HIJACINT
1. Sokrat i homoseksualizam,
2. Tamiris,
3. Eurinoma i prvi vjetar,
4. Zefirov cvjetni vjetar. Resove kobile,
5. Ganimed,
6. Nioba postaje kamen koji plače,
7. Leta rađa svoju djecu u mukama,
8. Apolon i Koronida,
9. Asklepijeva smrt,
10. Himenej,
11. Kipiraris postaje čempres,
12. Hijacintova preobrazba,
13. Zefir i Hijacintova smrt.
2. Tamiris,
3. Eurinoma i prvi vjetar,
4. Zefirov cvjetni vjetar. Resove kobile,
5. Ganimed,
6. Nioba postaje kamen koji plače,
7. Leta rađa svoju djecu u mukama,
8. Apolon i Koronida,
9. Asklepijeva smrt,
10. Himenej,
11. Kipiraris postaje čempres,
12. Hijacintova preobrazba,
13. Zefir i Hijacintova smrt.
1
Kraljevski cvijet hijacint, ili zumbul, ne bi nikada nastao bez homoseksualne ljubavi između mladog spartanskog kraljevića istoga imena i Apolona, mladog
boga savršene muškosti koji je svijetu donio ljepotu, svjetlost, predivnu glazbu i krhku individualnost. Zahtjevom za samospoznajom što ga ispisao na kamenom dovratniku svog delfskog svetišta istisnuo je Helija, oduzeo mu sunčev disk i svu njegovu snagu pretvorivši svjetlost u puku metaforu. Zato će, naravno kad za to dođe vrijeme, Sokrat postati njegovim filozofskim ljubimcem. Skromno hodajući od jednog do drugog Atenjana Sokrat je ispitavao zašto je baš njega bog proglasio najpametnijim premda je tako očito kako on ništa ne zna. Dakako, i filozof je poput mladog boga imao novu mjeru, onu naime da su razum i znanje, a ne prastari Helije, svjetlost što otkriva tajne i dobrotu bitka, a riječi su puki simboli, označitelji, koje razum koristi u toj igri. Sokrat nije htio pisati. Za tu je svrhu koristio Platona, jedinog velikog učenika: za njega, za Platona, priča više nije samostojna struktura u kojoj se rađaju. ponekad čak i umiru bogovi, žive i umiru heroji. On je pretvara u sredstvo misli, uz pomoć priče razum prodire ispod vela i zbrke što je stvara tijelo i sva njegova osjetila. Na takvim je osnovama izrasla konstrukcija o dvospolcu, prvobitnom ljudskom biću, muškarcu i ženi istovremeno, biću koje tobože i danas postoji u svakom čovjeku kao da je pitanje spola stvar učenja, nipošto ne i prirodna nužnost.
2.
Apolon je volio Hijacinta, ali nije bio jedini njegov obožavatelj. Lijepog su Spartanca voljeli i Tamiris, trački pjevač i pjesnik. Ponegdje tvrde kako je baš on, a ne Hijacint ili Apolon prvi homoseksualac, i Zefir, ljubomorni Zapadni vjetar (ili je to ipak bio Borej, njegov sjeverni brat, poznat po svojim ljubavnim pustolovinama). Tamirisa je lako uklonio iako je on, uz Orfeja i argejskog Lina, stvarao glazbu kojoj su se podjednako divili ljudi i bogovi. Ako je Orfej mogao glazbom iskazati ljubavnu odanost prema svemu živome, mogao je glazbom i divlje životinje učiniti pitomim, Lin izraziti tugu lana i žita, Tamiris je svojom glazbom mogao dozvati bogove da siđu s neba i pridruže se slavljima koje im ljudi priređuju. U Delfima, Apolonovom svetom mjestu, proglašen je najboljim od svih glazbenika. Pohvalio se kako bi pjevao bolje od muza kad bi samo bilo moguće da se s njima natječe. Budući da bogovi sve čuju i ne praštaju, o toj je samohvali Apolon odmah obavijestio muze. Oslijepile su Tamirisa, oduzevši mu sluh i dar da stvara skladbe. Kad iz svoje lire nije više mogao izmamiti nikakvu melodiju, bacio je to besmrtno glazbalo u jednu rijeku u Meseniji. Rijeku su nazvali Odbačenom lirom u spomen na božanskog pjevača i nesretnog Apolonovog suparnika.
3.
Neuhvatljivog Zefira, drugog svog suparnika u ljubavi prema Hijacintu, Apolon nije baš tako lako mogao ukloniti. U prastarom mitu tvrdi se kako je od najstarijih vremena osim pojedinih vjetrova poput Boreja, Zefira ili Nota, postoji i izvorni vjatar koga su skupa sa zemljom, vodom i vatrom ubrojili u prapočela, kao da je to zrak. Stvorila ga je Eurinoma, praroditeljica svega što postoji, koja je na Olimpu živjela navodno prije Krona i Reje, prije Zeusa i njegovih umišljenih olimpljana. Isprva je to bila samo jedna usamljena i zanesena žena. Sretna što postoji počela je plesati. Plesala je od istoka na zapad , sa sjevera se kretala prema jugu, oko njegnog tijela uvijao se prvi vjetar. Zanesena nepoznatim dodirom uzela vjetar, protrlajala ga između šaka i tada se iz njenih ruku pojavila glava Ofiona, prve svete zmije. S njim je kao golubica koja plovi na valovima donijela na svijet praiskonsko jaje, začetak svih stvari koje postoje na zemlji i na nebu. Zahvaljujući njoj vjetrovi su zadržali moć oplođivanja, svi a ne samo Borej, o kome se pričalo kako je najviše volio kobile, k tome se izmišljalo kako one čim ga osjete okreću prema vjetru svoje krupne stražnjice.
4.
Zefir je naslijedio moć oplođivanja biljaka i životinja. Štoviše, od svih vjetrova baš on najviše voli proljeće, neki kažu da ga i donosi na mirisnim krilima praćen jatima uzbuđenih lastavica. Nekad se zamišljlalo da ima i ženu, nazvali su je Kloridom, da s njom živi u brdima Trakije, pravom zavičaju svih vjetrova. Kad je jednom posumnjala u njegovu ljubav ondje joj je, u divljini, zasadio vrt raznovrsnog cvijeća što ustrajno i uvijek iznova cvjeta ne mareći za godišnja doba. Tkogod je samo jednom prošetao tim vrtom pokupio je svojim tijelom najbiranije mirise koji nikad ne gube snagu. Zato se i veli kako je upravo Klorida, u Rimu je zovu Florom, omogućila da biljke cvjetaju darujući ljude plodovima i medom i, na prvom mjestu, radosnom ljepotom.
