Golubica
Stvaranje Plejada
1
Zvijezde koje su nekada bile golubice prepoznate su na nebu prije više tisuća godina. Danas se također mogu vidjeti golim okom, na sjevernoj i na južnoj zemaljskoj polusferi. Golubice kao nebeske zvijezde spominju se u najstarijim zapisima. Najsnažnije se na nekim mjestima u Grčkoj, u Beociji, vjerovalo da se prastari zapisi odnose na Plejade, sedam kćeri Atlasa i Plejone, koje je bog, zbog poznatih razloga, pretvorio najprije u jato golubica, zatim ih podigao u nebo, među zvijezde. Štogod da to znači, nekada davno, u vremenskim mjerama koje nemaju ljudsko značenje, Plejade su mogle postojati jedino na zemlji, kao djevojke. Astronomi su izračunali kako ih nije bilo na nebu pod kojim su živjeli dinosauri. Svi dinosauri bili su već davno mrtvi kada se na noćnom nebu počelo pokazivati to najljepše jato zvijezda - ljudi ih nazvaše Plejadama, na nekim mjestima samo sestrama.
2
Zeus je kaznio Atlasa, oca Plejada, da svojim leđima vječno podupire nebeski svod. Koristeći Perzeja i Meduzinu glavu mnogo kasnije skamenio ga je u golemu planinu. Atlas je naime pripadao obitelji Titana koji su svojim gorostasnim rastom nadvisivali velika brda i planine. Na taj se način nejasno objašnjavalo zašto je jedna planina toliko visoka da svojim vrhovima dodiruje nebesa. Nalazila na rubu tada poznatoga svijeta, nazvali su je Atlasom. Herodot je prvi prenio i potvrdio to mitološko objašnjenje nastanka jednog planinskog lanca na kraju svijeta. S vrhova Atlasa oblaci se nikada ne razilaze. Čini se da nalikuju okamenjenom gorostasu i podupiru nebo da ne padne na zemlju. Uz pusta natezanja, u najvišim vrhovima, poput Jebel Toubkala, moguće je i danas nazrijeti Atlasovu glavu, u njegovim tamnim obroncima obrise ramena, u stijenama kosti, u šumama tragove kose i brade prastarog gorostasa.
Neki, poput Herodota, tvrde da su sve to tek puki izmišljaji. Posrijedi je prastara alegorija o širenju filozofije i mudrosti u hesperskoj zemlji. Sve preobrazbe i stupovi što ih je Heraklo ondje postavio govore da je on u daleku zapadnu zemlju donio prva znanja o nebeskim pojavama. Za Atlasa, međutim, ni u jednoj priči stvari nisu dobro stajale. Titan se nije mogao prilagoditi novom vremenu, prezirao je Olimpljane praznovjerno se strašeći njihove osvete. U borbama što su poput višestrukih potresa pustošile zemlju Zeusovo nebo nije bilo na njegovovj strani. Živio je na zapadnim rubovima svijeta ponoseći se vrtom u kojem je uspio uzgojiti zlatna stabla, sa zlatnim granama, lišćem i plodovima, neodoljive zlatne jabuke zapada.
3
Smaknuvši Gorgonu Meduzu njezinu je strašnu glavu Perzej nosio u torbi i letio svijetom a da nigdje nije mogao naći dobro mjesto da se malo odmori. Od samog bljeska Meduzinog pogleda, od zrcalne njezine slike, gubio je snagu i pokretljivost. Najboljim mu se učnio kraj obrastao pitomim vrtovima, područje na ivici svijeta, uz same obale oceanske rijeke, što ga je za sebe zaposjeo Atlas. Čim ga je ugledao div je u Perzeju prepoznao varalicu i nije mogao povjerovati niti u jednu njegovu riječ. "Mogao bi to biti lupež, koji će ukrasti moje jabuke," mislio je Atlas nejasno se sjećajući drevnog proročanstva kako će ga jednoga dana opljačkati Zeusov sin. "Možda i nije Zeusov sin, ali je svakako lopov", pomislio je Atlas kad ga je Perzej ljubazno zamolio za stan i hranu, pozivajući se na oca Zeusa. "Odlazi", kazao je Atlas okrečući se prema Perzeju da ga zgazi kao da je gljiva ili kukac. Heroj nije imao izbora. Okrenuo je prema njemu Meduzinu glavu i Titan se, a da nije prestao misliti na svoju snagu, postupno ali sigurno i nužno, pretvarao u kamenu planinu. "Nije to taj Zeusov sin", sinulo je Atlasu tek kad je njegova glava kao gorski vrh virila povrh prvih oblaka.
Priče o Plejadama
4
Prije nego što su postale zvijezde, Plejade nisu posvuda bile golubice. Negdje su samo sestre, negdje neka druga srodna i povezana bića. U Japanu su te sestre, koje se ni kao zvijezde nisu dale razdvojiti, nazvali Subaru. Negdje su, poput Čeha, vidjeli u njima skupinu vrlo malih pilića, a među Vikinzima se vjerovalo da su to svete Frejine kvočke. Ni Indijancima u sjeveroistočnom Wyomingu sestre nisu nikada bile golubice. Ali su nesumnjivo svete. Tako u plemenu Kiowa svete su nebeske sestre, jednako kao prostor na kojem su živjele, jednako kao zvijezde među koje su podignute. Ondje ih je podigao Veliki Duh da svijetle Indijancima s nebeskoga svoda, usmjeravaju ih u lutanjima po njihovim poljima i šumama. Pojavljuju se početkom proljeća, nestaju s jeseni kao da daju znakove ljudima u plemenu, vraćaju im neki dug i nadu. Šestero, a moguće i sedmero sestara, živjele su na prostranim poljima, u krajoliku koji djeluje tako dragocjeno i začarano da su ga bijeli Amerikanci, prije više od stotinu godina, zaštitili proglašivši ga prvim nacionalnim parkom, modernom zamjenom za svete prirodne prostore.
Taj prostor indijanskih plemena, Šošona, Sijuksa, Čejena, Vrana, Kiowa, Lakota i drugih, neopravdano su i pogrešno nazvali Đavoljim tornjem. Trebali su ga nazvati MatoTipila ili Mateo Tepe, Medvjeđi toranj, kao što to čine Lakote ili Kiowe u skladu sa svojim mitskim događajima i vjerovanjima svojih naroda. Naravno, na tim mjestima više nema mnogo Indijanaca koji geografiju toga prostor nose u srcu da bi se mogla obnavljati priča o sestrama i čudovišno velikim medvjedima, jednom ili više njih, koji su ih proganjali. Preostali Indijanci okupljaju se još uvijek ondje, u lipnju, potvrđujući odanost svojim svetim mjestima, žrtvenicima i hramovima, uraslim u prirodni okoliš. Uzalud dokazuju da je taj prostor svet njihovom narodu i nimalo se ne slažu s todlukom da se svakomu dopusti veranje po tornju kao da je obična stijena.
Sestre su ondje živjele na moćnim i sretnim livadama, bliske prirodi, životinjama i biljkama, bliske zemlji i travama, i raznobojnim čudovišnim stijenama koje su ondje nicale iz zemlje poput nezemaljskih bića.Toranj tada još nije postojao. Sestrama nisu smetali medvjedi koji su se skitali uokolo. Nisu nikoga dirali ni proganjali. Ostalo je nepoznato zašto se jedan, najveći od njih, odjednom izdvojio i počeo pomahnitalo juriti za sestrama. Možda nije bio samo jedan nego više njih. U strahu da će postati njegovim plijenom obratile su se Velikom Duhu za pomoć, popele se na malu kamenu uzvisinu. Znale su da ih je čuo kada se tlo pod njima počelo podizati pretvarajući se u golemu stijenu. S ravnoga prostora na vrhu tornja prestaršene su sestre mogle i dalje, gledati medvjeda koji ne odustaje: koliko god Veliki Duh podizao stijenu medvjed im je uvijek bio nekako za petama, kao da se uzdiže skupa s njom. Upravo kad su u jedan glas počele vrištati da ih je medvjed dohvatio Veliki je Duh ponovno čuo njihovo zapomaganje, tada ih je podigao među zvijezde. Ljudi koji se danas nađu u blizini goleme stijene neće biti iznenađeni vjerom Indijanaca u njezinu svetost, neće se začuditi vjerovanju da je cijeli taj neobični prostor svet. Gledajući u velike izbočine i kanale koji se protežu od vrha do dna stijene, ipak će pomisliti kako to ne mogu biti tragovi medvjeđih kandži nego tragovi nekog strašnog čudovišta koje više ne postoji na zemlji.
