Dječak i kobotnica
1
Nakon što su nam umrli nona i nono sestra, a niti ja nismo imali volje za odlazak na naš daleki pučinski otok. Nije to bilo drago našoj majci, otac je kiptio u sebi, i glasno šutio. Svaka je godine samo ponavljao jedno te isto, kad ćete više doći u Ženuglavu [1]? Okolnosti u kojima smo živjeli nakon što smo odrasli i mjesta koja smo dobili u tom svijetu udaljavali su nam naš otok i jačali nostalgiju za njim. Otok nam je postajao draži i ljepši. Nešto poput našega djetinjstva. Nikada nismo bilo toliko i tako slobodni kako na tom malom komadu kopna usred modroga mora. Bili smo patuljci na kori od oriha [2]. U mašti moga oca na našem sam se otoku postupno pretvarao u dječaka koji lovi golemu kobotnicu, koju je on odan mitologiji, nazivao krakenom. Smišljao vlastitu priču. Želio joj je dodati nešto misterije, na otok dovesti čudovišnu morsku beštiju koja je ondje nije bila nepoznata. Iskreno, nisam bio zadovoljan takvim sinopsisom. Dječaku je moj otac dodavao osobine, pothvate i događaje što mu nisu mogli pripadati. Htio sam da manje izmišlja. Ne samo što je neprekidno čitao mitove, on ih je i sam stvarao i prepričavao na način kao da ih nije on nego netko drugi smislio. Kako god bilo, krakena sam zamijenio golemom hobotnicom, ili kobotnicom, kako to stvorenje zovu na otoku. Meni je to ime više sviđalo, činilo mi se ljepšim.
Konoba [3] moje obitelji našla se na početku priče. Ona se naravno nalazi u kući Sibićovih. Tako nazivaju moju najširu obitelj po nekom daljnjem pretku koga su zvali Sibe ili Sibić, što znači Josip. Ni u jednoj od dvije naše konobe (u cijeloj kući ukupno su četiri) nije više bilo ni kapi vina, nije bilo ni bačava ni drugih sudova za vino. Moj se otac trudio da makar u jednoj zadrži i posloži preostale stare stvari i pribor. Neka stoje poput muzejskih primjeraka. Imao je velikih poteškoća. Sve što je izrađeno od drva postalo je bišavo [4], rasule su se duge i dužice, ispali obruči, ili ih je izjedala, ponegdje i posve izjela ruzina [5]. Osim motornih uređaja s obojenim gvozdenim dijelovima i onih od bakra poput motornih kultivatora i bakrenih makina [6] za polivanje vinograda. Na rubu betonskog badnju ostale su dvije šešule, lopatice ili ispolci izrađeni od jednog komada drva za prebacivanje mošta ili vina s dna jednog suda u drugi. Na primjer, iz pile [1] u grotac [2]. Bilo je tu nekoliko srpova koje smo ja i sestra u djetinjstvu bezuspješno isprobavali na strukovima lavande. Nekoliko kosira, manjih za žensku ruku, većih za mušku, i velika i jaka kosiraca [3]. S njima je nona brala kiće [4] za koze, ili je s nonotom [5] žela lavandu i žeromod, kako se ovdje naziva ružmarin, dok su još imali snage za taj zahtjevan posao. Našlo se i vretena i kaneta za predenje vune i držanje pete igle za pasom kada se od vune štogod plelo. Ipak, nije bilo gargaša za raščešljavanje ni kudjelja za njeno predenje.
Otac nije mogao pronaći ni svoj kosirić iz djetinjstva. Metnuli su mu ga u zikvu [6] kao zaštitu protiv uroka, da bude zdrav i čitav u životu. U godinama gladi u selu, od pedesete do pedeset i treće, dopuštali su mu da s njim žanje vrlo nisku i mizernu pšenicu s neznatnim zrnom. Sijali su je na oskudnoj zemlji na kojoj nije bilo vinograda da dobiju brašno. Nije ga se moglo nabaviti. Porezao se kosirićem po malom prstu lijeve ruke. I danas pokazuje taj ožiljak kao da ga je dobio u nekoj opasnoj borbi ili ratu. U jednom kantunu [7] sklonio je žrvanj ili zorna za ručno mljevenje žita. Sretan što ga je našao u vrlo neurednoj konobi, bio je siguran da ga je netko uzeo. Sačuvao se napola ispravni tocil, veliko ali izobličeno brusno kolo na kojem se okretanjem na drvenom postolju, dodavanjem malo vode, oštrilo kosire, sjekire i veće noževe.
Lakomica i dizvica [8] su se rasule. Poneka dužica ispale im je iz ruzinavih obruča. Na zidu konobe, o velikim brokvama, brokunima, otac je objesio stare obramice, vrećice u kojima se nosila hrana ili sitno oruđe za sječu, pa i knjige za školu, i jedan fol s prošupljenim mijehom za sumporavanje. I sumpornjacu, neobičan limeni uređaj u formi slova „U“ s kanelom na kraju i malim vratima po sredini koja su se otvarala kako bi se unutra, o maloj kuki, okačila sumparela [9] za sumporavanje bačava i karatila [10], i vina u njima. Ostao je i jedan manji karatil na dva drvena kantira. To su dva komada udubljenih greda, prednja i stražnja, na kojima je stajao okrugli karatil podložen na četiri strane s četiri drvene prizme da se ne izvali iz ležišta na kantirima. Sa strane je na jednoj daski na zidu posložio desetak tartajuna, kratkih i jakih palica na koje se namatala zavuza [11] da se što čvršće veže vrh mijeha ili vreće kad se u njoj prenosio mošt ili vino. Zavuze je objesio o jednoj kuki, s njima i jedan duži špag s bijelom krpom i malim olovom na kraju. Nije znao čemu je to služilo.
Najvažniji relativno sačuvani uređaj golemi je tisak postavljen 1956. godine do vrata konobe radi lakšeg istovara mošta iz mjehova i vreća u lise. Velika glava tiska leži na okomito poslaganim tvrdim kantirima (takima) da se ne iskrivi loza. Na dnu tiska ostale su pogace koje su u sretnijim razdobljima bile na vrhu drofa [1] u tisku kao tvrdi pokrov na koji se spuštala glava. Sa strane uza zid još stoji prislonjena poluga. S njom su jedan ili dvojica muškaraca, uz ritmičnu poskakivanje i muziku zbolcuna, spuštali glavu niz lozu da što više stisnu mošt u lisama. Dvostruke lise na tisku iskrivile su se, nagnule su se na lijevu stranu. Neke su im gredice sasvim sagnjile, istrunule. Dovoljno ih je dodirnuti da im otpadnu krajevi. Ostala je napokon lijepa mala motika bez ušiju, komiška, sa svinutim držalom, ergonomski oblikovanim za kopanje lozjo [2] u brdima. Dotakne li se ispast će iz držala jer ono nema dobre brade, a u njemu nije utaknut ni valjani klin. Ostali su pritur i mecnjok [3] u betonskim badnjevima. Mecnjok je ostao u pritoru.
[1] Ženaglava – selo u sastavu grada Komiže na otoku Visu, u Splitsko-dalmatinskoj županiji. U Popisu naselja RH navodi se pod imenom Žena Glava. Abecodno je ispred toga sela naselje Željezno Žumberačko, iza je Ženodraga.
[2] orih - orah
[3] konoba - prostorija u prizemlju dalmatinske kuće što je nekada prvenstveno služila proizvodnji, spremanju i čuvanju vina.
[4] bišavo – što je zahvatila biša, crvotočno
[5] ruzina – hrđa, oksid na gvožđu
[6] makina – stroj, uređaj (tal macchina)
[7] pila – mali bazen koji je služio za skupljanje mladoga vina iz tijeska. U poljima i vinogradima sazidan mali bazen od betona za pripremu tekućine pripremljene od modre galice i vapna kojom su se polijevali vinogradi radi zaštite od bolesti.
[8] grotac – vrst veće posude za poslove u konobi i kućanstvu, kabao.
[9] kosiraca – vrsta alata nalik na kosir za branje i sječenja grana s drveta i grmova
[10] kiće – zelene grane od planike, kokočike, zelenike, itd. koje sitnoj stoci služi za hranu
[11] nonotom – instrumental od riječi nono, djed
[12] zikva - zipka
[13] kantun – kut (tal cantone)
[14] lakomica i dvizica – posuđe za rad s vinom u konobi
[15] sumparela – sumporna traka za sumporavanje vina
[16] karatil – manja bačva, bačvica
[17] zavuza – kratki i čvrsti komad špaga za vezivanje mjehova i vreća
[18] drof – drop, ostaci istisnutoga mošta
[19] lozje - vinograd
[20] pritur i mecnjok – sud u koji se ubacivao mošt u jematvi u vinogradima i motka s okruglim zadabljanjem na jednom kraju s kojom se tiještio mošt.
2
Vrlo dobro se spominjem vremena kada je nono, otac moga oca, u konobi imao još dosta vina i na Podiću veliki plantažni vinograd bugave, najboljega vina na otoku. Nono je vjerovao, najboljeg uopće. Vino tako plemenitog mirisa i okusa nije se nigdje moglo naći. Mirisalo je mirisom što ga se ni s čim nije dalo usporediti. Ni s mirisom voća, ni s mirisom cvijeća, plemenitih mirodija poput vanilije, kanele ili oraščića, ni s mirisom šumskih jagoda ni s drugim šumskim plodovima. Ni s bilo kojim drugim mirisom, osim s mirisom prave bugave. Na odlasku u Zadar nono nam je nalijevao nekoliko plastičnih kanti vina, a nona je u butilje punila sve ostalo što je imala. Nisu nimalo štedjeli. Nona je zatim svakoj plastičnoj kanti i butilji provjeravala čep. Je li ždrib dobro zatvoren? S njihovih je otvora odvijala čep, grlo im omotala dijelom izrezanim iz plastične vrećice i onda ih pomno zatvarala. Druga naša nona, zapravo pranona, uvijek radosna i nasmijana, tužno nas je ispraćala. Ljubila je auto, križala ga više nego jednom i molila u sebi, uvjerena kako će nam tako barem malo pomoći da nas Bog i njegova sreća prati do Zadra.
Nije me zanimalo vino, ni odlazak iz Ženeglave, zanimalo me more. Nakon što je u priču uveo dječaka koji lovi krakena tata mi se s otoka povremeno javljao. Javljao mi je o stanju u konobi. Ima li u konobi ikakvog ribarskog alata? Onoga kojim su se prije služili ili kako je nono pričao ostataka pribora što ga je nosio kada je navodno išao na more. Predvečer ravno iz Sinovih dulci do Punte od Duboke. Na Punti je sačekivao barku iz trate što je vozila iz Komiže na neku od ribarskih pošta. Nema ničega, javio mi je, ni traga ribarskom alatu. Oni su na more išli i lovili ribu za dnevnu prehranu ili su je solili za jematvu i zimu. Lovili su i tunjama s kraja, na oplov. Malo je tko imao kaić [1]. Ako su bili ribari koji su s broda lovili, većina je to činila kraće vrijeme. Ribarili su kao drugovi, članovi ribarskih družina što su se stvarale u Komiži za potezanje trate, duge, visoke i teške povlačne mreže, postavljene između dvije punte [2]. Bio sam razočaran. Ali negdje u konobi mora biti alat kojim smo sestra i ja lovili ribice u Rukavcu, i alat kojim sam lovio male hobotnice i krakena.
Rado smo s roditeljima posjećivali tetu Maricu, očevu sestru, koja se udala za barba Ivota na Visu. Lijepo smo se osjećali na njihovoj teraci, uz samu rivu na Molu bondu, na Mijurovcu. Nismo skidali maske ni dihalice, za peraje nisam siguran. Htjeli smo pohitati da se čim prije okupamo na Prirovu. S terace smo imali povlašten pogled na poluotok Prirovo i stari kampanel [3] sa satom, na cijelu Valu svetoga Jurja. O njoj moj otac i danas tvrdi da je najljepša i prirodno najzaštićenija mala vala na svijetu. Zašto se cijeli svijet, od sirakuških Grka do Talijana, otimao za Višku valu i za taj mali otok usred mora? U svom putopisu s kraja 19. stoljeća objavljenom u The Journal of geografical society jedan je pustolovni Englez, mister Burton, nakon što je posjetio groblje engleskih mornara poginulih u pomorskoj bitki 1811. i engleskog vicekonzula u Visu, na kraju i Palagružu, napisao, Magnificent Porto di San Giorgio Lissa. Veličanstvena vala svetoga Jurja na Visu.
U dvorištu tete Marice dok smo je kao djeca posjećivali, već su tada rasla tri velika limuna koji su trajno cvjetala i rodila. Kasnije sam izvan dijela vrta s limunima viđao sve vrste ribarskog alata. Sve vrste vrša, najviše komiških, za lov na jastoge, bove, plutače, pluta i olova, ribarske kašete i kante, razna pomagala za tunje, panule, traine i paranagale [4], gvozdene kuke i druge stvari, potrebne i nepotrebne za opremu malog ribarskog broda. Svim stvarima bez kojih nije moguće ploviti i ribariti dubokim viškim morem. Tetin mlađi sin, moj prvi rođak, istoga imena, naslijedili smo ga od istog djeda iz Žene Glave, zaljubio se kasnije u more i postao profesionalni ribar.
Zar nema ni udica na štapu od metle koji si napravio za moj navodni lov na krakena? Dakako da sam ih našao. To je kratka brankarela, štap s udicama na kraju, javio mi je otac. Baš sam s njom uhvatio veliki broj malih kobotnica, hoba, kako smo ih nazivali ja i sestra. Čak je i sestra uhvatila poneku, rekao sam ocu. S njom se danas može otrgnuti samo paučina ako visi nisko sa zida i jednom se krnjom udicom može ubiti njezinoga prelca. Tako se moj otac šalio s vrlo ozbiljnim stvarima. Brankarela vrlo čudnovato izgleda. Ne razumijem kako je ostala na jednoj udici i na jednom ostatku udice bez luka i vrha, kao da ju je netko izravnao i odrezao vrh. A bilo su najmanje tri, moguće i svih pet.
