Alkioni
1
Nije poznato kako je izgledao prastari alkion. Gotovo sigurno nije to bio blistavi vodomar (Alcedo atthis) ptica koju Englezi, kako i doliči čarobnim pticama, nazivaju kraljevskim ribarom. Kingfisherom. Ili su u mitskom vremenu, u jednom trenutku koji su zabilježili Apolodor, Higin i Ovidije, vjerojatno i mnogi drugi, Alkionu, kćerku Eola, boga vjetrova, i njenoga voljenog Keika za kojim je umirala tugujući, bogovi preobrazili u briljantne alkione, ptice koje nazivaju kraljevskim ribarima. Nezasitne tamanitelje sitnih riba, ne onih morskih, nego riječnih i jezerskih. Presjajno njihovo perje nekada se koristilo za ukrašavanje damskih šešira, na sreću, ne dugo, a da bi značajnije utjecalo na brojnost ove ptice. Uskoro se, naime, uočilo kako svoj istinski sjaj perje dobiva samo na živoj ptici obasjanom suncem tako da moda koja je poticala njezin izlov nije dugo trajala. Svejedno, ta mala grabljivica sjaji poput krune među onim pticama što žive uz vodu loveći sitne ribe. Čim ih spazi, te sitne ribice, kao pokretne sjene ispod površine vode, nepogrešivo se ustremljuje prema njima skupljenih krila, nalik na ubojitu strijelu ili leteću dugu, rainbow flaying. Tako to lijepo kažu Englezi. Težina ribica koje mora dnevno pojesti, kako bi održala tjelesnu snagu i sjaj svoga perja, samo je nešto manja od njezine vlastite.
Svevideći promatrači ptica kažu kako uz toliki broj riba mora još uloviti i ribice kojima će nahraniti ptiće što otvorenoga kljuna čekaju u gnijezdu. Nikada neće pogriješiti. Neka je i stoti primjerak ribicu će beziznimno držati za rep tako da je nezasitni ptići mogu lagano progutati počevši s glavom. Neki pisci odriču alkionu identitet, navodno bi on mogao biti ova ili ona ptica, moguće tamni ronac, gnjurac ćubasti (Podiceps cristatus) ili velika burnica (Marcronectes gigantes), moguće neki albatros (Diomedeidae), ili prelijepi veliki galeb klaukovac (Larus michaelis) ili, napokon, neka druga morska ptica poput blune (Morus bassanus) koje mogu imatiti raspon krila veći od 160 centimetra. To su zaista gigantske ptice, nekima krila u raspomu mogu biti i duža od tri metra. Vodomar im nije nimalo sličan. To je posve mala ptica. Rijetko je duža od šesnaest centimetara ili teža od tridesetak grama. Mali je vodomar ipak neobična ptica, bliža mitskoj ptici u odnosu na bilo koju od onih koje smo spomenuli. Neustrašivost mu je nemjerljiva, oštrina vida savršena, brzoga je leta. Najljepša je vodena ptica. Ime mu potječe iz vremena koje ptice nije taksonomijski razlikovalo. Nisu bile klasificirane. Običnim su ljudima bez obzira na vrste sve one bile jednake i iste. Sve živo što leti ljudi su nazivali pticama, osim netopira. Naravno, to je zabluda. Nije istina kako je baš tako bilo. Mnogo prije prirodoslovca i ornitologa ljudi su dostupne ptice svrstavali u rodove, klase i porodice. U malim ljudskim skupinama bile su poznate ne samo kao vrste nego i kao pojedinačne ptice, kao ptice s vlastitim imenom i identitetom. Tako je ponegdje i danas. Znaju ne samo da ubijaju koku te i takve vrste, nego svoju vlastitu kokoš koju su itekako dobro poznavali i znali je dozvati njezinim imenom.