Zapadni vjetar, rečeni Zefir, oplođivao je kobile kao i Borej, i da od njega potječu besmrtni Ahilejevi konji, ali i besmrtne kobile tračkog kralja Resa. Da su
Trojanci imali malo više sreće, da su im bogovi bili skloniji, Res je sa svojim kobilama mogao okončati taj dugotrajni rat u njihovu korist. Grci su saznali kad je Tračanin stigao u Troju. Izmučeni Ahilejevom srdžbom, nemoćni da bez njega nadjačaju Trojance, povjerovali su u proročanstvo kako će upravo kobile okončati rat budu li samo jednom pasle trojansku travu i pile vodu Skamndra, prastare trojanske rijeke. Odisej i Diomed nisu imali izbora. Noću su se uz Ateninu pomoć uvukli u trački logor, ubili Resa i njegove stražare, oteli besmrtne kobile. Homer tvrdi da su bile bijele poput snijega. Brže od vjetra trčale su preko žitnih polja a da ni klasa ne zgaze, i preko mora a da kopita ne skvase u valovima. Božanski Zefir, vjetar koji ih je stvorio, nakon Tamirisove smrti, ostao je jedini Apolonov suparnik u ljubavi prema prelijepom spartanskom kraljeviću.
5.
Zacijelo je od svog oca mladi bog naslijedio sklonost prema lijepim mladićima. Svima je naravno poznato kako je Zeus, pretvorivši se u orla, zgrabio Ganimeda s trojanske ravnice, doveo ga na Olimp zaposlivši ga kao božanskog vinotoču. Morao je za njega dati dragocjene darove kako bi se otmica prelijepog mladića što duže prikrila. Božici Eos silno zaljubljenoj u Ganimeda morao je osigurati besmrtnost za Titona, njegog drugog ljubavnika, a zlatnim trsom vinove loze, izrađenim prema Hefestovu nacrtu, podmitio je Trosa, mladićeva oca. I Hera se usprotivila, razbijesnila se ponovno jer Zeus nije više niti prikrivao svoju ljubav prema tom mladiću: svog je mladog ljubavnika javno pokazao bogovima i svijetu, postavivši ga na noćno nebo, u zviježđu Vodenjaka. Nije poznato koliko dugo je trajala Zeusova odanost tom mladiću, ali zaista u ljubavnim pitanjima on nikad i nikom nije ostao duže vremena odan. Odan je ostao samo Heri, vraćao joj se uvijek unatoč neprekinutom nizu avantura sa smrtnim i besmrtnim ženama. Jednom ju je prevario računajući unaprijed na njenu samilost i osjetljivost prema slabima i nemoćnima. Na kretskoj se gori koju su kasnije nazvali Kukavicom pretvorio u
istoimenu pticu, zatim još i pokisao. Zatim je a da nije niti razmišljao o posljedicama onda, siguran sletio na Herina veličanstvena prsa. Dok još nije ni
prigrlila pticu, Zeusu se već bio vratio njegov božanski lik , tad je na silu obljubio svoju buduću suprugu. Nešto slično priredio je i Leti, Apolonovoj i
Artemidinoj majci. I njoj se prikazao u liku ptice i u jednom hipu napravio joj božanske blizance, brzo, baš onako kako to rade ptice.
6.
Letini blizanci Artemida i Apolon, takozvani Letoidi, bijahu itekako osvetoljubivi, nemilosrdno okrutni, i nerazumljivo bešćutni u obrani vlastite majke i njenih božanskih prava. Nioba sa svojom djecom, dvanaestero njih, najokrutniji i užasavajući primjer njihove nepopustljive osvete. Ta kći obijesnog Tantala i Pelopova sestra, udala se za Tebanca Amfiona, s njim je u nekim izvješćima imala sedmero sinova i jednako toliko kćeri. Nitko joj to nije zamjerao, no kad je Manta, kćerka proroka Tirezije, i sama vidovita, uvodila štovanje Lete i njenih blizanaca, nije Nioba mogla odoljeti a da ne poviče: "Tko je ta Leta? Zar je ne poznajemo, zar su njezina djeca bolja od moje." Ni to joj nije bilo dovoljno, odbila je sudjelovati u povorci u kojoj su žene okićene lovorovim vijencima prvi put slavili Letu i njene blizance. "Pogledajte ih," dovikivala je ženama koje su se kretale prema oltarima Zeusove najdraže djece, "zar taj dečko nije možda djevojka, a ta djevojka mladić?" Svi su je čuli, zato je nitko posebno nije niti trebao odati. Sedam je Apolonovih strijela usmrtilo u hipu sve njezine sinove, sedam Artemidinih sve njene kćeri. Neki tvrde da su ipak poštedjeli jednog Niobinog sina i jednu kćerku. Niobu nisu ni trebali ustrijeliti: smrznula se od tuge. Govori se kako se nitko nije usuđivao pokopati ustrijeljenu djecu, na krvavom stratištu ležali su deset dana, tek su jedanaesti dan bogovi pokupili mrtvu djecu i napkon ih ukopali. Niobu su ostavili. Stajala je okamenjena, samo su suze odavale kako je još uvijek živa. Navodno je Zeus osobno prenio njezino tijelo u zavičajnu Lidiju, na brdo Sipil, u kraj koji je pripadao njezinom ocu. Visoko u brdu dugo je stajao kamen nalik na neku tužnu ženu, činilo se da ima lice i oči koje su na zalasku sunca oblivale suze. S vremenom se ispod kamena počela izvirati voda. Tako je ljudsko sjećanje Niobinu tugu obilježilo trajnim suzama koje su se slile u jedan potok.
7.
Strašnu Niobininu nesreću, bezobzirno masakriranje njezine djece, ne može nitko opravdati, ni bogovi ni ljudi, mada se ljudi žele dodvoriti bogovima
smišljanjem neutemeljenih priča i, kad bi to bilo samo moguće, na taj se način osigurati od njihove proizvoljnosti i nerazumijevanja. Ali, zašto bi uopće
besmrtnici imali osjećaj kako je smrt nešto beskrajno i besramno okrutno, kad je sami neće nikad doživjeti, neće je nikad iskusiti? Nije to za njih moguće, iako Epikur kaže kako u pravom smislu nije to moguće niti ljudima. Jer smrti se, naravno, ne treba bojati: dok je čovjek živ smrti nema, kad smrt dođe čovjeka više nema. Nema dakle prave mogućnosti da se čovjek i smrt pogledaju licem u lice, mada se ponekad govori kako se nekim ljudima upravo takvo nešto dogodilo.
