Hitri - priča o jednom psu
1
Barba Tonci Popetov iz Ženeglave [1] imao je psa. Zvao ga je Hitri. Prije njega imao je i druge pse, Goluba, i još neke, no jedino mu je Hitri bio pravi prijatelj. Pričao mu je o svojim intimnim stvarima i namjerama. Razgovarali su i razumjeli se, riječi im nisu bile potrebne, mada je Tonci volio naglas govoriti Hitrom o svojim dnevnim i vrlo dalekim planovima, čak i onima za koje je bio siguran kako ih sam neće dočekati, a da se o psu i ne govori. Što ćemo danas, što želiš danas raditi, naglas je pitao svoga psa. Pričao mu je i o drugim stvarima, spominjao je Egipat, ribe u Kanalu [2] i velike dinje koje je ondje vidio, tumačio mu je izbjeglištvo. Govorio mu je o događajima i poteškoćama i nije ga se puno ticalo je li ga pas razumije. Istina je, nekada su u Ženiglavi svi stariji, čak i mlađi muškarci, imali kucina [3] , što hoće reći psa. Svi su oni voljeli svoje pse, ali samo je jedan Hitri, tako je mislio Tonci o svom psu i pas o svom gospodaru: samo je jedan Tonci. Po svoj prilici, i bilo je tako.
Hitri nije podnosio dresiranje ni bilo kakvu didaktiku, više je voli prijateljsko povjerenje i jednostavne priče. Drugim ljudima Tonci nije pričao o svom psu. Ako bi hvalio svog psa zar ne bi onda hvalio samoga sebe? Pohvale svom psu govorio je samo njemu, nasamo, kad je ostatak svijeta bio miran i tih. Tada mu je ne, odustajući, ponavljao, ti si pametan pas, jako pametan. Pas je to volio slušati kao da sudjeluje u nečemu posebnom, što je samo za njega pripremljeno. Bilo mu je drago da Tonci lijepo misli i govori o njemu bez obzira na očite razlike u biološkoj vrsti. Sam pas nije s njim nikada progovorio, nikada naravno nije izustio ni riječi, osim što je tiho lajao i prigušeno uzdisao u snu.
Sanjao je često. Ponekad i kako lovi više zečeva istovremeno, pa nije znao što će. Sanjao je i grozan san o zecu mangupu što mu se bez straha primiče nosu i tek što ga nije onjušio i počeo grickati kao da mu je nos karota [4], kupus ili mladi fažol [5]. Hitri se nije umiljavao. Mrzio je da ga se ponižava, naređuje mu ili govori, ti si samo jedan glupi pas. Volio je da ga se zove imenom. Na uvrede i poniženje odgovarao je tihim režanjem koje je Tonci dobro razumio. Tada je i njega hvatala nelagoda kao da se vrijeđanje psa odnosi i na njega samoga. Nije znao odgovoriti na takve uvrede. Svađati se nije umio, za svađe nije imao snage. I pas i Tonci uvrede su napokon zanemarivali gunđajući u sebi, na kraju nisu se na njih ni obazirali.
[1] Ženaglava, Ženoglova – tako se ime sela izgovara u selu, a nekada se tako i pisalo; u popisu naselja selo je navedeno kao Žena Glava
[2] Kanal – Sueski kanal
[3] Kucin,-a – pas, psa
[4] karota – mrkva (tal carota, Daucus carota)
[5] fažoi - grah
2
Toncitov sin Joško volio je Hitrog. Smatrao ga je svojim psom, no priznavao je kako je to zaista lovački pas njegova oca. Koje je pasmine bio Hitri, Joško nije znao, no rado ga je uspoređivao s istarskim goničem. Bio mu je to najdraži gonič, taj pas koga nije vidio više od jednom, vjerojatno u Lovačkom vjesniku. Hitri je krasan pas, a istarski gonič je pravo čudo. Lovački je to pas koji se nimalo ne pravi važan, ne grize i ne bijesni kad mu to padne na pamet, ne pravi se pametnijim od drugih pasa. Joško je naravno znao kako Hitri nije lijep kao istarski kratkodlaki gonič. Pita li se njega jasno je kako Hitri svojim osobinama nadmašuje svakog drugog psa iz bilo koje pasmine. I istarskog goniča. Taj gonič ima dugi rep, ranjiv je i nema teorije da on po bušku [1] juri brže od Hitroga.