2
Barem neki alkioni sačuvali su svoju neponovoljivu individualnost i izbjegli puko svrstavanje, poput onoga što se uz Norin, pod Vidom, vraćao iz godine u godinu, uvijek na isto mjesto, u isto sklonište i na istu granu, odakle je motrio poznatu vodu. Ljudima koji su se verali uokolo i puštali ga na miru bio je on poznata i prijateljska ptica. Nazvali su ga "Momak", njega jedinoga među svim pticama, čim su prvi put opazili kako sa svoga mjesta zuri u vodu. Nakon što bi se na proljeće ili početkom ljeta vratio na isto mjesto, govorili su: "Eno, Momak se vratio". A kad je ljeto ojačalo njegovo je perje zasvjetlilo dobivši tirkiznomodri prelijev, govorili su: "Momak se proljepšao." I, napokon, kad ga više nisu mogli opaziti na njegovom mjestu, konstatirali su, kao da se radi o gorkoj činjenici i nepovratnom gubitku: " Neće se vratiti, negdje je zaglavio." No, istina je, kako momak gdjegod se nalazio, na kojoj god lijepoj vodi, bistroj maloj rijeci ili potoku lovio, ili krajevima koje sami nikada nećemo pohoditi ni kao promatrači vidjeti, nikada nije sam. Najmanje ih je dvoje, uvijek čine par, mužjak i ženka ostaju međusobno odani, ne rastaju se i zajednički, svim svojim snagama, podižu potomstvo. Oboje se trude, iako mužjaku prije svega mora pridobiti ženku i zatim odrediti rupu u kojoj će se sklanjati, ženka snijeti jaja. No, prije svega ona mu mora dati jasan znak da ga prihvaća. Kraljevski ribar mora loviti ribicu za ribicom i dok mu je partnerica zlovoljna i ne prihvaća dar, nema ništa od zajedničkoga života ni pristanka na kopulaciju. Tek prihvaćanjem ribice daje ona pristanak. Odmah nakon toga na nekoj strani vode počnu zajednički kopati duboku sklonište, na kraju skloništa malo proširenje za gnijezdo. Svoj tajni tunel kopaju u glini ili pijesku. Na kraju tunela ženka će snijeti jaja, obično četiri, ležat će naizmjenično na njima, čekati dok se ptići ne izvale, njegovati ih i čuvati. Kao što naizmjence kopaju svoje bračno gnijezdo, tako i naizmjence leže na jajima. Prekrasni vodomari uglavnom su monogamni, vjerni su jedno drugom. Oni se čekaju nakon povratka sa selidbe. Vodomar koji prije dođe, mužjak ili ženka, gotovo redovito čeka onoga koji će tek doći.
Preparirani se jedan primjerak Alcedo Atthisa, vodomara ribara, kako to piše na maloj njegovoj mjedenoj pločici, može se vidjeti (možda još uvijek?!) u novouređenim i nanovo otvorenim velikim i sjajnim prostorima Prirodoslovnoga muzeju u Metkoviću. Nakon mnogo seljenja prvobitna se zbirka proširila i smjestila u veličanstvenu zgradu nekadašnje duhanske stanice koja se zvala Vaga, i danas se tako zove. U toj zbirci, zaista se nalazi značajan i vrlo velik broj preparinih ptica, prema podatku iz knjige Dragutina Rucnera, poznatog ornitologa, više od dvije stotine vrsta. Knjiga je izdana pod naslovom Ptice doline Nertve. Izdana je u Metkoviću 1993. Odlične fotografije svih ptica u zbirci, i kasnije u Muzeju, između ostalih i prepariranog vodomara, izradio je Vladimir Pheifer. Prvu je pticu, stanovitoga vivka pozviždača (Vanellus vanellus), krasnu pticu s neizbježnom kukmom na glavi sabrao poznati lovac P. Krstičević, 1948. godine, vjerojatno na tada još vrlo prostranom močvarnom području Hutova blata. Ne znam tko je i gdje sabrao čudesnoga kraljevskog ribara ni tko ga je uredio i preparirao. Čuo sam kako je taj posao vrlo, vrlo težak. Napominjem kako metkovski Prirodoslovni muzej kao svoj logo ima lijepi crtež vječnog vodomara, ptice čiji su jedinstven oblik i boje navodno stvorili davno umrli prastari bogovi koji su očito uočili kako ptice nisu ništa manje vrijedne od ljudi, barem na nekoj prirodnoj, neanropocentričnoj ljestvici bića, pa su se i sami bez straha i srama znali pretvoriti u neku pticu, beštiju, čak i čovjeka!