Činjenica je da je Leta rodila božanskog dječaka i njegovu sestru nakon velikih muka, nije naime ni ona mogla pobjeći od svemoćne Here i njene osvete, proganjala ju je od Krete do Reneje, nije Leta mogla roditi ni na jednom mjestu do koga je ikada doprlo sunce, svakom mjestu na tom svijetu bijaše zabranjeno primiti prelijepu Zeusovu ljubavnicu, pružiti joj tlo na kojem će počinuti i roditi. Takvo bijaše Letino prokletstvo. Prvi joj je pomogao Borej, zapuhao je, i u nekom kovitlacu, na nevidljivim vjetrovitim krilima, prenio je do Posejdona, do mora, ono je odmah napravilo vodeni luk, ispod njega je Leta rodila dok je biserna slana rosa padala s neba. No nije li to nevjerojatna priča?
Istina je kako je upravo u vrijeme dok je Leta tražila utočište morem nesputano plovio otok Ortigija, bio je sad na jednom, zatim na nekom drugom mjestu, ni sunce ga nije moglo pronaći, božanske prijetnje nisu do njega dopirale, baš je na njemu Leta rodila neusporedive blizance, na tom komadiću plutajuće zemlje. Da ga nagradi postavi Zeus otok na četiri stupa, učvrsti ga, prozva ga Delosom, blistavim, jer se na njemu rodio Apolon, prejasni bog svjetlosti, tu je najmiliji Zeusov sin ugledao dan, ili je dan ugledao tog prelijepog dječaka i začudio se. Nije to cijela priča, iako su ovdje zanimljivi samo Apolonovi odnosi s Hijacintom. Kakav je to bog bio Apolon, kad je usprkos njegovoj svemoći, Hijacint ipak morao poginuti? Priča međutim nije završena: Leta nije rodila ni kad je pronađeno to zaštićeno mjesto: Mali Delos, na njemu jezero pod brdom Kintom, mali otočić posred jezera, jedna palma, i ništa više, upravo su se tu trebali roditi blizanci, ali ne bez Ilitije koju je zadržala Hera. Letine porođajne muke trajale su devet dana i noći, toliko se dugo Ilitija zadržala kod Here, čini se upravo onoliko dugo koliko su mrtva tijela Niobine djece ležala oko svoje skamenjene majke. No, ni kad su se blizanci rodili Hera nije odustajala. Na kraju se Leta morala skloniti u Hiperboreju u kojoj je osvetoljubivost, makar dolazila i od bogova, bila nepoznata.
8.
Pozornica se u potpunosti mijenja, kao da su bogovi promijenili sve svoje predznaka, kad se rađao Asklepije, najdraži Apolonov sin. Apolon se zaljubio u Koronidu, princezu, kćerku kralja Lapita koji je živio uz jezero Boibeis, u Tesaliji, ili je njegov dom ipak bio u svetom Epidauru, mjestu u kojem je rođen Asklepije, prvi od svih liječnika, bog liječnika i liječničkog umijeća. Prekrasnu Koronidu Apolon je nesvjesno zanemarivao. Kad je odlazio je u Delfe obavljati svoje božanske poslove ostavljao je uz princezu tek jednu vranu, tada prelijepu pticu bijelog perja, svojoj svetoj ptici. Ona je čuvala Koronidu. Ne mareći nimalo za vranu, a znala je da je špijunira, Kornida se prepuštala mlodom Ishiji, jednom posve običnom smrtniku. Za razliku od boga pred kojim je uvijek stajala vječnost, koji dakle nije mogao znati što je to sreća i sretni trenutak, Ishija je u kratkotrajne susrete s Koronidom unosio svu svoju strast, svu svoju ljubav i to uvijek tako kao da se s njom sastaje posljenji put. O njihovim susretima dojavila mu je ptica koju je izluđen vijestima koje mu je donijela pretvorio u brbljavu crnu pticu. Otada postoje samo vrane koje imaju crno perje i ružno žale za svojom nekadašnjom ljepotom. Povjerio se Apolon i svojoj neustrašivoj sestri koja je bez razmišljala ustrijelila Koronidu. Prekasno se Apolon pokajao da bi spasio Koronidu, iako se odmah dosjetio da ona još uvijek nosi njegovo dijete i zamolio Hermesa da iz njenog mrtvog tijela koje su već spaljivali na lomači spasi Asklepija. Njegovog najdražeg sina koji će vrlo brzo postati najplemenitiji iscjelitelj i savršeni liječnik. On je daleki božanski predak onog ljudskog plemena odakle je potekao Hiporat, ljudski utemeljitelj božanskog liječničkog umijeća. U njegovu čast liječnici i danas nose Asklepijev najstariji znak - dvije svete zmije koje se uvijaju oko štapa na čijem je kraju zlatna plitica.
9.
Taj je Apolonov sin postao besmrtan, iako je bio ubijen. Prva učiteljica Asklepijeva mogla je biti jedino Atena, samo je ona imala svemoćnu krv grozne Meduze - s jedne njezine strane krv bijaše smrtonosna, ali je zato krv s druge njezine strane mogla mrtve vratiti u život. Navodno je nekoliko kapi te krvi božica darovala svome ljubimcu Asklepiju, on nije mogao odoljeti, odmah je tu krv koristio i navodno vratio u život četvoricu, moguće i petoricu ljudi, kažu da je posve sigurno kako je u život vratio Kapaneja, Likurga, Glauka, čak i Hipolita. Jasno je da to nipošto nije bilo moguće. No moguće je da se sam Zeus zabrinuo slušajući o novoj vještini što smrtnicima produžuje život i odgađa smrt, i razglasio laž da njegov unuk vraća u život umrle ljude. Zato ga je usmrtio, ali je zadržao uspomenu na njega podigavši njegov znak u zviježđe Zmije. Svejedno, bijesni mu Apolon nije nikad oprostio to ubojstvo, samo je čekao priliku da mu se osveti. Osvetio mu se usmrtivši čudovišne Kiklope: kad se počelo vjerovati kako Kiklopa više nema, da su iščezli, Apolon ih je jednog po jednog ustrijelo iz svog zlatnog luka, jedanko bijesan kao i onda kad je ubijao Niobinu djecu. Istom je pedanterijom pobio posljednje savršene divove koji su imali jedno oko na sredini čela, samo jedno čarobno oko. Oni su bili kovači, i oni su skovali smrtonosnu munju kojom je Zeus ubio Asklepija.
10.
Može se samo pretpostavljati s koliko se prezira mladi bog odnosio prema ocu, iako među bogovima nije nikad bilo takvih emocija koje im vrlo široko pripisujemo, kao da su ljudi. Zbog neposluha Apolon je itekako morao ispaštati, čak je dva puta služio običnim smrtnicima, no niti jednom nije se očitovao kao bog, čak ni onda kad je služio kao običan rob, nije to uvijek činio ni u svojim odnisima s muškarcima, osobito ne onda kada su ljudi njegove muške ljubavi htjeli prikazati u pretjerano sentimentalnim pričama. Nije on mogao nikad zaboraviti Dafnu, ona će ostati uvijek jedna i jedina, jer mu se pred nosom, neumoljivo i nepospustljivo, preobrazila u vazdazeleni lovor.
