože Sibićov, posli njega su Blaženko Pove, Blaženko Toncice, Blaž barba Moteta, bolničar, zvoni Siga. Jesu se mogli zvat onako kako in je bilo u karšćenici? Jesu, naravski, ma ne bi se razumilo koji je od njih Blaž Sviličić Sibić, i komu je od poreznega ureda duslo pismo da ploti porez. Porezni je tuko dodat još jelno ime, ime oca, na primjer, Blaž Sviličić pok. Josipa. Ni to ne bi pomoglo, jer i takih Blažih imo veće ol jelnega.
Kako s imenima ni lako ni s ricima. Ženoglovci ne viruju da su rici odvojene ol stvori, da se stvor more zvat kako hoće, ne viruju ni da slika stvori ni ono ca oko vidi. Upozno son to u muga oca i matere. Bila je zima. Moja mati je uza špaher stila na glos Olivera Twista. Otac je slušo. Zacas su postali dica, patili s Oliveron, njeguv je svit posto je njihov. I tako su iz dona u don stili roman i cudili se, kako i ne bi? Dickens je bi veći mađioničar nego oni ca ispol klobuka izvuce ne jelnega nego dvo zeca, onda još jelnega. Sve je bilo dobro dokle me nisu pitali, je to istina, to ca je bilo s Oliveron? Jo son reka, ni. To je pisac tako zamisli, onda je napiso, to je roman, ni to povijest. Zaludu. Cin son reka kako je toti posebna vorst istine, oni nisu imali interesa za posebnu istinu. Je se to dogodilo ili ni, je to bi Oliver, ili ni, to je važno. Nakun tega ih ti roman ni zanimo. Nisu mogli odvojit rici ol stvori. U razgovoru, to tuko znat: u Ženuglovu (Ženu Glavu) svitu je teško odvojit rici ol stvori, ime od covika, je to Vinko, je, ma ne bilo koji Vinko, to je Vinko Jurakotov, i to Keja, to more bit somo un ne more bit niku drugi. Je to Tonko, je, ma ne bilo koji, nego Tonko Rakotov, zovu ga Relja. Ime je osoba, upravo ta osoba na koju se ime odnosi i ne more se od njega odvojit. Tuko se zapitat kako će to bit: kal dujde sulnji don hoće onda Isus s osobima oživit i njihova imena, ili će imena pripustit zaboravu kako nisto suvišno i zemaljski efemerno?
Libri i literatura Fali son zoc nison s većun pumnjun prosti libre, internetske uratke i stranice, ca su mi puno pomogli a pomogli bi mi i veće da son i ih na vrime poce stit. Pomogli bi i vami da boje razumite nas otok, nasa mista, nas govur i zenoglovske rici. To su dragocjeni libri, ne somo za nas otok. Navest ću ih somo nikoliko, a i nike druge ca se nazivaju rječnicima stranih riječi, a zapravo su to rječnici domoćih rici ca na niki nocin imaju strano podrijetlo. U svakemu jaziku je tako. To su tezaurusi, zbirke univerzalnega jezičnega blaga, ne somo nasega jazika nego i bilo lkojega drugega. Bez takih se rici, ili stranega leksika, ne more zamislit nas hrvatski jezik, ma ni bilo koji drugi. Ni moli njeguv dil, kako ca je zavičajni govur jelnega sela, oskle son skupi rici u vemu uratku ca son ga nazvo Rici iz Ženeglove (Žene Glave) . Nojveći broj rici u njemu su romanizmi. Manje je ricih ca su dijalektološke i mogu se lako razumit ako ih se malo boje sluso, makor, istini za voju, ni ni to lako, jer tuko savlodat naglasak, a u verbariju je stavljen somo djelomično, na natuknice, i napamet, brez sluha. Ninder napiso, snojdite se kako znote, drugi von u temu mogu pomoć veće ol mene. Vodi ću navest somo malo libri i članaka u časopisima i na internetu do kojih ni puno tesko duć.
Nevenka Bezić Božanić, Stanovništvo Komiže, Split, Logos 1984. Nevenka Bezić Božanić, Iz prošlosti Visa, Zagreb, Matica hrvatska, 2007. Joško Božanić, Facende otoka Visa, prilog istraživanju govora otoka Visa, Split, Književni krug, 2002 Joško Božanić, Lingua halieutica, ribarski jezik Komiže, Split, Književni krug, 2011. Senko Karuza, Vodič po otoku, Zagreb, Naklada MD, 2003. Dika Marijanović-Radica, Dalmatinska kuhinja, Sarajevo, Veselin Masleša, 1973. Ranko Marinković, Poniženje Sokrata, Zagreb, Naprijed, 1959.