Jedan sličan alkion, nakon svih svojih mitoloških predaka, u moderno vrijeme, još jednom je prešao u mit s jasnim identitetom i nedvojbenom jednostavnošću. Taj moderni alkionski mit počinje sa sumnjičavim prirodoslovcima koji su, kako god shvaćali njihove zadatke, bezobzirno uzeli jednu od ovih ptica iz njezina gnijezda. Prstenovali su toga alkiona ne bi li tako, po dogovorenom protokolu, utvrdili kamo je sve dospio, kuda se kretao, koliki je put prešao taj alkion, koliko morskih milja. Ova mala ptica beskrajno je odana svome skrovištu i svojoj grani. Satima će s grane nepomično buljiti u vodu ne bi li ispod površine otkrila kretanje dragocjenog plijena. Osim, ako ne živi uz neku posebnu vodu na čijim je obalama tako lako doći do plijena da skrovište nije potrebno, ni skrovište ni grana za budno promatranje, kao što je to nekada bilo uz Tisu. Kažu kako je davno zabilježeno da je uz ovu dunavsku rijeku bilo lako ljudima i pticama koje love ribu. Tisa je navodno samo u to davno vrijeme bila sastavljena od dvije trećine vode i jedne trećine svih vrsta riba. Bilo je ondje riba tako mnogo da za njima nisu trebali posebno tragati ni ljudi. Za jedan su dukat mogli dobiti tisuću velikih komada. Ni spretni alkioni, ako ih je ondje uopće bilo, mogli su lako doći do svoje sitne ribe a da ne bulje satima u vodu ne bi li ugledali svoju usku i dugu, ali vrlo malenu ribicu koju očito nije proždirao samo alkion nego i sve velike ribe koje su zatrpavale rijeku baš onako kako je to nacrtao Peter Bruegle st. 1556. pod nazivom "Velika riba jede malu ribu."
Alkiona, o komu je ovdje riječ, tog čudesnog dečka koji je obnovio jedan mit što će se prepričavati a da se nikada ne objasni, ulovili su u njegovom skrovištu na otoku Stokholmu, u zapadnom Walesu. Strpali su ga u kavez, stavili u zrakoplov, u odjel za prtljagu, odnijeli u više od pet tisuća kilometra daleki Boston, u Americi. Ondje su ga pustili. U svoje se u zavičajno sklonište vratio neobjašnjivom brzinom, u roku kraćem od 13 dana. U blizini svoga skloništa neobičnom je postojanošću nastavio promatrati poznatu vodu s uvijek jednakim obzorom, kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo. Razumije se, nakon ovog alkionskog puta oko svijeta nije prihvaćena pouka kako ptice u gnijezdima ne treba uznemiravati, nego se zadržala silna želja da se objasni kako je ovoj maloj ptici, tome alkionu, sve to uspjelo, kako je, a da se nigdje nije izgubila, uspjela pronaći svoj zavičaj. I zašto mu je, usprkos svemu, ostala tako ludo odana? Kakvo je, napokon, srce imala ta mala ptica tek malo veća od gardelina (Carduelis carduelis)? Priodoslovcima se učinilo kao da u ljudima nema ama baš ni trga od tog alkionskoga nagona!?