Nije više bilo bitno tko priča. Preuzimao sam očeve priče a da on to nije ni primijetio, a ja se nisam obazirao. O zidu je visjela puna vrećica malih tunjica, više od dvadesetak komada. Malo koja se još mogla koristiti. Najlon je postao krt. Udice je uhvatila ruzina [1] i tek je svaka druga imala neki okrajak nalik udici. Naravno, kad nam je udica u moru zapela, zakucala, nismo marili, potezali smo je dok ne pukne najlon. Udice s olovom i komadom najlona ostavljali smo moru. Novu udicu nismo vezivali, umjesto nje kupili smo novu tunjicu u trafici u Visu. Ostale su još dvije stvari, javio mi je otac, par perajica i rastrgani dječji špurtel. Drugi par perajica, gdje je? Mama mi je kazala, rekao je otac, da smo ih ponijeli sa sobom, u Zadar. Bile su još dobre.
Odnijela ih je velika poplava u rujnu 1986. godine. Poplavio nam je podrum gdje su bile i peraje koje niste više mogli navući. Peraje su vam postale tijesne. Poplavio je cijeli podrum u našoj zgradi na Meladi. Bujice su se slijevale s Biloga briga, prelazile preko garaža i nižih kućica praveći velike vodopade. Sjećam se rekao sam tati, mislim da su tada stradale na stotine mojih i sestrinih stripova koje smo obožavali. Nismo zaboravili da si ih prenio u podrum, i nisi ih spasio. To ti nismo htjeli oprostiti.
[21] kaić - brodić
[22] punta - rt
[23] kampanel - zvonik
[24] tunje, panule, paraangali, traine – ribarski alati za različite načine ribolova
[25] ruzina – rđa, oksid na gvožđu
3
U Ženiglavi nona je kuhala. Mama je prala pjate [1], čistila sve što se dade čistiti pazeći na nonota [2] da hranu ne baca ispod stola maškima i kucinima [3]. Da vlastiti suverenitet ne dokazuje prolijevanjem zadnjeg gutljaja bevande iz svoga žmula po betoniranom dvorištu. Tu je stajao stol za kojim smo ljeti objedovali i večeravali. Na betonu na kojem je nono iza svakoga ručka svoje područje obilježavao linijom bevande od crnoga vina. Glavnu je riječ ipak imala nona. Voljela je recitirati svoje pjesme. Pričati o tomu kako je bilo u njenoj mladosti. O Pošpilje moje milo, Kal smo bili mladi lipo li je bilo, O Visu mili, mili zavičaju, Kada projeden preko polja, mene projde glavobolja. Imala je samopouzdanja i nije nimalo oklijevala u kazivanju svojih pjesama. Znala je koliko vrijedi i mišljenja drugih nisu je pretjerano zanimala. Prikraćivala je tatu u njegovim verbalnim ekshibicijama. Ne pali ti kod majke tvoja retorika, komentirala je mama.
Moja je sestra pozorno slušala nonu. Za nju je ona bila veliki autoritet, poput Hegela za tatu, ili Tolstoja i Steinbecka za mamu. Ipak, najpažljivije je nonu slušao nono. Nikad nije propustio poentirati, jeste li čuli, a, kako vam je nona pametna. Zatim je njoj samoj govorio, to također nije nikada propuštao, ti si Draga pametna kako Šalamun [1], baž i pametnijo [2]. Nemojmo pretjerivati, smijala se nona. A moja je sestra pitala, a Šalamun, koji vam je to?
Mama je rekla, bio je najpametniji kralj, i najmudriji. Njegovu
mudrost potvrđivale su presude koje je morao donositi. Kao kralj bio je i sudac. Jednom su pred njega došle dvije majke koje su se svađale oko istog djeteta. Jedna je rekla, moje je, druga nije nego moje. Svi smo počeli napeto slušati. Sestra i ja otvorili smo oba uha. Nismo čuli za nešto takvo. Bili smo mala djeca uvjereni kako svako dijete ima svoju nedvojbenu majku i oca. Nona je rekla, znam za to. Ala, Draga, sad ti nastavi, molio je nono. Nona je ušutjela, nono ju je uhvatio u zamku njene vlastite govorljivosti. Neću govoriti obo svakakovim glupostima. Ma nemojte, rekla je mama. Nastavila je pričati gledajući u nonu.
Donesite mi sablju, pozvao je Salomon svoje sluge i naredio, odlučno kako to već čine kraljevi, rasijecite dijete na dvije polovice. Neka te žene bace kocku komu će pripasti glava, komu noge. A joj, trgnula se moja sestra kao da je nešto zamišljala ili se budila iz grdnog sna. I, što se zatim dogodilo, svi smo to htjeli znati. Ništa, rekla je mama. Jedna je od žena molila Salomona, veliki kralju, molim vas, dajte dijete onoj drugoj. Kojoj je od žena stvarno pripadalo dijete, zanimao se nono. Htio je svakako čuti kako je dijete Salomon dodijelio pravoj majci. Da pravda naglas pobijedi, to je želio. Svaka pobjeda pravde mamila mu je dodatnu borbenost i zasuzila mu oči.
Ali, tata, kako se i priliči, nije htio da priča završi bez njegova the enda. Molim vas, rekao je, sumnjičav prema svakoj kraljevskoj mudrosti. Taj neskromni kralj na prevaru je ugrabio prijestolje. Onda su mu iz Etiopije donijeli najveću, najljepšu i najposlušniju bijelu golubicu. Neka mu u vrijeme vrućih dana stoji iznad glave, malo sa strane, i neka maše krilima kao živi ventul. To si ovaj čas izmislio, prigovorila je mama. Upravo se pripremala za čišćenje ljetne kužine. Zvali su je teza.
Uskoro će je mama počistiti. I dvorište nakon što uredi tezu i oriba pod. Što to radite? Da niste poludjeli, vikala je mama. Nono se pravio da ne čuje ili se nije obazirao, još je uvijek zadnjim gutljajem vina zalijevao dvorište. A bio je zapravo nestrpljiv. Nije mu bilo drago što mama trati toliko vode, nije mogao dočekati da ona završi posao i da se on ispruži na ležaju u ljetnoj kužini [3] koliko je dug tako da je nogama udarao u vrata. Nitko više nije smio ulaziti, nakon što mu je mama pospremila žmul i bocun na njihovo mjesto u kredenci. Da ih nisi dirala, rekao je mami. A ona njemu, Bože, kako možete piti iz ove šporkice.
Nonota se moralo čekati. Zadnji je ustajao od stola i vrlo se sporo dizao sa svoje stolice bez naslona. Ispijao je svoju bevandu jednako polaganim tempom iz uvijek istog žmula. Dolijevao je vino iz uvijek istog bocuna. Jeo je iz istih pjata, dubokoga ili plitkoga, služio se žlicom i vilicom koje je donio iz rata. Izlizanog srebrnog sjaja. Zarobio sam ih od Nijemaca. Na Korčuli blizu Vele Luke, ispale su nekom njemačkom časniku. To su moji jedini partizanski trofeji, kazao je nono. Čim je dotakao svoj ležaj i ispružio se svom svojom dužinom, odmah se iz kužine čulo prilično glasno hrkanje.
Žmul i bocun [1] morali su se vraćati na mjesto u kredenci gdje su uvijek stajali tako da nono iz daljine može opaziti treba li doliti vina. Glavno je bilo da bocun nikada ne ostane prazan. Svejedno je mama, tu i tamo, temeljito oprala žmul i bocun, izribala vinski talog što se slijepio za njihovo staklo, naročito za dno. Blišće [2] se kako kaleži [3] u crikvi, veselila se nona. Nono nije primjećivao promjenu. Nije to nikada priznao, kako ga puno više od bevande, žmula i bocuna, zanima Blakaus, raskrsnica putova u središtu sela. Iz dvorišta je gledao na Blakaus. Nije ga prestajao zanimati identitet prolaznika i auta što su onuda prolazila prema Jurakotovim dvorištima na zapadnom kraju sela.
[26] pjat, pijat - tanjur
[27] nonota - djeda
[28] maškima i kucinima – mačkama i psima
[29] Šalamun – Salomon, židovski kralj
[30] baž i pametnijo – možda i pametnija
[31] kužina – kuhinja (tal kuccina)
[32] žmul i bocun – čaša i staklenka za vino osobitog oblika s uskim grlom i širokim donjim dijelom. Voda se drži u vrču
[33] blišće, blišćit – svijetliti, tako dobro ulašteni da svijetle od čistoće
[34] kaleži – vrsta posuđa u crkvi
4
Što se hrane tiče u Zadru je mama sestri i meni ispunjavala naše želje. Željeli smo juhu i pečeno bijelo pileće meso svaki dan. Tata nije volio piletinu, ponavljao je chikens, chikens i opet chikens, kao da prigovara izboru jela. Nije to bilo moguće u Ženiglavi. Najviše se jela riba. Često i kozletina koju je nona čuvala isključivo za nas, kad dođete, govorila je, da kušate fino meso. Vjerovala je kako obožavamo pečenog kozlića. Nije bilo baš tako nakon što smo upoznali stvarne kozliće i saznali kako nam se meso jednoga od njih nudi na stolu kao slasno pečenje. Što, nećete jesti, ljutila se nona. Najljepše meso? Ljutila se još više jer smo ustrajno odbijali piti mlijeko njenih koza. Nona, ovo smrdi! Da smrdi, a mliko od koze je lik! Nije bilo druge, mama je morala kupovati mlijeko u tetrapaku. Srećom, u bliskom susjedstvu uvijek su imali takvog mlijeka koliko nam je trebalo.
Gospodar komina i pečenja, apsolutni gospodar, bio je nono. Pečenju na gradikule [1] nije smio nitko pristupiti, nije se smjelo ni prigovarati dok je pekao i prevrtao pečenje, ribu ili meso. Pekao na žeravi od pruća i starica od loze, jedinstvenoj žeravi koja dobro žari i vrlo se sporo pretvara u lug. Od pripreme ložišta, do slaganja pruća i starica, loženja i poticanja ognja, sve to je bilo njegovo. Mama se nije slagala, bila je vrlo nervozna gledajući kako s tupim noževima i sjekiricom drobi nježno meso nedavno ubijenog kozlića.
Nemojte, vikala je, to se tako ne radi! Tko će to jesti? Nije puštao da se meso ili riba prepeče. U strahu da se to ne dogodi prerano je pečenje dizao s ognja, i meso i ribu. Riba vam nije pečena, meso je ostalo krvavo. Nije se obazirao, kao da mu nitko ništa ne govori, nastavljao je sa svojim poslom. Nono i mama imali su neku tajnu povezanost i simpatiju koju je nono skrivao, zato je njihova svađa nalikovala igri. Bili su isti horoskopski znak, tvrdoglavi i pretjerano osjetljivi, donekle ekscentrični, dijelili su zajednički senzibilitet. Primjedbe, međutim, s koje god strane dolazile nono nije uvažavao. Zar mu nećemo dopustiti niti da bude gospodar komina?
Davno je sagradio improvizirani ljetni komin. U gomili starog barba Moteta (ne znam je li bio još živ u vrijeme kad smo počeli dolaziti na otok) oslobodio je veću rupu uklonivši kamenje. Tako otvorio prostor za komin, obzidao ga, natkrio i ložište izravnao matunima [1]. Kasnije je na svom prostoru sagradio drugi, veliki, od vrha do dna u kamenu, čak ga je i pokrio kamenim pločama, ali ga nije koristio. Ognjište mu je bilo otvoreno prema jugu, snažnom i neugodnom vjetru. Ostao je u dvorištu kao svojevrsni ukras.
Nona je bila drukčija. Igrala se s nama kao odrasla osoba. Znala je jasno povući razliku između nas kao djece i nje kao odrasle osobe. Bez imalo ustezanja, kad je samo trebalo, stavljala nam je to na znanje, bez oklijevanja, a mi smo je slušali kao da se to samo po sebi razumije. Nonotu nešto takvo nije polazilo za rukom, nije mu uspijevao razlučiti igru od situacija u kojima nam prijeti neka opasnost. Mislio je kako nama neviđene opasanosti prijete sa svih strana. Trajno se bojao da ne upadnemo u neku nepriliku i htio nam je zapovijedati kao da smo članovi njegove male obiteljske udruge, htio je biti naš body guard. Smjesta je intervenirao, kao da je vatrogasac, čim je vidio da se dimi s ognjišta a da ga on sam nije naložio. Ova dica će sve natakat [2], vikao je ni na koga određeno, kao da govori nešto što se govori u takvim prilikama. Oganj je gasio vodom. Naše su tećice i tave od Gavrliovićevih i Neptunovih konzervi, kolači i hrana koju smo u njima pekli, nakon što smo ih umijesili od zemlje i gline, letjele na sve strane. Htjeli smo nonu uvesti u spor, ali ona je ostajala strogo neutralna. Na području komina bila je bez ovlasti. Molojte ga, on je dite veće od vas.
Nona se trudila govoriti hrvatski, tako je rekla, kao da je govor u Ženiglavi neki posebni jezik. Nije to bio. Sestra i ja smo ga začas prokužili. Sestra se u njega uklopila i lovila naglaske kao da joj od nekuda dolaze i dobro ih poznaje. Nije naravno to bio drukčiji jezik makar nam je trebalo vremena da mu pripadamo i s njime živimo osjećajući kako u Ženiglavi imamo svoj vlastiti svijet, jedan neznatni kut svemira samo za nas. Istina je, jedino smo se u tom selu mogli noću pravilno orijentirati. Znali smo gdje je sjever, gledali smo u Sjevernu zvijezdu, i nije nas bilo nimalo strah.