Vladimir Anić i dr, Hrvatski enciklopedijski rječnik, Zagreb, EPH, Novi liber, 2004. Vladimir Anić, Ivo Glodstein, Rječnik stranih riječi, Zagreb, Novi liber, 1999. Bratoljub Klaić, Rječnik stranih riječi, tuđice i posuđenice, Zagreb, Nakladni zavod Matice hrvatske, 1990. Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Beograd, Prosveta, 1954. Mirko Deanović, Josip Jernej, Talijansko hrvatskosrpski rječnik, Zagreb, Školska knjiga 1960. Pomorska enciklopedija, Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod, 1972. Opća i nacionalna enciklopedija u 20 knjiga, Zagreb, Proleksis, 2005. Tonko Šoljan, Ribe Jadrana, Pisces Mari Adriatici, Pretiak iz 1948. Dom i svijet, Zagreb 1995. Marin Oreb, Viška pjesmarica, II. Vis, Samostan sv. Jere, 1985. Marin Oreb, Viška pjesmarica, III. Vis, Samostan sv. Jere, 1987.
Internet Giuseppe Boerio, Dizionario del dialetto veneziano, Venezia, Giovanni Cechini, terza edizoni, 1867. Joško Božanić, Komiška ribarska epopeja, Split, Čakavska rič, XI, 1984 Joško Božanić, Komiža. Rupa u željeznoj zavjesi III. Čakavska rič, Split 1993, br 2 Joško Božanić, Iskustvo vremena komiških ribara, Split, Čakavska rič, XXIV, 1997. Joško Božanić, Doba srebra, prilog istraživanju halieutičkog leksika falkuše, Split, Čakavska rič, XLI, Joško Božanić, Lingua franca, Split, Čakavska rič, XXV, 1998. Joško Božanić, Komiža, Split. Komiški dikcionar – A. Čakavska rič, XXXIV, Split 2006. Joško Božanić, Komiža, Split. Komiški dikcionar – B. Čalavska rič, XXXVI, Split 2008. Silvio Braica, Kratki pojmovnik o moru, ribarstvu i pomorstvu. Ethnologica Dalmatica, 22, Split, 2015. Silvio Braica, Pojmovnik hrvatske i etnologije, Ethnologica Dalmatica, 8, Split, 1999. Jasna Gačić, Romanski elementi u splitskom čakavskom govoru Ernesto Kosovitz, Dizionario-vocabolario del dialetto trestino a della lingua italiana, Trieste, 1890. Pavao Mardešić-Centin, Rječnik komiškog govora, Zagreb, Hrvatski dijalektološki zbornik, No 4, 1977. Narodni pomorski nazivi u Hvarskoj općini. Sakupio i u govoru sela Brusja napisao g. 1950. don Juraj Dulčić, kapt. prepošt Hrvatski jezični portal Dinko Sule, Riči šoltanskeg govora (Bašćina 22, 2013., Općina Šolta, Grohote) Wictionary, the free dictionary www.enciklopedija.hr Leksikografski zavod Miroslava Krleže
Zahvala Na kraju, tuko mi spomenit i moju mater. Njezine son rukopise stavi pod naslovom Nonin librić na svoju internetsku stranicu www.svilicic.weebly.com. Isto tako veliki dil rici u ovemu ženoglovskemu verbariuj dugujen jedinemu zenoglovskemu kroničaru Šimunu (Mimetu) Borčiću (Lukinu) i njegovemu Libru ca son ga s dopuštenjem njegovega sina Stjepana Borčića stavi na spomenutu internetsku adresu. Za Rici iz Ženeglove (Žene Glave), u novije vrime, tuko mu na parvu misto zafolit Joškotu Sviličiću Popetovu, njegovuj ženi Rosandi, rojenuj Gracin (ol Medanićovih, iz Borovika), za dikoju ric Ivotu i Tonkotu Sviličiću Nanetovu, Lenkotu Mladeneo Vodopijinu rodon iz Borovika, a osto son dužan i dr. Andriji Svilićiću Golubovu i njegovima savjetima iz njegovih e-maila. Naravski, da nison sigur hobi svi oni bili kuntenti sa definicijima i primjerima za rici ca son ih zapiso. U zolnju, ma ne i nojmanje, puno su mi vridili moja žena Ana (rojena Vučićević, u Turkovićima, u Hercegovini), profesorici hrvatskoga jezika, koja mi je uspoređivala izgovor pojedinih rici u standardnom hrvatskom jeziku s našin lokalnim govoron. I našemu sinu Blažu Svilićiću (živi u Zagrebu) za elektroničku i internetsko uređivanje rukopisa, kao i cijele stranice na navedenoj adresi. Bez njega te stranice ne bi bilo.
Abecedni popis Rici iz Ženeglove Skraćenice (upućuju na istoznačne rici u drugima jazicima) fr (francuski) gr (grčki) njem (njemački) šp (španjolski) tal (talijanski) tur (turski) ven (talijansko venetski) trsć (talijansko tršćanski)