A dalmatinski pas? Joško nije mogao ni zamisliti kako se Dalmatiner može uopće uspoređivati s Hitrim. To i nije pravi pas, to je kućni ljubimac. Nije skrivao nesklonost prema psima što se uzgajaju za zabavu, a vjerojatno i za to da ljudima zamijene nešto što im je bilo važno. Nisu oni pravi psi nego surogati, neka njihova imitacija i podvrsta. Prema psu se odnosiš kao prema psu, a ne kao prema djetetu i biću nesamostalnom s kojim se samo igraš, a ako ne sluša onda mu štogod uskratiš kao kaznu što te nije poslušao. Kao djetetu.
Nemam ništa protiv tih ljubimaca, kazao je, ali to su psi koji su kažnjeni da budu ljubimci! Takvi psi ostaju djeca, prema njima se i odnosi kao prema djeci, makar bili i stari. Prema njima se ponašaju kao da su neodrasli, čak kao da su glupani: bacaju im komad drva ili tenisku lopticu i to ponavljaju radi svoje dosade, a ne radi igre s psom. Pas nepogrešivo donosi drvo ili lopticu gospodaru, makar ga on i ne gleda, čita novine na primjer, a u međuvremenu je i zaboravio što mu to pas vraća natrag. U novije vrijeme uče ih i roniti: bace im kamen u more, a pametan njihov pas među svim drugim kamenjem na nekoliko metara dubine pronađe onaj pravi, i veselo mašući repom nosi ga ravno u krilo gospodaru.
Ipak, u vrijeme kad su razmišljali o sudbini Hitrog, jer je bio star i bolestan, nemoćan da hoda a kamoli da trči za zečevima, takvi psi poput kućnih ljubimaca nisu postojali, nisu se ni uzgajali niti ih je u itko držao u svojoj kući. Barem je tako bilo u Ženiglavi.
[1] bušak – vrst šume s prevladavajućim nevelikim grmovima i šipražjem (tal bosco)
3
S vremenom svakom se psu odmota njegova životna nit i dođe do kraja. U nekom mu trenutku tu tanku i pretanku nit prereže netko dalek i nepoznat i učini kao da toga psa nikada nije ni bilo. Hitri je slutio kako takva vrlo stroga presuda nije dopala nekog dalekog i nevidljivog. Slutio je kako ga upravo njegov gospodar mora ukloniti s ovoga svijeta u kojem i svjetlost sunca otkriva stvari jednako psima i ljudima. Ali to sa životnom niti i škarama koje je režu prastaro je pravilo koje vrijedi za svakoga, što se događalo drugima, to će se sada, eto, dogoditi njemu. Kako god se to zvalo, Tonci je morao postati krvnik svom najdražem psu, dopala ga je takva dužnost. Sam pas bi mu rekao, takva ti je sudbina – ubijati najdraže. Da je pas malo bolje poznavao Toncitovu religiju, pomislio bi kako je njegov gospodar nehotice postao nepoznatim pasjim bogom, pa i on, kao što to čini svaki bog, samo izvršava svoju dužnost, održava poredak i čini ono što mora činiti.
Što ćemo sad? Tonci je razgovarao s Hitrim, što ću sad? Ne znam što ću. Svi su u obitelji šutjeli, za njih je već počelo nijemo kajanje, nijemo odbrojavanje dana koji su preostali u životu Hitrog. Nisu s Hitrim razgovarali, nisu se na njega obazirali kao da je odjednom postao šugav. Hitri je šutio, bez straha i bilo kakvog znaka užasa htio je podnijeti to što mu se primicalo, ali se potajno nadao. Pa neće valjda? Ipak je ćutio kako mu po škinima [1], već od repa, klizi smrt. Znao je što to znači. Bio je jako umoran, ni jaukati mu se nije dalo, nestajalo je u njemu snage. Bio je star, suviše star za rod komu je pripadao. Joško se i obitelj razboljela skupa s njim, nisu podnosili ni pomisao kako ih njihov pas mora napustiti i zauvijek nestati. Zato su ga mrzili i izbjegavali koliko god su to samo mogli. Nisu slutili da se i sam pas može osjećati uvrijeđeno, čak i kad je tako bolestan kao što je Hitri to bio.