Mladi se Himenej poput Hijacinta također družio s Apolonom i Tamirisom, i oni su, tako se barem prenosi, i u tom odnosu bili supranici. Upamćen je međutim, taj Himenej, u posve drugoj priči: volio je vrlo uglednu djevojku ali njezinu ruku nije ni na koji način mogao dobiti. Nije nedvojbeno utvrđeno njegovo podrijetlo, je li on bio mladi ženidbeni bog, koji svoj život gubi na svakoj svadbi, jeli on Afroditin sin, ili je običan pučanin, jedna mladi Atenjanin? U Himenejevom se životu mora zaboraviti na Apolona i njegovu moguću ljubav, njegovo suparništvo s nježnim Tamirisom, budući da je taj mladi Atenjanin volio isključivo jednu uglednu djevojku. Nema niti spomena o Apolonu. Htio joj se on pridružiti, ali mu je to polazilo za rukom samo kad se prikazivao kao mlada i lijepa djevojka okićena cvijećem i drugim očitim znakovima djevojaštva. Čini se da se sve za njega uspješno završilo kad je uspio dokazati da ipak nije djevojka nego hrabri mladić. Tada se navodno mogao i vjenčati s onom uglednom djevojkom za kojom je ustrajno tugovao. Zato se i spominje na vjenčanjima - njegova ljubav koja je isprva bila beznadna, bez ikakvih izgleda, zahvaljujući njegovoj upornosti ipak se konačno sretno ispunila. Zato svatovi i viču, himenej, o himenej, no neki, kakvagod bila Apolonova ljubav, ustrajno trvrde da je tu riječ samo o djevojačkoj anatomiji, a ne nipošto o nekim homoseksualnim odnosima.
11.
Ali da su takvi odnosi zaista i postajali, to uz Hijacinta najbolje dokazuje lijepi Kiparis, također Apolonov nesretni ljubavnik. U tom se odnosu dogodila još jedna metamorfoza, mladi se Kiparis pretvorio naime u čempres. Tako se dogodilo, tako je to jednom ispričano, i sada ne može biti drukčije, niti se može promijeniti. Toga mladića s otoka Keosa Apolon je zaista pretvorio u čempres kad je postalo očito da mladić ne može smiriti tugu, da nikako ne može podnijeti smrt, niti želi više živjeti zbog jednog jelena koga je nehotice ubio. Na rodnom je otoku Kiparis je pripitomio jednog jelena, i silno ga zavolio. Taj obožavani jelen jurio je slobodno otočkim poljima, ulazio u dvorišta i vrtove, svak ga je poznavao, svak ga je mogao dodirnuti i pomilovati. Svak je napokon znao da je to Kiparisov jelen. Znalo se i vrijeme kad je Kiparis odvodio jelena pašu i jurio poljima jašući na njemu kao da je konj. Cijela ta idila prekinuta je jednog popodnevna u jednom jedinom trenu. Mladić je kopljem pogodio gađajući neoprezno i neodgovorno prema jednom šumarku i buci koju je odande čuo. Ništa ga nije moglo utješiti, niti Apolon. Nije se Kiparis mogao umiriti, štoviše plačući je moli boga da mu dade novi oblik koji će bit nedvojbeni znak tuge. Bog se sažalio: "Žalit ću uvijek za tobom, a ti ćeš žaliti za drugima i biti u njihovoj blizini," govorio je tužni Apolon dok se mladićevo tijelo, izmučeno beskrajnim plačem, uvijalo k nebu kao da se pretvara u visoki čempres.
12.
Lako je moguće kako su Apolonove nesretne ljubavi prema lijepim mladićima utjecale na njegov odnos prema Hijacintu, kraljeviću koga su Spartanci poslije njegove smrti slavili u Hijakintijama, početkom svakog ljeta. Apolon je prvi put radi toga mladića napustio Delfe i prvi put zaboravio na luk i liru. Čim bi početkom proljeća olistale šume i trave niknule po poljima, žurio je Apolon svom mladom prijatelju. Lovio je s njim po brdima, na svojim božanskim leđima nosio je njegove mreže, čak je i njegove pse vodio na uzici. Tako je nakon još jedne zime koje u brdima okolo Delfa nisu bile blage, Apolon ponovno odlazio u Spartu, ondje se na jednoj livadi sastao s Hijacintom. Odmah su se dohvatili diska. Bog ga je bacio visoko, dohvatio je oblak, raspolovio ga. Mladić je u trku pratio let koluta želeći da ga čim prije pokupi, da ga sam baci i ndamaši u bacanju mladoga bog. Trčao je tada posljednji put. Tvrdi se kamen odbio od zemlje i usmrtio mladića pogodivši ga ravno u čelo. Plakao je jednako dugo Apolon za Hijacintom kao što je to Kiparis učinio za svojim jelenom. "O da mogu umrijeti za tebe ili s tobom," tako je naricao bog tugujući za Hijacintom. Nije smio ni dopustiti da Hijacint kao smrtnik ostane bez vječno žive uspomene.
Zato je iz njegove krvi iznikao cvijet što svojim izgledom čuva prepoznatljive znakove Apolonove jadikovke za ljubljenim mladićem. Crvena slova u samom središtu cvijeta naravni su znak Apolonova jada, ali i početna slova imena tog mladića koji je bio potpuno osvojio srce mladog boga. Mnogo stoljeća kasnije i na sasvim drugoj vremenskoj razini, rečeno je kako je istina da ljubimci bogova umiri mladi, što naravno vrijedi i za Hijacinta. No od toga nije manje istinito kako oni sa svojim bogovima zapravo vječno žive. Možda se u toj tvrdnji što se danas može potkrijepiti tek ustrajnim cvjetanjem kraljeskog cvijeta može pronaći opravdanje, može naći i oprvdanje Apolonove sklonosti prema ljepoti savršenih mladića.
13.
Moguće je međutim da je Apolon namjerno pretjerivao preuzimajući u potpunosti na sebe krivnju za smrt mladog prijatelja. Dogodilo se naime ono što je bog mogao naslutiti. Njegovu igru s mladićem, i odbijanje diska o tvrdu zemlju, pratio je iz jednog oblaka zaljubljeni Zefir. Kad je kameni kolut izbačen iz Apolonove ruke dosegnuo oblak, tu ga je dohvatio kovitlac vjetra i vratio ga natrag svom snagom u glavu mladića koji je trčao da ga pokupi. Štogod da je istina, Spartanci su slaveći Hijakintije sačuvali uspomenu na mladog kraljevića. Nakon svega Apolon je pošao svojim putem i, dakako, uskoro zaboravio Hijacinta. Odabrao je lovor za svoj znak, znak istinske tuge, ili pobjedničke slave kako su to shvatili ljudi. Bezrazložno su se nadali kako je Apolon, baš kao i oni, pamtio samo pobjede a poraze, samo ako je to mogao, zaboravljao kao da to nisu tek dvije strane njihove gorke, ali jedine zbilje.