[35] gradikule, gradele – roštilj (venet gradella)
[36] matuni - cigle
[37] ova dica će sve natakat – ova djeca će sve zapaliti
5
Opet riba, gunđali smo. Ponekad smo je morali jesti iz dana u dan. Ne valja ako nije svježa, tumačio je nono. Zato se ribu odmah mora staviti na gradikule. Nije pomagalo naše gunđanje. Jedno su nam ljeto neprestano donosili trogle. Naš susjed nam je odjednom donio punu kašetu trogli koje je s broda ulovio nedaleko Rukavca, ispred Ravnika. Neka imate, kazao je. Ni otac ni nono nisu ga mogli odbiti, nije bilo kulturno, a toga su se ljeta trogli hvatali na udicu kao da ih je netko usmjerio, nije im trebalo dati ni bokun kontraskosa [1]. Sami su se hvatali na udicu. Nono je odmah počeo slagati pruće na kominu i pripremati velike gradikule da kasnije može ispeći najmanje dva kila trogli. A što ćemo s ostalima, pitao se tata. Nije bilo odgovora. Ono što se moglo predvidjeti bile su mačke, nekoliko njih što su već na zvuk pomicanja gradikula dolazile u dvorište i neumjereno mijaukale.
Sestri i meni dosadili su pečeni trogli, slabo smo podnosili bilo kakvu ribu. Morali smo nešto poduzeti da ribu ne donose u selo. Sklupčali smo se u auto, ujutro, u vrijeme dok još nitko nije dolazio u selo, nije nas smio nitko vidjeti. Svaku malo smo trubili i vikali, riba, riba! Glas nam naravno nitko nije čuo, ali trubljenje jest. Za čas su se na Blakausu skupile žene i poneki muškarac. A koja je riba? Da nisu opet trogli? Bile su tu teta Marija, teta Mandina, teta Beba, barba Pere, barba Visko, teta Kate, teta Ivanina i neki drugi koji nisu jučer ili prekjučer stigli kupiti ribu. Neki su iz daleka gunđali, ako su trogli neću ih kupit, došurili su [2]! Niki trube somo tako, igraju se s nami [3], rekla je teta Marija Popetova. Ni ribe! Nitko danas od onih koji se sjećaš nije više živ, rekla je mama. U Ženiglavi danas malo tko donosi ribu, a ako i donese, dođu je kupovati dva ili tri čovjeka. Nestala je Ženaglava iz vašega djetinjstva.
Tata nije bio siguran u pogledu vrste te ribe. U koji red, porodicu, vrstu, i tako dalje spada riba koju u Ženiglavi zovu trogal? Palo mu je na pamet da je trogal vrsta gire. Ako bi tako javno govorio, ne bi u selu dobro prošao. Smijali bi mu se kao da hoće izmisliti novu ribu. A nije bio ribar, ni s broda ni kraja, niti je pokazivao želju da to bude. Da trogal može bit gira? Čudili bi se više nego što se čudio nono. Šutio je uvjeren kako je trogal ustvari modrak, ali nije imao knjigu da to dokaže. Pomorska enciklopedija bila je u Zadru. Tada još nije bilo interneta. Ali, nije mogao pustiti ribu na miru a da nije pronašao njezin takozvani znanstveni naziv koji se nikoga nije ticao. A ca će ti to? Ili će se trogal prominit ako nojdes da je vorst gire [1], rugao se nono. Kako može biti gira? Svi su u selu savršeno poznavali gire koje se love zimi. Gire oblice koje imaju bijelo meso i savršen okus, ukusnije su od trogla. Bacali smo ih na žeravu, na lopatu žerave izvučenu ispod lambika [2], sjećao se nono. Ništa zimi nije bilo ukusnije, makar i bile pune luga. Gavuni su bili još bolji, mogli su se jesti čitavi a da ne tribiš kosti. A činilo im se, nonotu također, kako nema boljega brujeta nego onoga od giririca. Što je u Ženiglavi bila sardela i lokarda ljeti, to je zimi bila gira.
Nakon što smo se vratili u Zadar tata je smjesta posegnuo za Pomorskom enciklopedijom i u njezinom drugom svesku (Ch-Hy) našao giru s njezine tri vrste, oblicom, oštruljom i modrakom. Trogal je modrak, Spicara maena maena, eto što je. Pronašao sam ga, i neka se u Ženiglavi još više čude, jer svaka gira, kakva jest da jest, nakon što dosegne dužinu od dvanaest centimetara od ženke postaje mužjak. Lovi se naravno početkom zime, i u zimu, jer se ljeti mrijesti. Radi toga odlazi daleko od obale. Nije u to vrijeme ni zanimljiva. Ribari ljeti love sardele i lokarde moćnim plivaricama u vrijeme mraka, ne obazirući se na gire.
Mi naravno nismo poznavali gire osim onih u Zadru. Ondje su manule, ako nisu girice. Nismo ih voljeli, nismo podnosili njihove kosti, te ribe bile su bez mesa. Brujet od gira mama je radila radi tate, on ga je volio. Vraćao ga je zavičaju. Radila je po noninu receptu s konšervom [3] i rajčicom, dodavala je lučiku i kvasinu koje smo ponijeli iz Ženeglave. Bez lučike i dobre kvasine nema dobroga brujeta ni od koje ribe, savjetovala je nona, a kamoli od gira. Kao prilog mama je kuhala palentu. Sestra i ja smo zavoljeli taj brujet kad smo bili već dovoljno odrasli da se ne udavimo od drača.
Sam sam se kao dijete najmanje dva puta davio. Riblja mi je kost ostala u grlu. Ma nisi se udavio, branila se teta Milka Trošelj koja me je čuvala i davala mi jesti ribu. Nije vidjela kosti, bila je već starija žena. Događalo se to u vrijeme dok smo živjeli kao podstanari. Voljeli smo tetu Milku. Bila je neobično skromna i tiha žena, mislim da nikada nije podigla glas ni na koga. Ništa i nitko je nije mogao zaustaviti a da ne bude dobra. Spasio te sveti Blaž, on spašava djecu da se ne udave od riblje kosti, rekla je teta Milka. Zanimalo me kasnije zašto sam kao dijete privlačio riblje kosti, zašto baš riblje a ne neke druge. Baka u Metkoviću bila je rodom iz Popova gdje je provela mladost i gdje je trajala tradicija i moć svetoga Vlaha. Govorila mi je, ti si Vlaho, to si ti. Bit ćeš putnik i kućanik, nećeš oskudijevati, putovat ćeš po svijetu, prorokovala je baka iz Metkovića. Tebe je izabrao sveti Vlaho da te spasi i pokaže Isusovu moć.
Davno je to bilo. Jedna je majka u nekoj dalekoj zemlji nosila u naručju dijete ne bi li naišla na nekoga tko će joj dijete vratiti iz mrtvih. Pojavio se čovjek s mitrom na glavi. Ne plači, rekao je. U ime Isusa, neka se prelomi kost u grlu ovoga djeteta, prizivao je Gospodina gledajući u nebo. Isti čas se djetetu u grlu prelomila kost i ono je oživjelo. Zato u mjestima uz more majke nose djecu svetome Vlahi, 3. veljače, na blagoslov grla. U ime Isusovo, rekla je baka. To je bilo u Metkoviću, a već sam rekao kako je to jedna druga priča. Očito ću postati ribar i pomorac, pomislio sam tada u Metkoviću. Nećeš, nećeš, rekla je mama. To je kruh sa sedam kora.
[38] kontraskos, skos – naglo zatezanje tunje
[39] došurili su – dosadili su
[40] nikur ne trubi somo tako, igro se s nami – nitko ne trubi samo tako, iga se s nama…
[41] A ca će ti to? Ili će se trogal prominit ako nojdeš da je to vorst gire? – a što će ti to? Ili će se tragal promijeniti ako pronađeš da je to vrsta gire
[42] lambik – kotao za pečenje rakije i eteričnoga bilja
[43] konšerva – koncentrat rajčice
6
Dugo mi je trebalo da zavladam pričom. Tek kad smo počeli govoriti o golemim hobotnicama i nevjerojatno golemim i dugim lignjama koje su opasne ne samo za ljude nego i za male brodove pokazao sam veći interes. Ni veliki pisikont [1] im ne može ništa, upletao se nono u razgovor. Samlit će ga svojima krokima i ubost će ga da se ne more osvistit. Ako se i sposi neće njuj uteć. [2] To su krakeni, objasnio je tata. Žive u sjevernim morima gdje ima puno hrane za njih i žive na dubinama. U staro vrijeme drobili su i poveće jedrenjake. Sačuvani su crteži i svjedočenja. Nazivali su ih čudovištima. Ne samo zato što čudovišno izgledaju nego što su goleme poput kitova i snažnije od njih. Sveti Brandon, irski fratar i znameniti morski pustolov koji je oplovio sva mora, ipak ih nigdje ne spominje. Na plovidbi od Irske daleko prema zapadu susreo je brojna morska čudovišta. Najimpresivniji je bio golemi kit uz čiju je kožu njegova posada privezala brod. U to je vrijeme, u četvrtom stoljeću, sjeverni ocean obilovalo prestrašnim čudovištima koji su se kasnije, pred najezdom velikih i bučnih gvozdenih brodova, sklonili u dubine. Zastrašeni njihovom bukom i snagom nisu se više vraćali na površinu.
Nono se razumio u čudovišta, ali najbolje u ona što ih je on nazivao noćne strahusti [3]. Stvorenja koja dohode po noći i strašinuju [4] svit. Nona nije nimalo marila za njih ni na kraju ni u moru. Sama je u igri s nama, pokušavajući nas prestrašiti, glumila čudovište. Ogrnula se bijelim lancunem [5] i crnom maramom, izvadila zubalo i nekako ga okačila niz lice. Visoko je podigla naočale, izbečila usne prema meni i sestri. Nona, kazala je sestra, ti glumiš dobroga duha Kaspara, nisi čudovište. Ona se počela smijati s nama, a htjela nas strašno prepasti jer smo joj neki dan uništili sirutku za kozji sir. Držala ju je u pivskoj boci, mi smo mislili da je to pivo i htjeli smo probati. Grdno smo se prevarili.
U moru ih ima, tih čudovišta, iz Ženeglave su utekli, prepali su se struje, tvrdio je nono. Ma, i kad su popri dohodili [1], ljudi ih se nisu puno strašili. Svatko ih je dočekivano kao da su već viđeni makar dolazili i s nekog drugoga otoka, na primjer s Brača, poput macića i morskoga medvida koji su se mogli pretvarati u druga bića.
Sestra i ja nismo nalazili zajednički jezik s nonotom, i mi smo njemu dosadili. Predbacivao nam je, niste dobri, još malo pa ćete oca i mater gađati kamenjem. Nije me briga, i sa mnom i bez mene, sve gre u propast. Ne bojite se vi ni bakota[2] na kopnu, ni krakena u moru. Tko je to, taj bako, zašto bi ga se bojali? To je velika strahust. Opasni su za neposlušnu djecu, napose za onu što neće da slušaju i ne slušaju starije, i noću, umjesto da spavaju, čine ludorije i uznemiruju sve okolo sebe. Nono je htio da se mi njega bojimo i uplašimo ako nam zaprijeti kako će nas istući radi nečega što smo skrivila ili ga nismo htjeli poslušati. Ali mi smo već prošli obuku da se prijetnji ne bojimo i da se sili odupremo. Nismo htjeli biti klimavci. Na glas sam rekao sestri, onaj bako me zanima, htio bih ga uhvatiti. Može li u trapulu za miševe? Ulovit ću ga ako mi nono posudi trapul [3].
Na naše udruživanje s nonom gledao je s nepovjerenjem. Noni smo bili pomoćnici dok je pravila cvite, mijesila i pekla kruh i ružonke za dicu [4]. Palili smo i ložili veliku krušnu peć s obje naše none. Jedna nam je bila pranona. Veselili smo se s njima i poskakivali da kroz užarena vrata peći možemo ubaciti šumicu i suho granje. Prestajali nakon što se peć zabilila. Nona je tada naslonila dasku punu bini na lijevi i desni zub ispod vrata peći. Zatim je podvlačeći drvenu polu pod netom uskisle bine [5] slagala jednu po jednu u unutrašnjost užarene peći. Prije toga je, naravno, žeravu i lug odmakla sa strane, a ako je žerava bila još prejaka pokrivala je latom [6], da se kruh ne prepeče. Na kraju je daskom za slaganje kruha zatvorila vrata, povremeno provjeravala, dok kruh nije dobio zlatnu koru. Tu ćete dicu vi dvi olavija osmudit [7] i isparit, gunđao je nono. Zaista smo bili puni gareži i čađe. Sad je gunđala i mama, samo mi je još to trebalo.
Nono je bio trajno frustriran jer ga ne slušamo i nedovoljno poštujemo. Nije mu puno koristilo ni podmićivanje sladoledom ili nečim slatkim što nam ga kupovao u butigu, pri Dom. Prodavač je tada bio neki Ante iz Poseljo. Čim nam je nono dao sladoled, mi smo kretali svojim putem ostavljajući nonota da se druži sa svojim društvom što njemu nije bilo drago.
Želio nas je udobrovoljiti i pričom o golemoj hobotnici, krakenu kako smo je među nama nazivali. Ulovili su je Tonci Pope i njegov sin na Punti od Stupišćo. Na vrhu poluotoka što s jugozapada zatvara komišku valu. U ono vrijeme na Punti je bila vojska. Stojan, oficir tadašnje vojske, muž žene iz susjedne kuće Matićovih, osigurao im je dozvolu za ribolov u Stupišću. Dobio je dozvolu, bez nje se u tom moru nije smjelo loviti. Lovili su brodom. Morali su nagnuti brod kako bi u njega mogli izvući hobotnicu tešku više od osam kila. Krakovi su joj dosezali visinu odrasla čovjeka. Dok su je izvlačili na kraj s broda kraken ih je zamalo potopio. Jedva su je nosili putem uz vojne zgrade, a vojnici su im dovikivali, kakva zvijer? Kakva zvijer! Što ćete sada s njom?
Pomno sam osluškivao i pamtio. Možda i u Rukavcu ima takva velika kobotnica koju bih mogao uloviti i dokazati da nisu tako opasne kao što se govori. Možda bih je, uz sestrinu pomoć, mogao dovući na našu stijenu ako je nekako ubodem i ona ugine prije nego što prema nama pruži svoje krakove i zgrabi nas. Sve zavisi od dobroga plana, treba biti više lukav nego hrabar, rekao sam sestri. Istina je, bez nje, ne bih se usudio hvatati ni raka samca a kamoli krakena. Bio sam siguran kako me ona na neki nejasan način zaštićuje od opasnosti i od golemih kobotnica. Čuvala me kao da je moj amulet, moja amajlija.