Dobro je poznato kako je Hitri proživljavao dane svoje nemoći, vrijeme kad se više nije mogao potvrđivati ni ispunjavati svrhu zbog koje postoje lovački psi. Zimi su ga smjestili u konobu, uz bale sijena i bačve pune vina. Bilo mu je toplo i udobno. Svi goniči obilno se linjaju zimi, gube dlaku i slabo podnose hladnoću. A zima u Ženiglavi nekih je godina zastrašujuće hladna. Danima temperatura stoji ispod ništice, led se u lokvama neće da otopi. Čak i u ožujku gdjekad padne snijeg, visok snijeg poput preslike iz Fellinijeva Amarcorda. Selo se zabijeli od Jurakotova dvorišta do Andretovih kuća. Na visokom Humu iznad sela snijeg se bijeli poput kape na planini i danima stoji na njegovom vrhu usuprot suncu. U to se vrijeme u Ženiglavi iz svih kuća, iz njihovih dimnjaka, dizao dim stvarajući nad selom bijele oblake. U našem selu je tada bilo puno ljudi, svaka je kuća imala lovačkog psa koji je volio ljudsku blizinu, ali je znao i održavati jasnu razliku – mi smo psi, vi ste ljudi.
[1] škina – leđa (tal schiena)
4
Joško je volio Hitrog, bio on zdrav ili bolestan. Nije dao ocu ni naslutiti što misli o psu i kako zamišlja njegov kraj. To je i moj pas, tako je i šaptao Hitrom, kad mu otac nije bio blizu. Ali, otac je otac. I zar pas nije samo pas, i uvijek ostaje samo to, dosljedan svojoj prirodi i sudbini. Nema sumnje, i za Toncita Hitri je bio član obitelji. Svejedno je s rođakom iz Borovika dogovarao njegov kraj, mada je sve vrijeme mislio, pas pripada meni, ja pripadam psu. Neću to moći učiniti. Zermon Gianni iz Borovika kazao mu je, ne brini, pomoći ću ti da ga se riješiš. Ja ću ga upucati iz puške. Ubit ćemo ga Pod Borić. To je jedno mjesto iza Ravnog, uz more, prema Stupišću. Čim se otvori lov, to ćemo učiniti. Na volju ti, rekao je Tonci, ja ne mogu biti ni blizu.
Ali, taj je naš pas možda istarski gonič ili neki divni njegov mješanac, protestirao je Joško, Toncitov sin, svjestan kako mu otac mora dati ubiti psa zbog njegove starosti, da ne pati preko mjere. Ajme, ajme, pitao se, zašto i vi psi morate umirati poput ljudi, ako su ljudi, na primjer zgriješili, što su to učinili psi, oni nisu ljudi, niti zmije, da bi morali umirati radi početnoga ljudskog grijeha? A sad, Bože, što ćemo učiniti kad Hitri jedva može hodati? Nakon dva koraka glava mu pada prema zemlji kao da je starac koji zimi sjedi uz špaher [1] i klima glavom prema toplini ploče koja se zamalo užarila.
Niti takav Hitri nije nimalo nalikovao krastavom i bolesnom Salamanovom psu iz apsurdnog Camusova romana o čovjeku koji se osjeća strancem ne samo u tom besmislenom svijetu, bio je on i stranac samome sebi, svome vlastitom tijelu. Salaman nije volio svog psa, mrzio ga je iz dna duše, premda bez njega nije mogao živjeti. Čini se kako je i svoje kraste hotimice preuzeo od svog psa u nadi da će tako pas lakše podnositi svoje smrtne muke. Što ću s tobom, moj Hitri, zvonilo je Toncitu u glavi poput zvona što breca [2] objavljujući nečiju smrt i prigodnu posmrtnu misu. Hitri je vrlo dobro shvaćao da je pas. Bilo mu je smiješno ako su se ponašali prema njemu kao da to nije. Zar je biti pas nešto opako i ružno? Ipak je dobro znao kako nikomu više nije od koristi. S vremena na vrijeme upadao je u tešku melankoliju, kao da ga je netko bacio u duboku jamu u koju je padao sve dublje, a svjetlost iz otvora bivala mu je sve slabija i udaljenija. Sklanjao se od ukućana da ga ne gledaju i ne ponavljaju, je li to Hitri? Vidi ga, samo leži, nije nizašto, da nema neku zaraznu bolest?