Kraljevski cvijet hijacint, ili zumbul, ne bi nikada nastao bez homoseksualne ljubavi između mladog spartanskog kraljevića istoga imena i Apolona, mladog
boga savršene muškosti koji je svijetu donio ljepotu, svjetlost, predivnu glazbu i krhku individualnost. Zahtjevom za samospoznajom što ga ispisao na kamenom dovratniku svog delfskog svetišta istisnuo je Helija, oduzeo mu sunčev disk i svu njegovu snagu pretvorivši svjetlost u puku metaforu. Zato će, naravno kad za to dođe vrijeme, Sokrat postati njegovim filozofskim ljubimcem. Skromno hodajući od jednog do drugog Atenjana Sokrat je ispitavao zašto je baš njega bog proglasio najpametnijim premda je tako očito kako on ništa ne zna. Dakako, i filozof je poput mladog boga imao novu mjeru, onu naime da su razum i znanje, a ne prastari Helije, svjetlost što otkriva tajne i dobrotu bitka, a riječi su puki simboli, označitelji, koje razum koristi u toj igri. Sokrat nije htio pisati. Za tu je svrhu koristio Platona, jedinog velikog učenika: za njega, za Platona, priča više nije samostojna struktura u kojoj se rađaju. ponekad čak i umiru bogovi, žive i umiru heroji. On je pretvara u sredstvo misli, uz pomoć priče razum prodire ispod vela i zbrke što je stvara tijelo i sva njegova osjetila. Na takvim je osnovama izrasla konstrukcija o dvospolcu, prvobitnom ljudskom biću, muškarcu i ženi istovremeno, biću koje tobože i danas postoji u svakom čovjeku kao da je pitanje spola stvar učenja, nipošto ne i prirodna nužnost.
2.
Apolon je volio Hijacinta, ali nije bio jedini njegov obožavatelj. Lijepog su Spartanca voljeli i Tamiris, trački pjevač i pjesnik. Ponegdje tvrde kako je baš on, a ne Hijacint ili Apolon prvi homoseksualac, i Zefir, ljubomorni Zapadni vjetar (ili je to ipak bio Borej, njegov sjeverni brat, poznat po svojim ljubavnim pustolovinama). Tamirisa je lako uklonio iako je on, uz Orfeja i argejskog Lina, stvarao glazbu kojoj su se podjednako divili ljudi i bogovi. Ako je Orfej mogao glazbom iskazati ljubavnu odanost prema svemu živome, mogao je glazbom i divlje životinje učiniti pitomim, Lin izraziti tugu lana i žita, Tamiris je svojom glazbom mogao dozvati bogove da siđu s neba i pridruže se slavljima koje im ljudi priređuju. U Delfima, Apolonovom svetom mjestu, proglašen je najboljim od svih glazbenika. Pohvalio se kako bi pjevao bolje od muza kad bi samo bilo moguće da se s njima natječe. Budući da bogovi sve čuju i ne praštaju, o toj je samohvali Apolon odmah obavijestio muze. Oslijepile su Tamirisa, oduzevši mu sluh i dar da stvara skladbe. Kad iz svoje lire nije više mogao izmamiti nikakvu melodiju, bacio je to besmrtno glazbalo u jednu rijeku u Meseniji. Rijeku su nazvali Odbačenom lirom u spomen na božanskog pjevača i nesretnog Apolonovog suparnika.
3.
Neuhvatljivog Zefira, drugog svog suparnika u ljubavi prema Hijacintu, Apolon nije baš tako lako mogao ukloniti. U prastarom mitu tvrdi se kako je od najstarijih vremena osim pojedinih vjetrova poput Boreja, Zefira ili Nota, postoji i izvorni vjatar koga su skupa sa zemljom, vodom i vatrom ubrojili u prapočela, kao da je to zrak. Stvorila ga je Eurinoma, praroditeljica svega što postoji, koja je na Olimpu živjela navodno prije Krona i Reje, prije Zeusa i njegovih umišljenih olimpljana. Isprva je to bila samo jedna usamljena i zanesena žena. Sretna što postoji počela je plesati. Plesala je od istoka na zapad , sa sjevera se kretala prema jugu, oko njegnog tijela uvijao se prvi vjetar. Zanesena nepoznatim dodirom uzela vjetar, protrlajala ga između šaka i tada se iz njenih ruku pojavila glava Ofiona, prve svete zmije. S njim je kao golubica koja plovi na valovima donijela na svijet praiskonsko jaje, začetak svih stvari koje postoje na zemlji i na nebu. Zahvaljujući njoj vjetrovi su zadržali moć oplođivanja, svi a ne samo Borej, o kome se pričalo kako je najviše volio kobile, k tome se izmišljalo kako one čim ga osjete okreću prema vjetru svoje krupne stražnjice.
4.
Zefir je naslijedio moć oplođivanja biljaka i životinja. Štoviše, od svih vjetrova baš on najviše voli proljeće, neki kažu da ga i donosi na mirisnim krilima praćen jatima uzbuđenih lastavica. Nekad se zamišljlalo da ima i ženu, nazvali su je Kloridom, da s njom živi u brdima Trakije, pravom zavičaju svih vjetrova. Kad je jednom posumnjala u njegovu ljubav ondje joj je, u divljini, zasadio vrt raznovrsnog cvijeća što ustrajno i uvijek iznova cvjeta ne mareći za godišnja doba. Tkogod je samo jednom prošetao tim vrtom pokupio je svojim tijelom najbiranije mirise koji nikad ne gube snagu. Zato se i veli kako je upravo Klorida, u Rimu je zovu Florom, omogućila da biljke cvjetaju darujući ljude plodovima i medom i, na prvom mjestu, radosnom ljepotom.