Metamorfoza Plejada
5
Potpuna preobrazba golubica u zvijezde moglo se dogoditi samo Plejadama u Grčkoj. Ondje je Zeus imao brojna iskustva s nemogućim preobrazbama, često se neprimjereno i bezobrazno tvrdilo kako će se on preobraziti u bilo što samo da se dokopa neke plemenite i lijepe žene. Pretvarajući se da je nešto drugo, ne bog, on je navodno varao poštene žene, muževe pretvarao u rogonje, a očeve u nepouzdane jamce vjernosti vlastitih kćeri. Jedan od Zeusovih izvanbračnih sinova, rođen u takvom neprimjerenom odnosu, bio je spomenuti Perzej. Koristeći baš toga sina koji je stekao ugled još prije nego li je razglasio svoju pustolovinu s Danajom, Zeus se navodno osvetio posljednjem Titanu koji se pobunio protiv njegove vladaine na nebu i na zemlji. Vjerojatnije je ipak kako je Perzej okamenio Atlasa jer mu ništa drugo nije imao, osim mrtve Meduzine glave.
Tvrdi kako su vijest o očevoj smrti Plejade primile s tolikom tugom da je ni na koji način nisu htjele ni mogle preboljeti. Znale su da će umrijeti i zadobiti neki oblik u kojem bol neće biti tako nepodnošljiva. Zeus je tu bol, tugu kakvu nikada nije vidio, shvatio kao njihovu molbu. Pretvorio ih je u golubice koje su, s vremenom, kada su se sve priče posložile, pronađene na zvjezdanom nebu. Isprva je bilo sedam sestara. Sačuvana su njihova imena, iako nije uvijek jasno jesu li to najprije bile zvijezde, pa su žene nazvane po njima. Ili su, kao što tvrdi mit, zvijezde još uvijek samo sestre koje su dobile drugi, zvjezdani oblik. To su Tajgeta, Elektra, Alkiona, Asteropa, Kelena, Maja i Meropa.
6
Orion, jedan silnik, i silno umišljen lovac, umišljen jer je bio izvanredno lijep i nadnaravno snažan, vjerovao je kako ga bog nije takvim učinio bez razloga, i da i njemu, kao što košute pripadaju divljem jelenu, trebaju pripasti sve lijepe žene kao da su košute. Samouvjereno je tvrdio da je Posejdonov sin, što je Ferekid prihvatio kao činjenicu, da može hodati i trčati morem jednako lako kao što to čini kopnom. Pretjerao je kad je umislio da ga je poželjela i božanska Artemida. "Što je tome divljaku, što on misli tko sam ja", požalila se bratu Apolonu. Bez suvišne priče, vječno mladi bog smjesta ga je ustrijelio.
Postoje i drukčije glasine. Zlonamjerno se shvaćala neusporediva ljubav između brata i sestre, njihova trajna odanost. Govorkalo se potajno, u strahu od božanske osvete, da je velikoga lovca Apolon mrzio zbog ljubomore. On je poslao škorpiona i, konačno, prevario Artemidu, dok je Orion, hodajući morem, dolazio na Del. "Onaj u moru poznati je kriminalac i ubojica. Kladim se da ga nećeš ustrijeliti", mamio je Apolon sestru. Ustrijelila ga je iz prvog pokušaja, jednom jedinom strijelom, dok ga je škorpion još uvijek napadao. Prigovore da nije trebao nagovoriti sestru da ustrijeli najvećeg lovca, Apolon je ravnodušno odbacio: "Nisam to bio ja. Nije li to bila Majka Zemlja koja je na njega poslala Škorpiona, jer joj je Orion prijetio. Prijetio je da će istrijebiti svu divljač, ni jelena ni košute da neće više biti." Plejade je lovac progonio pet, možda i svih sedam godina, nije odustajao goneći ih poput kakvog ptičjeg jata što ga je naumio uloviti. Posebno Meropu. Pratile su Artemidu, djevičansku mjesečevu božicu, gospodaricu životinja, koja se znala pretvoriti u nesmiljenu lovkinju, nemilosrdnu i okrutnu streljačicu. Plesale su s njom poput nimfi na otvorenim i nježnim proplancima. Orionove namjere nisu promakle Zeusu. Ne skrivajući ironiju učinio je da prelijepe sestre prhnu lovcu ispred nosa, baš kao jato golubica, i polete do najvišeg neba. Postale su jato lijepih zvijezda u nas poznatih pod imenom Vlašići.
7
Naknadno je protumačeno zbog čega sve sestre nisu na nebu jednako sjajne, zašto ih se ondje, nekada davno, moglo golim okom vidjeti najprije sedam, a onda samo šest. Jedna u nekom trenutku naprosto nestala. Kako se to moglo dogoditi? Sve sestre bile su žene bogova. Meropa nije, ona je bila udana za smrtnog Sizifa i zato se na nebu ponešto stidi, stoji sa strane i ne svijetli onako blistavo ni zadovoljno kao što to čine ostale sestre.
Srameći se zbog Sizofovih vragolija i drskog odnosa prema bogovima izblijedila je postavši nedostupna ljudskom oku kao da je toga pogleda sklonila svoje lice. Stvarno je žalila za mrtvim mužem i iz dna duše mrzila bogove. Nije ih voljela kao što ih nije volio ni Sizif. Vjerojatno je kako se nestanak jedne Plejade dogodio u novije vrijeme, upravo onda kad su Grci spaljivali Prijamovu Troju. Elektra, Plejada koja je bila mati Dardana, osnivača Troje (isprva se i zvala Dardanijom), nije ni s neba mogla gledati tako strašnu nesreću i toliko krvavog zla u njenom najdražem gradu. Velom je pokrila lice da više ne svijetli ljudima ili je pustila tako dugu kosu koja je sakrila njezin sjaj. Zato nam se čini da je postala kometa.
8
Danas se Plejade, koje se ne tako davno moglo vidjeti samo kao mali sestrinski vijenac zvijezda, mogu gledati teleskopom kao zvježđe sastavljeno od nekoliko stotina članova. Nalaze se na nebu u zodijačkoj konstelaciji Bika, na sjevernoj hemisferi, smještenoj između Ovna i Blizanaca. U istom zvježđu s Plejadama su i njihovi zemaljaski roditelji, Atlas i Plejona, u njihovom susjedstvu svijetle Aldebaran, Hijade, Rak i cijela jedna golema zvjezdana struktura. U njoj su ljudi, na nebu udaljenom 440 svjetlosnih godina, zapisali stvari i događanja što su ih na zemlji veselili, ili su ih mučili, nanoseći im tugu i bol. Nekada se prevare u svojoj nadi da će događaji zapisani u zvijezdama ostati ondje vječno, nad njima da će biti jedno uvijek isto i za sva vremena pouzdano nebo. Na žalost, neće.
Izračunato je da će se Plejade raspršiti i nestati u roku od 250 milijuna godina. Do tada će se na nebu ponavljati prastari mit što su ga na zemlji ljudi napustili poput djetinjaste priče, i jedna uvijek ista slika. Artemida će u liku Mjeseca na svom nebeskom putu susretati Plejade kao da se još uvijek sastaju samo se sada, umjesto šumama, skitaju nebom, Orion će juriti za njima, a da ih nikada ne dohvati, Skorpion će stajati nasuprot njegove glave kao da ga je upravo zgrabio. Kada se nama poznato nebo jednom izmijeni a skupa s njim u zvijezdama zapisana priča, možda će tada ljudski rod promatrati zvijezde s nekog drugog nebeskog prostora, a ne s ovoga u Mliječnoj stazi, jednoj galaktici koja je već davno postala mit anticipirajući tako svoju budućnost.
Vinogradarke
9
Spomenuli smo Elektru i mogućnost da je ona bila Plejada koja je nakon trojanskog rata nestala s noćnog neba. U ratu je kao saveznik Agamemnona, s velikim brojem brodova i velikom vojskom, sudjelovao kretski kralj Idomenej, jedan od mnogih koji je htio oženiti Helenu. U njegovim je postrojbama služio neki Diktis, kao zapovjednik ili kao običan vojnik. Netko je mnogo, mnogo godina kasnije, umislio da je upravo on taj Diktis, da ratuje pod Trojom i kao očevidac piše Dnevnik ratovanja. Piše ga feničkim pismom što ga je u Grčku, u mitskom vremenu, donio Kadmo, tražeći Europu, svoju sestru koja se neobjašnjivo izgubila s feničkih obala.