To oni misle i govore, režao je Hitri. Nije on Lessy, niti je spreman glumiti, fotografirati se i licemjerno se ulizivati. Postojao je očito stranac sebi samome, a onda i obitelji kojoj je cijeli život pripadao. Najteže je podnosi to da se ne obaziru, kao da im nije stalo. Činilo mu se kako ga namjerno ne primjećuju i da se prema njemu ponašaju kao da je već nestao i ne postoji. Najbolje da me ubiju, najbolje za njih i za mene. Isti je čas pomakao uši i rep tjerajući muhe kojih nije bilo. Predavao se vrlo tužnim mislima i osjećajima kako to može samo pas koji se ne može više sjetiti ni vlastitoga imena. A pas bez imena, što je to, je li to uopće pas?
[1] špaher – štednjak koji se loži na drva (njem sparherd)
[2] brecati – povodom nečije smrti crkveno zvono žalosno zvoni, breco
5
Hladnoga jednog jutra, bio je siječanj (o tom jutru nisu više nikada pričali ni sin ni njegov otac), radili su težaci u vinogradu barba Povleta Bjožova na Rodovinke. Radilo je nekoliko ljudi, s njima barba Tonci i Joško, njegov sin. Nekoliko odraslih ljudi kopali su vinograd uredno i smireno, poredani koso u odnosu na prvoga koji ih je predvodio. Ostali su ga slijedili, morali su tako kopati, makar zaista bili snažniji i brži od predvodnika. Najmlađi i najslabiji bio je posljednji u kosom poretku težaka, slijedio je čovjeka ispred sebe, kao i ostali koji su zavisno od najslabijeg usporavali kako bi svatko pratio svoj red a da ga nitko ne zatvori. Svi oni morali su kopati, nisu imali izbora, tako je to napokon oduvijek bilo, nisu o tomu ni mislili. Voljeli su biti u društvu s drugim ljudima, sa sebi jednakim težacima. Više od svega voljeli su vrijeme marende. U to su vrijeme svi nešto skromno prezalogajili i pričali. Pričali su stariji koji su znali što je život i mogli su lijepo opisati što im se samima dogodilo, ili što su od drugih čuli da se njima dogodilo, ili što se dogodilo nekim trećima koje nitko nije poznavao.
Svatko je u duši imao najmanje jednu priču, neki su pričali mnogo i vrlo lijepo kao da priče izvlače iz jutenih vreća na kojima su sjedili. Štitile su ih od zemljine vlage da im ne uđe u kosti nakon čega je ni najjače sunce nije moglo isušiti. Ostajala im je trajna i bolna reuma i „konkulana škina“ [1] koja više nisu mogli ispraviti. Bili su to sabrani, ozbiljni i jednostavni ljudi, vjerovali su svom poslu sigurni u to kako rade nešto korisno i pouzdano. A na tom svijetu ničega vrednijeg nije bilo niti se ikada moglo naći od loze i vinograda i njihovog urednog održavanja. Jednako svojega kao i tuđega kad su radili na žurnatu [2] u ljudi koji su ih mogli platiti, a nisu imali vlastitih sinova za kopanje i druge poslove u svojim vinogradima.
Barba Toncita sin bio je siguran u svoje sjećanje. Govorio je jasno i bez oklijevanja, ustrajan u skrivanju tuge i suza u očima. Svaki od težaka koji su toga jutra kopali u barba Povleta makar je jednom u životu imao vlastitog psa, svaki je bio strastveni lovac i iščekivao lov na zečeve kao neku prvu i pravu zoru koja ga čeka prije svanuća. Prvoga dana lova nijedan nije čekao jutro već se prije zore upućivao na dogovoreno mjesto gdje ga je čekao njegov kumpanj, sudrug u lovu. Gdje si više, gunđao je sudrug, kad bi ga ugledao, zar će nas zečevi čekati i upućivati, evo nas, čekamo vas da nas upucate. Njihov je entuzijazam bio je još veći u pričama o lovu i čudesnim psima, o zečevima za koje im se činilo kako su nestali pretvorivši se u oblak ili su se sakrili u neku rupu u brdu koju psi nisu mogli naći, ili su oko nje bijesno lajali kao da ih privlači neki podzemni magnetizam. Zečevi su jednostavno nestajali makar su ih pogodili s nekoliko hitaca. Neki su im umakli na samo dvije noge trčeći mnoge brže od onih na sve četiri.