Zapadni vjetar, rečeni Zefir, oplođivao je kobile kao i Borej, i da od njega potječu besmrtni Ahilejevi konji, ali i besmrtne kobile tračkog kralja Resa. Da su
Trojanci imali malo više sreće, da su im bogovi bili skloniji, Res je sa svojim kobilama mogao okončati taj dugotrajni rat u njihovu korist. Grci su saznali kad je Tračanin stigao u Troju. Izmučeni Ahilejevom srdžbom, nemoćni da bez njega nadjačaju Trojance, povjerovali su u proročanstvo kako će upravo kobile okončati rat budu li samo jednom pasle trojansku travu i pile vodu Skamndra, prastare trojanske rijeke. Odisej i Diomed nisu imali izbora. Noću su se uz Ateninu pomoć uvukli u trački logor, ubili Resa i njegove stražare, oteli besmrtne kobile. Homer tvrdi da su bile bijele poput snijega. Brže od vjetra trčale su preko žitnih polja a da ni klasa ne zgaze, i preko mora a da kopita ne skvase u valovima. Božanski Zefir, vjetar koji ih je stvorio, nakon Tamirisove smrti, ostao je jedini Apolonov suparnik u ljubavi prema prelijepom spartanskom kraljeviću.
5.
Zacijelo je od svog oca mladi bog naslijedio sklonost prema lijepim mladićima. Svima je naravno poznato kako je Zeus, pretvorivši se u orla, zgrabio Ganimeda s trojanske ravnice, doveo ga na Olimp zaposlivši ga kao božanskog vinotoču. Morao je za njega dati dragocjene darove kako bi se otmica prelijepog mladića što duže prikrila. Božici Eos silno zaljubljenoj u Ganimeda morao je osigurati besmrtnost za Titona, njegog drugog ljubavnika, a zlatnim trsom vinove loze, izrađenim prema Hefestovu nacrtu, podmitio je Trosa, mladićeva oca. I Hera se usprotivila, razbijesnila se ponovno jer Zeus nije više niti prikrivao svoju ljubav prema tom mladiću: svog je mladog ljubavnika javno pokazao bogovima i svijetu, postavivši ga na noćno nebo, u zviježđu Vodenjaka. Nije poznato koliko dugo je trajala Zeusova odanost tom mladiću, ali zaista u ljubavnim pitanjima on nikad i nikom nije ostao duže vremena odan. Odan je ostao samo Heri, vraćao joj se uvijek unatoč neprekinutom nizu avantura sa smrtnim i besmrtnim ženama. Jednom ju je prevario računajući unaprijed na njenu samilost i osjetljivost prema slabima i nemoćnima. Na kretskoj se gori koju su kasnije nazvali Kukavicom pretvorio u
istoimenu pticu, zatim još i pokisao. Zatim je a da nije niti razmišljao o posljedicama onda, siguran sletio na Herina veličanstvena prsa. Dok još nije ni
prigrlila pticu, Zeusu se već bio vratio njegov božanski lik , tad je na silu obljubio svoju buduću suprugu. Nešto slično priredio je i Leti, Apolonovoj i
Artemidinoj majci. I njoj se prikazao u liku ptice i u jednom hipu napravio joj božanske blizance, brzo, baš onako kako to rade ptice.
6.
Letini blizanci Artemida i Apolon, takozvani Letoidi, bijahu itekako osvetoljubivi, nemilosrdno okrutni, i nerazumljivo bešćutni u obrani vlastite majke i njenih božanskih prava. Nioba sa svojom djecom, dvanaestero njih, najokrutniji i užasavajući primjer njihove nepopustljive osvete. Ta kći obijesnog Tantala i Pelopova sestra, udala se za Tebanca Amfiona, s njim je u nekim izvješćima imala sedmero sinova i jednako toliko kćeri. Nitko joj to nije zamjerao, no kad je Manta, kćerka proroka Tirezije, i sama vidovita, uvodila štovanje Lete i njenih blizanaca, nije Nioba mogla odoljeti a da ne poviče: "Tko je ta Leta? Zar je ne poznajemo, zar su njezina djeca bolja od moje." Ni to joj nije bilo dovoljno, odbila je sudjelovati u povorci u kojoj su žene okićene lovorovim vijencima prvi put slavili Letu i njene blizance. "Pogledajte ih," dovikivala je ženama koje su se kretale prema oltarima Zeusove najdraže djece, "zar taj dečko nije možda djevojka, a ta djevojka mladić?" Svi su je čuli, zato je nitko posebno nije niti trebao odati. Sedam je Apolonovih strijela usmrtilo u hipu sve njezine sinove, sedam Artemidinih sve njene kćeri. Neki tvrde da su ipak poštedjeli jednog Niobinog sina i jednu kćerku. Niobu nisu ni trebali ustrijeliti: smrznula se od tuge. Govori se kako se nitko nije usuđivao pokopati ustrijeljenu djecu, na krvavom stratištu ležali su deset dana, tek su jedanaesti dan bogovi pokupili mrtvu djecu i napkon ih ukopali. Niobu su ostavili. Stajala je okamenjena, samo su suze odavale kako je još uvijek živa. Navodno je Zeus osobno prenio njezino tijelo u zavičajnu Lidiju, na brdo Sipil, u kraj koji je pripadao njezinom ocu. Visoko u brdu dugo je stajao kamen nalik na neku tužnu ženu, činilo se da ima lice i oči koje su na zalasku sunca oblivale suze. S vremenom se ispod kamena počela izvirati voda. Tako je ljudsko sjećanje Niobinu tugu obilježilo trajnim suzama koje su se slile u jedan potok.
7.
Strašnu Niobininu nesreću, bezobzirno masakriranje njezine djece, ne može nitko opravdati, ni bogovi ni ljudi, mada se ljudi žele dodvoriti bogovima
smišljanjem neutemeljenih priča i, kad bi to bilo samo moguće, na taj se način osigurati od njihove proizvoljnosti i nerazumijevanja. Ali, zašto bi uopće
besmrtnici imali osjećaj kako je smrt nešto beskrajno i besramno okrutno, kad je sami neće nikad doživjeti, neće je nikad iskusiti? Nije to za njih moguće, iako Epikur kaže kako u pravom smislu nije to moguće niti ljudima. Jer smrti se, naravno, ne treba bojati: dok je čovjek živ smrti nema, kad smrt dođe čovjeka više nema. Nema dakle prave mogućnosti da se čovjek i smrt pogledaju licem u lice, mada se ponekad govori kako se nekim ljudima upravo takvo nešto dogodilo.
Činjenica je da je Leta rodila božanskog dječaka i njegovu sestru nakon velikih muka, nije naime ni ona mogla pobjeći od svemoćne Here i njene osvete, proganjala ju je od Krete do Reneje, nije Leta mogla roditi ni na jednom mjestu do koga je ikada doprlo sunce, svakom mjestu na tom svijetu bijaše zabranjeno primiti prelijepu Zeusovu ljubavnicu, pružiti joj tlo na kojem će počinuti i roditi. Takvo bijaše Letino prokletstvo. Prvi joj je pomogao Borej, zapuhao je, i u nekom kovitlacu, na nevidljivim vjetrovitim krilima, prenio je do Posejdona, do mora, ono je odmah napravilo vodeni luk, ispod njega je Leta rodila dok je biserna slana rosa padala s neba. No nije li to nevjerojatna priča?