U rimsko se vrijeme, kad je Neron vladao, dogodilo da su pastiri, nakon jednog razornog potresa, premetali po ruševina Knososa i naišli na otvoren Diktisov grob, u grobu na lijepu kutiju zatvorenu u limeni okov, u kutiji zapise na pločicama. Bila je to Diktisova knjiga. Razočarani što nisu našli zlato, predali su kutiju rimskom namjesniku na Kreti. Ispisana grčkim slovima došla je do cara i, napokon, do nekog brižnog Septimija koji je knjižicu preveo na latinski. Iz nje je europski srednji vijek pokupio sve što su tada znali o trojanskom ratu, sve što se ustrajno o njemu pisalo i prikazivalo, ili
prepričavalo od onih koji su, tobože, knjigu držali u rukama i svojim je očima čitali.
Kako god bilo, Diktis je zabilježio i događaje vezane uz moblilizaciju vojske, prikupljanje hrane i sredstava za rat. Nije propustio zbivanja s Anijevim
kćerima, sestrama Vinogradarkama, koje su, na kraju svog djevojačkog života, pretvorene u snježno bijele golubice. Jer su imale osobit dar, što ga nikad nitko nije imao osim zemlje, njihov je otac mogao opskrbiti sve brodove koji su u Aulidi čekali povoljan vjetar da odjedre u rat i zauzmu Troju. Agamemnonovu stožeru to nije bilo dovoljno. Tražili su od Anija da mogu regrutirati njegove kćerke, povesti ih s flotom da bi sigurno prehranili vojsku dok god traje rat. Posvećene Dionizu mogle su svojim dodirom tako oploditi zemlju da se pretvori u vino, žito i ulje. Zvali su ih Ojna, Sperma i Elaida. Njihov je dar bio bezgraničan, potjecao je s neba, od boga koji je izmislio vino, iako su one od rodne zemlje mogle napraviti ne samo božansko piće nego i žito i ulje. Kako bi to mogle kao zatočenice jedne vojske daleko izvan rodnog otoka? Anije ih nije htio pustiti. "Ne mogu one ići s vama. Ako želite, ostanite i vi ovdje. Hranit ćemo vas deset godina, onda možete otići i povesti ih sa sobom", kazao je izaslanicima.
Bio je prorok i znao je koliko će trajati rat. Ništa nije moglo udobrovoljiti Agamemnove izvidnike. Odmah, nakon prvog odbijanje njihova oca, htjeli su uhapsiti sestre. Nije bilo pomoći ni kad su pobjegle bratu na Andros, na daleki otok. Iako im je brat znao čitati znakove i u letu ptica vidjeti njihovu sudbinu, bio nemoćan protiv Agamemnonovih ratnih huškača, nije spasio sestre. "Nije on ni Hektor ni Eneja", gorko se nakon pada Troje žalio Anije kao da mu je vlastiti sin bio kukavica. Sestre su na otoku zaskočili najvještiji Agamemnovi pouzdanici, Odisej i Menelaj, sa svojim ljudima. Nitko im nije mogao uteći. Nisu ih htjeli ni saslušati. Imali su već pripremljene lisice, brod je čekao spreman da primi Vinogradarke. Baš tada je Dionis uočio kako njegovi darovi nemaju smisla. Darovao je jednom dobroćudnog Midu, kralja u Frigiji, uz zlatonosni Paktol, da sve što dodirne pretvori u zlato. Uskoro se pokajao. Nešto se slično dogodilo Vinogradarkama. Mogle su biti korisne samo u nekom ratu, u miru su stvarale lijenost i opasnosti, čak i rat. Kad su one poželjele neki drugi oblik, Dionis je odmah shvatio o čemu se radi. Pretvorio ih je u golubice koje nikada nisu spoznale da su u svom prijašnjem životu bile žene čudesne darovitosti.
Zeusove crne golubice
10
Prve povijesti, one što ih je smišljao Herodot, putujući od zemlje do zemlje, od jednog kraja u drugi manje kao historiograf a više kao neki vremenski putnik, koji događaje i povijest može otkriti na licu neke zemlje, u prastarim tragovima i izmjenama pejzaža, zabilježile su i postojanje životinja, njihovih raznih oblika koji se nikada ne mogu naći ondje gdje ih se traži. Uvijek negdje drugdje. Zaostale su u nekoj vremenskoj enklavi i u nekom prostoru koji je ostao sasvim nedostupan, pa se ne mogu naći ni njihovi fosili, ni neki njihov dio u kakvom kamenu, jantaru ili pijesku. Neki su ljudi došli do njih, vidjeli ih, zadržali opis i prenijeli ih drugim ljudima, a ovi onda trećima, koji su nešto dodali i nacrtali i stvarajući životinje po nekom nebiološkom i izvanevolucijskom nacrtu koji je trajao stoljećima.
Herodot je zabilježio, a to je čuo od svećenica u Dodoni, onih što su sjedile ispod velikog hrasta i osluškivale šum lišća u njegovim granama, ili bakrenih cijevi koje su naknadno objesile, da su iz slavne egipatske Tebe, grada sa sedamdeset vrata, prvi put poletjele crne golubice. Netko je pustio da polete dvije, netko poseban. Netko je pustio da polete dvije, netko poseban i značajan, jer se na mjestima gdje su sletjele da se odmore moralo osnovati Zeusova svetišta. Jedna golubica ostala je u Africi, sletjela je negdje u oazi Siwah, u libijskoj pustinji. Ondje je osnovano svetište Zeusa Amona. Druga je sletjela u grčku Dodonu, u Epir, na golemi hrast koji je sam po sebi bio proročište i zato je čudno zbog čega su ga golubice, isključivo crne, morale posebno obilježiti, kao da su ga od nekog otimale. Golubice su govorile i recitirale od nekog dobivene naloge.
Herodot je uvjeren da to i nisu bile golubice, ni crne ni bijele, jer kako bi ptice mogle govoriti, a govorile su. To su bile žene otete u Fenikiji, crne žene, koje su isprva nazvali golubicama jer nisu znale govoriti, već su nekako gugutale. Možda su se ipak u hrastovoj krošnji sklanjale samo Afroditine bijele golubice, one su voljele takva moćna stabla. Poletjele bi s hrastova i drugih svojih staništa uvijek kad bi osjetile da Afrodita odlazi na neki ljubavni sastanak. Pratile su gugutanjem njezina nebeska kola koja su lebdjela tik iznad zemlje. Iza njih nicala je cvjetna staza. Zemlja, livade i trave nisu nikada mogle odoljeti božici ljubavi, a da ne procvjetaju.
Crne golubice, upravo crne, tako je čuo Herodot, iako ni sam u to nije vjerovao, prve su vjesnice svetosti i prve golubice koje su donijele bilo kakvu vijest s nekog dalekog, vrlo udaljenog mjesta. Sletjele su na poznati sveti hrast pod čijom su krošnjom sjedile svećenice, osluškivale njihovo gugutanje i glazbu kojom su na vjetru zvonile bakrene cijevi obješene o hrastove grane. Prorokovale su osluškujući glazbu koja je dopirala iz šupljina obješenih cijevi i poticale stvaranje likova i utvara, neodoljivih, često i užasnih slika, koje su se odnosile na budućnost i neizmjenjivu sudbinu. Nisu naravno to mogle učiniti bez proročkoga dara koji je bio dragocjen u vremenu u kojem svijet za većinu ljudi nije bio veći od bliskog zavičaja.
Argonautska golubica
11
Proročki je dar imao i Finej, kralj u Trakiji, potomak tužnih Feničana koji su u grčkim brdima, na otocima i nepoznatim uvalama, tražili Europu, svoju izgubljenu sestru. "Biraj između smrti i vida", naredio mu je Zeus. I sve to zato jer je ljudima, gledajući u neprozirnu budućnost, prenosio odluke za koje još ni bogovi nisu znali. Žrtvovao je vid i svjetlost dana. Sunce se zgrozilo i poslalo mu osvetničke harpije, najodvratnije ptice, silovite i neuništive grabljivice kojima su neki, bez ikakve odgovornosti prema istini, dodali djevojačke glave. Štoviše, pričalo se uokolo da su one s laganim Zefirom, zapadnim vjetrom, stvorile dva para najsjajnijih konja, Ahilove, i one što su ih jahali Dioskuri, Zeusovi blizanci. Te gadne ptice koje su vrebale na vratima podzemlja i čučale pokraj grobova ne bi li ondje ugrabile kakvu naivnu dušu, najviše su grabile djecu, zgadile su slijepome kralju život i on bi se, kao što se to i inače čini, odrekao demonskoga dara samo da je to mogao.