Energija žalosnog sjećanja povela je Toncitova sina da ispriča svoju priču o psu Hitrom, koji je bio i njegov, i najaviše moj, tako je ponekad govorio. Otac Tonci lovio je s rođakom Giannijem iz Borovika. Ali sve je manje sa sobom vodio svog psa, sve ga je manje iskušavao. Hitri je posve onemoćao, ni njemu samom nije bilo jasno kako to da više ne mari za lov ni za zečeve, čak ni onda kad je bilo očito da se Tonci priprema pušku, puni patrone prahom i balinima, i sprema vrećicu koju je sa sobom nosio samo u lovu. Toga dana, govorio je Joško, moj je otac na Rodovinke prvi put pričao o Hitrom. Pričao je u prošlom vremenu kao da psa više nema. Svaku je riječ otežao, pretvarao je u motiku s nakupljenom debelom i mokrom zemljom koju je svako malo trebalo čistiti dobrim i oštrim ogrebom [3].
O svom psu pričao je s distance, kao o strancu, kao o nekom dalekom i nepoznatom psu. Bojao se da sam sebe ne ozlijedi nekom duševnom patnjom koja mu nije trebala i koju nije mogao nikomu spomenuti. Nije pričao kako toga psa više nema, on naravno postoji ali sada pripada priči a ne šumi i vinogradima, pustim poljima i strmim brdima. Ljutio se na samoga sebe. Pa nisam dijete da tako tugujem za psom, a i nije taj pas bio nešto osobito, pas kao pas. Moj je otac prestao pričati misleći kako je i to što je rekao previše. Tuko kopat [4], a ne provjat [5]. Je, ma ovo je moja zemlja, vi ste u mene na žurnatu i ja definitivno odlucijen [6] kad će marenda završiti, prekinuo ga je barba Povle. Miješao je lokalni govorom sa standardnim hrvatskim ne bi li tako došao do snažnije značaja i većeg autoriteta među težacima. Samo ti nastavi, rekao je mom ocu. Svih nos zanima što je bilo s otin kucinon.
Ostali su čekali i slutili kako se nešto moralo dogoditi. Moj otac nije mnogo pričao, obično je odgovarao na pitanja, slušao što drugi govore. Bio je šutljiv i tih čovjek, nije imao nekih posebnih potreba, ne sjećam se kako je ikada nešto trebao, uvijek nam je samo davao i donosio. Toncitov je sin idealizirao svog oca kao da je još uvijek u djetinjstvu i igra se s nekim od očevih pasa. Nije poznato kako je Hitri znao gdje ćemo se moj otac i ja toga dana nalaziti. U kojem vinogradu. Mene su samoga obuzimale žive slike nestalog psa, poneki trs ili grm mijenjali su se u psa ili mi se učinilo kako se naš pas upravo pritajio iza većeg kamena ili iza kantuna [7] manje gomile.
Nisam vjerovao, nisam mogao vjerovati, da su ga ubili, ni nakon što mi je to rečeno. Uostalom, kako je, nakon što su ga ubili, moga naslutiti gdje ćemo biti, ne znam kako mu se to moglo naći u glavi. Naknadno sam samo mogao zamišljati njegovu priču, priču koju bi sam pas ispričao da je to mogao. Trčao je na tri noge, smrznut je bauljao i lutao u polusvijesti, iznemogao i šokiran, izbezumljen i izgubljen od rana i skršene noge. Jezik mu je nekontrolirano visio, pretvorivši se u komad suhe kože. Nije mogao piti ni jesti. Bio je on mrtav pas koji se na nogama držao zahvaljujući samo instinktu i energiji koju je u njega stvarala odbačenosti od ljudi što su do neki dan činili sav njegov svijet. Oni su mu bili jedini prijatelji. Njih je poznavao, a druge pse i ljude malo i nikako. Sve što mu je do jučer bilo poznato danas se ljuljao u temeljima, odjednom nije znao tko je, nije umio odgovoriti ni na jedno pitanje. Kako mu se to moglo dogoditi?