3
Kako god bilo, o alkionima postoje drevne priče, nesretne i teške, pa se ponekad može posumnjati da se u tim tužnim izmišljajima radi o nekoj drugoj, nealkionskoj vrsti. Postoje, također, nezanemarive razlike u tumačenju ponašanja alkionskih ptica. Staroegipatski alkioni imali su neobično profinjenu osjetljivost i već su u krilima i perju osjećali smirivanje vremena i dugo razdoblje tišina bez vjetrova i nemirnih gibanja u svojim zavičajnim vodama. Bilo je to vrijeme kada su bez žurbe i uznemirenosti, s čvrstim pouzdanjem, počinjali graditi svoja obiteljska gnijezda, uvijek jednakom ustrajnošću kao da im je nebo zajamčilo da ih neće uznemiravati. Ljudi su znali da u vrijeme dok alkioni grade gnijezda neće biti nevremena ni oluja. Zbog toga su stari Egipćani dijelove svoga svijeta, one tvrde nepoznanice i nepodnošljivu dosljednost svakodnevnoga umiranja, počeli tumačiti koristeći neobičan mir alkiona, uspoređujući s njegovim sva ona ponašanja koja su tiho i neuznemireno, bez napetosti i prenemaganja, spokojno vodila prema običnim, dnevnim svrhama. Tako je alkion u starom Egiptu postao jedinstvenim simbolom spokojstva.
Na drugoj strani stoji starogrčki alkion, jedna vrsta koja je u međuvremenu postala nejasna, ili se naprosto zagubila u beskrajima mitološkog prostora odakle povratak u stvarnost nije moguć. Postojanje ove mitske ptice utemeljeno je u jednoj tragičnoj priči koja objašnjava zašto su te ptice gradile gnijezda kada na moru zavladaju razdoblja neočekivane zimske tišine, tako neočekivane da se čini kao da je pticama to vrijeme darovano. Priča objašnjava zbog čega, tjedan dana prije zimskog suncostaja, Eol navodno ne dopušta vjetrovima da divljaju, a Posejdon zaustavlja pobješnjele morske konje i tako stvarajući razdolje potpune utihe da alkionske ptice mogu na miru tugovati za svojim uginulim mužjacima odnosno ženkama i sagraditi gnijezda od grubih i neprijatnih morskih trava. U njih će položiti svoja ružičasta jaja iz kojih će se izvaliti mladi alkioni.
Eol je davno već mrtav. Vjetrovi su mu svjedno ostali odani u sredozemnoj cikloni i ponašaju se na jednak način, neuračunljivo i elementarno, kao i u vrijeme kad su, navodno, slušali svoga nepredvidivog boga. Ljudi koji se razumiju u zimu uvijek će potvrditi da u ono prastaro vrijeme, jedanako kao i danas, oštri zimski vjetrovi ovim tužnim pticama ostavljaju kratko razdoblje tišine, alkionske dane tužnoga mira, kako bi gotovo na morskoj pjeni podigle svoja krhka i nesigurna gnijezda, i to upravo onda dok traju najkraći dani u godini. Priča ili mit ima svoju vlastitu logiku, jednom zapisana ona ostaje i traje. Upravo kako je to Ovidije zabilježio na kraju svoje knjige o pretvrbama ljudi u druga bića. Bogovi su nemilosrdni u svojoj osvetoljubivosti i sitničavi, pamte svaku sitnicu i ne praštaju koliko god ih molili. Uvjeren je bio Ovidije u trajnost svoje pjesme, svojih metamorfoza i alkiona. Završio je djelo, mislio je tako, što ga ni srdžba boga Jupitera uništiti neće, neće ga moći spaliti ni oganj ni mač ga uništiti." Narod će čitati mene i ne varaju li me slutnje pjesničke, ja ću u sva vremena živjeti slavljen" (Metamorfoze, XI. stihovi 878-87). Tako o tomu Ovidije. On je vjerovao kako je zavidna Hera Alkiona i Keika pretvorila u morske alkione. Njoj njezin Zeus nije nimalo bio vjeran, štoviše varao je svoju ženu sa smrtnicama kad god bi mu to samo uspjelo. Kao svjedoke spomenute pretvorbe Ovidije je naveo samo starce koji su gledali kako je novostvoreni par pritica poletio uz površinu mora, i pri tom se spomenuli još jednoga para ptica što su zbog neugasive ali tragične ljubavi također preobražene u neke nejasne ptice. U to vrijeme naravno nijedan od staraca nije bio ornitolog, ali su zato o svim pticama funkcionirale bajke. Bajke u kojima su nastajale i koje su među ljudima kružile upravo tako, poput lakokrilih ptica.