U molitvama je uspio tek onda kad se uz njegove obale usidrio Arg s pustolovnim pomorcima koji su u dalekoj istočnoj zemlji htjeli pronaći nestalog ovna ili barem njegovo zlatno runo. Nakon što su Argonauti obećali Fineju da će istrijebiti odvratne ptice koje su njihove glave i stolove s biranom hranom zasipale smrdljivom nečistoćom i grabile svaki zalogaj što ga čovjek prinosio ustima, on im je otkrio tajnu Simplegada, pomičnih stijena koje su zatvarale morski prolaz u područja nedostupna ljudima, njihovim lukavim istraživačima i špijunima. "Ulovite golubicu i kad se stijene odmaknu pustite je. Ako ona preleti i ostane čitava, proći ćete i vi", reče im Finej.
Golubici su stije dohvatile rep, Argu otkinule tek ukras na krmi. Ostao mu je pramac na kojemu je glavna daska potjecala iz krošnje svetoga hrasta. I ta je daska navodno imala proročki dar koji joj je osigurala Atena. Neki naslućuju da su proročku dasku smislili zapovjednici ne bi li nekako smirili mornare i podigli hrabrost posadi koju će, na najdužoj i najopasnijoj plovidbi, ometati bića što ih nisu mogli naći ni u najružnijim snovima. Nakon što su kroz simplegadski škripac prošli najprije golubica, a onda i Arg, nešto se s njima dogodilo. Neki potres ili tek Posejdonov bijes pričvrstio ih je za dno. Otada stoje nepomično poput običnih hridi.
Golubica mira
12
Još je jednom brodu, onom što je u sebi nosio sav budući život, pomogla bijela golubica. Na priprostim i jednostavnim slikama iz dalekog vremena, kada su sjećanja na golubicu, onu koja je prva donijela vijest o povlačenju voda, još uvijek bila puna značenja, pažljivo je nacrtan taj brod u svim pojedinostima, sveta Noina arka, njezin bok s malim otvorom i čovjekom koji s pticom u ruci stoji u otvoru. Uskoro će je pustiti. Samo čeka dobar vjetar da je ponese i pomogne joj u letu nad pustim i nepreglednim vodama bez traga života. Ne zna se što se događalo u dubinama broda, u njegovim brojnim pregradama, sa svim vrstama životinja koje su pohrlile na arku prije nego što su se otvorile vode koje su potopile zemlju. Kao vijest o Plejadama i ona se o potopu proširila na sve strane svijeta i posvuda je zabilježena u prvim pismenima i znakovima, kao da su onim prostorima postojali neki tajanstveni informacijski kanali i vremenske crvotočine, pa su značajne priče prelazile iz jedne kulture u drugu grabeći preko svih vremenskih granica. U Rosh Hashani je ostalo podsjećanje na neko Jahvino nezadovoljstvo nebom koje je u prvi mah bio stvorio dahom ili možda čistim mislima koje imaju snagu stvaranja. Nije bio zadovoljan i jednu je, ili čak dvije zvijezde iz skupine Plejada, premjestio na neko drugo mjesto. Tako je na zemlji nastao potop.
Nakon što su se vode ponešto smirile prvo su, s nezgrapnog i polu uništenog broda, pustili gavrana ne bi li on donio kakvu vijest o stanju na opustošenoj zemlji, ali su mu prilazili bez oduševljenja i simpatija, unaprijed uvjereni da vijesti što će ih donijeti neće biti dobre. Gavran je crna ptica i ruka koja je za njom posegnula morala je znati da vode još uvijek ključaju, da se mora nisu potpuno povukla ni rijeke vratile u svoja korita. I gavran je to naslućivao. Ostala je priča o njegovoj drskoj naravi i ružnom ponašanju iako se, s gavranova stajališta, tu stvarno radilo o prikraćenosti i gruboj nepravdi. Nije, kako se posvuda pričalo, oduvijek bio crn već je crninom platio neku staru pogrešku bez ikakvoga dobrog razloga. Bio je ljut. "Kakav je to običaj, kažnjavati nedužne ptice", gunđao je dok je iz Noine zalihe krao orahe i bademe. Bio je još više ljut jer ga nisu ubrojili u čiste ptice pa ih je na arci bilo samo dvoje, on sa svojom gavranicom, a čistih je vrsta bilo po sedam pari. "Zašto ne uzmeš golubicu, svoju ljubimicu", navodno je više puta ponovio Noi.
Čini se kako je u jednom trenutku golubica sama došetala do Noe, pogledala ga očima u kojima uvijek stoji nada i obećanje i neka bezazlenost koja svaki put iznenađuje. Uostalom, ako nema nešto osobitoga što će je na nekom mjestu zadržati, poput kakvog ljubavnog društva, golubica će se vratiti onamo odakle su je poslali. Tako je bilo kad je Noa pustio pticu prvi put. Vratila se bez vijesti. Drugi put je donijela svjež maslinov list. Treći se put nije vratila. Malobrojnoj je posadi na brodu, golemom broju životinja, pa i tonama sjemena, donijela nadu da se mir vratio zemlji i da se maslina počela obnavljati. Kada je Noa izašao na suhu zemlju, podigao je žrtvenik Jahvi, to je bio Bog komu je vjerovao ne manjim pouzdanjem od onog što ga je kasnije imao Abraham, i komu je posvetio svoju najdražu pticu.
Dugu je Jahve postavio da bude most i znak mira između neba i zemlje, podsjetnik na sveti savez koji je sklopio s ljudima. Sastavio ga je kao božanski čvor izvezen raznobojnim svjetlosnim nitima ili, kako je to u jednom drugom vremenu, pun božanskog optimizma, Newton dokazao: slomio je običnu bijelu svjetlost kroz sitne kapi kiše. Vratio je tako most koji se ondje i prije nalazio, u vrijeme kada su nebesnici iz svojih visina slali dobre vijesti na zemlju. Sada je nebeska golubica letjela dugom kao svjetla poruka i znak dobre volje poslane s neba. Zaista je tako i ostalo za sva vremena. Bijela golubica i duga su pojave kojima se ljudi nisu prestali radovati kao da su to i danas znakovi neke iznimne i nedokučive, ali lijepe i dobrohotne nebeske pažnje.
Salomonova golubica
13
Priča o golubici raširila se posvuda i dospjela na sve strane, otkrivši ljudima bliskost i iznenađujuću poznatost nebeskih ptica kao da su one posebni,ornitološki oblici duhovnosti. Golubica je i sama prenosila priče o sebi i drugima u obliku obavijesti ili informacija. Evo je sada opet u dalekoj prošlosti, na dvoru znamenitoga kralja Salomona, Davidova sina i Jišajeva unuka. Kralj je htio postati poznat u cijelom svijetu, htio se pročuti svojom mudrošću i u onim zemljama o kojima se nije ništa znalo, čak ni to je li postoje. U mnogim je stvarima pretjerivao izmišljajući razne uređaje i zagonetke koje nije bilo lako riješiti.
Ne zna se kako mu je to palo napamet, no ostalo je zapisano da je jednu golubicu koristio kao zaštitu od žarkog sunca dok je u sobi sjedio i razmišljao. Bila je to čarobna golubica, velikih krila kojima bi prekrila prozor i tako štitila kralja od podnevne žege. Jednom je nestala i dugo je nije bilo. Salomon je bio ljut. "Ubit ću je čim se pojavi", govorio je slugama. Kad se vratila Salomon nije mogao odoljeti a da je ne ispita svojim načinom koji je dugo uvježbavao. Razne je trikove koristio u ispitivanju poput onih kojima je ugrabio Šamira, crva koji je kamenje i najtvrđi materijal bušio istom lakoćom kojom je bušio drvo i bez čije pomoći, navodno, ne bi bilo moguće sazidati golemi hram. Onaj hram o komu je Salomon uzaludno mislio da će biti kuća pravoga Boga. Griješio je misleći da Bogu može sagraditi neki materijalni prostor, neku zgradu, gdje će ga smjestiti, a da vlastitu dušu može prepustiti nepravdi i obijesti, neumjerenosti i nebrizi. "Letjela sam sve do Sabe, do velike kraljevine i kraljice Bilkis, jer oni ne znaju za jedinoga Boga, a ni za tebe", rekla je golubica kralju. Koliko je poznato to je svakako jedna od prvih golubica koja je po nekom nalogu širila vijest o jednom Bogu. Salomon nije ubio golubicu, nije mu to bilo ni na kraj pameti. Pticu je poslao natrag, na daleki let u Sabu, da pozove kraljicu u Jeruzalem. Ostatak priče je vrlo dobro poznat.
Neki, međutim, govore da je ptica koja je širila poruku o jedinom Bogu morala biti pupavac, navodno najdraža Salomonova ptica, pa se ponegdje u narodu i naziva božjim kokotom. Ipak, čini se da je to neopravdano dodano iz neke ljubomore prema golubici i njenim tamnim očima u lijepim svjetlo crvenim krugovima. Pupavac ima težak i nepodnošljiv zadah, pa nije sasvim jasno kakve bi on to vijesti o Bogu mogao proširiti.