Istina je kako je upravo u vrijeme dok je Leta tražila utočište morem nesputano plovio otok Ortigija, bio je sad na jednom, zatim na nekom drugom mjestu, ni sunce ga nije moglo pronaći, božanske prijetnje nisu do njega dopirale, baš je na njemu Leta rodila neusporedive blizance, na tom komadiću plutajuće zemlje. Da ga nagradi postavi Zeus otok na četiri stupa, učvrsti ga, prozva ga Delosom, blistavim, jer se na njemu rodio Apolon, prejasni bog svjetlosti, tu je najmiliji Zeusov sin ugledao dan, ili je dan ugledao tog prelijepog dječaka i začudio se. Nije to cijela priča, iako su ovdje zanimljivi samo Apolonovi odnosi s Hijacintom. Kakav je to bog bio Apolon, kad je usprkos njegovoj svemoći, Hijacint ipak morao poginuti? Priča međutim nije završena: Leta nije rodila ni kad je pronađeno to zaštićeno mjesto: Mali Delos, na njemu jezero pod brdom Kintom, mali otočić posred jezera, jedna palma, i ništa više, upravo su se tu trebali roditi blizanci, ali ne bez Ilitije koju je zadržala Hera. Letine porođajne muke trajale su devet dana i noći, toliko se dugo Ilitija zadržala kod Here, čini se upravo onoliko dugo koliko su mrtva tijela Niobine djece ležala oko svoje skamenjene majke. No, ni kad su se blizanci rodili Hera nije odustajala. Na kraju se Leta morala skloniti u Hiperboreju u kojoj je osvetoljubivost, makar dolazila i od bogova, bila nepoznata.
8.
Pozornica se u potpunosti mijenja, kao da su bogovi promijenili sve svoje predznaka, kad se rađao Asklepije, najdraži Apolonov sin. Apolon se zaljubio u Koronidu, princezu, kćerku kralja Lapita koji je živio uz jezero Boibeis, u Tesaliji, ili je njegov dom ipak bio u svetom Epidauru, mjestu u kojem je rođen Asklepije, prvi od svih liječnika, bog liječnika i liječničkog umijeća. Prekrasnu Koronidu Apolon je nesvjesno zanemarivao. Kad je odlazio je u Delfe obavljati svoje božanske poslove ostavljao je uz princezu tek jednu vranu, tada prelijepu pticu bijelog perja, svojoj svetoj ptici. Ona je čuvala Koronidu. Ne mareći nimalo za vranu, a znala je da je špijunira, Kornida se prepuštala mlodom Ishiji, jednom posve običnom smrtniku. Za razliku od boga pred kojim je uvijek stajala vječnost, koji dakle nije mogao znati što je to sreća i sretni trenutak, Ishija je u kratkotrajne susrete s Koronidom unosio svu svoju strast, svu svoju ljubav i to uvijek tako kao da se s njom sastaje posljenji put. O njihovim susretima dojavila mu je ptica koju je izluđen vijestima koje mu je donijela pretvorio u brbljavu crnu pticu. Otada postoje samo vrane koje imaju crno perje i ružno žale za svojom nekadašnjom ljepotom. Povjerio se Apolon i svojoj neustrašivoj sestri koja je bez razmišljala ustrijelila Koronidu. Prekasno se Apolon pokajao da bi spasio Koronidu, iako se odmah dosjetio da ona još uvijek nosi njegovo dijete i zamolio Hermesa da iz njenog mrtvog tijela koje su već spaljivali na lomači spasi Asklepija. Njegovog najdražeg sina koji će vrlo brzo postati najplemenitiji iscjelitelj i savršeni liječnik. On je daleki božanski predak onog ljudskog plemena odakle je potekao Hiporat, ljudski utemeljitelj božanskog liječničkog umijeća. U njegovu čast liječnici i danas nose Asklepijev najstariji znak - dvije svete zmije koje se uvijaju oko štapa na čijem je kraju zlatna plitica.
9.
Taj je Apolonov sin postao besmrtan, iako je bio ubijen. Prva učiteljica Asklepijeva mogla je biti jedino Atena, samo je ona imala svemoćnu krv grozne Meduze - s jedne njezine strane krv bijaše smrtonosna, ali je zato krv s druge njezine strane mogla mrtve vratiti u život. Navodno je nekoliko kapi te krvi božica darovala svome ljubimcu Asklepiju, on nije mogao odoljeti, odmah je tu krv koristio i navodno vratio u život četvoricu, moguće i petoricu ljudi, kažu da je posve sigurno kako je u život vratio Kapaneja, Likurga, Glauka, čak i Hipolita. Jasno je da to nipošto nije bilo moguće. No moguće je da se sam Zeus zabrinuo slušajući o novoj vještini što smrtnicima produžuje život i odgađa smrt, i razglasio laž da njegov unuk vraća u život umrle ljude. Zato ga je usmrtio, ali je zadržao uspomenu na njega podigavši njegov znak u zviježđe Zmije. Svejedno, bijesni mu Apolon nije nikad oprostio to ubojstvo, samo je čekao priliku da mu se osveti. Osvetio mu se usmrtivši čudovišne Kiklope: kad se počelo vjerovati kako Kiklopa više nema, da su iščezli, Apolon ih je jednog po jednog ustrijelo iz svog zlatnog luka, jedanko bijesan kao i onda kad je ubijao Niobinu djecu. Istom je pedanterijom pobio posljednje savršene divove koji su imali jedno oko na sredini čela, samo jedno čarobno oko. Oni su bili kovači, i oni su skovali smrtonosnu munju kojom je Zeus ubio Asklepija.
10.
Može se samo pretpostavljati s koliko se prezira mladi bog odnosio prema ocu, iako među bogovima nije nikad bilo takvih emocija koje im vrlo široko pripisujemo, kao da su ljudi. Zbog neposluha Apolon je itekako morao ispaštati, čak je dva puta služio običnim smrtnicima, no niti jednom nije se očitovao kao bog, čak ni onda kad je služio kao običan rob, nije to uvijek činio ni u svojim odnisima s muškarcima, osobito ne onda kada su ljudi njegove muške ljubavi htjeli prikazati u pretjerano sentimentalnim pričama. Nije on mogao nikad zaboraviti Dafnu, ona će ostati uvijek jedna i jedina, jer mu se pred nosom, neumoljivo i nepospustljivo, preobrazila u vazdazeleni lovor.