Mitska se alkionska gnijezda savijena na morskoj pjeni, koliko god pažljivo pletena, nisu mogla održati, barem ne toliko dugo da ih je itko mogao vidjeti. Pomorci su inače vjerovali da Alkionovo osušeno tijelo, ako se nosi kao amajlija, može značajno pomoći protiv Zeusove munje. Zahvaljujući mrtvom alkionu grom neće udariti ondje gdje je već jednom udario. Ipak, nikoga nije iznenadila dokazana činjenica da pravi alkioni grade drukčija, nemitološka gnijezda, na sigurnijim obalama, da ih često kopaju u zemlji i na pješčanim uzdignućima uz obale močvara, potoka ili rijeka pazeći da budu toliko visoko da ih nemirne vode ne bi dosegle i potopile.
4
Postoji naravno mnoštvo priča o pticama, o morskim i slatkovodnim, riječnim i močvarnim, o roncima i alkionima, i svaka ima u sebi neku tajnu koju nije moguće izvući ni zadržati kao da je glatka kugla koja vam poleti iz ruku prije nego što si je uspijete stisnuti. Mitološke su to priče, ne znam jesu li takve bile oduvijek ili im je vrijeme presudilo, kako kažu pregazilo ih, a znanost falsificirala, učinila ih neistinitima, donijela im takvu etiketu. To su laži, eto to. Nisu to niti priče ili bajke, poput onih što su ih smišljali braća Grimm Jakov, 1675-1863), Hanas Christian Anderson (1805-1875) ili Charles Perault (1628-1703), ili Carlo Colodi (1826-1890) sa svojim divnim Pinocchiom komu nos toliko više raste koliko više laže. One ljudima, djeci napose, donose divnu istinu, ali neznastvenoga karaktera. Nisu to mitovi. Mitovi nisu takvi, daleki su, nerijetko potpuno daleki i nejasni. U mitu, možda nema laži, on je takav kakav jest, ali znanost mora biti daleko od njega, to je jedna druga priča.
Prije početka trojanskoga rata agenti kraljevske braće Agamemnona i Menelaja, Odisej prije svih, na različite su načine mobilizirali ljudske i materijalne rezerve ne bi li osigurali zauzeće Troje i Helenin povratak Menelaju. Svi nekadašnji Helenini prosci bili su se zakleli na odanost u ratu i na vojnu pomoć Heleninom izabraniku. Odisej je smislio vrlo složenu proceduru zakletve, iako je unaprijed znao da najljepšu ženu može dobiti samo Menelaj, moćniji od svih prosaca. Među Heleninim proscima bio je i Kinira, vladar na Cipru, prvi kralj na tom otoku. Zadaću da od njega izmame pomoć koju je bio obećao Menelaju dobili su kraljevi povjerenici Taltibije i Odisej. Ne zna se je li Kinira zaista bio dovoljno bogat, je li mogao održati dano obećanje. Doduše, čim je opazio Odiseja odmah je za Agamemnona izdvojio obećani štit. Ali, od pedeset brodova koje je obećao da će poslati prema Troji, samo je jedan bio drven. Ostale je dao sagraditi od gline i umjesto žive ljudske posade u njih je strpao glinene lutke. Naravno, kad su ih porinuli u more Kinirini su se brodovi začas rasuli u blato i stopili s muljem na dnu mora, a glinene lutke presvućene krpama potonule su također na dno ili su naokolo plutale kao da se izruguju Atrejevim sinovima. Agamemnon je zamolio Apolona da ustrijeli Kiniru, da ga tako kazni zbog pedeset brodova koje je obećao, a nije ih poslao Menelaju. Kćeri su voljele svoga oca i nisu mogle preboljeti njegovu smrt. Sve su skočile u more i utopile se, svih pedest u isti mah.