Golubica Marijinog zaručnika
14
Naša se golubica nalazi opet na početku. Postaje sudionicom događaja što šire nova značenja i daju novu boju svim vremenskim dimenzijama. Prolaznost, zlo i tama trebali su izgubiti vrijednost i trajne oslonce zahvaljujući svjetlosti jednoga djeteta. Umjetnik ga prikazuje na slici. Iz toga se maloga djeteta rođenog u Betlehemu, u tami jednoga neodređenog prostora, izviru zrake jasne svjetlosti kao da je ono svijeća koja će novu nadu posvuda raširiti. O tome još ništa ne zna iznenađena žena ni krava koja stoji i gleda u dijete golemim očima punim razumijevanja i duboke, ljudima nedostupne tuge. Životinje i priče o njima dobile se novu ulogu u sustavima tumačenja i stvaranju novih metafora. Stvoren je novi rukopis za novi opis svijeta i životinje su, barem što se knjiga tiče, postale drukčije. U bestijarijima slike su ostajale uglavnom iste, ali su se osobnosti životinja i njihova svojstva, počela razlikovati od stvarnih bića koja s skitala u polju i šumi, živjela u nekoj savani, stepi ili pustinji ili čak skakutala po kućnim dvorištima. Sve se to događalo i golubovima.
Doduše, već im je Aristotel dodao ponešto što im ne pripada u potpunosti poput njihove čvrste i neraskidive vjernosti kad se odluče živjeti u paru. Njihova međusobna ljubav traje, tobože, cijeli jedan život, dok god jedan od njih ne ugine, iako ni Aristotel ne skriva istinu da će golubica ponekad podijeliti ljubav i s nekim drugim i švrljati uokolo. Ali, ne misli da je to nešto što može ugroziti osobitu vrijednost golubice i njezinu neprolaznost. Kao da je poletjela iz Platonova carstva ideja u kojem je samo jedna golubica, ona duhovna, dovoljna za sve pojedinačne koje god postoje ili će postojati. Aristotelu, naprotiv, nisu posve dovoljne ni tisuće golubica za kojima je lutao po brdima Mizije, u poludivljim predjelima gdje se nekada nalazila Troja, a da može reći: "Evo, takve su vam golubice." Nikada ni jednu nije mogao zanemariti. Bio je uvjeren da ona Platonova ne postoji, osim kao misao.
Na jedan ili na drugi način, Platonov ili Aristotelov, golubica se ipak približila potpunoj duhovnosti. Eno je kako lebdi nad prvobitnim vodama poput duha koji ih oplođuje i priprema za stvaranje. Tako je zabilježeno u Talmudu. Nakon svega golubica se vraća potpuno obnovljena da bi svom svojom plodnošću simbolizirala djevičanstvo. Lik su joj,napokon, sveli na svevremenski simbol kao oznaku za duhovnost djeteta koje će roditi Marija ili na Marijin inicijal koji kruži poput ptice i možda dovodi anđela s palminom granom u ruci što radosno, prepun nadzemaljskog pouzadanja, kliče: "Zdravo, Marijo". To, međutim, ne pripada ovoj vrsti priče, nego onom događanju koje ulazi u svete misterije jedne vjere.
15
U dijelu Zlatne legende zapisani su zbivanja što su se iz stoljeća u stoljeće prenosila, a odnose se na našu Blaženu Gospu i Josipa, njenog zaručnika. Prihvaćali su ih poput nade i suosjećanja, bez vremenskoga odmaka, kao da se sve o čemu se govori upravo onaj čas događa. Bile su to priče i simulacije koje su im omogućavale sudioništvo bez prostorne i vremenske uvjetovanosti. Naravno, i ovu priču o našoj Gospi i njenom zaručniku završava bezimena golubica. Ponegdje se tvrdi da je poletjela iz Josipova štapa, a ponegdje da se pojavila ravno s neba i obilježila stidljivoga Josipa kao neupitnog Marijinog zaručnika.
Drveni štap nipošto nije tako jednostavna stvar kao što se isprva može pomisliti. Pogotovo je pastirski štap bio osobit i njegovo se značenje moglo realizirati poput znakova neizbježne nebeske sklonosti i nevidljivog prsta Božjega. Imali su ga Mojsije i Aron: to je "onaj Aron i Mojsije kojima je Jahve zapovjedio da izvedu Izraelce iz Egipta po njihovim četama". Jahvin štap dao je moć Mojsiju i on je prisilio faraona da pusti narod. S vremena na vrijeme Mojsije bi zaboravio da moć štapa nije njegova, a imao je i neku sumnju u srcu. Nije uvijek znao u čemu se, osim u moći, on razlikuje od egipatskih vračeva i njegov Bog od egipatskog panteona. To ga je najviše zbunjivalo, a nije lako podnosio ni vlastitu mucavost, pa je znao biti ljut i naprasit. I Aron je imao svoj štap. Isprva je to Mojsijev štap što ga je Aron, Mojsijev stariji brat i glasnogovornik, ponekad koristio. Kasnije je i on dobio vlastiti bademov štap, kao znak prvoga svećenika, štap tolike snage da je preko noći procvjetao, olistao i donio plod.
Nekada se spominje i jedan, još važniji, o komu govori Izaija kao o mladici koja će isklijati iz panja Jišajeva. Mladica je djetešce što će ga roditi djevica. Izaija je to dijete vidio kao ishodište i oslonac, kao temeljni štap ili os jednog dobrog svijeta ispunjene nade u "kojem će lav jesti slamu kao govedo". Riječ nije više o stvarnom štapu nego o Isusu, Marijinu sinu i sinu Josipa iz Nazareta, novom ishodištu i osloncu za ljude, koji se rodio usprkos sumnji da iz Nazareta ne može ništa dobro izići. Nijedan prikaz neće postati toliko poznat i prihvaćen kao prikaz Marije i djeteta. Tek se s tom slikom otkriva na neki način majčinstvo, još jedna platonovska ideja, koja će se replicirati, ne u jednom, nego u golemom broju savršenih i neponovljivih primjera. Prvi je započeo sveti Luka o čemu svjedoči slika. Slikar je htio prikazati upravo onaj trenutak nakon što je sveti Luka shvatio bit slikarstva. Ako na svojoj slici želi otkriti vječnost Marijina majčinstva to ne može učiniti drukčije nego slikajući jedan konačan događaj što će u stvarnosti trajati kratko, ne duže od pogleda što ga majka upućuje svom djetetu dok ga drži na prsima. Marija se tako nehotice pretvorila u svaku majku koja je upravo rodila dijete i primila ga u ruke.
16
Josip je postao Marijin muž na neobičan način. Joakim i Ana nisu imali djece, iako su dvadesetak godina bili u braku. Ustrajno su se molili,
a Joakim je i pretjerivao u molitvama. Rodila se, napokon, Marija koju su odmah zavjetovali hramu, jer su je dobili kad više nisu imali nade, a tako su i obećali Bogu: "ako dobijemo dijete, dat ćemo ga neka Ti bude u službi." Zato je već od treće godine Marija bila u hramu. Otišla je vrlo rado i sama se popela brojnim stepenicama do hrama i žrtvenika na vrhu, kao da je odrasla osoba, a ne tek trogodišnje dijete.
Sveti Jeronim je dokazivao da se neprestano molila, njezina svetost da se povećavala i da je svakodnevno imala vizije koje su nalikovale razgovoru s anđelom koji joj je neopazice donosio hranu. Kad joj je bila četrnaesta, prema hramskim običajima, trebala se vratiti kući i zatim udati poput ostalih djevica koje su ispunile svoj zavjet. Nitko nije znao odgovor na Marijino odbijanje. Svoju je posvećenost shvatila kao potpunu odanost Bogu. Nisu znali što treba raditi, jer se nešto slično nije nikada dogodilo, nitko nije mogao, niti želio, ostati u hramu duže nego što je bilo propisano. Odjednom se netko sjetio štapa kao rješenja, ne misleći na to da vrijeme moćnih štapova prošlo i da je priča o njima završila u području nejasnih simbola.