Znam, nono se nije čudio golemim kobotnicama. Imale su prianjalke široke kako dno velike domijone [1], kroke duge kako sve kuće pri Galiju, a manji brud drobile su kako i koru od oriha. Ona koju je ulovio Tonci nije veća od vrha jednoga kraka takve strašne hobotnice. Za ulovit manju kobotnicu ne treba ti ni brankarela, nagovarao me nono. Obožavao ih jesti na sve načine. Neke, doduše vrlo male već sam mu donosio iz Starog Rukavca. Veću kobotnicu treba samo ugledati kad je blizu kraja. Onda je dovoljna bijela krpa sa špagom. Poteži špag, ona će ga slijediti. Ne treba ni krpa, dovoljan ti je list bile kaduje [2].
Nono nam je ispričao još jedan događaj. O ribaru s donjega dijela sela, na južnom podanku Ženeglave. Možda radi krakena, da se mi sami ne bi u moru upuštali u neke opasnosti. Taj se dio Ženeglave, ili zaselak, zove Pri Galiju. Kuće su povezane u nizu tako da sliče velikom brodu, mletačkoj galijiji. Odatle je barba Ivon Karuzin svake nedjelje s baturen i rucjoken [3] bačenima preko ramena odlazio u lov na salpe. Nakon što je prošao polje, uspeo se preko Kunjaninova i Serenjoka uskim se putem spuštao prema moru. Odjednom mu je more ušlo u oči tako da ga začas nije mogao gledati. Spuštajući se niza strminu začas dvojio hoće li baciti rucjok u Velu Talešku ili će poći bokun dalje, u Gibju ili Smricovicu. Pošao je u Molu Talešku. Visoke stijene se svojim podnožjem izdužuju u moru stvarajući puntine. Tako nastaju male uvalice sa stijenama bogatima morskom travom. Na nju nalijeću jata salpi, neprestano u pokretu zubima čupaju travu priraslu uz stijene. Poneka salpa iskače iz mora da bi dohvatila travu što je ostala izvan morske površine.
U jednom trenutku bio je to savršen prizor. Barba Ivon mu nije mogao odoljeti. Morao se skloniti da salpe ne ugledaju njegovu sjenu. Sad baci, kao da mu je netko šapnuo, i Ivon zabaci neveliku mrežu koja se prostrla površinom loveći u zamku ribe koje se nisu na vrijeme izmakle. Barba Ivon je gledao ulovljene salpe kako blistaju na suncu, savršene ribe, srebrne i zlatne. Sada povuci, rekao je sam sebi, i snažno je zategnu i povukao rucjok prema stijeni. Posljednji je put bacio rucjok na ribe koje je obožavao. More je odnijelo sve, ribara, batur i rucjok. Nikada ništa nije nađeno. Ni u moru uokolo otoka ni na drugim mjestima. Nikakva vijest nije nikada stigla s drugih obala da se nešto našlo od barba Ivana. Istina je, to je pričao tata, nono ga je samo poticao. Mogao je to biti kraken, mislio sam, veći nego što su ga nono i tata mogli zamisliti.
[44] pisikont – morski pas (tal pescecane)
[45] samilit će ga svojima krokima i ubost će ga da se ne more osvistit. Ako se i sposi neće njuj uteć – samljet će ga svojim kracima da se neće moći osvijestiti. Ako se i spasi, neće joj uteći
[46] strahust - čudovište
[47] sstrašinaju – straše, plaše
[48] lancun – plahta za postelju
[49] Ma, ni kad su popri dohodili – ali ni kad su prije (u starini) dolazili…
[50] macić, bako – čudovišna bića noći, zastrašuju ljude i djecu, mogu im učiniti zlo
[51] trapul – gvozdena zamka, zamka za miševe
[52]cviti i ružonki – vrsta trajnih
[53] bina – tijesto ili pečeni kruh izduženog oblika
[54] lata - lim
[55] tu ćete dicu vi dvi olavija osmudir – tu ćete djecu vi dvije potpuno opržiti
[56] domijona – veći stakleni sud okrugloga oblika s ravnim dnom i uskim grlom na vrhu
[57] bile kaduje – bijela kadulja
[58] batur i rucjok - vrst ribarske opreme i alata
7
Završili smo ručak. Čekali smo mamu da spremi torbu sa šugamanima i posebnu boršu s plastičnim kesicama za našu marendu, sendviče i voće, često je to bilo grožđe. K tomu i obaveznu bocu vode iz gustirne. Molim vas, gdje ćemo danas na kupanje? Tata je to redovito pitao, makar smo svi znali gdje ćemo. U Milnu nećemo, puna je najsitnijega sarbuna [1] što se posvuda uvlači i začas napuni mudantine[2]. Tepljus ne volimo, ima velike i klizave oblutke po kojima se ne može hodati a da se ne padne na guzicu. U Srebarnu nećemo, do nje treba silaziti. Duboka je izvan programa. Od prve godine braka mama je ne može smisliti. Pod Guspu nećemo, daleko je, na Prirovo nećemo, puno je tamne morske trave, pokriva dno kupališta pa se ne vidi što je dolje. Stiniva nam je bila nedostupna, nismo imali brod. Za Talešku, Smricovicu, Trovnu, ili s komiške strane Pritišćinu, nismo marili. Sve su to bile lažne mogućnosti za koje smo znali da ne dolaze u obzir. Nikada se nismo kupali izvan vale Staroga Rukavca, odmarali smo se u njoj i sunčali se na jednoj te istoj velikoj i ravnoj ploči. Bijeloj ploči kojoj su samo krajevi pokriveni crnilom kao da su ondje ribari godinama čistili sipe ili velike krakate lignje.
Auto smo parkirali Pod Fabriku. U sjeni dugog i visokog zida jedne ruševne i napuštene zgrade. Mirine, rekao je tata. Tu su se nekada solile sardele u drvene barile. Sagradili su i mul za trabakule i ribarske brodove od trate, tako zovu povlačnu mrežu. Loje, levute i barke. Duge i visoke mreže postavljali su noću, na unaprijed izabranim ribarskim poštama, preko cijelih vala od jedne punte do druge. S loje je svijetlio feral za privlačenja sardele, lokardi ili minćuna [1]. Zavarane svjetlošću ferala ribe su igrale u osvijetljenom moru poput lepršavih komadića srebra, kazivao je nono. Nostalgičan za mladošću, koliko god mu je bila teška, i za danima kada je iz Sinovih Doloc trčeći stizao na Puntu od Duboke na tratu koja je dolazila iz Komiže za noćni ribolov na sardele. Morali ste imati divovske škrokoje, šalio se tata. Svi smo ih morali imati, nije se moglo živjeti samo od lozjo, tukalo je i hodit na more i donijeti doma kašetu sardel. [2]
Do naše kamene ploče, a mama do svoga puntina, silazili smo se uskom kamenom stazom na koju je s njezinih strana voda nanijela pokoji kamenčić. Moglo se poskliznuti. Staza je na kraju imala nekoliko crvenkastih stijena koje smo koristili kao skaline. Najviše smo voljeli more uz tu ploču. Voljeli smo i mul koji je zatvarao pješčani porat Novog Rukavca. Sestra i ja izlazeći iz auta s maskama na licu spuštali do ploče. Mama je začas bacala prostirku zauzimajući svoj puntin, malu istaku u moru, ne puno veću od njezinog šugamana. Na ploči smo sestra i ja navlačili perajice, u usta stavili dihalice i, eto nas u moru.
U portu [3] smo skupa s tatom, u sarbunu među kaićima, skupljali rakove samce u maloj limenci kao ješku za ribice koje smo lovili s mula. Male prelijepe kućice građene umrtvo nalazile su se posve blizu mula. Uokolo njih, do samog mula, stajale su rasute blistavo bijele tesane stijene. Ležale se tu godinama, i danas leže, jer se nekad davno odustalo od gradnje kamenog mula [4] i male rive. Kamenje ostalo, neka čeka neke bolje dane. Nije jasno zašto se od te dobre zamisli odustalo. Novi je Rukavac ostao zagrađen betonskim mulom, umjesto kamenim, kako je trebalo biti.
Samo je jutarnje more pravo more, počeo je tata. Jutro je dakako ostalo daleko za nama. Znao je kako mama ne voli jutarnje kupanje, ne smije ga ni poželjeti zbog obaveza koje ima u kući i oko nas. Sunce koje se podiže iz mora, nastavio je, obnavlja lik zaboravljenog boga. Noću se opralo u moru, ujutro se obnovljeno diže iz njega kao da međusobno surađuju. U pravo ljetno jutro more tiho i bistro pruža mir suncu da se vrati svom dnevnom ophodu. Tada je more boje srebrne, modre i zelenkaste, dijelom ljubičaste. Na samoj površini posve bezbojne i jasne. Sarbun se također noću oprao. Treba ga dodirnuti i osjetiti kako se obavija oko golih nogu. Ili oko tijela kad se na njemu leži. Noću se taloži završavajući s najsitnijim zrncima. Samo ga povremeno neki rak samac, mali list, glavoč, ili jato ciplića uznemire podižući poput dima lagani pijesak. Čim su otišli ciplići a rak se samac i mali list zakopali, sarbun se lagano vraća natrag i sliježe obnavljajući vrlo nježnu strukturu. Svako zrnce nađe svoje mjesto.
Dobro jutro more! Iznenadila nas je mama. Zar ćeš se i s Pupačićem izrugivati? Nisam tada shvaćao kako to da mama i tata razgovaraju o tom pjesniku kao da su bili prisutni kad se kao dječak s brda spuštao k moru. Ili ga samo gledao poput moga tate. S prozora naše zimske kužine u Ženiglavi. I sam sam s toga prozora virio more kako se uspinje prema našem brdu. Imao sam i neko iskustvo s pjesnicima. Moj ujak Stojanom bio je veliki pjesnik. Mama je voljela Pupačića. Tata je bio rezerviran. Dječak iz Zakučca, govorio je ironično, tepa moru kao da mu je psić. More naziva zlatom. O čemu je pjesma, o zlatnoj groznici? O moru nije, tobože se ljutio tata. More je nepredvidivo, divlje i osvetoljubivo. Za trenutak je tiho, a onda naglo podivlja. Kao munja udara u Puntu od Duboke, nemilice je razvaljuje. Ili postaje val koji na Puntu od polivala pada kao nebeski vodopad. More je Neptun s trozubim ostima, nikad se ne zna kada i na koga će ih baciti. Ono je biće druge vrste, ono se ne grli kao što se ne grli ni zaboravljeni bog.
S naše se ponistre [1] i luminorija [2] na gornjem podu, moglo ponekad gledati more kako se uspinje na donji Sibićov dvor i zaustavlja pred širokim vratima nonotove konobe. Za vedrih i prozračnih jutra kada se pogledom mogla dohvatiti Vela i Molo Palagruža i košta od Italije. Brdo od Taleža, s jedne, brdo Krušovica, s druge strane, i daleki horizont što se prema Italiji otvara poput hipotenuze, zatvarali su čarobni modri trokut. Tu je Duboka, još jedna najljepša od svih viških vala, kako je tata svakodnevno govorio. Znao je kako nema teorije da pođemo u Duboku na kupanje. Jednim dolcem koji miriše svim mogućim mirisima Mediterana. I jesmo pješačili tim dolcem nekoliko puta s tatom. Mama se nije usuđivala.
[59] sarbun - pjesak
[60] mudantine – kupaće gačice
[61] minćuni . inčuni, vrst male plave ribe
[62] od lozjo, tukalo je i hodit na more i donijeti doma kašetu sardel – od vinograda, trebalo je odlaziti na more (ribolov) i donijeti doma kašetu srdela
[63] porat – uvala s pristaništem za brodove
[64] mul – pristan za brodove, gat
[65] ponistra - prozor
[66] luminorij – izdignuti prozor na zadnjem katu (podu) kuća u Ženi Glavi, na tom je podu smještena zimska kužina.
8
U vali Staroga Rukavca vrlo je lijepo, duboko i modro more. Kamene su obale s jedne i druge strane pokrivene mekanom morskom travom. To je brôk, rekao je tata neuvjerljivo. Tako mekan i ugodan kao Missonijev tapet. Ovdje smo sestra i ja prvi put plivali u dubokom moru bez pomagala. Samo s perajama na nogama, dihalicama u ustima i maskama na licu. Nismo ih ni na ploči skidali dok nas tata nije natjerao. Izgledate kao kraljevski pengvini. Volio je govoriti pengvini, to su mu bile omiljene te ptice.
U ovoj sam vali i sam učio plivati, pričao je tata zamišljeno, kao da gleda u neko brdo gdje mu se izgubilo djetinjstvo. Nisam siguran da sam i naučio, nastavio je. Očito se dosjetio ili je smislio neki novi događaj iz svog čarobnog djetinjstva. Dobio sam fobiju od mora i podmorja. Moji se učitelji nisu obazirali na pedagogiju. Brinuli su se samo o učinkovitosti svojih metoda, braća vaše none, moji barbe. Moji ujaci. Možeš i sam nešto naučiti. Evo, ovako maši rukama i nogama istovremeno, kako i kaleb [1] krilima. More ćete držati, trudio sa barba Visko. More zna da si dijete, malo će se s tobom igrati, malo ćete ljubiti i, napokon, napiti. Pari mi se da moli nema smisla, izmučit će se, i dalje će tonuti kako komad gvozjo, rekao je, nakon što mu je postalo jasno kako uludo trati vrijeme. Bolja će biti šok metoda, rekao je mlađi barba. Vežimo ga konopom, bacit ćemo ga s barke. Zaista su me bacili, bez tikvica, bez salmovine. Nije tada bilo ni koluta za kupanje, rukavica, ni peraja. Morat će plivati ako se želim spasiti, tako su mislili. Nisam se htio spašavati, nisam zaista znao kako bih to učinio ako ne znam plivati. Bez ikakvog smisla za usklađeno gibanje ruku i nogu, za njihov ritam, morao sam u moru izgledati vrlo neobično. I stvarno bih se bio udavio da mlađi barba nije primijetio kako sam na izmaku snaga. Pobora, rekao je uznemireno, utopili smo molega.