Samo rijetki vjeruju da se to baš tako dogodilo. Radilo se o obitelji u kojoj su se zbivali događaji što su služili kao obrasci za sastavljanje brojnih tragičnih priča čije nastajanje nitko više nije mogao zaustaviti. Nevjerojatno zvuči podatak da se u moru, upravo na mjestu gdje su nestale Kinirine kćeri, odjednom okupilo pedestak nepoznatih ptica koje su se promatračima učinile neobično tužnima. "Eno", rekli su u jedan glas, "bog je sve sestre pretvorio u morske ptice." Bili su to alkioni. Kasnije se nisu više mogle vidjeti takve ptice, a i Plinije (Stariji, Sekundus, 23-79), tvrdi da je alkiona nemoguće vidjeti, osim uz pomoć velike sreću, u vrijeme solsticija kad zalaze Plejade, nebeske zvijezde od kojih se jedna naziva Alkionom.
5
Jedna slična preobrazba možda samo potvrđuje da su neke među pričama mogle biti Odisejeve izmišljotine ne bi li pred najmoćnijom braćom opravdao svoju neučinkovitu mobilizaciju. Nije mu uspjelo, usprkos izričitoj Agamemnovoj naredbi, pred Trojom dovesti znamenite Vinogradarke, sestre kojima je Dionis na otoku Delu dao moć da višestruko umnožavaju urod ulja, žita i vina. Bile su tri. Njihov otac Anije, kralj na Delu, nije ih htio pustiti u tuđu zemlju, među poludivlje vojnike. Želio je da ostanu na rodnom otoku, da ondje umre prije njih, jer je nekako slutio da rat pod Trojom neće nikada završiti. Odisej ih je svezane ugurao u brod, a bog komu su ih bili posvetili nije se dobro snalazio i očito nije znao kako bi im uskratio onaj dar što je počeo izazivati neprilike. Pretvorio ih je u nemoćne i slabe ptice. Tako barem pričaju ne bi li opravdali boga čiji je svijet postupno gubio na uvjerljivosti.
Da se dobije pravi alkion, ptica s mitoloških obala, trebalo je čekati dugo, dok bogovi nisu u svojim tvrdim nacrtima, kao u nekim tamnim komorama sudbine, usmjerili živote kraljevske braće iz Trahina u Tesaliji, kralja Keika i njegova brata Dedaliona. Vjerojatno ni Ovidije nije volio ponavljati sve one metamorfoze što su ih bogovi priređivali poznatim i moćnim ljudima, muškarcima i ženama, pretvarajući ih u ptice. Ali, i sudbina ovoga pjesnika, skupljača i tvorca čarobnih preobrazbi, zavisila je od volje Augusta, uzvišenog imperatora. Prognao ga je u krajeve u kojima je mogao opstati samo tako da se kulturološki preobrazi, asimilira, kako bi preživio. Pjesme o čudesnim preobrazbama ostavio je u baštinu jednom svijetu koji će ih uskoro zaboraviti, zatim zatirati, njih i njihove odjeke, i bacati u smeće. Keik iz Trahine, bio je sin Danice, Jutarnje zvijezde, a žena mu je bila Alkiona, kćerka Eolova. Bili su lijepi, neusporedivo odani jedno drugom, tako izvrsni i zadovoljni životom, i sretni, toliko sretni da se nisu klonili uspoređivati s bogovima, sa Zeusom i Herom. Naravno, neutemeljeno budući da bogovi nisu nikad mogli shvatiti beskrajnu sreću ljudi koji imaju ispunjen kratkotrajni zajednički život: znaju da će umrijeti, a svejedno vjeruju da su sretni, sretniji od bogova. Nesreća se dogodila najprije Keikovu bratu Dedalionu. Njegovu vlastiti kćer Hionu, mada je bila ljubavnica Apolona i Hermesa, ili upravo zato, hvalila se kako je ljepša od boginje Artemide, tvrde i agresivne lovkinje što nije priličilo ženama a kamoli boginjima. Bogovi sve čuju, hvalisavost i šale na svoj račun ne podnose i smjesta se osvećuju. Artemida, stroga i nepogrešiva nije potrošila više od jedne strijele. Ustrijelila ju je ravno u grlo. Čini mi se kako joj se Apolon smilovao i preobrazio u pticu latiskoga naziva Accipiter nisus, u silno efikasnoga sokola, ili jastreba.