Sva u ranama glavu mu je padala k zemlji, u teškoj je muci, izubijan od glave do repa, slijedio je jedan jedini vonj ili dah svoga gospodara. Bio je to trag koje ga je pratio, koji ga je nosio i održavao na životu. Nogu je očito slomio padom niz visoke stijene nakon što se otrgnuo od konopa kojim su ga vezali za borić. Jurnuo je prema mirisu mora ne sluteći provaliju niz koju će pasti na sive i oštre morske stijene, pričao je Toncitov sin. Nije se on slagao da se Hitrom učinio bilo što nažao, a kamoli da ga se ukloni iz konobe i upuca iz puške kao da je zec a ne pas. Vjerovao je štoviše kako se Hitrom neće ništa loše dogoditi makar je venuo i ubrzano nestajao.
[1] konkulona škina – bolesna leđa prignuta prema zemlji
[2] žurnata – dnevnica, zarada za jedan dan rada (tal giornata)
[3] ogreb – strugalo načinjeno od jačeg lima za skidanje mokre zemlje koja se tijekom kopanja skuplja na motici
[4] tuko kopat – treba kopati
[5] provjat – pričati, pripovjedati
[6] odlucijen - odlučujem
[7] kantun – kut (tal cantone)
6
Zašto sam se složio da se ubije iz puške, pitao se moj otac, nastavio je Joško. Pas od kojeg se nije mogao ni zamisliti bolji. Na glas se pitao, pitao je sebe i druge. Kao da se drugima nehotice ispovijedao mada je znao kako se za ubojstvo psa ili sudioništvo u njemu ne može dobiti odrješenje ni pokajanje. A oti je kucin bi pametniji ne samo od glupega nego i od pametnega covika. Nije on bio pas za igru lovi i vrati. Nije volio ni zapovijedi. Lezi, diži se, pruži nogu, stani na dvije noge, to je moj pas mogao izvoditi ali nije htio. Znao je što mislim a da mu nisam ništa ni rekao a kamoli zapovjedio. Ala da. Samo još dvije pa neću više, rekao je moj otac težacima. Nema ga više. Nije bio lijep. Imao je široku gubicu, dugačke uši spuštale su mu se niz glavu. Imao je bijeli kratki rep. Nije bio brz, ali bio je uporan. Nijedan mu zec nije mogao uteći. Ogvanto bi ga pri ili posli [1], koliko god ga trebalo goniti i koliko god zec bio lukav i zavaravao ga stranputicama.
Imamo komad zemje [2] na Lokvici, svi znate, uz put za Cojnu poje. Imamo zemlju i niže uz cestu, u Garlić, koji nam toga dana nije bio u planu. Sa mnom je bio moj sin, Hitri i kenja. Mom sinu je Hitri bio najdragocjenije stvorenje, volio ga je više od ičega drugoga. Nisam mogao dobro disati s pusticom [3], gušio sam se kopajući. Učinili su mi zube koji bi i mojoj kenji [4] bili veliki. Zamotao sam ih u komad karte i metnuo u kolnjik [5].