Jadan tata. Dobio je fobiju od podmorja. Nije ni pokušavao roniti. Pravi si žabar, htjeli smo ga naljutiti. Ali, molim vas, napio sam se tada morske vode da je još uvijek imam dovoljno. Ne želim tonuti. Da vam ni slučajno nije palo napamet da mi stojite na ramenima i pokušavate potopiti. Vodite računa da more ništa ne zna, neće vas ono spašavati! Nismo mi bili takvi, ne znamo ništa o fobijama, nismo imali ni najmanju barku. Istina je, nastavljao je tata, kako sam kao dijete jednoga ljeta s nonotom Jakovom, mojim barbama, prenoćio par noći. Oni su ondje, u Zaravnici, duž lijeve obale i brda s druge strane prelijepe vale Staroga Rukavca, jednog vrućeg ljeta brali i kuhali ružmarin. Naravno da je nisu imali, rekao je tata. Barku je imao barba Marko, muž moje tete Katice. U dnu vale, gotovo na sarbunu, imaju staru ribarsku kućicu koju su nedavno preuredili. Imaju i prekrasnu barku.
Znam, rekao sam slušajući tatu. Plivao sam do tamo tražeći krakena. Lovio sam samo male hobotnice, nikad nisam naišao na neku veću, makar od pola kila težine. I ja sam lovila kobotnice, dodala je sestra, ne da me ispravi, nego da utvrdi jednu činjenicu. Kako god bilo, dočekali su me na malo betonirane rive upravo kad sam izronio. Razgovarao sam s njima. Činilo mi se kako oni znaju tko sam, kao što sam ja znao tko su oni. A glumili smo da se ne poznajemo. Vidi ovog malog, čudila se teta, nonotova sestra, pliva kao riba! Kako je tako coran [2]? Ala, skidaj tu masku neka te vidimo, tražio je barba. Volio je naređivati. Ovo je Bjožeta unuk, rekao je kao da me otprije poznaje. Aboj meni, kazala je teta Katica, a di su ti ćaća i mama? Eno ih, leže na ploči. Doći će vam gornjim putem, uz more, tako su kazali. Ja sam došao plivajući. Teta je htjela pričati kao da je upravo ja najviše zanimam. A sestra, gdje ti je sestra? I ona je u moru, eno je, pokazao sam prema jednom puntinu. Vidio sam joj glavu nalik na malu žutu bovicu [1]. Najmanju bovicu među značajno većim narančastim, bijelim i crnim bovama. Plivao sam i ronio preko cijele vale Starog Rukavca, i natrag do naše ploče.
S mora smo pred večer donosili svakomu ponešto. U Ženiglavi imaju vrlo rafiniran odnos prema morskim plodovima. Najviše vole kobotnice, hobe, kako smo ih sestra i ja nazivali. Izvoli nono, rekao bih čim bi se vratili na gornje dvorište. On je uzimao krakove male kobotnice i jeo ih s očitim užitkom. Nije moguće, čudila se moja sestra, zar si ih pojeo? Mama i tata donosili su lipore [2] koje su čupali po stijenama u vali oštrim nožićima. Svi su voljeli lipore, baš svi. Mama i tata su vjerovali kako te školjkice najviše vole naša pranona i teta Pova. Mama nam je davala u šaku lipori neka ih dademo teti Povi. Ovdje kažu rukovicu, koliko se može rukom zgrabiti. Fola von, zahvaljivala je vrlo srdačano, ni mi ništa dražje od lipori. Teta Pova, ako se dobro sjećam, bila je udovica Andreta, Andrije, brata moga pradjeda. Sjedila je na zidiću gustirne i uvijek kukičala, pravila miljete [3] i druge stvari što se kukicom mogu izraditi. U povjerenju sam rekao sestri, njezina je kukica je antena. A nona je kazala, teta Pova zna o svemu što se događa u selu i okolici, a doboti ne gre vonka [4] iz kuće.
Male školjke, zvani lipori, u Ženiglavi se jedu sirove. Jedu se tako da se jednom školjkicom vadi sadržaj druge. Školjka u desnoj ruci se poput nožića podvuče ispod tijela one u lijevoj ruci. Po svoj se prilici u Ženiglavi lipori se jedu oduvijek. Kopajući vrt ili uređujući gomilu ili kolnjik nono ili tata, svejedno, posvuda su nalazili ostatke malih školjkica, njihove kućice. Sve su bili ostaci od pojedenih lipori. Ovdje je nekada bilo more, šapnuo sam sestri, iako sam znao da s tim nije nešto u redu.
[67] kaleb - galeb
[68] coran - crn
[69] bova, bovica – plutača, mala plutača
[70] lipori – priljepci
[71] miljet – milje, tabletić, kukicom izrađen ukrasni predmet od pamučnog konca (najčešće kao stolnjak ili ukras na tavulinu)
[72] doboti ne gre vonka – gotovo da ne izlazi vani
9
S južne strane kamenih kućica u Rukavcu i krasnih bijelih stijena posvuda razbacanih, neveliki je betonski mul. Pod tatinim mentorstvom s njega smo sestra i ja tunjicama lovili ribice. Lovio je i tata. Najviše se veselila sestra kad bi na mul izvukla prekrasnu ribicu, činilo se kao da je izvukla posve mali, ali cjeloviti komadić duge iz mora. Nismo imali previše sreće s udicama. Više nego jednom ulovio sam prst mjesto ribe. Molim vas, kazao je tata, gledajući mi u prst, ovu ribicu Englezi zovu rainbow fish, a nama je to donzula. Talijanima obična donzela. Vratit ću je u more, rekla je sestra. Suviše je treperila na tunji i njoj se učinilo da plače. Nemoj, rekao je tata, nakon što su mi izvadili udicu iz prsta. Neka nono vidi kako ste postali ribari. Tko zna u kojoj ćete trati ili ribarskoj kumpanjiji [1] zarađivati za život?
Ribice što smo ih ulovili postavili smo na jedan tajer [2] ispred nonota da vidi naš ulov. Bile su još uvijek lijepe i savršene. Pari se da su žive, rekao je. I ca ćete sal s njima? Hitit ih maškima? Puno su monkove za ucinit brujet. Ne, ne, maškima, bunila se pranona. Nojlipje su to ribe za brujetić, lipi brujetić [3]. Pranona je živjela sama u vrhu sela, u Bandirici. Odande je dozivala sestru i mene da čuje jesmo li doma. Jasnim i pitomim glasom ispunjenim vedrinom iz koga se nije dalo naslutiti koliko godina ima. Ostani s nama na ručku, nagovarali smo je kad se s nedjeljne mise u podne vraćala s nonom. Ostani s nama, nagovarali smo je gotovo svako ljetno jutro kadgod je silazila k nama kako bi se nasmijala i veselila. Ostani, ostani, sestra i ja smo je teglili za fušton [4]. S gustirne je gledala teta Pova. Bidna, govorila je, imoš tri sina, a kol ćeri obidvoš [5].
Štiteći pranonu sestra i ja smo se urotili protiv drugih. Htjeli smo tu našu drugu nonu zaštiti. Imam ja hrane od jučer, lipi brujetić, govorila je i turala u džep kolač sa stola, namigujući meni i sestri. Nono se ljutio. Zašto uzimaš potajno, a možeš slobodno uzeti koliko hoćeš? Dica će mislit da ti bronin [6]. Mi smo se smijali, a sestra joj je u džep stavljala još jedan kolač, neka imaš i za sutra. Neću, neću, govorila je pranona, odlazeći prema vrhu sela. Neka bude za dicu. Nona se smješkala, sve je vidjela sa strane. One su obje nakon smrti nonota Jakova odlazile na nedjeljnu misu. Pranona sa špančerom [7] svog pokojnog muža, moga drugog pranonota iz Ženeglave. I jedna i druga bez kompleksa, jednako su poskakivale, činilo se da su prijateljice, a ne majka i kćer. Jednako su bile radosne kad su nakon mise stizale u dvor.
Pranonu smo zadržali u srcu. Pranonu Bonicu, nonu našega tate, majku njegove majke. U nju smo imali najviše povjerenja. S nama je uživala smijući se, veselila nam se otvoreno kao što smo se i mi njoj veselili. Smijali smo se svi iz svega glasa kad je naš tata kazao da ne zna plesati i kako nikada u životu nije učinio ni jednog jedinog plesnog koraka. Aboj meni, tobože se zgranula pranona. Ne znoš toncot? Ca mi nisi reka, bila bi te naucila. Homo sal [8], evo pokazat ću ti. I počela je u dvoru izvoditi plesne korake iz kojih su se vidjeli kretnje i okreti nekada elegantne plesačice. Zvala nas je našim imenima kao da osluškuje kako zvuče. Danas mi se čini kako smo joj mi, sami po sebi, donosili radost ili oživljavali neku sretnu uspomenu. Naša se mama s njom najlakše sporazumijevala, razumjele su jedna drugu kao da se oduvijek poznaju.
Učila nas je djetinjstvu, makar smo bili djeca, i upućivala kako nestaju razlike u godinama. Imala ih je gotovo devedeset, a mi nismo imali pojma koliko ona ima godina, ni da li ih uopće ima. Pazi, pazi, govorila mi je sestra, ona je iz nekog drugog svijeta gdje ljudi vječito žive. Takav je svijet ona nama otvarala. Pripadala je svijetu vilenjaka i zemlji Hobita. Svoju starost nosila je lako, kao da je i nema. Tako je i hodala, lagano kao da joj papuče ne dotiču zemlju. Više je lebdjela nego hodala. Nakon puno godina, kad je nije više bilo na ovome svijetu, sestra i ja nismo u to mogli vjerovati. Mislili smo da se samo preselila u svijet svoga djetinjstva.
[73] ribarska kumpanjija – posada ribarskoga broda
[74] tajer – tvrda daska za pripremu hrane, čišćenje ribe, rezanje mesa i povrća itd.
[75] I što ćete sad s njima? Bacit ih mačkama?Puno su malene za učinit brujet.
[76] fušton – starinska vrsta suknje koja je dužinom sezala do članaka
[77] Jadna, imaš tri sina a u kćeri objeduješ.
[78] dica će mislit da ti bronin – djeca će mislit da ti zabranjujem
[79] špančera – šešir sa širim obodom, često slamnati
[80] ne znoš toncont? Ca mi nisi reka, bila bi te naucila. Homo sal – ne znaš plesati? Što mi nisi rekao, bila bih te naučila. Idemo sad…
10
Nakon što sam odmakao u osnovnoj školi, naučio dobro čitati i pisati (jednom su iz školske knjižnice oglasili kako baš ja najviše čitam), počeo sam crtati stripove i pisati roman. Na mene je utjecala znanstvena fantastika i bića iz svemira što su ih u to vrijeme počeli svi izmišljati a da nisu ništa znali kako stvarno izgledaju. Tata je kupovao Sirius, prvi časopis koji je objavljivao takve priče, odlične priče, koje je on sam rijetko čitao. Nije ih volio za razliku od mene i sestre. Mi smo ih rado povremeno listali i čitali. Nemam vremena za to, govorio je, a nije obožavao ni teorije po kojima u svemiru postoje naseljene planete. Bog nije tako glup da stvori još poneku Zemlju i na njoj bića slična ljudima. Zašto bi to učinio? Da dokaže kako zna kopirati? Jedina bića koja će iz svemira doći na zemlju, ako se to ikada dogodi, bit će potomci ljudi koji su s nje morali otići. Ipak, volio je teoriju Giordana Bruna o višestrukosti svemira i nebrojenim suncima koje u njemu postoje. Više od teorija volio je samoga Bruna. Osudili su ga a da nije ništa zgriješio, osim što se usudio misliti.
Nakupljene časopise tata je svako ljeto odnosio u Ženuglavu da u Zadru bude više prostora za druge, pametnije knjige. Nona je to doslovno shvatila. Tvrdo ukoričene knjige smatrala je pravima, a one broširane kratkotrajnima i manje vrijednima poput novina. Zato je posegnula za Sirusima koristeći ih za umotavanje slane ribe i potpalu špahera u kužini i komina u dvorištu. Nakon puno godina tražili smo u Ženiglavi makar jedan broj toga kultnog časopisa. Nismo našli niti jednoga jedinog broja. Co, čudila se nona, njanci jelnega [1]?
Napisao sam desetak, moguće i više stranica svoga romana. Ne sjećam se jesam li to smatrao gotovim romanom pod naslovom „Izvještaj o svemircima koji su se spustili na Bagatovo igralište, livadice i borove uokolo“. Nisam posve siguran jesu li zaista sletjeli i na borove, na područja koje smo zvali Pet borića i Sedam borića, prema broju borova koji su rasli nešto dalje od igrališta. Dječacima iz susjedstva, mojim drugovima i meni, služili su kao poligon za vratolomne igre preskakanja s jednog na drugi bor i ateriranja prelaženjem s jedne grane na drugu. Bili su to vrlo veliki borovi, mada smo ih zvali borićima. Među dječacima i starijim djevojčicama najviše prestiža imali su oni koji su prvi uspjeli prijeći svih sedam borova prelazeći s jedne krošnje na drugu. Bilo je vrlo značajno i tko će se prije svih, koristeći grane, uspeti do vrha najvišega bora i s njega sići.
Mjesta i prostori za naše igre iz djetinjstva, područje gdje su se spustili svemirci, vjerojatno Marsovci, danas više ne postoje. Nestali su, iako je zgrada u kojoj smo živjeli ostala takva kakva je i bila. U toj sam zgradi (zbog dužine zvali smo je Kineskim zidom), na osmom katu skupa sa sestrom i roditeljima proveo cijelo djetinjstvo i mladost. Rodio sam se u zadarskom rodilištu, a nona i naša tadašnja susjeda, šjora Milka, natjecale su se koja će me nositi u paketini do taksija koji nas je odvezao na Poluotok. Do stana u kojemu smo tada stanovali kao podstanari. Prije stana u zagradi na Meladi, preselili smo se 1974., stanovali smo još u jednom stanu na Relji, nedaleko vrha uvale Jazine, blizu tadašnje Male pjace. Danas je na tom mjestu parkiralište.