Kad je spoznao da je njegova jedina kćerka mrtva Dedalion je izgubio razboritost, nije bio svjestan ničega osim potrebe da se osveti bogovima i ljudima. Opsjednut osvetom bezglavo i ludo je jurio, poput bika kojega progone stršljenovi, od Trahina do Parnasa, stazama koje ljudska noga ne može svladati. Ondje se s visoke gorske stijene strmoglavio, uvjeren da je jastreb, neustrašiva ptica koja razgoni druge ptice, osobito golubove, kao da im se osvećuje za neku strašnu i nemoguću nepravdu. Postoje ljudi koji će potvrditi da se nesretni Dedalion doista i pretvorio u jastreba i nad Tizbom u Beotiji, mjestom u kojem ima najviše golubova, danju i noću nezasitno juri za njima kao da nikad neće doći kraj njegovoj osvetiti.
6
Moguće je, napokon, da će neki neobično uporan čitatelj htjeti provjeravati i sam tražiti stare i još starije izvore mitova, fabula i priča koje sam ovdje djelomično prafrazirao a da o njima znam vrlo malo. Ne mnogo više osim žive sklonosti prema njima makar koliko se danas obezvrijeđivale preuzetnim isticanjem neupitne znanstvene spoznaje i znanosti koju uvijek iznova treba utemeljivati u novim paradigmama, eksperimentima, mrežama i modelima, kojima rod znanstvenika lovi istine našega svijeta kao suprotnost mitološkim izmišljajima. Vjerojatno je među prvima velikim piscima neizmjernu vrijednost Loeb classical Library, Harvard University Pressa, uočila Margueritte Yourcenar (1903 -1987). Nakon njezinih Hadrijanovih memoara jedva je moguće reći još koju riječ o toj slavnoj ediciji. U toj biblioteci grčkih i rimskih klasika izdana je Apollodorva Biblioteka, The Library (rukopis iz II. stoljeća pr, n. ere, pisca o komu se malo i ništa ne zna, čak niti ime) u kojoj se nalazi zapis o metamorfozi Alkione u vodomara, kingfishera ili jednostavno alkiona: "Alkiona se udala za Keika, sina Lucifera. Svoju nesreću izazvali su (pretjeranim) ponosom; on je govorio kako je njegova žena Hera, a ona da je njezin muž Zeus. Onda ih je Zeus preobrazio u ptice; od nje načinio vodomara (alkiona), od njega keika" (pticu nepoznatog identiteta, možda blunu; Apolodorus The Library, I, VII.
Sličnu je priču prepričao navodni rimski pisac nazvan Higin (Hyginus). O njemu se također ništa ne zna ni da je postojao ni da nije postojao, a pitanje o njegovu imenu ostalo je otvoreno. Njegove su Fabule (Fabulae, Mitovi) poredane po brojevima. Fabula o Alkioni i Keiku prepričana je pod brojem 65, ima naziv Alcyone: "Kada je Keik sin Hespera (ili Lucifera) i Filone (Filonide) poginuo je u brodolomu, njegova se žena Alkiona, kći Eola i Egiale, bacila u more poludjevši od ljubavi za njim. Bogovi su im se sažalili i preobrazili ih u ptice koje su nazvali halkionima. U vrijeme zime ove ptice prave svoja gnijezda na valovima, snesu jaja i i podižu svoje mlade sve u vrijeme od sedam dana. U tom se razdoblju more smiruje, a mornari to vrijeme nazivaju Halkionskim danima."