Mladi se Himenej poput Hijacinta također družio s Apolonom i Tamirisom, i oni su, tako se barem prenosi, i u tom odnosu bili supranici. Upamćen je međutim, taj Himenej, u posve drugoj priči: volio je vrlo uglednu djevojku ali njezinu ruku nije ni na koji način mogao dobiti. Nije nedvojbeno utvrđeno njegovo podrijetlo, je li on bio mladi ženidbeni bog, koji svoj život gubi na svakoj svadbi, jeli on Afroditin sin, ili je običan pučanin, jedna mladi Atenjanin? U Himenejevom se životu mora zaboraviti na Apolona i njegovu moguću ljubav, njegovo suparništvo s nježnim Tamirisom, budući da je taj mladi Atenjanin volio isključivo jednu uglednu djevojku. Nema niti spomena o Apolonu. Htio joj se on pridružiti, ali mu je to polazilo za rukom samo kad se prikazivao kao mlada i lijepa djevojka okićena cvijećem i drugim očitim znakovima djevojaštva. Čini se da se sve za njega uspješno završilo kad je uspio dokazati da ipak nije djevojka nego hrabri mladić. Tada se navodno mogao i vjenčati s onom uglednom djevojkom za kojom je ustrajno tugovao. Zato se i spominje na vjenčanjima - njegova ljubav koja je isprva bila beznadna, bez ikakvih izgleda, zahvaljujući njegovoj upornosti ipak se konačno sretno ispunila. Zato svatovi i viču, himenej, o himenej, no neki, kakvagod bila Apolonova ljubav, ustrajno trvrde da je tu riječ samo o djevojačkoj anatomiji, a ne nipošto o nekim homoseksualnim odnosima.
11.
Ali da su takvi odnosi zaista i postajali, to uz Hijacinta najbolje dokazuje lijepi Kiparis, također Apolonov nesretni ljubavnik. U tom se odnosu dogodila još jedna metamorfoza, mladi se Kiparis pretvorio naime u čempres. Tako se dogodilo, tako je to jednom ispričano, i sada ne može biti drukčije, niti se može promijeniti. Toga mladića s otoka Keosa Apolon je zaista pretvorio u čempres kad je postalo očito da mladić ne može smiriti tugu, da nikako ne može podnijeti smrt, niti želi više živjeti zbog jednog jelena koga je nehotice ubio. Na rodnom je otoku Kiparis je pripitomio jednog jelena, i silno ga zavolio. Taj obožavani jelen jurio je slobodno otočkim poljima, ulazio u dvorišta i vrtove, svak ga je poznavao, svak ga je mogao dodirnuti i pomilovati. Svak je napokon znao da je to Kiparisov jelen. Znalo se i vrijeme kad je Kiparis odvodio jelena pašu i jurio poljima jašući na njemu kao da je konj. Cijela ta idila prekinuta je jednog popodnevna u jednom jedinom trenu. Mladić je kopljem pogodio gađajući neoprezno i neodgovorno prema jednom šumarku i buci koju je odande čuo. Ništa ga nije moglo utješiti, niti Apolon. Nije se Kiparis mogao umiriti, štoviše plačući je moli boga da mu dade novi oblik koji će bit nedvojbeni znak tuge. Bog se sažalio: "Žalit ću uvijek za tobom, a ti ćeš žaliti za drugima i biti u njihovoj blizini," govorio je tužni Apolon dok se mladićevo tijelo, izmučeno beskrajnim plačem, uvijalo k nebu kao da se pretvara u visoki čempres.
12.
Lako je moguće kako su Apolonove nesretne ljubavi prema lijepim mladićima utjecale na njegov odnos prema Hijacintu, kraljeviću koga su Spartanci poslije njegove smrti slavili u Hijakintijama, početkom svakog ljeta. Apolon je prvi put radi toga mladića napustio Delfe i prvi put zaboravio na luk i liru. Čim bi početkom proljeća olistale šume i trave niknule po poljima, žurio je Apolon svom mladom prijatelju. Lovio je s njim po brdima, na svojim božanskim leđima nosio je njegove mreže, čak je i njegove pse vodio na uzici. Tako je nakon još jedne zime koje u brdima okolo Delfa nisu bile blage, Apolon ponovno odlazio u Spartu, ondje se na jednoj livadi sastao s Hijacintom. Odmah su se dohvatili diska. Bog ga je bacio visoko, dohvatio je oblak, raspolovio ga. Mladić je u trku pratio let koluta želeći da ga čim prije pokupi, da ga sam baci i ndamaši u bacanju mladoga bog. Trčao je tada posljednji put. Tvrdi se kamen odbio od zemlje i usmrtio mladića pogodivši ga ravno u čelo. Plakao je jednako dugo Apolon za Hijacintom kao što je to Kiparis učinio za svojim jelenom. "O da mogu umrijeti za tebe ili s tobom," tako je naricao bog tugujući za Hijacintom. Nije smio ni dopustiti da Hijacint kao smrtnik ostane bez vječno žive uspomene.
Zato je iz njegove krvi iznikao cvijet što svojim izgledom čuva prepoznatljive znakove Apolonove jadikovke za ljubljenim mladićem. Crvena slova u samom središtu cvijeta naravni su znak Apolonova jada, ali i početna slova imena tog mladića koji je bio potpuno osvojio srce mladog boga. Mnogo stoljeća kasnije i na sasvim drugoj vremenskoj razini, rečeno je kako je istina da ljubimci bogova umiri mladi, što naravno vrijedi i za Hijacinta. No od toga nije manje istinito kako oni sa svojim bogovima zapravo vječno žive. Možda se u toj tvrdnji što se danas može potkrijepiti tek ustrajnim cvjetanjem kraljeskog cvijeta može pronaći opravdanje, može naći i oprvdanje Apolonove sklonosti prema ljepoti savršenih mladića.
13.
Moguće je međutim da je Apolon namjerno pretjerivao preuzimajući u potpunosti na sebe krivnju za smrt mladog prijatelja. Dogodilo se naime ono što je bog mogao naslutiti. Njegovu igru s mladićem, i odbijanje diska o tvrdu zemlju, pratio je iz jednog oblaka zaljubljeni Zefir. Kad je kameni kolut izbačen iz Apolonove ruke dosegnuo oblak, tu ga je dohvatio kovitlac vjetra i vratio ga natrag svom snagom u glavu mladića koji je trčao da ga pokupi. Štogod da je istina, Spartanci su slaveći Hijakintije sačuvali uspomenu na mladog kraljevića. Nakon svega Apolon je pošao svojim putem i, dakako, uskoro zaboravio Hijacinta. Odabrao je lovor za svoj znak, znak istinske tuge, ili pobjedničke slave kako su to shvatili ljudi. Bezrazložno su se nadali kako je Apolon, baš kao i oni, pamtio samo pobjede a poraze, samo ako je to mogao, zaboravljao kao da to nisu tek dvije strane njihove gorke, ali jedine zbilje.