Iza naše zgrade na Meladi bile su pustopoljine na kojima sam počeo istraživati bića prirode. Promatrao sam kako se ponašaju zarobljeni gušter ili zelembać, skakavac ili neki drugi kukac ulovljen u omču napravljenu od vlati posebne trave čvrste poput špaga. Kako izgleda kada im se zategne omča, a oni zadrhte posljednji put. Promatrali smo i čančare, male kornjače s oklopom išaranim pravilnim kvadratima i dugo čekali da ispruže glavu. Imao sam brojne prijatelje u toj igri kojom smo donosili smrt slabijim stvorenjima ali ih se nisam usudio dodirivati. U malim je gušterima prije smrti drhtao život nalik na nepoznatu i nedokučivu silu. Onu koja je i u nama podrhtavala, ali je kao djeca nismo bili svjesni.
Za gušterice nisam mario u dvorištu nonotove kuće u Ženiglavi. Na njih nitko nije obraćao pažnju kao da su male domaće životinje. Lovile su ih jedino male mačke. Čvrsto usmjerene, podignute glave, oštro uzdignutih ušiju, nepomične a ipak vidljivo zainteresirane s očima koje su kružile okolinom. Ulov ih nije zanimao. Pratile su rep što su ga jednim udarcem šape odvajale od tijela gušterice. Mačkica ga je oprezno svako malo odgurivala šapom uvučenih kandži pazeći da ga ne povrijedi. Velike mačke su mahom drijemale i pripremale se za drugu vrstu bitaka. Za dvoboje u kojima su dobivale teške ozljede, rane po repu, glavi, ušima i cijelom tijelu.
U vrijeme mog ranog djetinjstva prostor iza naše zgrade na Meladi bio je prazan, bez kuća i bez ljudi, slobodan za naše igre. Zvali smo ga Teksas. Pet i Sedam borića, žicom ograđeni veliki rasadnik zadarske Šumarije, ali i prva, druga i treća livadica na kojima će se kasnije sazidati velika i nezgrapna zgrada Tehničke škole nalik na jumbo-jet. Zauzela je sav livadskih prostor na kojemu smo se slobodno i bez straha igrali, bez žičanih ograda, osim ograde Šumarije koja u međuvremenu velikim dijelom uništena. Naš slobodni Teksas, Bagatovo nogometnog igrališta i Bagatovu sportske dvorane od golemog kompleksa Bagatovih tvornica dijelila je žičana ograda i put što ga je Bagat uredio i prekrio šljunkom, otvarajući na taj način vanjski prolaz za svoje radnike. Otac je govorio kako je sve to sredio i uradio John, barba Đon, kako smo ga zvali a stvarno je on bio Ivo Vodopija, jedan od direktora u golemom Bagatu, naš najbolji prijatelj, otac mu je bio kum na vjenčanju.
Od daleke glavne istočne kapije na Putu Plovanije do one na zapadu koju su kasnije otvorili. U Bagatovoj dvorani u to je vrijeme igrao Bagat, najbolji stolnoteniski klub. Trenirao sam i ja kod trenera Amižića, nisam još bio pošao u školu. Imao sam lijepi reket s futrolom. Ne znam ni danas zašto me je od stolnoga tenisa privlačio više reket što mi ga je darovao jedan prijatelj naše obitelji, još i više čaj koji smo dobivali na kraju treninga. Uzimao sam i repete toga čaja ako je bilo moguće. Nisam imao strpljenja za vježbe i priprema, odmah sam htio igrati za stolom s lopticom i reketom. Kasnije sam dobio i reket za tenis, no ništa nije pomoglo da se zainteresiram za taj dosadan, suviše ozbiljan sport i aristokratski sport.
Improvizirani Bagatov put neočekivano je postao vrlo značajan i našu Novu ulicu, kako su je isprva nazvali, povezao s Putem Bokanjca na zapadu i Putom Plovanije na istoku. Te su ulice tada, kao i danas, vodile do Biloga briga kamo su nas mama i tata vodili na nedjeljne izlete. Tih ranih naših godina, počevši od sedamdeset i četvrte kada smo se doselili, vjerovali smo da su nam upravo tu otvoreni prostori slobode i da sami stvaramo nešto novo i nepoznato. Nitko nije žalio za Reljom i Poluotokom odakle nas je većina dolazila.
[81] Co……..Njanci jelnega? Što……Niti jednoga?
11
Povezao Marsovce što su sletjeli na Bagatovo igralište, livade i borove na Meladi, s hobotnicama i krakenom koje sam lovio ili htio uloviti u Starom Rukavcu. Ne znam zašto. Marsovci očito nisu smjeli biti dvonošci. Hodali su na osam krakova, imali su savršeno okruglu glavu s dva jasna oka koja su svjetlila poput ferala. Iz loptaste glave virila im je mala crvena njuškica s kljunom oštrim kao u papagaja. Tvoji Marsovci nalikuju na kobotnice iz Rukavca, a i veliki kraken ima sličnu strukturu, rekao je tata, Dokazivao sam kako su Marsovci posve mala, bezopasna bića. Lete pomoću sile u glavi a hodaju na osam krakova. Dodaj kako u bijegu iz glave mogu puštati crveni dim koji ih potpuno sakrije, to je onda prava crvena hobotnica, pametna hobotnica porijeklom s Marsa. Poput crvenog Marsovaca i hobotnice dobiju istu boju kada se ubace u ključalu vodu ili se peku ispod peke. Poznato je kako hobotnice mogu mijenjati pigment, a ako su dovoljno pametne, jer ovdje se nije radilo o hobotnicama nego o Marsovcima i oni mogu ispuštati crveni dim i dim bilo koje boje umjesto ružnog crnila. Tako bi izgledalo da su radosni što su se spustili na ravnu površinu i na grane borova koje su krakovima mogli bez muke obuhvatiti.
Poput Marsovaca koji uz pomoć sile u glavi brzinom svjetlosti lete zrakom i kobotnica se strelovito giba morem koristeći sličnu silu. Bježi pred progoniteljem usisavanjem i isisavanjem mora i pri tom ispušta crnilo kao da u sebi ima dimne bombe.
Tata je govorio kobotnica. Tako toga pametnog, ali naivnog glavonošca, zovu na našem pučinskom otoku. Hobotnice vole igru. Zato je nono ustrajno tvrdio, najlakše je uloviti kobotnicu. Dovoljna je bijela krpa okačena o špag. Iz radoznalosti poigrat će se s krpom, zgrabiti je ustima, kao da je malo dijete ili mačka. Na kamenitom morskom dnu skuplja oblutke i sitne kamenčiće i s njima ograđuju svoj prostor pozivajući i druge da se igraju. Ali umjesto da se igraju oni ih love i jedu. Vjerojatno bi tako učinili i s Marsovcima da sam nekim slučajem javno objavio kako su oktopodi, bića s osam nogu, ne veći od manje hobotnice, upravo sletjela na travu Bagatovog igrališta. Trebao je dodati da su jestivi, da imaju savršen okus poput hobotnice na salatu, ili još bolje kao ona pod pekom, zaključila je mama. Da imaju težinu veću od jednog kilograma. Tata se, kao i uvijek, neslano šalio, dodaj i to kako je na Bagatu trava bila nakvašena kišnicom pa su Marsovci pri slijetanju odmah umrli, pretvorili se u paru i začas ishlapili. Hobotnice ne mogu podnijeti slatku vodu, makar bile i s Marsa, od nje ugibaju. Naravno, od djetinjstva nisam sumnjao kako su hobotnice čudna morska stvorenja, nimalo nalik ribama. Osmerokraka hodajuća glava, Cephalopoda, Octopus vulgaris.
Ne postoji biće koje se toliko brine o svojim jajašcima kao što to čine hobotnice. One koje sam lovio u Rukavcu i svaki dan donosio nonotu, bile su mlade i male hobotnice koje su izrasle nakon vrlo brižne majčine pažnje. Hobotnica majka i te kako se brine o svojim jajašcima. Zakači ih o zubate morske stijene tako da ih može neprestano kupati donoseći im friško more. Eto to, i tako tridesetak dana dok ne uginu od gladi. Ne treba ih toliko žaliti, komentirao je nono. Ona te može omotati krakovima i smrviti te u papar. Ne valja se oslobađati krakova, pogotovo od velike hobotnice. Uvijat će ih svom snagom i lijepiti prianjalkama za ruke, noge i tijelo onoga koji je napada. Oštricom nožića dovoljno je ciljati u glavu kobotnice, krakovi će se molat [1] sami od sebe.
Nije bilo lako uloviti prvu hobotnicu. Ona mi se činila veličanstveno velikom, u moru je to tako, čak i nakon što sam je zakačio branakrelom, činilo mi se, kad ovo čudovište iznesem iz mora svi će pobjeći. Istina, svi smo se bojali primiti je u ruke a morali smo to učiniti da nam se ne pobjegne u more. Kad smo je prvi put donijeli u naše dvorište, nono je pogledao i rekao, aha, ulovi si kobotnicu. Ni većo od kvorta [1]. Uzeo je doduše samo vrh jednog kraka i brzo ga smazao. Moja mama je kazala, nemojte dalje. Kad ih ulovi više, s malo kapule i krumpira, napravit ćemo od njih odličnu salatu. Neće moći, rekao sam, ako je tata drugi put ovako izmlati. Tu malu hobotnicu nismo se usuđivali dodirnuti, a kamo li je primiti u ruke. I moj ih se otac bojao. Samo se prikazivao kao stari ribar koji poznaje sve morske organizme i sve ih bez straha može uhvatiti rukom, čak i morskoga pauka s otrovnom bodljom. Stisnuo je zube i prvu je moju hobu ubio udarajući s njom o stijenu kao da u ruci drži kapitalnog krakena. Napokon, sam nam je otkrio kako on nema puno veze s ribolovom, pogotovo ne s ribarskim avanturama.
O krakenima je čuo ili čitao. Mislio sam da ih je onog časa izmislio. Nagovarao je mene i sestru da se okrenemo moru, da ga zavolimo, gledamo ga i divimo mu se. Kao da je more neko biće, prigovarao sam. Nisi s njim mogao biti siguran da more još uvijek nije neki poganski bog. Iz onoga vremena kada je more bilo bog, i bog je bio more, rekao je, očito parafrazirajući nekog pisca ili filozofa. Osjećao je kako mu sestra i ja ugrožavamo iskrenost i ribarski autoritet. Znali smo kako je naš otac osjetljiv kad se dovede u pitanje njegov ego. Jer čak i da je izmislio krakena, on na neki način ipak postoji, zar ne? Što mi o tome možemo znati nakon što smo ulovili nekoliko malih kobotnica i još nekoliko ribica?
[82] molat – pustiti, olabaviti
[83] ni većo od kvorta – nije veća od kvarta (četvrt kilograma)
12
Kojugod ribu lovio, naročito krakene, mogao sam to samo uz sestrinu pomoć. Bez nje ne bih imao hrabrosti, ona je moj strah preuzimala na sebe. Sva je stvorenja voljela, a na neki se način i ona njima činila poznatom. Sestra mi je bila čuvar čak i kad sam na livadicama hvatao gušterice, iako je bila mlađa od mene. Iz opasnih pothvata spašavao sam se misleći na njenu brigu i strah. I kad smo dovoljno odrasli i nismo više funkcionirali kao blizanci, ona je bila čuvar, ja sam bio čuvani. Ništa što se micalo u moru i na kopnu nije joj bilo nimalo odvratno. Ni mala grozničava hobotnica koja se hvatala za ruke i noge, ni bodljikavi ježinac, ni sluzava vlasulja, najsitnije škakljive kozice. Silazile su niz noge čupkajući nam kožu i ljuskice koje nam je po nogama stvaralo sunce i more. Za sve ribice, lovili smo ih najviše na mulu, tražila je od tate i mene, molim vas, vratite ih u more. Vjerovala je kako svako stvorenje što u moru živi ima ne samo pravo da i dalje živi nego da samo u moru ima i nadnaravne sposobnosti.
Nisam joj rekao ništa o tomu kako kanim uloviti veliku hobotnicu koju je tata prozvao krakenom, a mene dječakom koji lovi krakena. Male hobotnice bile su mi samo vježba za taj veliki izazov za koji sam skupljao hrabrost i slušao iskusnije kako su ih ulovili. Malo smo izlazili iz mora. Napuštali smo ga tek kad smo počeli drhtati od hladnoće. Grijali smo se na suncu i pod šugamanima, a pred večer smo ustrajno lovili velikog kosmeja [1]. Skrivao se u rupi pod jednom kvrgavom stijenom. Za ulov raka kosmeja izbrusio sam bodež od žice koju sam skinuo s jedne nonotove stare lumbrele [2]. Dugo smo čekali na njegov izlazak iz rupe, nismo se smjeli pomaći, očito je imao neko posebno osjetilo kao periskop. Nećete ga uloviti, dovikivali su nam, njih se lovi noću, pod sviću. Nismo se obazirali. Neka se samo proviri glavom probost ću ga bodežom među oči, ne može on pobjeći mojoj brzini. Da je nekim slučajem kosmej bio znatno, znatno veći sličio bi nekom vrlo grubom stvoru iz Zvjezdanih ratova. Iako malen zastrašujuće je izgledao. Nema problema, rekao je tata. Svako se stvorenje, koliko god bilo sitno, može maštom dovesti do zastrašujuće veličine i pretvoriti u grozno čudovište. Mala hobotnica postat će začas golemi kraken, a neveliki kosmej čudovište koja razara brda i svojim štipaljkama čupa svemirske antene. Treba paziti da ti kao čudovište ne dođe u san, vrata sna moraju mu se zatvoriti. Svojim golemim kliještima ščepat ćete za ruku izlazeći iz svoje rupe. Neće ti pomoći tvoj bodež od lumbrele. Zamisli da ti se veliki hlap sa svojim zastrašujuće velikim kliještima uvali u san i krene prema tebi kliještima velikima poput Cartepillarih grabilica i kopača.