7
Razumije se kako na samom kraju ove amaterske priče o alkionu, vodomaru, latinski alcedo atthisu, nije moguća a da se ne spomene Ovidije (Publius Ovididius Naso, 43 - 17) i njegove Metamorfoze (Metamorfoses) koje i danas svijetle nad njegovom ostavštinom od 30000 stihova. Zemaljski bogovi nisu ljubazno gledali ni prihvaćali njegove pjesme. Vladari nebesnici prognali su doživotno iz Rima na obale tamnoga Ponta u Tome (današnja Constanta?).
Govori se kako su i nebeski bogovi ljubomorno gledali na sreću i ljubav koju Keik i Alkiona nisu skrivali. Štoviše, neskromno su se hvalili da među njima postoje osjećaji i sretni trenuci koji bogovima nisu dostižni. Ipak, Keika je vukla neka nepopustljiva ruka prema dalekom Apolonovom svetištu do kojeg je morao putovati morem. Ni uz bolno preklinjanje Alkione nije htio odustati od kobnog putovanja niti je tužnu ženu htio povesti sa sobom. Htio je saznati sve što je moguće o Dedalionu, svom nestalom bratu. Na moru ga je dočekala strahovita oluja. Kad su u zoru valovi zauvijek prekrili Keika, Jutarnja je zvijezda izgubila sjaj tugujući za sinom.
Alkiona je, u međuvremenu, posvećivala Herin hram i molila za Keika koji je već bio mrtav. Molitve za mrtve boginja nije podnosila. Poslala je Alkioni Morfeja, majstora snova, da joj prenese istinu o Keikovoj smrti. Htjela je da ga Alkiona može konačno oplakati i sahraniti na način kako su se sahranjivali pomorci nestali u morskim olujama, u prazne grobove na kojima su se upisivala samo njihova imena. Poginuli Keik javio se Alkioni u snu tako jasno i čvrsto da ga nije bilo moguće razlikovati od jave. "Mrtav sam i nemoj mi se više nadati", tako joj je u snu rekao Keik. Ali kad se iz sna htio vratiti u beživotni svijet sjena, među mrtve, Alkiona se uhvati za njega uvjerena da je živ, i baš je u taj čas otkrila da sanja i da u snu drži mrtvo tijelo svoga muža. Već joj je tada vlastita smrt postala željom. Odjurila je do obale i nasipa odakle je Keik otplovio na put s kojeg se više nije vratio. Barem ne živ.
Gledajući u more opazila je tijelo što su ga još uvijek bijesni valovi povlačili po pijesku pa se činilo da u njemu još ima života. Bio je to mrtav Keik. Alkiona je obgrlila mrtvo tijelo i poput ptice htjela ga je u visinama odvojiti od zemaljske smrti. Zaista je takav pokušaj bio uspio Izidi u jednom dalekom vremenu i drugoj zemlji. Preobražena u pticu Izida je uz pomoć sestre oživjela mrtvog Ozirisa. Očevici, ljudi koji su se našli na nasipu, nisu vidjeli ondje ništa drugo osim beskrajno tužne Alkione. Doduše, ljudima iz onih obitelji koje su poštivale stare mitove i još uvijek vjerovale u moć bogova učinilo se da je Alkionina bol, kao da su se bogovi odjednom predomislili, dobila neočekivanu snagu. Nitko ih nije mogao razuvjeriti da ptice koje su se niotkuda pojavile na nebu, alkionske ptice tuge, nisu upravo Keik i Alkiona, nekad nerazdvojivi ljudski par kojega su bogovi zbog zavisti ili samilosti, svjedeno, preobrazili u morske ptice. Ostadoše i u zraku povezani kao da su u braku. Govori se da u zimsko doba sjedi alkiona u gnijezdu, a Eol joj brižno osigurava tišinu na moru ne bi li na miru mogla izvesti mitske alkionske ptiće.