Nepopustljivi se glas oslonio na drevnog i dobroga proroka, na riječi o mladici iz panja Jišajeva, oca Davidova, i duhu Jahvinu koji će na njemu počivati. Svi muškarci porijeklom iz doma Davidova, koji su bili pripravni za ženidbu, trebali su donijeti svoj štap i postaviti ga do žrtvenika. Onaj čiji štap procvjeta i na koga se spusti golubica, taj će postati Marijin zaručnik i biti njezin muž. Učinilo se tako, ali se ništa nije dogodilo, štap nije dao odgovor. Vijećali su ponovno i dobili odgovor da čovjek koji treba postati Marijin zaručnik nije dao svoj štap. Josip, tesar iz Nazareta, čovjek odmakao u godinama, čekao je sa strane i nipošto nije vjerovao da on može postati Marijin zaručnik. Nije vjerovao i sramio se već od same pomisli da on može biti zaručnik jedne djevojke, ljepše i nježnije od one koju je sanjao. "U tome mi samo Bog može pomoći", mislio je Josip. Tako je i bilo. Kad je položio svoj štap, još uvijek u oklijevanju i nedoumici, on je počeo cvjetati. Bijela golubica, kao da je svojim pojavom ispunila cijeli hram, pojavila mu se nad glavom.
Golubica kao duša sestre Skolastike
17
Od toga su se vremena golubice počele nekontrolirano pojavljivati u vizijama i priviđenjima, mnogim se svecima i sveticama učinilo da imaju svoju golubicu, ili su je silno željeli imati, poput učitelja koga su slijedili, čak i kad su pouzdano znali da on nije mario ni za kakve golubice, da mu nisu trebali nikakvi zoografski dokazi njegove transcendentalne biti. Ali, kako god bilo, golubice se nije više moglo istisnuti sa svetih mjesta, iz hramova, niti su se više mogle maknuti sa svetog posuđa i kaleža na kojima u parovima piju vodu života. Kad je konačno postala prejasnim kršćanskim simbolom počela se svecima uvlačiti u snove, a ponekima se činilo da ona olakšava smrt tako da dušu umrloga prima na svoja blaga krila i odnosi je u nebo. Ona je pomagala svetim pustinjacima da lakše nadvladaju svoju sumnjičavost, svoju tešku i pohotnu narav, jednako kao svoju samoću i tugu. Hvatajući se za njena krila stari su sveci htjeli dostići nezemaljsku duhovnost, skromnu i jednostavnu ljudskost koju im je učitelj postavio kao preteški uzor.
Prvi je i najbolji svjedok Benedikt iz Nursije, svetac koji je rad i molitvu postavio kao načela redovničkoga života. Nisu ga voljeli, možda ga nitko nije ni mogao voljeti, osim sestre Skolastike koja je jedina razumjela njegovu predanost i njegov značaj. Učinio ga je nepopustljivo strogim trogodišnjim životom u jednoj jami nedaleko Subiaca, htio ga je i ojačati misleći stalno o pravilima koja bi onemogućila lijenost i besposlicu i dokazala da se radom, jednako kao i molitvom, izriče zahvalnost Bogu. Braća redovnici su ga najmanje dva puta pokušala otrovati. Ništa mu nije moglo naškoditi. Nakon njegova blagoslova posuda s otrovanim vinom raspala se u stotine komada, a zatrovani je hljeb, kad ga je primakao ustima, pokupio gavran koji se ustremio ravno s neba, kao da je orao ili sokol. Ali, gdje je tu golubica? Crni je gavran postao Benediktovim znakom, a bijela golubica čekala je njegovu sestru Skolastiku da je obilježi za sva vremena.
18
Što se stvarno dogodilo zapisao je papa Grgur, također svetac, i to onako kako mu je svjedočio stanoviti Honorat, opat jednoga od samostana koje je Benedikt osnovao. Skolastika i Benedikt imali su svoje samostane i posjećivali se jednom godišnje,izmjenjujući misli i molitve, i svoju odanost Bogu. Kad je Benedikt posljednji put posjetio sestru dan je neobično brzo prolazio, počela je padati noć, a da oni to nisu ni primijetili. Benedikt je morao otići usprkos svim molbama svoje sestre. Nije mogao zamisliti da i jednu noć provede izvan svoga samostana, jer je tako stavio u pravilima. Nipošto, ni uz koju cijenu, nije htio ostati. Ožalošćena Skolastika izmolila je dotad neviđenu oluju uz sijevanje munja, grmljavinu i kišu. Nitko nije mogao ni nosom poviriti iz samostana.
Zaprepašteni Benedikt upitao je sestru: "Bog ti je oprostio što si me zadržala, što to sada radiš?" "Molila sam te da ostaneš, ali me nisi čuo. Molila sam našega Boga i on je uslišio moju molitvu. Ako želiš, možeš sada otići i ostaviti me samu", odgovorila mu je sestra. Nije otišao. Sada to nije htio učiniti, iako je mogao. U svoj se samostan vratio sutradan. "Zar nije to čudo da sestra može učiniti više od vrlo moćnog brata koji je činio čuda," pitanje je na koje se nije moglo odgovoriti, osim spoznajom da je Bog milosrđe. I ljubav. Tako je veliki papa zaključio svoj dijalog: "Ona koja je voljela više, više je i učinila." Prošla su tri dana. Benedikt je iz samostanske ćelije zdvojno gleda kroz prozor i, gle, opazi bijelu golubicu kako leti u nebo. "Umrla mi je sestra", rekao je redovnicima. Skolastika je položena u grob što ga je Benedikt bio za sebe uredio kako bi se nakon njene smrti ispunilo što je za života molila, da bude trajno uz svoga brata.
Osobine golubica
19
Moderna su vremena naglasila preobrazbe koje su davno bile poznate, ali i posve drukčije od one golubice koja je otkrivala ljepotu duhovnog leta noseći vijesti iz nekog plemenitijeg prostora, blage i dobre vijesti, ohrabrujuće novosti, nadahnute veseljem i nadom. Nove su se preobrazbe oslanjale na narav golubova i njihovu iskoristivost, na mogućnost da ih se temeljito pripitomi i stvore nove vrste zasnovane na drugim posebnostima, a ne na njihovoj naivnoj i bezazlenoj ljepoti.
Aristotel tvrdi da su ne samo golubovi, nego i sve ptice, vrlo slične ljudima u nekim svojim navikama i neizmjenjivim osobinama. Vjerovao je da golubove, koji su odlučili živjeti u paru, u takvom životu može prekinuti samo smrt jednoga od njih i da golub svim snagama pomaže golubici dok ona leže jaja. Nakon sparivanja gura je i potiče da uđe u gnijezdo, donosi joj slamke i grančice da ga gradi,.hrani mlade osobitom hranom koju je sam prožvakao i stvorio u guši, otvara im kljunove i uvaljuje komade hrane u njihova grla, a kad se spremaju odletjeti surađuje s golubicom upravo onako kako to čini brižni otac u nekoj složnoj obitelji. Jednom združen par neće se razdvojiti ni izvan vremena razmnožavanja.
Leonardo, usprkos svemu, nije mogao smisliti golubove, ni divlje ni pitome. Vjerovao je da im je narav iskvarena zbog navodne grozne nezahvalnosti prema ocu. Iako ih je hranio dok su bili nemoćni, čim ojačaju, oni se ocu odupiru i ne prestaju ga goniti dok mu ne preotmu golubicu. Tako o tome Leonardo. Nije mu, doduše, bilo poznato da su golub i golubica, uz plamenca, jedine ptice koje hrane svoje mlade nekom neobično hranjivom smjesom, mlijekom iz guše, vrlo nalik siru, koju spontano stvaraju. Tko jako želi da golubovi sliče ljudima htio bi reći kako oni, baš poput ljudi, stvaraju mlijeko i da je istinsko čudo što to jednako dobro i metodično čine golub i golubica. Oni, također, naizmjenično, slijedeći neki utvrđeni raspored, sjede na jajima, tako da u točno određeno vrijeme, kao da imaju dogovoren raspored, golub dolazi zamijeniti golubicu.
Ipak, za ljude je najuzbudljivije vidjeti golubove kako se međusobno udvaraju vrlo slično njima. Štoviše, oni se ljube kljunovima kao što to ljudi čine ustima. Slično je s njihovim glasanjem u kojem se mogu prepoznati izrazi neskrivenog zadovoljstva i neke blagosti ako je golubica u blizini, ili tuge, glasnoga uzdisanja i čežnje ako je golubica odletjela, a golub posumnjao da se ona neće vratiti. Neobična je, napokon, činjenica da bi današnja golubica bila prepoznata u svim vremenima, uvijek je ostala ista, uvijek jednaka samoj sebi. Ni priroda se čini se nije poigravala s njenim osnovnim oblikom, jer koliko god se tražilo nisu pronađeni fosilni ostaci neke primitivnije forme.