Ala da, sunce je poskočilo. Odjednom se našlo visoko kao da stoji na vrh Ženeglave. Ljutit će se Marija što kasnimo, u nje je red kao da još uvijek živimo u šatoru, u El Shattu, pod engleskom komandom i disciplinom. Na povratku bio sam siguran kako je Hitri negdje iza nas i da ga moj sin drži na oku. Uvijek je bilo tako. Puštali smo Hitrog neka se bavi svojim stvarima dok smo mi bili u vinogradu ili u bušku pripremali drva za ogrjev, za zimu. Pas je radio svoj posao, mi svoj. Bilo je podne, došli smo doma ispred kućice. Joško je povirio u kućicu, znao je da je ondje, jer nas je tako iznenađivao. Ća [6], ni kucina, nema Hitrog, nije se vratio, čudio se moj sin. Zaboravio sam i zube, ne samo psa. Olavija son rebanbi [7]! Sin je trčao ispred, htio je što prije naći Hitrog, ja za njim radi zubi. A što ako se Hitri ne vrati, što ćemo onda, vikao je ispred mene moj sin. Vratit će se, mislio sam. A zubi? Zubi gredu samo po noći, po škurini [8], tvrdio je Vinček. Trebalo je čekati noć i zgrabiti ih kad dođu na Ravni put. Imao si sreću da ti nisu utekli, a nisam nikad čuo da se zubi stavljaju u kolnjik. Što će kolnjiku zubi? Da ždere gušterice dodao je Pavulin, ali se nije nitko ni obazirao na to, a kamoli smijao. Ala da, rekao je otac, našli smo Hitrog kako čuva stražu uz kolnjik. Čuvao je rupu u koju sam sklonio zube.
Nitko se nije micao, još uvijek su čekali, da čuju što je bilo s psom. Još i ovu o Hitrom, nastavio je moj otac. Znate da imamo zemlju na Pečarićevo, malo dalje od crikve [9], na drugu stranu ceste. Najprije su Smrici, onda je Pečarićevo. Čekao sam sina da dođe iz Luke. U Zadrugu, dok sam čekao sina, pošao sam naručiti gavane [10] i kupiti malo škajole [11] za gardelina [12]. Ostavio sam sinu ručak što mu ga je mati spremila. Stavio sam jelo na limeni pjat [13] i rekao Hitrom, čuvaj i ne diraj, nije za tebe! Kad sam se sa sinom vratio iz Zadruge Hitri je u jednakoj pozi držao šapu uz pjat. Nije se pomakao kao da je kip ili spomenik.
[1] ogvanto bi ga pri ili posli – uhvatio bi ga prije ili kasnije
[2] komad zemlje – čestica zemlje
[3] pustica – dentjera, zubna proteza (tal dentiera)
[4] kenja - magarica
[5] kolnjik - suhozid
[6] ća – skraćeno od ćaća, tata, otac
[7] olavija son rebanbi – potpuno sam podjetinio
[8] škurina – mrak (tal scuro)
[9] crikva - crkva
[10] gavana – umjetno gnojivo, salitra
[11] škajola – vrsta zrnate hrane za ptice
[12] gradelin – češljugar (Carduelis carduelis, tal cardellino)
[13] pjat, pijat – tanjur (tal piatto)
7
Što se dalje događalo ne pripada više priči nego gorkoj stvarnosti. Težaci su htjeli čuti kraj, a ni barba Povle nije više mogao slušati priče, trebalo je vinograd dovršiti, i onda pričati, koliko te volja, rekao je. Bilo bi zaista sramota da smo samo pričali i tako zaradili žurnatu, a vinograd neka stoji kako stoji!
Eno Hitri, eno ga, povikao sam, ne vjerujući očima, nastavio je barba Toncita sin, pričajući na način kao da na nekoliko metara stoji Hitri i da samo treba potrčati i uzeti ga. Eno Hitri, eno ga, vikao sam još jednom. Bit će da si se oblokao od jednoga žmula bevonde [1], rekao mi je otac kao da ga se ništa više ne tiče ni Hitri ni priča o njemu. Hitri leži mrtav, Pod borić, uz more, prema Supišću. Ali, istina je, to jest bio Hitri. Nisam bio posve siguran je li još uvijek naš, može li nam vjerovati i pristupiti? Bojao se i iz daljine buljio u nas. Je li ga nakon svega još volimo? Njegova je odanost prema nama bila neupitna, bilo mu je međutim poznato kako su ljudi kolebljivi, kako vole mijenjati svoje odluke i mišljenja. Kolebaju se i nisu sigurni kao da su se jučer rodili, k tomu sve moraju naučiti, uvijek su na nekom početku. Čak me ne žele ni prepoznati.