Od mame i tate krio sam svoje pothvate, nisam o njima govorio. Oslanjao sam se na sestru. Znao sam kako ona nikada ništa neće odati, ni kada bi je o tomu pitali. Kazao sam tati, svašta smo mi radili, a da ni sam ne zna što je to točno značilo. Da sam sestri samo spomenuo kako su male hobe tek moja priprema za ulov vrlo velike hobotnice za koju mi se učinilo da sam je negdje spazio, ona se nikada s tim ne bi složila. Ne bi mi dopustila da ronim ni za stvarnim krakenom ni za onim iz mašte. Ti ćeš uloviti karakena? Kako? A ne podnosiš ni malu kozicu. Ne voliš kad ti klizi po nozi i gricka kožu! To bi mi kazala.
[84] kosmej – vrst raka
[85] lumbrela - kišobran
13
Satima sam ronio tražeći hobotnice. Danas ne mogu reći je li me tata ponešto ironično nazivao lovcem na hobotnice i dječakom koji lovi krakena, ili je zaista htio pohvaliti moju ustrajnost i ulov o komu je u svom djetinjstvu on mogao samo sanjati. Na našoj kamenoj ploči ljudi su me također počeli tako nazivati. Bio sam tada mali dječak i jedva se sjećam ičega, osim da je to bilo u Starom Rukavcu, na velikoj kamenoj ploči. Otac je želio da dobijem neku crtu pomorskog i podmorskog avanturizma. Htio mi je valjda pripisati pustolovni značaj koji je njemu nedostajao. Mama o tomu nije govorila. Strahovala je zbog mog predugog ronjenja. Nemirno je iščekivala kad ću se pojaviti na površini gledajući prema drugoj strani vale. Bojala se za mene i moja sestra kad nije ronila sa mnom. Bojao se i tata, iako to nije pokazivao.
Moja želja da ulovim hobotnicu prerasla je u strast nakon što sam nehotice ulovio prvu. Takva se strast djeci, valjda i odraslima, može uvući pod kožu na sličan način kao što im se danas uvlače video igre i igrice koje im nude izazovne pothvate i mogućnost da se u virtualnom prostoru ponašaju kao da je stvarni. I u stvarnom kao da je virtualni, dodao je tata. Kasnije sam shvatio kako bi se i lov na krakena zaista mogao programirati kao video igra. I tatu je kasnije ulovila ta igra koju je nazvao Dječak u lovu na krakena, a da nije ni časa razmišljao o vještinama potrebnim da se takva igra programira. Njemu je uvijek bila važnija ideja od pretpostavki potrebnih da se realizira.
Nije sasvim razumio kako je igra Dječak u lovu na krakena nesumnjivo virtualna, ali je sam doživljaj igre neobično uzbudljiv i vrlo stvaran, kao i sama igra. Poput svake realne igre stvarnih ljudi koja se igra u stvarnom prostoru prema unaprijed poznatim i prihvaćenim pravilima. Ukoliko igra i dječak koji lovi krakena nisu tek dio neke globalne i sveobuhatne igre s kojim se transcedentalni igrač igra s nama uz pomoć beskrajno moćnog daljinskog uređaja. Kao da smo svi ulovljeni u tuđuoj velikoj igri i igramo prema pravilima koje prihvaćamo ne shvaćajući da su nam nametnuta. Tim tvrdnjama je pokušavao suzbiti moju skeptičnost iako ih, istini za volju, nisam baš razumio. Sam nije stigao dalje od igranja šaha s virtualnim protivnikom, no čim je samo malo podigao stupanj igre, odmah je gubio. Neuspjeh ga nije nimalo obeshrabrivao da višekratno, iz dana u dan, ponavlja jednu te istu igru.
Nakon što sam ulovio nekoliko hobotnica uočio sam jednu ribu koja je neprekidno kružila iznad i oko stijene pod kojom se hobotnica skrivala. Krasna je to ribica, izdajnik oktopoda. Kazao sam ti, rekao je nono, to je pirak. Ostavio sam nonota u uvjerenju kako bez njega nipošto ne bih saznao za pirka. Pomagao mi je, pirak dakako. Čim bih ga uoči u moru začas sam našao i stijenu, a uskoro se i mala hobotnica koprcala na mojoj brankareli i uvijala oko štapa. Da sam je i htio osloboditi, ne bih uspio. Ona ni pod koju cijenu nije htjela pustiti štap kao da je to njezin trofejni ulov. Svojim je rukama nisam smio dodirnuti niti sam joj htio prepustiti brankarelu.
E, da, nono mi je zamjerio, mogao si i pirka uloviti! Od nekoliko malo većih piraka može se napraviti dobra lešada [1], može i lipi brujet. A mogu se i ispeći, dodala je nona. Pozabavio sam se kasnije tom vrlo lijepom ribicom. Šarenom ribicom koja nije pokazivala nikakav interes za mene nego je meni usprkos ustrajno čekala iznad moćne podmorske stijene. Nisam u isto vrijeme mogao nositi luk i strijelu i brankarelu, nego jedno ili drugo. A samo sam s brankarelom mogao loviti hobotnicu. Nije iz rupe izlazila dok god je pirak vrebao iznad nje. Pirak je vrlo lijepa riba. U akvariju se čini kako je svoje boje dobila u nekom tropskom moru ili na velikom koraljnom grebenu. Smećkasta površina išarana joj je ljubičastim i smeđim prugama, a glava tajanstvenim slovima kao da je na njoj zabilježen neki prastari hebrejski zapis. Ona vreba na krakove hobotnice, rekao sam nonotu, na njene sitne krakove. Strelovitom brzinom otkine vrh makar s jednoga kraka i povlači se isto tako brzo, toliko brzo da je hobotnica ne može zgrabiti.
[86] lešada – riblje jelo pripremljeno na vodi i maslinovu ulju
13
Ne znam kad se to točno dogodilo. Tada još nisam znao za vremenski slijed niti za to kako događaji pretvaraju u prošlost jednosmjernim nizanjem dana, mjeseci i godina. Tata se bavio razlikom između sinkronije i dijakronije, horizontalnom i okomitom dimenzijom vremena, a sam vjerovao kako sve što se dogodilo, i događa, stoji u horizontalnom prostoru, na ravnoj ploči i ma perspektivu, nešto što je bliže djetinjstvu i sjećanju i nešto je udaljeno, daleko i vrlo daleko poput brda na otocima što naš otok okružuju u moru. No, kadgod da se to dogodilo, znam kako se jednoga dana selom pročulo kako je još jedan čovjek nestao na morskim hridinama. Tijelo mu nisu našli. Ne mogu reći jesmo li sestra i ja tada bili u selu ili smo o tomu slušali mnogo kasnije, u pričama. Trajale su i tiho se prenosile kao da se radi o bolesti o kojoj je najbolje šutjeti. Poznavao sam toga čovjeka ili mi se samo čini da sam ga poznavao. Bio je poštar. Sjećam ga se kako u poštanskom uredu u Podšpilju (u to je vrijeme podšpiljska pošta imala broj 58483), lijepi bule i udara timbre na kuverte i pakete oklijevajući kao da će ih ošteti ako malo jače pritisne ili lupne. Bio je krupan i nije volio brzinu.
Zvali su ga Momak ili Momče. Stvarno je bio Ivo, sin tete Fanice. Živio je u prvoj kući s desne strane ceste nakon što se s našega dvorišta polazi iz sela. Nono je nevoljko govorio o tomu i kad je govorio tata ga je prevodio i dodavao tumačenja prema onomu što je čuo, najviše od Joška Popetova. On je prepričavao tragediju sućutno i uživljeno kao da je u njoj sudjelovao. Nisam tada mislio o tragediji. Mislio sam: očito postoji jedan golemi krakren koji oživi za jakoga juga, vlada morem i stijenama na najjužnijoj punti otoka i cijelim područjem od Metudola do Punte od Stupišćo.
Tu je pao pas, objasnio je nono, Hitri, nakon što su ga pokušali ubiti iz puške da mu olakšaju životne muke. Silno je patio od starosti, reume i nemoći. Nije to daleko od Stupišćo, i mjesta gdje su nekada Popetovi ulovili vrlo veliku hobotnicu, pravoga krakena, koja im je svojom težinom, krakovima i prianjalkama umalo potopila kaić dok su je svim snagama izvlačili iz mora. To je Pol borić. Ondje je Dragomi Komik, visoravan, iz koje se gleda na daleku pučinu bez ijednog otoka i, ispod, na vrletne stijene koje se okomito ruše u more. Tamo pušu strahoviti vjetrovi koji mogu dohvatiti čovjeka i odnijeti ga kao otvorenu lumbrelu.
U predvečerje se to zbilo. Ono se začas pretvorilo u noć, a kad je varglo jugo sa svih su strana su nahrupili oblaci. More je udaralo o hridi ne dopuštajući pristup. U toj noći Momak i Mikulica iz Duboke, muž njegove sestre Jubice, pokušavaju doći do komada ravne stijene gdje vlada utiha i gdje se usuprot jugu može oplaviti [1] tunju, uloviti komad dobre ribe, barem kojeg ugora ili marinu. Najbolje se lovi sa stijene s koje još nitko nije bacio tunju. Smračilo se odjednom, tako to bude, na tom dijelu otoka gdje se sastaju vjetrovi i međusobno sudaraju kao da su skupine vragova što se bore za vlast nad Humom.
Dozivao je Mikulica. Vjerojatno je Momak svojom torbom zapeo o vrh stijene, poskliznuo se i propao u dubinu. Odnio ga je kurenat. A plivao je kao pisikont, ronio kao dupin, rekao je nono. Nije kurenat nego kraken koji je iz svoje velike glave valove bacao na stijene i povlačio ih, povukao je i Momka u dubinu. Tako sam mislio i šutio kao riba. Trčao je Mikulica, nije razlikovao suze od kiše koja je lijevala. Bila je to najgora nevera i najtužniji događaj. Dotrčao je do vojnika u bazi na Stupišću, zvao je upomoć. Momka se nije moglo naći. Njegovom tijelu i stvarima nije bilo ni traga, niti se ikada našlo bilo kakav znak ni ondje gdje je poginuo ni na drugim mjestima. Izilo ga je more, govorili su u Ženiglavi. Ne pušta kad pobjesni. Zagrize i zgrabi kao golema hobotnica.
[87] oplaviti tunju – jakim zamahom odbaciti tunju što dalje u more
14
Prošlo je nekoliko godina. Velika igra počela se zbivati pred našim očima. Na kamenoj ploči u Starom Rukavcu kojoj smo ostajali vjerni kao da nam je nešto više nego obično mjesto za kupanje. Nismo više poznavali ljude na njoj. Nestali su oni s kojima smo godinama dijelili ploču na kojoj je svatko imao svoje mjesto. Izgubili smo najprije mali puntin. Već ujutro ostavljali su na njemu šugaman [2] kao znak da je zauzet. Jedna nepoznata žena izjutra je na tom mjestu razvukla šugaman stavljajući na znanje kako ona ne kani priznati ničije prvenstvo na taj komad stijene. Šugaman je bio očiti oglas i upozorenje kako i koliko se stanje promijenilo.
Sunce je rano odlazilo s naše ploče. Moglo se pratiti kako malo po malo nestaje prema puntinu ostavljajući stijenu u sjeni. Povlačilo se prema moru i drugoj obali Starog Rukavca, prema Zaravnici, Zaglavu. Bargijcu i Ženki. Zaseocima i uvalama o kojima smo mogli samo slušati. Barba Marko je ondje postavljao svoje popuvnice, pripošte, vorše i parangale [1] i u zoru, ili u rano jutro, prije nego što je sunce zaslijepilo viška brda, u laganoj je vožnji svojim krasnim brodom polazio pregledati i dignuti svoj noćni ulov. Kad je sunce nezaustavljivo prešlo na drugu stranu vale a iz vrha stare vale krenule ribarske pasare i kaići, na našoj su se strani počeli spuštati u more ljudi u tamnim ronilačkim odijelima, naoružani podvodnim puškama, bocama kisika na leđima i golemim perajama. Znao sam, to je početak sveopćega lova na krakene nalik na konačno rješenje. Gledao sam zavidno te neobične i vješte ljude. Da sam samo imao takvu opremu ne bi ni meni kraken umakao.
Nisam siguran, sumnjao je nono. Nije niti malo podnosio ubijanje ribe podvodnim puškama. A ku in je to dopusti, oti je siguro poludi [2], ljutio se ne vjerujući kako podvodni lovci koji puškama ubijaju ribe mogu uopće postojati. Moguće tako love u Amerike, ne na našem otoku. U njegovoj se mladosti i velika hobotnica dala jednostavno uhvatiti. Mogla se lako prevariti samo s bijelom krpom vezanom na duljem špagu s bokun olova na kraju. Tada su hobotnice i ljudi razaznavali jedni druge. Hobotnice su živjele u blizini obale, blizu ljudi.
Nikomu nije bilo ni na kraj pameti da ih lovi posvuda, na svim mjestima uz obalu, da ih progoni gdjegod stigne, po svim uvalama i žalima, i u svako doba. Štedjeli su ih. Bojali su se da ih ne izlove. Da im velike hobotnice ne postanu neprijatelji i ne pretvore se u lude krakene. Istina je kako se i u to vrijeme hobotnice najviše lovile u predvečerje i noću, upravo su tada izlazile iz svojih rupa u lov na račiće i školjke. Primicale su se obali bez straha, igrale se oblucima i slagale od njih krugove. Nisu se bojale ljudi ni njihove sjene u moru. Mislile su, ulovit će nas, pa što? Štogod nono govorio, znao sam, svi će krakeni iz naše vale, prije ili kasnije, završiti pod pekom. Pod užarenom pekom peku se krakeni u svom vlastitom soku. Postali su prvorazredna poslastica koje se gosti ne mogu nasititi. Krakeni koje sam želio uloviti a nisam, od najmanjih do najvećih završavali su najprije u ledenicama. U ljeto pod pekom. Od obične težačke izbine stvorena je skupa kulinarska delikatesa. Hobotnica pod pekom, za prste polizati. U našoj mitskoj vali nakon nekoliko godina nije se više mogla naći ni najmanja hobotnica.