Da svi pitomi golubovi potječu od divljih golubova pećinara dokazao je već Darwin u razmatranjima o podrijetlu vrsta i analizom razlika među pitomim golubovima, onima koje su uzgojili ljudi, golubari, križajući vrste koje nisu nastale u prirodi. Kasnije su sve pitome golubove podijelili u desetak skupina, među njima se, nekim odlikama, posebno ističu listonoše za koje je rečeno da spadaju u bradavičaste golubove. Oni su vrlo dugo, osobito u staro doba, bili pouzdani, točni i najbrži poštari. Ta preobrazba golubova u sredstva za prijenos informacija zasniva se na njihovoj izvornoj zavičajnosti, na sposobnosti da se posvuda, poput ljudi, mogu osjećati kao da su kod kuće.
Nije objašnjeno kako je moguće da se golub, ma gdje bio odnesen, nepogrešivo vraća svome domu, mjestu gdje je bio udomljen ili uzgajan, kao da ima ugrađeno posebno osjetilo za vlastiti dom, neki kompas koji će ga dovesti do kućnog praga. Kako god bilo na tom svojstvu golubova da se moraju vratiti u svoj golubinjak počiva sveukupna njihova obuka u prenošenju poruka i stvaranju komunikacijskih kanala. Razumije se da je takva njihova namjena bila najprije vojno motivirana, pa se u starini jedva može naći ozbiljniji vojni ili ratni pothvat u kojem zapovjednici nisu koristili golubove što neopazice i visoko prelijeću neprijateljska područja ili odnose poruke od onih koji su ostali bez nade da će se spasiti. Nevidljiva, ali željezna ruka tržišta pogurala je da u novije vrijeme golubove najprije koriste oni koji su se željeli obogatiti, u kojima je ta želja bila tako jaka da su stalno izmišljali nešto novoga, smišljali kako će već poznato iskoristiti, ne bi li tako uvećali svoje dobitke i ukupno bogatstvo.
Golublje meso
20
No najprije su korišteni kao meso, kao jeftino i dobro meso. Golublja prsa smatrala su se vrhunskom poslasticom. Pa i danas se cijene golubovi, njihova prsa u umaku od meda. Uzmi četiri mlada goluba. U posebnu posudu dobro promiješaj nešto meda, prstohvat peršina, ne zaboravi dodati dosta bijeloga papra, ako hoćeš možeš staviti i mirisavih trava, možda štogod mirodija. Očisti golubove, prelij ih dobrim konjakom i lagano provuci kroz vatru, flambiraj. Odstrani zatim što je suvišno, utrobu, glavu i kandže. Tada ih poprži, obavezno na maslacu, i to na dobrom komadu maslaca. Malo ih ohladi, pospi pripremljenom smjesom. Uvali ih u posudu, polij temeljcem, poklopi i kuhaj nešto manje od pola sata. Izvadi ih, razreži svakoga na četiri dijela. Ugrij onaj umak, dodaj mu najboljega vina i sipaj ga u juhu. Vrati u nju komade golubova, sve to prokuhaj, ali kratko, ne duže od dvije minute.
Ako si uspio, svaka čast. Recept možda nije precizno prepisan. Ipak, zamoli za oproštenje, jer bi kao čovjek trebao biti vegetarijanac i ne bi smio jesti golubove. Ali, u vrijeme kada je harala kuga, upravo se tako, ili na neki drugi način, pripremljeno meso golubova smatralo ljekovitim i kraljevi su ga ustrajno jeli ne bi li se osigurali od pošasti koja se ničim nije dala zaustaviti. Golubovi kao hrana nisu, dakako, noviji izum. Jela su od golubova jednako stara kao i pripitomljavanje prvih životinja. Golub je prva pripitomljena ptica, prva pernata domaća životinja, zapravo prva kokoš, koja se koristila za jelo. Teško je povjerovati, ali je jedna vrsta goluba iskorijenjena, upravo zbog prekomjernoga izlova, u najnovije doba. Američki je to golub, golub selac, čija su golema jata, prije samo nešto više od stotinu godina, jata gotovo milju široka, očevici satima promatrali kako prolaze iznad američkih predjela.
Milijuni i milijuni golubova ustrajno su upucavani počevši od vremena kada su prvi bijeli doseljenici zauzimali prva uporišta i ubijali sve što se dalo pobiti. Golubove su upucavali s posebnim zadovoljstvom, na stotine njih, na tisuće njih, na milijune. Spremali ih u gomile barila i slali na gladne njujorške tržnice. Bio je to tako očit neuspjeh tzv. golublje strategije preživljavanja koja je vrlo uspješna kada ih love jastrebovi. "Ako jastreb napada, ti se povuci", tako je navodno golubovima sugerirala evolucija. Ali ovdje se radilo o ljudima, a protiv njih nije pomogla nijedna strategija. Oni su pucali i uvijek iznova pucali. Ostala je na kraju samo jedna, jedna jedina golubica, jedan primjerak toga američkoga goluba. Nazvali su je Marta. Tu posljednju golubicu ove vrste goluba upucao je jedan dječak, četranaestogodišnjak, u Ohiou.
Golubovi Waterlooa
21
Zamislite sada da ste samo promatrač jedne od prevažnih europskih bitaka, one kod Waterlooa [11], da ondje tražite golubove. Za razliku od Napoleona i Wellingtona, od maršala Neya i Blüchera, golubovi se ne spominju u povijesnim opisima bitke. Jedva ste pronašli to mjesto, taj Waterloo, desetak i nešto više kilometara južno od Bruxellessa. Tada još nitko nije bio čuo za njega, ali uskoro hoće. Vidjet ćete koliko će brzo njegovo ime doletjeti u London, zahvaljujući golubovima kojih je na brojnim farmama oko bojišta i nepregledne ravnice zacijelo bilo na tisuće. Negdje su se možda nalazili i oni pravi, oni koji će, odmah nakon Wellingtonove pobjede, preletjeti La Manche s kratkom porukom na najtanjem papiru savijenom u sitnoj limenoj tubi. Poruka je mogla biti samo jedna: "Napoleon je poražen".
Dan prije, u petak, postalo je očito da se prava borbena linija nalazi nekoliko kilometara dalje, u debelom blatu, u poljima oko Mont-Saint-Jeana. Sve vrvi od vojnika, šarenih vojnika što su se, poput tisuća raznobojnih mravi, crvenih, plavih i sivih, rasuli golemom ravnicom, prekrili livade, doline i niske brežuljke. Svu noć je kiša lijevala nad Mont-Saint-Jeanom i Waterloom, kao da su se baš iznad ratnoga polja prevrnuli svi nebeski lonci. Pocrnile su uniforme vojnika, činilo im se da da će ih prekriti blato i kiša nepovratno potopiti. Ondje je dvorac i gospodarske zgrade, brojne štale, voćnjak, štagaljevi i vrt, golemo gospodarstvo, koje se jedva nazire na rubu velike šume. To je naselje i farma Hougomont. U njoj su Englezi, vjerojatno su ondje i golubovi. Možda u potkrovnom dijelu neke zgrade s mnogo malih otvora i prostorima što su ih graditelji ostavili za veliki golubinjak. A možda su negdje drugdje, u nekom drugom naselju, na nekoj drugoj farmi od one tri koje su okruživale bojno polje. Ili su u Waterloou, možda u Bruxellesu. Znamo da su negdje tu, ali ne znamo točno gdje. Ako su bili na Hougomontu, sigurno su ih morali seliti.
Vjerujući da se ondje nalazi glavnina Engleza Napoleon je osobno usmjerio svoje topništvo prema tom mjestu i pretvorio u prah gotovo sve, osim male kapele. Englezi su izdržali. To je Napoleonova posljednja bitka i konačni poraz velikog vojnika, takvoga vojnika koji i nakon konačnog poraza ostaje veći od onih koji su ga pobijedili, makar je nepodijeljenu slavu stekao ratovima koje treba prezirati. Clausewitz je u njemu vidio personifikaciji boga rata, Hegel svjetskog duha koji se popeo na konja da gurne povijest svijeta prema novim ciljevima.
22
Vrlo sličnu stvar nesvjesno su učinili golubovi, jedan ili više njih koji su gugutali negdje na farmi, možda baš u štaglju, i čekali. Čeka i Napoleon da se nakon noćnog potopa prosuši tlo, samo po suhom može svojim bitnicama manevrirati kako on to želi, i napada po blistavom suncu, u subotu oko podne, i to baš ono mjesto na kojem smo zamislili da netko od Engleza drži golubove nosače. Ako je to točno, ako je istina da su ondje bili golubovi, nosači poruka, oni su nakon bitke letjeli nad poljem toliko krvavim da ga je krv ubijenih natopila ne manje od kiše koja se prethodne noći na njega slijevala s neba.. Na prostoru veličine osam četvornih kilometara pobijeno je, umiralo, ili ranjeno više od šezdeset i tri tisuće ljudi.