Otac je skinuo jaketu od trliša [2], s njom obavio psa i povio ga kao što se povija posve malo dijete. Dodao je i vreću bojeći se da nam pas ne ugine prije nego dođemo doma. Pas je bio teško ranjen. Bila mu je slomljena prednja desna noga, nije mogao gledati, jezik mu je visio niz gubicu. Nije ga mogao uvući niti ga je osjećao. Ni kap sline nije se mogao izvući iz njega. U našoj konobi moj je otac danima liječio Hitroga od rana ne bi li ga nekako osovio na noge. Nije bilo koristi. Čini mi se kako ni Hitrom nije više bilo stalo. Htio je na miru umrijeti, u svojoj konobi, među poznatim ljudima.
Ala da, rekao nam je otac, nećemo više imati psa. Ako baš želite kupite mašku [3]. Nemojte joj davati ime, bit će vam lakše kad ugine pas. Pitat ću Giannija kako je moguće da je ubio i zakopao psa, a pas je nakon dva dana došao na Rodovinke. Nije Gianni bio nimalo uznemiren kad je čuo kako je mrtav pas tražeći gospodara lutao više od desetak kilometara. To je samo pas, rekao je, nije cijadin [4] da toliko tugujete za njim i istražujete. Bilo je tako kako je bilo, ne može biti drukčije.
Upravo to su ga i pitali, kako se to dogodilo. O psu su se više raspitivali drugi nego moj otac. On o njemu nije govorio a nije htio ni druge slušati kako o njemu govore. Nije otišao k Gianniju. On je imao svoju priču. Kad smo išli ubiti kucina moj se zermon [5] Tonci sklonio kao da će velika nevera i prolom oblaka, pričao je Gianni. Kao da to nisu njegovi posli [6]. Tonci je vjerojatno čuo dva tira [7], jedan iza drugoga što sam ih opalio iz puške, a nakon toga se još se više udaljio od mjesta gdje je trebalo upucati psa. Na, dao mi je dvi patrone, na, pok ga ubij. Hitrog smo vezali za borić, okrenutog prema moru, uzdužno prema meni. Tonci je otišao. Spremao sam se pucati na toga psa, a onda sam promislio; nije je to moj pas, zašto ga Tonci sam ne ubije? Pas se okrenuo glavom prema meni kao da me pita, i, što ćeš sad? Stavio si ruku na oči, eto, to si učinio, vikali su prema Gianniju. Ma ne, rekao je, samo sam ih sklopio. Tako pucam u zeca, zatvorim oči i ne mogu drukčije. Gianni, rekao je Pavulin, ti si provo sćapa [8], ne znaš ubiti vezanog i polumrtvoga kucina, atroke [9] zeca, i još si bidnega psa pustio da pati više nego što je ijedan pas patio od kad postoje Ženaglava i Borovik. Ti si sćapa [10]. Nije mario Gianni. Nakon drugoga tira pogledao sam pod borić. Psa nije bilo. Našao sam presječen konop. Luđak, mislio sam, ubio se skačući niza stijene. Tko bi to preživio, i nakon smrti našao gospodara, najmanje deset kilometara daleko. To je ludi pas. Nikako to ne može biti istina.
A bila je istina, kazao je Joško, ne zaustavljajući više suzu koja mu se spuštala iz oka. Ne sjećam se kako je nakon očeve silne brige i njege uginuo Hitri. Zaista ne znam. Za kraj, dodao je tiho, kao da se plaši da se nešto ne poremeti i razbije tišinu koja je odnekud pala u konobu. Hitrom je puklo srce, kazao je. Puklo mu je srce, od toga je uginuo.
(Napomena: priča o psu Hitrom istinita je. Zabilježena je s nevelikim, nebitnim izmjenama i dodacima, uglavnom onako kako ju je ispričao Joško Sviličić Pope, pokojnog barba Toncita Popetova sin, u svojoj konobi, u svom selu Ženiglavi.)
[1] žmul bevonde – čaša vina razrijeđenog vodom
[2] trliš – vrsta tkanine za radnu odjeću
[3] maška - mačka
[4] cijadin – ćeljade, čovjek
[5] zermon – rođak
[6] kao da to nisu njegovi posli – kao da ga se to ne tiče
[7] tir – hitac, pucanj
[8] šćapa – nevješt čovjek
[9] atroke – a kamoli
Žena Glava, ljeto 2018