Nije peka nego cripnja, tvrdio je nono. Gvozdena peka bila je pravo rješenje. Nije mogla puknuti kao cripnja koju su svojevremeno od gnjile [3] izrađivali na Ižu. Mogle su se kupiti u Splitu, na Starom pazaru. Mi smo voljeli gradikule i oganj na otvorenom kominu, i danas ih volimo. Peka se počela koristiti onda kad je turizam odrasle ljude svladao poput zlatne groznice protiv koje se u djetinjstvu nitko nije cijepio. Djeluje kao neka zarazna dječja bolest i širi se nezaustavljivo. I u ženoglavskim obiteljskim domaćinstvima otvoreni su restorani koji su na jelovnicima počeli nuditi hobotnice, kozletinu i janjetinu pod pekom kao izvornu, pojorsku i komišku izbinu [1].
[88] šugaman – ručnik (tal asciugamano)
[89] pripošte, vrše i parangale – ribarski alati
[90] oti je siguro poludi – taj je zacijelo poludio
[91] gnjila - glina
[92] izbina - hrana
15
Nono nam je počeo dodijavati. Nije mu bilo drago što ne volimo njegovu disciplinu. Ali, ja sam vaš nono, bio mu je zadnji argument. Niti to nismo uvažavali. Svejedno nas je zvao malim dupinima i žalio što more nije negdje bliže da ne moramo iz dvorišta odlaziti autom. Nije razumio ni našu želju da se baš svakoga dana moramo kupati. Gunđao je u sebi, izgledao je nervozno. Nije podnosio promjene što su naglo nastajale i odnosile sa sobom sve što je njemu bilo vrijedno. Nije volio ljude koji su ih zagovarali. Tata mu je tumačio, tako mora biti. Nono se nije slagao i tada bi se počeli svađati ljutito i ogorčeno. Nisu odustajali dok nona i mama nisu svojom nenametljivom diplomacijom uspostavile primirje.
Propast je kucala na vrata da iznese ono što je nonotu bilo vrijedno. Pokrit će sve smrici [2] kao što su pokrivali i prije nego su naši stari i mi s njima iskrčili zemlju i posvuda, i uz nemoguće strmine brda, zasadili vinograde. Barba Jure Franceske je Napoje pod svijećom, noću, kopao fošole[3] za vinograd, baš kao što ribari pod feralom love sardele ne propuštajući ni jedan mrak, ni jednu jedinu noć bez mjesečine a da ne isplove ma kakvo vrijeme bilo. Žurilo mu se da loza dođe na rod, baš kao što i ribari žele čim prije na rivu iskrcati kašete sa sardelama. Sve što je bilo popri imalo je mjeru i vrijeme. Kad se gangalo onda se gangalo [4], kad se kantalo [5] znalo se kantat. Mirisali su svojim mirisima garifuli, ruže i vijule, murtela, mažurona i sosenica [6]. Jabuke su pahale, pahale su puno lijepo i pomedore. Bilo je oštrih mirisa i ljutih kao lučika. Mirisao nam je friški kruh iz krušne peći i mošt u jematvi. Smokve friške i sušene bile su slađe od bilo kojega cukara i meda. Čuo se miris lavande i miris iz vreća sa osušenim lišćem ružmarina po svim dvorištima u Ženiglavi. Pahalo nam je vino koje se prvi put pretakalo iz bačvi i karatili. Jasni su bili mirisi naše mladosti i svježi kako miris mora ujutro i ribe koja se u kašetama donosila u Ženuglavu. Nije nam smardila friškina [7], i ništa nije bilo ljepše od okusa dobre slane ribe i pogace [8] što se od nje pripremila. Žene su razlikovale žutinicu od kostrica, gorcika i cikorije, rigu od paskvice i matuderice [9]. Poznavale su trave, razaznavale su one koje su se mogle biti jelo, lijek ili zdravi napitak. Jelo se sve što se moglo jesti i bilo je ukusno poput ranoga grožđa. Svaki dan je bio dragocjen, rabotežnjik [1] i svetac, znao je služiti ljudima. Pticama su se znala njihova imena, svaka je kuća imala rećame [2], iz svake konobe ptice su pjevale kao da su na slobodi.
Znalo se napokon što je tvoje, što je tuđe. Tuđe stvari, beštije i sve živo, od krađe je štitio sram. Zbog sramote nije se posezalo za tuđim, niti za tuđim kamenom. K tomu je svaki je kamen imao svoje mjesto, ako ne na gomili onda u kolnjiku ili suhozidu. Ako i nije ničemu služio mogao je postati kugul u nekom putu i tako osigurati da put niza strmu Ženuglavu ne odnese voda. I svakomu se kamenu znao gospodar kao da je taj kamen živ. To nije kazao nono, to je smislio i kazivao tata. Kazivao je ono što je nono skupio svojim tijelom i osjetilima, mjerio u motikama, u mirama, kvintalima i vagonima, u koracima i pasima [3]. Ala da, rekao je tata. Veliko potribu [4] činilo se iza grmova, guzice se brisalo kamenjem i lišćem od smokve, mokrilo se uz zidove kuća poput kucina. Da su svi ostali ni Huma ne bi bilo samo da je nekim slučajem kamen postao jestiv. Ne bi bilo ni smarski, ni kupine ni oblami [5] da su rodili jestivim, obilnim i ukusnim plodovima.
Rukavac se počeo mijenjati. Brzo i okrutno. Kuće su zidale od bloketa, betona i ciglenih blokova. S otvorenim teracama i samostojećim pergulima [6] uzurpirale su vidike. Kvrgave kozje staze i putove prekrio je beton ili asfalt. Kuće i betonske ograde gradili su uz nekad mirisave padine i dolce prema vrhu brda da imaju kuću s pogledom. Da gosti mogu gledati na Ravnik, na Sušac, i na daleko, beskrajno modro more. Malo ribarsko selo, jedna ulica iznad bijeloga žala, ostalo je zarobljeno poput relikta. Bijele kuće od tesanog kamena, krovovima na dvije vode pokrivene lijepim kupama talijankama, skladne i krasne, s velikim zelenim škurama [7], sa širokim vratima na konobama, svojom su strukturom postale smetnja, posebno svojim starinskim interijerima. Jednako kao i male kućice sazidane umrtvo [8] stotinjak metara dalje od naselja koje su služile za alat i sitnu stoku. Sačuvane su neko vrijeme okružene betonskim vilama. Stare su kuće naočigled pretvorene u arheologiju, najveći je dio njihovih interijera sklonjen ili bačen u smeće.
Vidici i vidikovci postali su nedostupni, nisu više bili zajednički, niti se do njih moglo doći. Čempresi što su godinama rasli u visinu pretvorili su se u crne trake koje ružno zatvaraju vidik. Preoralo se i sravnila okoliš. Tko je tuda tražio Rukavac nije ga mogao naći. Kao da je neka elementarna nepogoda sravnila okoliš i odnijela velike bijele oblutke sa žala Srebrne vale.
[93] smric – smrika (Juniperus oxycedrus)
[94] fošol – dublja jama (za sadnju vinograda)
[95] gangalo, gangati – zabavljati, ludovati
[96] kantalo, kantat – pjevati
[97] garifuli, vijula….murtela i sosenica – vrste cvijeća i začinskog bilja
[98] smardila friškina – smrdljiv vonj ribe
[99] pogaca – vrst jela, pogača punjena slanom ribom, rajčicama i kapulom
[100] žutinica, kostric, gorcik, cikorija, riga, paskvica, matuderica – vrste divljih jestivih trava
[101] rabotežnjik – radni dan, svi dani osim nedjelja i zapovjednih svetaca
[102] rećami – ptice odgojene da svojim pjevanjem mame ptice svoje vrste
[103] mirama, kvintalima i vagunima, u koracima i pasima – starinske mjere za količinu i težinu i mjere za dužinu
[104] veliko potriba – velika nužda
[105] smarske i oblami – vrsta invazivnog divljeg raslinja
[106] pergul - balkon
[107] škure – drveni kapci za prozore od punog drva
[108] sazidane umrtvo – sazidano od kamena bez vezivnoga materijala, bez žbuke i sl.
16
To je bilo to. Sestra ni ja nismo promjene doživljavali na taj način. Osjećali smo kako rastemo i kako prestajemo biti djeca. Kupanje u Starom Rukavcu postalo nam je manje interesanto nego druženje s prijateljima iz Zadra i kupanja na Piniji i Punta Miki. Odjednom smo odrasli. Naš nam je boravak samo s roditeljima, nonom i nonotom u Ženiglavi izgubio svoju magiju, svoju prozračnost i ružičastu boju.
Znali smo kako mama i tata neće promijeniti svoju valu, znali smo kako i oni jedva podnose promjene koje su im narušavale mir i ravnotežu i izazivale ih na nepotrebne i uzrujavajuće reakcije. Ljubomorno su čuvali svoj kamen i ako je netko drugi razmjestio ondje svoje stvari nisu bili raspoloženi, gunđali su kao da je bez prava prisvojio nešto tuđe. Vrhunac nesporazuma izazivali su psi koje su neke gospođe ili gospođice počele dovoditi na naš kamen natjeravajući ih u more da im poput cirkuskih pasića donesu kameni oblutak što su ga netom bacile. Radile su to uzastopce, dok ih ne zabole ruke od prejakog zamahivanja. Odani pas se vraćao s izronjenim kamenom i nakon što je s nekoliko odlučnih pokreta istresao more po šugamanima jurio je prema gospodarici da primi zasluženi cjelov. Za Gospu, ljutio se tata. Bože moj, uzdisala je mama na rubu pobune.
Da makar odu u Pritišćinu, žalio sam se nonotu, mogao bih roniti do morskih stijena pod kojima je ludovao kraken koji je ubio Momka u strašnom olujnom jugu. Nono nije imao razumijevanja za tu valu. To je pohumjorska vala, ogradili su more, pretvaraju se da je njihovo. Ne može se tamo. Tri vale oni drže svojima jer da mi iz Ženeglave zbog straha ne gremo [109] na more nego kao budale rujemo po brdima, krčimo bušak i sadimo vinograde na mjestima gdje se ni magarci ne žele penjati. Nono se ljutio kao da je vazda lovio ribu. A sam mi je pričao kako niti malo nije vodio računa o tunjama i ribarskom alatu koji mu je ostao nakon smrti njegova oca Sibeta Sibića, moga pradjeda.
Moja želja da ulovim golemu kobotnicu nije jačala. Nono je izgubio interes, nije se dobro orijentirao u svijetu koji se velikom brzinom udaljavao od svijeta u kojem je imao mladosti i snage. Izgubio je volju za još jednu prilagodbu. Meni samomu i mojoj sestri Ženaglava je gubila svoje boje. Nismo se više znali smijati s nonom gledajući Muppet Show i ulicu Sezam. Sve same maške i kucini, čudila se nona lutkama i žapcu Kermitu na način da ni nama nije bilo jasno znade li ona da su to lutke. Danas mi se čini kako su sve to znakovi našega odrastanja. Kad ćemo više u Zadar, počet će škola, jurišali smo sa svojim zahtjevima prema tati i mami. Ženaglava, rekao sam na početku, jedan je dio naše priče. Drugi dio su naš djed i baka u Metkoviću kod kojih smo svakoga ljeta također boravili. Osamdesetih godina tata nas odveo preko metkovskoga mosta na drugu stranu rijeke. U Grad, kako se govorilo u Metkoviću. Odveo je mene i sestru u kino, mislim da se zvalo Pobjeda. Htio je da pogledamo Zvjezdane ratove, Star Wars, kako ih je nazivao. Prikazivao se peti dio te neobične serije vrlo poznatih filmova pod nazivom Imperija uzvraća udarac. Film me osupnuo. Nisam sebi mogao objasniti kako je moguće da sam bio tako vezan za stvarnog krakena, a ne onog koji se na Bagatovo zemljište spustio s Marsa. Realni Kraken iz Rukavca me naglo napustio, očito je među nama došlo do velikog nesporazuma. Pomislio sam kako sam goleme hobotnice, ni krive ni dužne, svrstao na tamnoj strani sile i da se kako god znam moram boriti na strani Luke Skywalker i princeze Leie. Ženaglava je postalo moje mjesto gdje su pod Humom stolovali Jedi vitezovi i Obi-Wan Kenobi koji je kao duh obučavao Lukea Skywalkera.
Naslutit ćete i sami kako ni pod koju cijenu nisam htio zaboraviti dvojicu androida. Artuditu, mala hrabra, pametna i ljudska kanta i zlatni strašljivi android princeze Leie postali su mi neodoljivi. Bez kompjutora naravno nisam se mogao osloboditi njihove fascinacije. Postalo mi je kristalno jasno kako se bez kompjutora neću moći pomaknuti u svojim domišljanjima. Čim smo se vratili u Zadar natjerao sam tatu da odemo na Pašman i u profesorice Tatjane kupimo novi Commodore 64 što ga je ona za nas naručila iz Njemačke. Kao zaslon kupili smo mali televizor Gorenja.
Nisam mogao odoljeti. Pohvalio sam se u školi i svom razredu kako sam od Ždrelca hodao preko Pašmana do male uvale gdje je tatina i mamina prijateljica imala vikendicu. Tu smo preuzeli kompjutor. Nosio sam ga u vlastitim rukama do prve autobusne stanice. Naglas sam pričao kao da upravo sada stavljam traku u malog Commodorea 64. Ti, ti mali, prozvala me učiteljica. Nisam odmah shvatio tko je taj. Ti mali Višanin! Ti si Višanin, nego što si, tvrdila je učiteljica. Jesam, jesam, rekao sam, tek toliko da mi više ne postavlja pitanja. A što sam zaista, pitao sam sebe? Zadranin, dakako. Moja Ženaglava i Rukavac na našem pučinskom otoku pretvorila se u sretno i svjetlo zeleno brdo, sve ljepše i svjetlije koliko sam bivao stariji.
[109] ne gremo – ne idemo
Žena Glava, ljeto 2018.