Kada je postalo jasno da je ta subota u lipnju kobna za Napoleona, već pripremljene golubove puštaju u plavo nebo i oni, kao da su samo to čekali, najprije poniru a onda, otimajući se zemlji, snažnim zamasima krila dižu visoko i lete prema Londonu. Jedan se Rothschild smjestio u tom gradu i poruka koju su na tankoj pergameni donijele ptice omogućila je njegovoj obitelji da proširi bankarske i druge poslove, prisvoje bogatstvo i moć koje će postati poslovično. Već su početkom stoljeća, u vrijeme Napoleonovog zvjezdanog uspona, oni imali mrežu golubova listonaša u svim važnijim mjestima Europe.
Nisu samo njima golubovi donijeli mjesto u sentencama i primjerima što će nekima drugima služiti kao uzori i izazovi. Novinska agencija Reuters nastala je u glavi Paula Juliusa Reutera, negdje u Aachenu, pedesetih godina 19. stoljeća. Uskoro je i on poslovao u Londonu koristeći nove brzojavne urede i uređaje. No žice su vrlo često pucale, linije su se prekidale, a između mnogih mjesta nisu ni postojale. Pedesetak obučenih golubova listonoša bili su početni ulog u informacijsko carstvo što je kasnije stvoreno. Brže od željeznice, isprva brže i od nepouzdanog telegrafa, Reutersu su isporučivali vijesti o svemu što je bilo tko smatrao značajnim samo ako je imao dovoljno novca da takvu dostavu plati.
Ratni golubovi
23
Čitatelj može sada upitati: "Dobro, a kako to da se ne zna gdje su bili Rotschildovi golubovi u onoj bitki. Jesu li bili na imanju Gougoumont ili u voćnjaku na La Haye Sainte, ili čak u nekom zakutku La Belle Alliance iz koje su se nakon poraza Francuzi povukli?" Naravno, da nije moguće sve znati, ni sve zapisati, ni ono što je zapisano pronaći. Povijest svakako nije Plotinovo Jedno koje bi poput svjetlosti imalo u sebi sva bića, prošla, sadašnja i ona buduća, i o njima sve znalo, kad se ne zna ni to je li doista filozof tako mislio ili ga je Porfirije pogrešno razumio. Golubovi su, naime, stvorili neku povijest, ali samo kao dio ljudske povijesti. Kao ptice oni su potpuno irelevantna, anonimna dvonožna i dvokrilna bića, imaju jedan kratak kljun, kratak vrat, a na kratkim nogama svega četiri prsta. Uvijek ostaju samo golubovi, osim ako nisu u golubinjaku nekog njihovog ljubitelja ili su nekim djelom zadužili ljude u njihovim osobitim, golubovima potpuno nerazumljivim, ratnim pothvatima. "Nikada nisam čuo da bi se dva goluba tukla", zapisuje Brehm. Imena dobivaju ako su na neki način koristili ljudima, a osobito ako je riječ o kakvom ratnom zadatku u okviru neke vojne formacije. Oni su posve sigurno individualci, imaju divnu osobnost koja ih razlikuje od drugih golubova, hrabrost da strelovito lete iznad neprijateljskih područja i izdrže napade ludih i divljih jastrebova.
G. I. Joe postao je vrlo poznat u Americi kao jedini Amerikanac koji dokazano nije bio čovjek, a odlikovan je u jednoj kraljevskoj ceremoniji koju je tom golubu priredio londonski gradonačelnik. U Drugom svjetskom ratu, u listopadu 1943., Englezi dugo nisu mogli zauzeti strateški značajnu Colvi Vecchiu pa je nemoćno pješaštvo zahtijevalo hitno zračno bombardiranje toga maloga mjesta. I sami iznenađeni, u međuvremenu, su uspjeli svladati njemačke jedinice pa su, u jednoj nesretnoj igri sudbine, uskoro trebali poginuti od bombi vlastitog zrakoplovstva. Spasio ih je taj mali golub koga su tako čudno nazivali, nikad ne ispuštajući inicijale. Spasio je stotinu i pedeset ljudi. Kažu da je letio takvom brzinom da je za svega dvadeset minuta preletio dvadeset milja i stigao pet odlučujućih minuta prije nego što su avioni poletjeli.
24
Cher Ami je ime legendarnog i polumitskog goluba iz Prvog svjetskog rata, iz 1918. godine. I njega su s mnogim drugim golubovima britanski uzgajivači darovali američkoj vojsci, njihovom korpusu za vezu. Dobio je Le Croix de Guerre, poznato francusko odlikovanje za ratnu hrabrost. U bitki Meuse-Aragonne spasio je izgubljeni američki bataljun, koji je, ne shvaćajući gdje se nalazi, zaostao na neprijateljskom području, opkoljen u udolini jednoga brda, i ondje malo po malo destekovan. Bila je to posljednja ofenziva prije kraja rata. Opkoljene vojnike hvatao je užas. Poginut će od vlastitog topništva koje je ustrajno gađalo neprijateljske položaje, ne znajući da se ondje u brdima nalazi izgubljeni bataljun. Slali su jednoga goluba za drugim. Preostao im je Cher Ami, njihova jedina nada.
Svjesni da će svi izginuti gledali s bolom kako golubu perje na prsima raznose neprijateljski meci. Tako im se samo činilo. U sitnoj tubi vezanoj uz lijevu nogu nosio je jednu jedinu poruku: "Za Boga miloga, prestanite!" Donio je poruku tamo gdje je trebalo. Uginuo je godinu dana kasnije od posljedica ranjavanja. Nije više nikada poletio. Govori se o njegovim smrtno teškim ranama koje je ekipa kirurga uspjela dijelom sanirati, a čovjek što ga je nakon toga preuzeo dao mu je napraviti malu drvenu nogu da mu nadoknadi onu koju je izgubio dok je prelijetao rijeku Meuse.
Bijela golubica
25
Što su ljudi mogli naučiti od golubova, što od golubica? Jesu li ih zaista mogli štogod pitati kao što im Job savjetuje? Ptice nebeske pitaj, i razjasnit će ti, ili govori zemlji i ona će te podučiti. Nešto se neobično događalo i događa s golubicom. Ponekad se čini da je napustila svoj pojedinačni tjelesni lik, prešla u carstvo platonskih ideja i dobila besmrtnu dušu. Paradoksalno je to. Danas ih ima bezbroj, više nego ikada, po svim gradskim trgovima, ali su svejedno ostale u jeziku, kao oznaka i kao riječ, kojim se otkrivaju neke ljudske osobitosti što bez golubice ne bi bilo moguće.
Ako vam je ikada neka bijela golubica ušetala kroz prozor i nastavila šetati sobom, odmah ste vidjeli da to nije sasvim obična ptica, nego nekakav mir i neka gracioznost koja u obliku ptice šeta podom i donosi vam neku dobru vijest. Ona to čini na način kao da predstavlja sve ptice koje nisu grabljivice. Kao da je ona obrazac što će ga svatko nacrtati ako mu samo kažete: "crtaj miroljubivu pticu." Nacrtat će baš nju, bijelu golubicu. Tu bezvremenu tajnu golubice ugrabio je drevni lončar iz Vučedola, otkrio to što golubica otkriva, i zadržao njezinu gracioznu mirnoću u nevelikoj posudi koja je, i nakon nekoliko tisuća godina, ostala vučedolska golubica. Na bijelu pozadinu dodao je nekoliko tamnih šara i golubica je postala posudom koja se može pretvoriti u sve dobre ptice, one koje donose dobre vijesti, štoviše one koje guguću, otkrivajući ljudima još jedan znak bliskosti, iako gugutanje ni malo ne sliči nekom ptičjem pjevu.
U jednom drugom trenutku i tako dalekom vremenu, dalekom od Vučedola, tajnu golubice, taj mir nepoznat ljudima, tišinu jednoga leta izvan ljudskih granica, prepoznao je Picasso i nije odustajao. Dodao joj je maslinovu granu da bi prikazao kako će neka golubica, iz neke modre daljine, ljudima koji pate donijeti olakšanje. Za takvom jednom golubicom, na nešto drukčiji način, zavapio je davni psalmist, tražeći spas i mjesto gdje će pobjeći:
"O, da su mi krila golubinja,
odletio bih da otpočinem!
Daleko, daleko bih letio,
u pustinji se nastanio;
brzo bih potražio sklonište
od bijesne oluje i vihora."
Ugledat će je na obzoru tu golubicu raširenih krila, tu dobru i lijepu vijest i istinu, koja se više neće moći upucati. Mirotvorna golubica, prekrasna bijela ptica s maslinovom granom u kljunu, nije samo znak ili neki hijeroglif za mir. Ona je mir sama po sebi, bez dodatnih tumačenja.